REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2006/11-2

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. K. iz V., kojeg zastupa punomoćnik B. K., odvjetnik u V., protiv tuženika Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Virovitici, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Virovitici poslovni broj Gž-454/2011-2 od 12. svibnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-849/09-14 od 26. travnja 2010., u sjednici vijeća održanoj

8. srpnja 2015.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 300.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 15. kolovoza 2009. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.“ (točka I. izreke).

 

Naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 24.000,00 kuna u roku od 15 dana (točka II. izreke).

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu i u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, a podredno da ukine nižestupanjske odluke i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Ovaj sud je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 - dalje: ZPP) ispitao pobijanu presudu u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

 

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti  utvrđeno je da u istoj nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev za naknadu neimovinske štete, zbog nehumanih i ponižavajućih uvjeta prilikom izdržavanja kazne u Zatvoru u B.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužitelj tijekom izdržavanja kazne zatvora zadnjih 6 mjeseci premješten iz zatvora u L. u zatvor u B. radi provedbe pojedinačnog programa izvršavanja kazne zatvora i mogućnosti češćeg komuniciranja s obitelji,

 

- da je tužitelj invalid bez obje potkoljenice zbog čega koristi proteze,

 

- da je stanje tužiteljevih batrljaka bilo dobro,

 

- da je tužitelju bilo omogućeno tuširanje tri puta tjedno,

 

- da se tuširanje odvijalo u zajedničkoj prostoriji sa šest kabina,

 

- da je tužitelj imao stolicu za tuširanje i pomoć drugog zatvorenika,

 

- da je tužitelj imao adekvatnu zdravstvenu zaštitu.

 

Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su odbili tužbeni zahtjev, jer nije utvrđeno postojanje štetne radnje ni pretrpljene štete zbog čega se nisu ostvarili uvjeti za primjenu odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO).

 

Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tužitelj imao adekvatnu medicinsku skrb i provođenje higijene te da nije bilo nehumanog ili ponižavajućeg postupanja prema tužitelju s obzirom na njegovu invalidnost.

 

I prema shvaćanju ovog suda, postupanje prema tužitelju bilo je adekvatno uvjetima u kojima se tužitelj nalazio te je uprava zatvora u B. poduzela potrebne mjere da se tužitelju omogući i olakša provođenje osobne higijene.

 

Suprotno navodima tužitelja, iako se tuširanje obavljalo u zajedničkoj prostoriji ono se obavljalo u kabinama pa tužitelj nije bio izložen pogledima drugih zatvorenika tijekom tuširanja. Tužitelju se omogućilo da pod tušem ima stolicu kako bi mogao sjesti i na taj način obaviti tuširanje, a omogućeno mu je i dodatno tuširanje odnosno ukupno tri puta tjedno.

 

Slijedom navedenog, pravilno su sudovi utvrdili da tužitelju nije počinjena šteta niti je postojala štetna radnja koja bi opravdavala dosuđenje pravične novčane naknade sukladno odredbi čl. 1100. ZOO-a pa su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

S obzirom da se nisu ostvarili revizijski razlozi, a ne postoje ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 8. srpnja 2015.