1

Poslovni broj 22 Gž-1096/2024-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 22 Gž-1096/2024-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

             

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Bošnjaković, predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Josipa Grubišić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. P. (OIB:…) iz P., kojeg zastupa punomoćnica S. B., odvjetnica u Š., protiv tuženika S. P. (OIB:…) iz P. B., kojeg zastupa punomoćnik H. S., odvjetnik u Š., radi naknade neimovinske štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pn-43/23 od 19. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 19. ožujka 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pn-43/23 od 19. prosinca 2023.

 

              II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, kao neosnovanim.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.327,23 eur/10.000,00 kn s naslova naknade neimovinske štete, sa zateznom kamatom kako je navedeno u izreci (toč. I.), te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.430,63 eur/10.779,08 kn (toč. II.).

 

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači, podredno ukine, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti nastale, prema navodima tužbe, na način da je tuženik, kao svećenik, za vrijeme održavanja mise s oltara u crkvi Sv. R. u P., pozvao sve prisutne da mole protiv "zla S. P." odnosno da "mole za dušu S. P.", javno ocjenjujući tužitelja kao zlo, što su prenijeli i razni portali, pa tužbeni zahtjev temelji na odredbama čl. 19., čl. 1046 i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO).

 

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP-a na koju temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

6. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP-a, na koju u žalbi ukazuje žalitelj, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, nije proturječna i ista se može ispitati.

 

7. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st.1 u svezi s čl. 8 ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje tužitelj, jer je ocjena provedenih dokaza dana u skladu s odredbom čl. 8 ZPP-a.

 

8. Na navode žalbe da nije bilo zakonske osnove za usvajanje tuženog zahtjeva, za navesti je da se isti svode na preocjenjivanje izvedenih dokaza i davanje vlastite, ali pogrešne ocjene provedenih dokaza (iskazi preslušanih svjedoka, tako i novinara prisutnih misi), na koju je u smislu odredbe čl. 8. ZPP ovlašten jedino sud.

 

9. Nije sporno da je:

- da je presudom toga suda pod posl. br. P-447/14 od 3. studenog 2017. u toč. 1. tuženiku naloženo da tužitelju s naslova neimovinske štete isplati iznos od 10.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 14. ožujka 2014. godine do isplate, toč. 2. presude odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu potraživanja za iznos od 15.000,00 kuna, a toč. 3. je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 4.725,00 kuna,

- da je Županijski sud u Zagrebu svojim rješenjem br. Gž-5984/17 od 22. siječnja 2019. godine ukinuo presudu ovog suda posl. broj P-447/14 od 3. studenog 2017. godine u toč. 1. i 3. izreke, kao i u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška i predmet u tom dijelu vratio ovom sudu na ponovno suđenje,

- da je u ponovljenom postupku donesena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj Pn-32/19 od 03. prosinca 2019. godine, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-203/20 od 17. rujna 2020. godine, protiv koje je tuženik podnio prijedlog za dopuštenje revizije, koji prijedlog je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Revd-3011/21 od 13. srpnja 2021. odbacio,

- da je po podnesenoj ustavnoj tužbi tuženika, Ustavni sud Republike Hrvatske je Odlukom pod brojem U-III 5822/2021 od 12. srpnja 2023. godine ukinuo prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku i predmet vratio Općinskom sudu u Šibeniku na ponovni postupak, u kojoj je taj sud u bitnom tražio od parničnog suda da se u obrazloženju presude izjasni o razlozima zbog kojih smatra da je povrijeđeno pravo tužiteljeve osobnosti, promatrano kroz prizmu Ustava Republike Hrvatske koji jamči pravo na slobodu vjeroispovijesti, pravo na slobodno obavljanje vjerskih obreda, te kroz prizmu primjene Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

10. U ovoj pravnoj stvari sporno je da li je tuženik svojim izjavama na misi održanoj dana 11. prosinca 2013. godine, u večernjim satima, u crkvi sv. R. u P., s oltara pozvao prisutne da mole protiv "zla S. P.", odnosno da "mole za dušu S. P." da mu se oproste grijesi, time ocjenjujući tužitelja kao zlo, odnosno da je tuženik dao izjavu koju su prenijeli razni portali i elektronski mediji, o osobi tužitelja i o okolnostima događaja koji je prethodio misi, da bi tužitelj skinuo križ i bacio ga u smeće, te ukoliko jest, da li su tim izjavama povrijeđeno prava osobnosti tužitelja, kao fizičke osobe i da li su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke propisane člankom 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08. i 125/11., dalje: ZOO) koje bi opravdavale dosudu pravične novčane naknade.

 

11. Sud prvog stupnja usvaja tužbeni zahtjev, s obrazloženjem, u bitnom, jer je ocjenom u postupku svih provedenih dokaza utvrdio: da je tuženik dana 11. prosinca 2013. prilikom održavanja "mise satisfakcije" u crkvi sv. R. u P., a koja je održana nakon uklanjanja križa iz parka don I. Š. u P., pozvao P.. da "mole za načelnika P., da mu Bog oprosti", jer da je osobno dao nalog svojim službama da križ odnesu na smetlište", a na kojoj misi da se "molilo i za oprost onima koji su sudjelovali u zlu činu zbog tobožnje uzurpacije općinskog prostora, gdje je križ prvotno postavljen", koje utvrđenje suda proizlazi iz pregledanih i pročitanih ispisa članaka objavljenih na portalu T. od 11. prosinca 2013., kao i u S. D. od 14. prosinca 2013. godine u kojim tekstovima je na identičan način prenesena, odnosno citirana izjava tuženika, a u svezi s čim tuženik tijekom postupka ničim nije dokazao da bi zatražio demanti navedene izjave prenesene putem medija, iz čega je za zaključiti da je takva izjava zapravo vjerno prenesena;  da tužitelj predmetni drveni križ nije bacio u smeće, a niti je u svojstvu načelnika Općine Primošten dao nalog za takvo postupanje, već je isključivo djelatnicima komunalnog poduzeća iz P. dao usmeni nalog, u okviru svog posla, da križ koji je bez odobrenja nadležnog tijela bio postavljen na javnoj površini uklone i predaju ga onome tko ga je i postavio; da je tuženik davanjem izjava na misi, odnosno pozivajući vjernike da se mole za načelnika Petrinu da mu Bog oprosti, kako je "zlo i danas prisutno u P." koje je tuženik usporedio s "O.", sa žandarima i četnicima ….", sve s obzirom na okolnosti davanja rečenih izjava (javno izrečenih i prenesenih putem medija i na taj način iste učinjene dostupnima javnosti), objektivno mogle kod primatelja informacije o rečenim izjavama sugerirati da je tužitelj osoba negativnih nazora s obzirom na općeprihvaćene nazore društva u cjelini, čime su u konkretnom slučaju povrijeđena prava osobnosti tužitelja kao fizičke osobe, i to prava na dostojanstvo, čast i ugled, sve u smislu odredbi čl. 19. ZOO; da je navedenim izjavama povrijedio prava osobnosti tužitelja kao fizičke osobe, i to prava na dostojanstvo, čast i ugled, pri čemu težina povrede navedenih prava osobnosti tužitelja, posebno polazeći od okolnosti konkretnog slučaja, i to da su iste prenesene putem medija, opravdavaju dosudu pravične novčane naknade, time da se sporno postupanje tuženika ni u kojem slučaju ne može smatrati postupanjem u okviru svog vjerskog djelovanja, a osim toga tuženik nije spornim izjavama iznosio tvrdnje koje bi predstavljale službena stajališta Katoličke crkve, već isključivo svoja paušalna i neprovjerena uvjerenja i vrijednosne sudove, u čemu se zapravo ogleda skrivljenost takvog postupanja tuženika (makar obična nepažnja koja se po zakonu predmnijeva – čl. 1045. st. 2. ZOO) koja sud cijeni neprimjerenima, odnosno grubim povrjeđivanjem prava osobnosti tužitelja.

 

12. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev usvojio, utvrdivši da je tuženik, koji je svećenik koji se brine o duhovnim, pastoralnim, moralnim i obrazovnim potrebama pripadnika svoje crkve, i moralni je autoritet svoje zajednice, prilikom vjerskog obreda u crkvi, javno izrečenim izjavama pred vjernicima, prenesenim i putem medija, učinjenih dostupnim javnosti, dovodeći ih u svezu s tužiteljem osobno, odnosno kao s osobom koja obnaša vlast u Općini P. u svojstvu načelnika rečene općine, tužitelja prikazao u negativnom kontekstu, i to u smislu kako to tužitelj i obrazlaže u činjeničnim navodima tužbe, pripisujući tužitelju čine koje nije uradio, očito dano s ciljem da se o tužitelju u javnosti stekne dojam koji nema utemeljenja u stvarnim činjenicama i okolnostima, odnosno da je tužitelj osoba negativnih nazora s obzirom na općeprihvaćene nazore društva u cjelini, čime su zapravo, po stajalištu ovog suda, u konkretnom slučaju povrijeđena prava osobnosti tužitelja kao fizičke osobe, i to prava na dostojanstvo, čast i ugled, te u konkretnoj pravnoj stvari postoji osnov za naknadu neimovinske štete tužitelju radi povrede prava osobnosti na dostojanstvo, čast i ugled radi koje je trpio i trpi duševne boli, sve na temelju čl. 19 ZOO pri čemu nema okolnosti kojima bi se ispričavalo rečeno postupanje tuženika, a niti ga ekskulpiralo od odgovornosti u konkretnom slučaju, jer pozitivno zakonodavstvo RH ničim ne propisuje da bi iznošenje određenih tvrdnji od strane svećenika Katoličke crkve oslobađalo istog od odštetne odgovornosti za slučaj kada bi istima povrijedio prava osobnosti drugih osoba.

 

13. Navedenim činima i izjavama tuženik je povrijedio prava osobnosti tužitelja kao fizičke osobe, i to prava na dostojanstvo, čast i ugled, koji opravdavaju dosudu pravične novčane naknade. Prema odredbi članka 1046. stavak 1. ZOO propisano da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje (odgovornost po kriteriju culpae), dok je prema odredbi članka 1046. ZOO šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Ujedno je odredbom članka 1049. ZOO propisano da krivnja postoji kad je štetnik prouzročio štetu namjerno ili nepažnjom; da je prema odredbi članka 1100. ZOO propisano da u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (stavak 1.); pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (stavak 2.); za povredu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe sud će, ako procijeni da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi joj pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (stavak 3.).

 

14. Ustavni sud RH u Odluci broj U-III-5822/2021 od 12. srpnja 2023., kojom je ukinuo prijašnju prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku u ovom postupku, zauzeo stav kako su izjave tuženika dane u kontekstu koji opisuje način izvršenja ovlasti koje tužitelj kao načelnik općine obnaša. Naime, Ustavni sud smatra da se ovdje radi o temi od javnog interesa, te da tužitelj kao javna osoba, načelnik općine Primošten i istaknuti dugogodišnji lokalni političar s javnim ovlastima mora biti svjestan strože kontrole javnosti, pa i vjerničke, te da mora biti spreman tolerirati kritiku svog rada u visokom stupnju, zbog čega Ustavni sud smatra da prilikom donošenja prijašnjih odluka parnični sudovi nisu na dovoljan način uvjerljivo utvrdili postojanje prijeke društvene potrebe, koja bi zahtijevala da se pravo tužitelja na zaštitu njegovog ugleda dade prednost pred pravom tuženika na slobodu izražavanja i vjerskog obreda, tim više što su u tom pravu tužitelja suprostavljena dva zajamčena prava podnositelja i to: jamstvo slobode savjesti i vjeroispovijesti i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja i jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli. Dakle, Ustavni sud je prilikom donošenja svoje odluke smatrao kako razlozi koji su sudove naveli u svojim odlukama ne pokazuju da je prihvaćanje tužbenog zahtjeva bilo nužno u demokratskom društvu, u smislu da interes slobode mišljenja i izražavanja misli prevladava nad interesom zaštite prava osobnosti pojedinca. Nadalje, Ustavni sud smatra kako parnični sud u ovakvim slučajevima treba provesti test nužnosti miješanja u demokratsko društvo, koji zahtijeva da sud pred kojim se nađe zahtjev za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge. Zaključno, Ustavni sud RH smatra kako je u konkretnom slučaju potrebno provesti test razmjernosti na način da sud ocijeni, odnosno izvaže da li u konkretnom slučaju jedno od zaštićenih vrijednosti ima prednost pred drugom s time da je prvo pravo na slobodu izražavanja i vjeroispovijest, a drugo pravo na poštovanje osobnog života drugih.

 

15. Sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća argumentaciju i standarde koje je u svojoj Odluci naveo Ustavni sud RH, s time da se o naprijed navedenom zauzima stavove kako slijedi:

- člankom 9. Konvencije nije zaštićeno svako postupanje motivirano ili nadahnuto vjeroispovijesti ili uvjerenjem i ne jamči uvijek pravo da se u javnoj sferi ponaša na način koji je sukladan s ili nadahnut vjeroispovijesti ili uvjerenjem pojedinca, a slično tome opće je pravilo da se njime ne dodjeljuje pravo da se zbog vjerskih uvjerenja odbija poštivanje zakonodavstva, čiju provedbu predviđa i sama Konvencija i koji se primjenjuje neutralno i općenito,

- u konkretnom slučaju utvrđenjem povrede prava osobnosti tužitelja nije ničim ugrožena sloboda vjeroispovijesti, te da takva odluka suda nije u nikakvoj vezi s vjeroispovijesti tuženika, te bi odluka suda bila ista ma o kojoj vjeroispovijesti se u konkretnom slučaju radilo,

- isto tako, utvrđenjem povrede prava osobnosti tužitelja nije ničim ugrožena sloboda govora pojedinca, zato što se ovdje ne sankcionira ničiji stav, niti argumentacija, već se ovdje radi o sankcioniranju nepotrebnog vrijeđanja i difamiranja tužitelja kao osobe kojeg se označava zlom protiv kojeg se treba boriti,

- u konkretnom slučaju prevladava interes zaštite osobnog prava pojedinca nad zaštitom slobode govora, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju nije radilo ni o prakticiranju vjeroispovijesti, niti o iznošenju mišljenja i slobodi govora, već o iznošenju vrijednosnih sudova koji predstavljaju neargumentirano vrijeđanje osobe tužitelja,

- da molitva za dušu tužitelja, niti molitva za dušu bilo kojeg građanina ne predstavlja povredu prava osobnosti, međutim, povredu prava osobnosti predstavlja označavanje tužitelja kao zla,

- da poziv na misi koja je javni skup kako treba moliti protiv zla kojega se naziva S. P. (tužitelj) predstavlja kršenje osobnih prava pojedinca koje nije prihvatljivo u demokratskom društvu, zato što se od predstavnika vjerske zajednice tužitelja naziva zlom i na taj način ga se označava glavnim neprijateljem vjerske zajednice koju tuženik predstavlja u općini u kojoj je  tužitelj načelnik,

- da tuženik prilikom vjerskog obreda nije iznosio svoje argumentirano stajalište, na koje bi nesporno imao pravo prema slobodi izražavanja, već je iznio svoj vrijednosni sud prema osobi tužitelja na način da ga je označio zlom, a vjerske zajednice zlom označavaju kao nešto što je najgore i na koju kvalifikaciju se ne bi mogla izreći replika ili odgovor, već isto spada u zonu „iracionalnog“, kao što je to kad se nekoga nazove „glupane“, „ništarijo“ i sl., što su argumenti protiv kojih se nitko ne može „boriti“,

- da postupanje predstavnika svake religije treba biti odmjereno i ne smije odstupati od demokratskih standarda, kao i to da ne smije predstavljati vrijeđanje.

 

16. Po mišljenju ovoga suda pravilno sud prvog stupnja ocjenjuje kako je tuženik postupio suprotno odredbama ZOO, koji regulira zaštitu prava osobnosti pojedinca, te bi bilo prihvatljivo da je tuženik na vjerskom obredu naveo kako smatra da micanje križa nije bilo u redu, te da onaj tko je to napravio po njegovom mišljenju to nije smio učiniti i to bi onda bilo iznošenje mišljenja, koje bi se dalo potvrditi ili opovrgnuti, međutim, iznošenje vrijednosnog suda kako osoba tužitelja (S. P.), predstavlja zlo koje treba istjerati iz mjesta, te predstavlja zlo protiv kojeg se treba boriti ne predstavlja slobodu govora i nije prihvatljivo u današnjem demokratskom društvu.

 

17. Sud prvog stupnja smatra kako se radi o stavu koji bi prihvatio svaki vjerski neutralan prosječni građanin RH, što nužno ne znači osoba koja ne pripada toj vjeroispovijesti, već osoba koja može neutralno i objektivno razmotriti predmetnu situaciju, dapače, osoba koja pripada vjerskoj zajednici može biti više pogođena ovakvim činom tuženika ili svjesna težine ovakvih riječi od osobe koja ne pripada toj vjerskoj organizaciji i nije je ni briga što se kaže i govori na vjerskom obredu.

 

18. I ovaj sud kao i sud prvog stupnja smatra kako niti jednom sudioniku ovog postupka ne bi bilo ugodno i predstavljalo bi povredu njegovog prava osobnosti kad bi netko iz bilo koje vjerske zajednice organizirao nekakav vjerski obred u kojem bi bilo kojeg sudionika u postupku označio kao „zlo protiv kojeg se treba boriti“ i tu ljestvicu zaštite prava osobnosti pojedinca i radi povijesnih razloga i radi budućnosti treba dignuti visoko, više od zaštite prava na izražavanje i slobodu govora, jer je to u interesu demokratskog društva, kako to obrazlaže prvostupanjski sud.

 

19. Prilikom odlučivanja o visini postavljenog zahtjeva tužitelja pravilno je sud prvog stupnja pošao od činjenice da je konkretno postupanje tuženika, kojim je povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja, za posljedicu imalo, kako je iskazao tužitelj preslušan kao stranka-list 98-100 spisa, i objektivno negativni utjecaj na šire političke, budući da se tužitelj dugi niz godina aktualno bavi politikom (na poslu je uznemiravan jer su dolazili ljudi iz Dalmatinske zagore i govorili što ovaj još tu sjedi, društvene (prilikom javnih nastupa tužitelju govore „ti si taj koji je bacio križ u smeće”) i obiteljske odnose tužitelja (nepoznati ljudi noću nazivaju obitelj, vrijeđaju i prijete), tim više jer su internetski portali dostupni do današnjih dana sa velikim brojem pregleda, čime mu je prouzročena i duševna bol, pa je slijedom rečenih činjeničnih utvrđenja i zaključaka suda prvog stupnja tužitelju na ime potraživane naknade neimovinske štete pravilno dosuđen iznos u visini od 10.000,00 kuna, a koji iznos i ovaj sud nalazi pravičnim, odnosno primjerenim šteti koju je tužitelj pretrpio uslijed opisanog skrivljenog postupanja tuženika, pri čemu će se dosuđenom naknadom u navedenom iznosu postići cilj kojemu služi ta naknada (satisfakcija za težu povredu prava osobnosti tužitelja, ali i utjecaj na tuženika da se ubuduće kani takvog postupanja), kao i da se njome ne pogoduje kakvim težnjama koje ne bi bile spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom, time da na suđeni iznos pravične novčane naknade neimovinske štete dosuđena je pravilno i zakonska zatezna kamata koja teče počev od dana podnošenja tužbe, sve u smislu odredbe članka 1103. ZOO, i to u visini propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO, odnosno člankom 3. stavak 1. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 78/15.) - koji je stupio na snagu dana 01. kolovoza 2015. godine, a kojim je izmijenjena ranije važeća odredba članka 29. stavak 2. ZOO.

 

20. Žalitelj u žalbi ustraje kod navoda da je križ po nalogu tužitelja bačen u smeće, što da je razvidno iz službenih zabilješki PP Š. PI P., koje prileže spisu (list 117-120 spisa), međutim, iz istih proizlazi da je uzeta izjava J. P., koji je preslušan kao svjedok u ovom postupku, i koji je identično iskazao da je on uzeo križ sa kamiona komunalnog poduzeća parkiranog pored parka i odnio isti u svoje dvorište, dakle, križ nije bačen na smeće, kako je pravilno utvrdio sud prvog stupnja.

 

21. Žalitelj smatra da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbe iz čl. 4. Ugovora o pravnim pitanjima između Svete stolice i RH koje jamče slobodu bogoštovlja, a koje su po pravnoj snazi iznad zakona, jer je propovijed bila u skladu s navedenom odredbom.

 

22. Člankom 4. Ugovora o pravnim pitanjima između Svete Stolice i Republike Hrvatske navedeno je da poštujući pravo na vjersku slobodu, Republika Hrvatska priznaje Katoličkoj Crkvi, i njezinim zajednicama bilo kojega obreda slobodu vršenja njezina apostolskoga poslanja, posebno u onome što se odnosi na bogoštovlje, upravu, učiteljstvo i djelatnost društava o kojima se govori u članku 14.

 

23. Bogoštovlje, odnosno štovati Boga, znači davati mu svoju ljubav, pobožnost, služiti mu i biti odan, a sloboda toga nikako ne znači povredu prava osobnosti drugih osoba i to prava na dostojanstvo, čast i ugled, pa stoga neosnovano tuženik smatra da je sud postupio protivno navedenoj odredbi kada je zahtjev usvojio.

 

24. Radi navedenog, a jer žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, temeljem odredbi čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.

 

25. Odluci o parničnom trošku, koja je donesena sukladno odredbama čl. 154 st. 2 i čl. 155 st. 1 ZPP, tuženik određeno niti ne prigovara, pa ista nije bila predmetom razmatranja ovog suda.

 

26. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbe, jer sa istom nije uspio (čl. 154 st.1 ZPP).

 

 

U Zagrebu 19. ožujka 2024.

 

                                                            

    Predsjednik vijeća:

Lidija Bošnjaković, v.r.