REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

Broj: Rev 1774/11-2

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u S., protiv tuženice M. V. iz S., koju zastupa punomoćnik G. K., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-519/10 od 3. ožujka 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P2-8181/09 od 6. svibnja 2010., u sjednici vijeća održanoj

13. svibnja 2015.,

 

p r e s u d i o  j e :

 

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 125.219,05 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 1. kolovoza 2009. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, dok je tužbeni zahtjev u odnosu na zatezne kamate tekuće od 24. rujna 2008. do 31. srpnja 2009. tužbeni zahtjev odbijen.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da ukine pobijanu presudu, i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Ovaj sud je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 - dalje: ZPP) ispitao pobijanu presudu u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti  utvrđeno je da u istoj nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka  iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Neosnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4 ZPP da je sud protivno odredbama ZPP utemeljio svoju odluku na nedopuštenim raspolaganjima stranaka (čl. 3. st. 3 ZPP).

 

Tuženica u reviziji ne navodi kojem prisilnom propisu bi raspolaganje tužitelja bilo protivno niti je raspolaganje tužitelja bilo protivno javnom moralu prema odredbi čl. 3. st. 3 ZPP.

 

Navod tuženice da je tužitelj u upravnom postupku odlučivao o počinjenju kaznenog djela nije osnovan, jer iz rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (u daljnjem tekstu: HZMO) od 16. siječnja 2007. ne proizlazi da bi HZMO odlučivao o počinjenju kaznenog djela, nego da je odlučivao o pravu na mirovinu tuženice što je u nadležnosti tužitelja.

 

Navedenim rješenjem HZMO-a obnova postupka bila je dozvoljena, jer je tuženica krivotvorenjem isprave namjerno dovela u zabludu HZMO o godinama staža, ali je zahtjev o priznanju prava na mirovinu odbijen ne zbog krivotvorenja isprave nego iz razloga što je HZMO utvrdio da tuženica nema dovoljno staža odnosno jer ne ispunjava uvjete za starosnu mirovinu. Navedeno rješenje postalo je konačno 18. srpnja 2008.

 

Budući da je o pravnom pitanju pripada li tuženici pravo na mirovinu odlučeno u upravnom postupku navedenim rješenjem HZMO-a, o tom pitanju sud niti ne može odlučivati kao o prethodnom pitanju, jer je vezan pravomoćnim i konačnim rješenjem donesenim u upravnom postupku i ne može ispitivati pravilnost i zakonitost rješenja donesenih u upravnom postupku.

 

Donošenjem rješenja od 16. siječnja 2007. tužitelj nije derogirao sudske odluke donesene u kaznenom postupku kojima je kazneni postupak obustavljen zbog nastupanja zastare, jer tužitelj u svojem rješenju nije niti odlučivao o počinjenju kaznenog djela već, kao što je već rečeno, o pravu tuženice na starosnu mirovinu što je u nadležnosti tužitelja.

 

Nadalje, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i među kojima nema proturječja, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

 

Budući da nije točna tvrdnja tuženice da je tužitelj o počinjenju kaznenog djela odlučivao unutar upravnog postupka, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 11 ZPP koju je isticala tuženica.

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 125.219,05 kuna na ime nepripadno isplaćene mirovine.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je rješenjem tužitelja od 16. siječnja 2007. poništeno ranije rješenje od 27. kolovoza 1997. te je tuženici odbijen zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu,

 

- da je rješenje od 27. kolovoza 1997. poništeno, jer je naknadno utvrđeno da je staž osiguranja u radnoj knjižici neistinito naveden te da tuženica ne ispunjava uvjete za starosnu mirovinu,

 

- da je tužitelj tuženici na ime mirovine isplatio iznos od 125.219,05 kuna,

 

- da tuženica nakon poziva tužitelja nije vratila nepripadno stečeni iznos od 125.219,05 kuna.

 

Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su zaključili da sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08, u daljnjem tekstu: ZOO) nije nastupila zastara potraživanja te da je tuženica dužna vratiti stečeno bez osnove na temelju odredbe čl. 164. st. 2. toč. 1 Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 102/98, 127/00, 59/01, 109/01 i 147/02, u daljnjem tekstu: ZMO).

 

Odredbom čl. 164. st. 2 toč. 1 ZMO propisano je da obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove postoji kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno ovom zakonu.

 

Budući da je tužitelj konačnom odlukom u upravnom postupku utvrdio da tuženica nema pravo na starosnu mirovinu, jer ne ispunjava uvjete za mirovinu, pravilno je drugostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove.

 

Stoga sud nije bio niti dužan utvrđivati i obrazlagati postojanje svih pretpostavki za naknadu štete kako to tvrdi tuženica u reviziji, jer drugostupanjski sud nije niti utvrdio da bi se radilo o šteti nego o stjecanju bez osnove.

 

Odredbama ZMO nisu utvrđeni zastarni rokovi, već se supsidijarno primjenjuju odredbe ZOO o zastari te je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je primijenio zastarni rok od 5 godina iz odredbe čl. 225. ZOO koji se primjenjuje na stjecanje bez osnove.

 

Odredbom čl. 166. st. 2 ZMO propisano je da rokovi zastare počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je osiguraniku utvrđeno da mu isplaćeno davanje ne pripada.

 

Budući da je rješenje od 16. siječnja 2007. kojim je tuženici utvrđeno da joj isplaćena mirovina ne pripada postalo konačno 18. srpnja 2008., to je zastarni rok iz čl. 225. ZOO počeo teći od 18. srpnja 2008., a ne od 16. siječnja 2007. kako to pogrešno navodi drugostupanjski sud.

 

Međutim, i pravilnom primjenom materijalnog prava odnosno računajući početak tijeka zastarnog roka od 18. srpnja 2008. trebalo je donijeti istu odluku, jer tražbina tužitelja nije u zastari niti računajući zastarni rok od 18. srpnja 2008.

 

Zastarni rok ne teče od dana kad je izvršena zadnja uplata kako to pogrešno navodi tuženica, nego od konačnosti rješenja od 16. siječnja 2007. sukladno čl. 166. st. 2 ZMO, pa stoga nije od značaja činjenica da tužitelj nije pokrenuo parnicu u roku koji mu je odredio kazneni sud niti je to od utjecaja na prekid zastarnog roka.

 

Slijedom navedenog, pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev.

 

S obzirom da se nisu ostvarili revizijski razlozi, a ne postoje ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 13. svibnja 2015.