1

Poslovni broj: 24 Gž-1144/2023-2

 

Poslovni broj: 24 Gž-1144/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. V. iz M., OIB: ... zastupanog po punomoćniku D. O., odvjetniku u S., protiv tuženice R. H., OIB: ..., zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci, radi naknade štete, u povodu žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-172/2022 od 20. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 13. ožujka 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-172/2022 od 20. travnja 2023.

 

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelj od tuženice zahtijeva isplatu iznosa od 372.280,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 28. listopada 2018. do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka od 2.986,26 EUR /22.500,00 kn/[1].

 

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019., dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavka 2. i 3. tog Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe.

 

3. Tuženica je u odgovoru na žalbu predložila žalbu kao neosnovanu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu uz tvrdnju da su žalbeni navodi paušalni, a svi žalbeni razlozi neosnovani.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Ovaj je drugostupanjski sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

 

6. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

7. S obzirom na to da je u skladu s člankom 335. stavkom 6. ZPP-a ročište na kojem se presuda objavljuje sud dužan zakazati na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena, a što nije (bila) situacija u ovom predmetu jer sud prvog stupnja nije na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena (6. ožujka 2023.) zakazao ročište za objavu presude, nego je riješio da će se to ročište zakazati naknadno, osnovano tužitelj u žalbi prigovara da je sud pogriješio kad nije primijenio članak 335. stavak 6. ZPP-a (u žalbi omaškom naveden kao 355. stavak 6. ZPP-a) i na ročištu na kojem je zaključeno raspravljanje zakazao ročište za objavu presude. Međutim, s obzirom na to da je riječ o povredi koja nije utjecala (niti mogla utjecati) na donošenje zakonite i pravilne presude, a samo ročište za objavu presude održano je 20. travnja 2023. neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno obaviještene (članak 335. stavak 6. ZPP-a), neosnovano tuženik tvrdi da je zbog toga počinjena bitna povreda iz članka 354. stavaka 1. ZPP-a. To tim više što je dostava presude koja je objavljena na ročištu za objavu presude o kojem tužitelj nije bio uredno obaviješten pravilno dostavljena tužitelju u skladu s člankom 133. stavkom 5. u vezi s člankom 335. stavkom 11. ZPP-a pa se sa sadržajem presude mogao učinkovito upoznati i pravovremeno podnijeti žalbu što je i učinio.

 

8. U donošenju pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se tužitelj sadržajno poziva u žalbi tvrdeći da se pobijana presuda ne može ispitati jer da je izreka nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima presude, presuda da uopće nema razloga, a da razlozi o odlučnim činjenicama nisu navedeni s time da su navedeni razlozi nejasni, proturječni i nesuvislo obrazloženi. Suprotno tužiteljevim prigovorima, iz izreke pobijane presude je jasno da je njegov zahtjev odbijen u cijelosti te da mu je naloženo naknaditi troškove parničnog postupka parničnom protivniku. Zbog toga neosnovano u žalbi tvrdi da je izreke presude nerazumljiva. Isto tako, suprotno prigovorima žalitelja, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi nisu nesuvisli, međusobno proturječni niti su u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima pa se može ispitati. Pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tužitelja pa neosnovano tužitelj u žalbi prigovara da nije adekvatno obrazložena odnosno da je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a. Razlog zbog kojeg je odbijen tužbeni zahtjev iznesen je zaključno u točci 65. obrazloženja pobijane odluke pa žalitelj neosnovano tvrdi da presuda nema razloga o tome.

 

8.1. Iz sadržaja žalbe proizlazi da tužitelj kroz žalbeni razlog bitnih povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. i članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavka 4. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenja tog suda o nepostojanju pretpostavki za naknadu štete. Činjenica da činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda tužitelj nije zadovoljan nema značenje bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a ili iz članka 338. stavka 4. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP-a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza, dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast utvrđivati činjenice pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što žalitelj utvrđenjima odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da je izvlašten protivno ustavnim i konvencijskim jamstvima zaštite vlasništva), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jednu odredbu parničnog postupka. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da je na temelju njih zahtjev tužitelja ocijenjen neosnovanim ne može imati značaj postupovnih povreda na koje se tužitelj poziva u žalbi.

 

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 49.410,05 EUR. Taj zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je izvlašten za dionice društva B. d.d. protivno jamstvima zaštite vlasništva koje se jamči člankom 48. Ustava Republike Hrvatske (dalje: Ustav RH) i člankom 1. Protokola I. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija).

 

10. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio čitanjem isprava koje su u spisu sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 7. travnja 2017. stupio na snagu Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku ("Narodne novine" br. 32/17., dalje: ZPIUTD)

- da je cilj ZPIUTD-a definiran kao zaštita održivosti poslovanja trgovačkih društava od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku koja svojim poslovanjem samostalno, ili zajedno sa svojim ovisnim ili povezanim društvima, utječu na ukupnu gospodarsku, socijalnu i financijsku stabilnost u Republici Hrvatskoj

- da je primjenom tog Zakona nad trgovačkim društvom A. d.d. proveden postupak izvanredne uprave koji je otvoren rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. St-1138/2017 od 10. travnja 2017.

- da je u postupku izvanredne uprave donesena nagodba od 20. lipnja 2018. godine, potvrđena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1138/2017 od 6. srpnja 2018., a predmetno rješenje potvrđeno je rješenjem Visokog trgovačkog suda u Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5140/2018 od 8. listopada 2018.

- da je tužitelj imatelj 9307 dionica društva B. d.d.

- da je društvo B. d.d. u odnosu na društvo A. d.d. povezano društvo u smislu članka 5. ZPIUTD-a

- da je tužitelj dionice kupovao u razdoblju od 9. studenog 2017. do 15. prosinca 2017., u vrijeme kada je nad društvom A. d.d. već bio u tijeku postupak izvanredne uprave

- da je tužitelj nastavio kupovati dionice društva B. d.d. i u trenutku kada je njihova vrijednost bila gotovo dvadeset puta manja od nominalne

- da je društvo B. d.d. pripojeno trgovačkom društvu A. d.d. na temelju ugovora o pripajanju od 15. lipnja 2021. koji je sklopljen u skladu sa ZPIUTD-om

- da je ustavnost ZPIUTD-a ispitivana pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji rješenjem broj U-I-1694/2017 i dr. od 2. svibnja 2018. nije prihvatio prijedlog dvanaest predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 1., 4., 5., 11., 12., 14., 15., 18., 19., 21. stavka 1., 29., 30. stavaka 3., 4. i 5., 33. stavka 1., 35. stavka 1., 39., 40., 41. i 43. ZPIUTD-a, kao ni tog Zakona u cjelini te rješenjem broj U-I-1759/2018 od 19. lipnja 2018. nije prihvatio prijedlog predlagatelja F. d.d. za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 4., 5., 10., 11., 12., 14., 15., 16., 18., 19., 30., 32., 37., 39., 40., 41., 43. i 48. ZPIUTD-a kao ni tog Zakona u cjelini.

 

11. Navedena utvrđenja prihvaća i ovaj sud te ona nisu dovedena u sumnju tvrdnjama žalitelja o tome da sud prvog stupnja uopće nije utvrđivao činjenično stanje te da nije uzeo u obzir „ključne nesporne činjenice“.

 

11.1. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o odštetnom zahtjevu te ja na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio čitanjem isprava, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje koje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tužitelja. Stoga su neodlučni žalbeni navodi u kojima tužitelj u žalbi iznosi vlastito tumačenje i ocjenu nespornih činjenica kao i onih koje su utvrđene čitanjem isprava, iznoseći pojedine tvrdnje u odnosu na postojanje određenih „ključnih nespornih činjenica“ koje, prema tvrdnji tužitelja, ukazuju na drukčije činjenično stanje od onog utvrđenog po prvostupanjskom sudu, koje tvrdnje prema ocjeni ovoga suda predstavljaju subjektivni i jednostrani prikaz tužitelja koji nema objektivnog uporišta u sadržaju postupka. Zbog toga je neosnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

12. Na temelju činjenica navednih u točci 10. ovog obrazloženja, sud prvog stupnja je zaključio da ZPIUTD i odluke donesene u postupku izvanredne uprave nad društvom A. d.d. i s njime povezanim i ovisnim društvima nisu mjere koje bi kršile ustavno i konvencijsko jamstvo zaštite vlasništva, s obzirom na to da je testom razmjernosti koji je proveo Ustavni sud Republike Hrvatske, a čija se utvrđenja i pravne ocjene prenose u pobijanoj odluci, utvrđeno da su donošenje ZPIUTD-a i provedba mjera izvanredne uprave bili opravdani, služili su postizanju legitimnog cilja (tj. poduzeti su u javnom interesu), mjere su bile razmjerne, prikladne i nužne za poduzimanje navedenog cilja, a tužitelju nije nametnut prekomjeran teret njihova snošenja. Zbog toga ocjenjuje da tužitelju radnjama ili propustima Republike Hrvatske nije nastala šteta u smislu članka 1046. ZOO-a i odbija tužbeni zahtjev.

 

13. Žalbeni navodi u bitnome se iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o razmjernosti mjera poduzetih na temelju ZPIUTD-a s obzirom na to da tužitelj i u žalbi insistira na tvrdnjama iznesenim tijekom prvostupanjskog postupka o tome da je tim mjerama, posebno nagodbom koja je prihvaćena od strane vjerovnika u postupku izvanredne uprave nad društvom A. d.d. i njegovim ovisnim i povezanim društvima i koja je potvrđena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1138/2017-2823 od 6. srpnja 2018., provedena de facto eksproprijacija bez naknade, suprotno konvencijskim i ustavnim jamstvima zaštite vlasništva.

 

14. U odnosu na te žalbene navode, za ukazati je da iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-1694/2017 i dr. od 2. svibnja 2018. proizlazi da Ustavni sud Republike Hrvatske nije prihvatio prigovore pojedinih predlagatelja da pojedine odredbe ZPIUTD nisu u suglasnosti s Ustavom propisanim jamstvom prava vlasništva (članak 48. stavak 1. Ustava RH) te zaštitom poduzetničkih i tržišnih sloboda (članci 49. stavak 1. i 50. stavak 2. Ustava RH). Predlagatelji su tvrdili da osporene odredbe Zakona nisu u suglasnosti s navedenim ustavnim odredbama jer se postupak izvanredne uprave provodi i nad povezanim i ovisnim društvima dužnika koja sama za sebe, ne ispunjavaju stečajne ili predstečajne razloge, čime se vrijeđaju prava drugih imatelja udjela ili dioničara u povezanim i ovisnim društvima na mirno uživanje i nepovredivost prava stečenih ulaganjem kapitala. Ustavni sud Republike Hrvatske ponovio je svoja načelna stajališta da poduzetnička sloboda nije apsolutna, već se može iznimno ograničiti zakonom, a ograničenje mora imati legitimni cilj (u javnom interesu) i biti razmjerno cilju koji se ograničenjem želio postići. Ustavni sud Republike Hrvatske podsjetio je da se već ranije u rješenju izjasnio da Zakon ima legitimni cilj i da ispunjava zahtjeve razmjernosti. Uzeo je u obzir navode iz očitovanja Vlade da je "osnovano za očekivati" da je u velikom poslovnom sustavu koji je zapao u teškoće prethodilo ispreplitanje izuzetno velikog broja transakcija unutar samog sustava, pa posljedično tome i miješanje imovine pojedinih društava. Stoga u postupku izvanredne uprave "ne može biti ni riječi o bilo kakvoj eksproprijaciji vlasništva" jer Zakon poznaje isključivo procesnu, ali ne i materijalnu (sadržajnu) konsolidaciju. Drugim riječima, riječ je o jednom postupku za namirenje vjerovnika i restrukturiranje dužnika, u kojem može biti predložena samo jedna jedinstvena nagodba (članak 43. Zakona). Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio je kao razumne i objektivne navode Vlade da je primjerena granica "od najmanje 25%" za određivanje ovisnog ili povezanog društva koja se, kako to proizlazi iz postojećeg pravnog okvira, ustalila kao standard za određivanje povezanih društava. Nadalje, nije prihvatio prigovore da se osporenom mjerom dioničarima onemogućilo sudjelovanje u donošenju odluka, budući da su oni tijekom postupka izvanredne uprave mogli poduzimati sve radnje koje su potrebne za redovno obavljanje poslovne djelatnosti (zadržavaju svoje dionice i/ili poslovne udjele pa mogu s njima trgovati tijekom cijelog postupka te u cijelosti i nesmetano ostvarivati svoja članska prava glasovanjem na skupštinama, sudjelovanjem u ostvarenoj dobiti i slično). Ograničeni su samo u poslovima i radnjama koje prelaze okvire redovnog poslovanja, koje poslove su mogli poduzimati uz prethodnu suglasnost izvanrednog povjerenika.

 

14.1. Navedeni razlozi Ustavnog suda Republike Hrvatske preneseni su i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-189/2019-19 od 31. svibnja 2023. kojim su odbijene revizije više revidenata protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5140/2018-8 od 18. listopada 2018., u dijelu kojim je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj St-1138/2017-2823 od 6. srpnja 2018. kojim je potvrđena nagodba koja je prihvaćena od strane vjerovnika u postupku izvanredne uprave nad društvom A. d.d. i njegovim ovisnim i povezanim društvima 4. srpnja 2018.

 

14.2. Žalbeni navodi o tome da je „unatoč stajalištu Ustavnog suda“ potvrđenom nagodbom provedena eksproprijacija bez naknade, da je donošenje ZPIUTD-a bilo nepotrebno te da je vlasništvo tužitelja nerazmjerno ograničeno kao i njegova poduzetnička sloboda i pravo na ulaganje kapitala, ne mogu se prihvatiti. Navedene okolnosti na koje tužitelj ukazuje u žalbi i koje su odlučne za ocjenu razmjernosti ZPIUTD-a i mjera koje su na temelju tog Zakona donesene, bile su podvrgnute sudskom preispitivanju pred nadležnim pravosudnim tijelima. Tako je u postupku apstraktne ocjene ustavnosti, Ustavni sud Republike Hrvatske (u rješenjima broj U-I-1694/2017 i dr. od 2. svibnja 2018. i broj U-I-1759/2018 od 19. lipnja 2018.) u bitnome ocijenio, iz razloga prenesenih u točci 14. ovog obrazloženja, da ZPIUTD nije mjera koja dioničarima povezanih društava kao što je tužitelj, ograničava pravo vlasništva suprotno ustavnim i konvencijskim jamstvima zašite tog prava jer je riječ o zakonu koji je donesen u javnom interesu te ograničenja vlasničkih prava (i poduzetničkih sloboda) dioničara povezanih društava, ne predstavljaju prekomjeran teret za njih s obzirom na to da su razmjerna društvenom interesu koji se želi postići tim propisom. Nadalje, u postupku ispitivanja usklađenosti potvrđene nagodbe koja je donesena na temelju tog propisa s ustavnim i konvencijskim jamstvima zaštite vlasništva, Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci Rev 189/2019-19 od 31. svibnja 2023., ocijenio da ta nagodba koja je donesena na temelju ZPIUTD-a slijedi legitimni cilj u zaštiti društvenog interesa i razmjerna je tom cilju.

 

14.3. S obzirom na to da su i ZPIUTD i odluke koje su na temelju tog zakona donesene, a koje utječu na temeljna ljudska prava, bili podvrgnuti preispitivanju pred tijelima nadležnim za preispitivanja opravdanosti donošenja toga zakona (pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske) odnosno ocjeni dokaza za donošenje odluke o nagodbi (pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske i Vrhovnim sudom Republike Hrvatske), očito je da je riječ o mjerama zadiranja u pravo vlasništva dioničara povezanih društava koje su bile učinkovite osporavane iz istih razloga na koje se tužitelj poziva u ovom postupku pa tužitelj ne može s uspjehom zahtijevati da se njegovim pravnim shvaćanjima koji su suprotni pravnim shvaćanjima Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske nadomjeste pravna shvaćanja tih nadležnih tijela.

 

14.4. Zbog toga je, prema pravnom shvaćanju ovog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je, prenoseći razloge Ustavnog suda Republike Hrvatske koje je pravilno protumačio, ocijenio da nema odgovornosti Republike Hrvatske za štetu koju tužitelj tvrdi da mu je nastala donošenjem i primjenom ZPIUTD-a jer je taj Zakon bio potreban radi zaštite općeg interesa i razmjeran tom cilju te nije na tužitelja prebacio prekomjeran teret ostvarenja cilja koji se tim propisom želio postići. Iako je pritom umjesto odredbe članka 1045. pogrešno primijenio članak 1046. ZOO-a, uz pravilnu primjenu članka 1045. ZOO-a trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu pa je na temelju članka 368. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba i potvrđena je točka I. prvostupanjske presude.

 

15. Žalba ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka niti su u donošenju te odluke počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud uz primjenu članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a potvrđena i točka II. izreke pobijane presude.

 

 

 

 

 

 

 

 

16. S obzirom na to da sa žalbom nije uspio, tužitelj je uz primjenu članka 166. stavka 1. ZPP-a odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova odbijenog pravnog lijeka.

 

 

U Varaždinu 13. ožujka 2024.