REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

Broj: Rev 2781/11-2

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz B., kojeg zastupa punomoćnik G. R. odvjetnik iz Č., protiv tuženika J. V. iz Č., kojeg zastupa punomoćnik S. M., odvjetnik iz Č., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Čakovcu poslovni broj Gž-593/07-2 od 8. srpnja 2010., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P 1749/05-17 od 12. prosinca 2006., u sjednici održanoj

16. lipnja 2015.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

Prihvaća se djelomično revizija tuženika te se preinačuje presuda Županijskog suda u Čakovcu poslovni broj Gž-593/07-2 od 8. srpnja 2010., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-1749/05-17 od 12. prosinca 2006. u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos 72.746,34 EUR-a u protuvrijednosti kuna na dan isplate, kao i dijelu odluke o zateznim kamatama tekućim od 15. srpnja 2000. do isplate te se sudi:

 

Nalaže se tuženiku platiti tužitelju 72.746,34 EUR-a sa zateznom kamatom po stopi koja se plaća na devizne štedne uloge po viđenju u odnosnoj valuti i to na iznos 142.280,00 DEM od 15. srpnja 2000. do 28. veljače 2002., a na iznos 72.746,34 EUR-a od 1. ožujka 2002. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.

 

Zahtjev za isplatu u kunskoj protuvrijednosti tog iznosa odbija se kao neosnovan.

 

U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju 72.746,34 eura sa zateznom kamatom po stopi koju M. b. d.d. Č. plaća na devizno štedne uloge u DEM po viđenju računajući od 15. srpnja 2000. pa do 31. prosinca 2001., a od 1. siječnja 2002. pa nadalje po stopi koju ista banka plaća na devizne štedne uloge po viđenju te naknaditi mu parnične troškove u iznosu 44.097,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena a djelomično prihvaćena žalba tuženika te djelomično preinačena prvostupanjska presuda na način da je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju iznos 72.746,34 EUR-a u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju M. b. u mjestu ispunjenja na dan plaćanja sa zateznom kamatom po stopi koju ta banka plaća na devizne štedne uloge po viđenju i to na glavnični iznos 142.280,00 DEM računajući od 15. srpnja 2000. do 31. prosinca 2001. u DEM, a na glavnični iznos 72.746,34 EUR-a računajući od 1. siječnja 2002. pa nadalje do isplate u eurima plaćanjem u protuvrijednosti kuna, te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 44.097,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova i troškova revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 – dalje: ZPP), revizijski sud je ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

U provedenom postupku nisu povrijeđene odredbe parničnog postupka o stranačkoj i parničnoj sposobnosti te o zastupanju stranaka pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Iako se tužitelj u reviziji poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka, istu ne obrazlaže pobliže u čemu bi se te povrede sastojale, pa stoga ove prigovore kao neobrazložene ovaj sud nit ne može razmatrati.

 

U reviziji tuženik zapravo osporava zaključak nižestupanjskih sudova o prihvaćanju tužbenog zahtjeva. Na taj način dovodi u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova i pravnu ocjenu donesenu na temelju tih utvrđenja. Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze sudovi nisu tumačili u skladu sa stavom tuženika zapravo dovodi u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud odlučuje o reviziji polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da su tužitelj i tuženik 4. srpnja 1998. sklopili Ugovor o avansu na ime kupoprodaje apartmana, kojim je tužitelj predao tuženiku 70.000,00 DEM i 7. srpnja 1998. iznos 30.000,00 DEM ili ukupno 100.000,00 DEM koji iznos se prema sporazumu stranaka tuženik obvezao vratiti prodajom i predajom apartmana opisanog u toj ispravi a koji će biti izgrađen do 30. srpnja 1999.,

- da su predmetnim ugovorom stranke utvrdile da je predmetni iznos avans za kupnju apartmana od tuženika,

 

- da su stranke sklopile 21. siječnja 2000. Ugovor o kratkoročnoj pozajmici prema kojem je tužitelj predao tuženiku zajam od 30.000 DEM, a 21. svibnja 2000. prema Ugovoru o kratkoročnoj pozajmici iznos 12.280,00 DEM,

 

- da su se stranke kod tih pozajmica utvrdile da će tuženik navedene iznose kratkoročnih pozajmica vratiti tužitelju do 15. srpnja 2000.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da su stranke sklopile ugovor o zajmu i da tuženik nije ispunio svoju obvezu vraćanja primljenog iznosa zajma 100.000,00 DEM koji se iznos tuženik obvezao vratiti ugovorenom prodajom i predajom apartmana iz isprave nazvane „Ugovor o avansu“ po njegovoj izgradnji do 30. svibnja 1999., niti je vratio tužitelju do 15. srpnja 2000. primljeni iznos pozajmice (30.000,00 DEM i 12.280,00 DEM), pa su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev i naložili tuženiku vraćanje primljenog iznosa zajma od 100.000,00 DEM, kao i primljenih iznosa pozajmice od 21. siječnja 2000. od 30.000,00 DEM i pozajmice od 18. svibnja 2000. od 12.280,00 DEM, jer ni te iznose tuženik po dospijeću 15. srpnja 2000. nije vratio tužitelju, a sve na temelju odredbe čl. 557. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96 i 91/96 – dalje: ZOO) i čl. 99. ZOO.

 

Prema odredbi čl. 99. st. 1. ZOO odredbe ugovora se primjenjuju onako kako glase.

 

Prema odredbi čl. 557. ZOO ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu vrati posve stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste ili kvalitete.

 

Na temelju tako pravilno utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da su stranke sklopile ugovor o zajmu iz čl. 557. st. 1. ZOO. Međutim u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio je na snazi Zakon o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlatom („Narodne novine“ broj 91a/93, 36/98 i 32/01), koji je u čl. 10. st. 3. propisao da je kupnja i pozajmljivanje deviza, kao i posredovanje u kupnji, prodaji i pozajmljivanju deviza između domaćih osoba i između domaće osobe, i strane osobe u Republici Hrvatskoj dopušteno u slučajevima na način predviđen tim Zakonom, te u čl. 34. kojim je propisano da domaće fizičke osobe mogu koristiti devize sa svojih deviznih računa i deviznih štednih uloga za plaćanje uvoza robe i usluga u inozemstvu, a u Republici Hrvatskoj za kupnju obveznica koje glase na stranu valutu, davanja donacija u znanstvene i kulturne humanitarne svrhe, te obavljanje drugih plaćanja kad je to predviđeno zakonom, slijedom čega valja zaključiti da je takav ugovor ništav prema odredbi čl. 103. st. 1. ZOO, te je po odredbi čl. 104. st. 1. ZOO svaka stranka dužna vratiti ono što je po osnovi takvog ugovora primila. Stoga je valjalo djelomično prihvatiti tužbeni zahtjev.

 

Budući da navedenim odredbama nije bilo predviđeno da se devize mogu koristiti za davanje zajma, ugovor o zajmu kojeg su stranke sklopile je u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO ništav – jer je protivan prisilnim propisima, a posljedica toga da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora (na temelju odredbe čl. 104. st. 1. ZOO). Slijedom toga, a s obzirom da je tuženik od tužitelja primio 142.280,00 DEM, tuženik je tužitelju dužan vratiti taj iznos odnosno, a budući je valuta DEM dana 1. ožujka 2002. zamijenjena u EUR-u po tečaju 1 EUR = 1,95583 DEM utuženih 72.746,34 EUR-a, sa zateznom kamatom po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju valute glavnice od dana podnošenja zahtjeva (prema odredbi čl. 214. ZOO), a ne njihovu protuvrijednost u kunama.

 

Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

 

Pogrešno je stoga primijenjeno materijalno pravo kada je tužitelju umjesto glavnice u stranoj valuti dosuđena glavnica u domaćoj valuti – koju tuženik prema ništavom ugovoru nije dugovao.

 

Odluka drugostupanjskog suda o zateznoj kamati je također pogrešna jer se zatezna kamata od 1. siječnja 2008. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05) plaća po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu.

 

Na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP uz djelomično prihvaćanje revizije drugostupanjsku presudu je valjalo preinačiti u dijelu kojim je odlučeno o glavnici u kunskoj protuvrijednosti i o kamatama, te je s obzirom da tuženik duguje glavnicu u iznosu 72.746,34 EUR-a, valjalo obvezati tuženika na isplatu tog iznosa sa zateznom kamatom po stopi koja se plaća na devizne štedne uloge po viđenju u odnosnoj valuti, do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. u svezi s čl. 1165. ZOO, dok je u preostalom dijelu na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Stoga se suprotno navodi revizije ukazuju neosnovanim.

 

U odnosu na odluku o parničnim troškovima pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 154. st. 1. ZPP, a sve prema vrijednosti predmeta spora i u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

Zbog svega navedenog nižestupanjska presuda je djelomično preinačena kao i u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 16. lipnja 2015.