MINISTARSTVO PRAVOSUĐA
Na temelju članka 383. točke 1. Kaznenog zakona (»Narodne novine«, broj 125/11, 144/12) Ministar pravosuđa uz suglasnost Ministra socijalne politike i mladih donosi
Članak 1.
U Pravilniku o izvršavanju sigurnosne mjere obveznog psihosocijalnog tretmana (»Narodne novine«, broj 42/13) u članku 5. stavku 1. podstavku 2. iza riječi: »socijalni pedagog« dodaje se zarez i riječ: »pedagog«.
U stavku 2. podstavak 1. briše se, a u podstavku 4. iza riječi: »socijalni pedagog« dodaje se zarez i riječ: »pedagog«.
U stavku 3. riječi: »istražni ili« brišu se.
Članak 2.
Iza članka 9. dodaje se članak 9.a koji glasi:
»Članak 9.a
Standardi za provedbu sigurnosne mjere obveznog psihosocijalnog tretmana sastavni su dio ovog Pravilnika.«.
Članak 3.
Ovaj Pravilnik stupa na snagu danom objave u »Narodnim novinama«.
Klasa: 011-01/13-03/1
Urbroj: 514-05-02-13-5
Zagreb, 22. studenoga 2013.
Ministar Orsat Miljenić, v. r.
STANDARDI ZA PROVEDBU SIGURNOSNE MJERE OBVEZNOGA PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA
I. Uvodne napomene
Sigurnosna mjera obveznoga psihosocijalnog tretmana (u daljnjem tekstu: »mjera«) propisana člankom 70. Kaznenog zakona (»Narodne novine«, broj 125/11, 144/12, u daljnjem tekstu: »Kazneni zakon«) nova je sigurnosna mjera.
Sud ju može izreći počinitelju koji je počinio kazneno djelo s obilježjem nasilja ako postoji opasnost da će počiniti isto ili slično djelo.
Mjera se može izreći uz novčanu kaznu ili kaznu zatvora.
Uz uvjetnu osudu, rad za opće dobro ili uvjetni otpust može se izreći kao posebna obveza (članak 62. stavak 2. točka 6. Kaznenog zakona), i to samo uz pristanak počinitelja.
Mjera se može izvršavati u ustanovi za izvršavanje kazne zatvora, kazne maloljetničkog zatvora, odgojnom zavodu, zdravstvenoj ustanovi ili u pravnoj ili kod fizičke osobe specijalizirane za otklanjanje nasilnog ponašanja pod uvjetima propisanim Pravilnikom o izvršavanju sigurnosne mjere obveznog psihosocijalnog tretmana (»Narodne novine«, broj 42/13, u daljnjem tekstu: »Pravilnik«).
Istraživači se slažu da je interpersonalno nasilje kompleksna pojava koja počiva na uzajamnom djelovanju brojnih faktora na četiri osnovne razine:
1) ontogenetska razina (pojedinac, njegove karakteristike ličnosti i ukupno životno iskustvo),
2) mikro razina (društvene grupe u kojima postoji neposredni kontakt među članovima kao što su obitelj, bliski partneri, vršnjačke grupe i dr.),
3) mezo razina (institucije i organizacije koje reguliraju društveni život i definiraju društvene norme i vrijednosti kao što su sudovi, policija, socijalne ustanove i dr.),
4) makro razina (društvo kao cjelina – kulturne, povijesne i ekonomske strukture određenog društva kao što su status žena, muškaraca i djece u društvu, šire društvene norme i vrijednosti, medijski tretman nasilja i dr.).
Polazno načelo u psihosocijalnom tretmanu počinitelja jest povećanje sigurnosti za žrtve izložene nasilju, i svaka intervencija i odluka mora se donositi u skladu s time.
Psihosocijalni tretman počinitelja nasilja pristupa nasilju kao izabranom i svjesnom ponašanju koje se može promijeniti, i takvo ponašanje se treba odvojiti od nasilnog ponašanja koje se ponekad javlja kao posljedica poremećaja ličnosti, duševne bolesti ili uporabe sredstava ovisnosti, što zahtijeva drugačiju vrstu tretmana.
Izabrano i svjesno ponašanje znači da je počinitelj nasilja odgovoran za svoje ponašanje pa mora snositi i zakonske posljedice takvog ponašanja, pa stoga psihosocijalni tretman nije, niti može biti zamjena za kaznu propisanu zakonom.
Počinitelji trebaju dobiti poruke da njihovo nasilje neće nitko podržavati i da će pojedinci i službe reagirati kad saznaju za takav slučaj, a što za sobom povlači obvezu sustavnog osposobljavanja svih koji u svom radu dolaze do saznanja o nasilju.
Počinitelji uključeni u psihosocijalni tretman mogu promijeniti svoja ponašanja i uvjerenja, te naučiti pozitivne, ravnopravne i nenasilne oblike odnosa s drugim osobama.
Promjena ponašanja i uvjerenja tijekom psihosocijalnog tretmana moguća je samo ako se zahvate glavni rizični faktori koji su doveli do nasilja.
Intervencijski programi za počinitelje nasilja trebaju biti sastavni dio ukupnog, integriranog odgovora na problem nasilja u zajednici, što znači da trebaju usko surađivati s drugim službama kao što su policija, socijalna skrb, pravosuđe, druge državne, nevladine i vjerske organizacije koje imaju ulogu u suzbijanju svih oblika nasilja.
Istraživanja pokazuju da su najučinkovitiji tretmani oni koji se temelje na strukturiranom kognitivno-bihevioralnom pristupu, promjeni uvjerenja i stavova i usvajanju vještina sprječavanja ponavljanja nasilnog ponašanja.
Neki počinitelji nasilja koji se uključe u psihosocijalni tretman su i sami bili žrtve nasilja, neki su pretrpjeli druge oblike traumatizacije ili su oboljeli od posttraumatskog stresnog poremećaja, te su skloni to rabiti kao opravdanje za svoje vlastito nasilje.
U svakom trenutku voditelji tretmana moraju razdvojiti pitanja koja se odnose na iskustvo počinitelja kao žrtve ili traumatizirane osobe od njegove odgovornosti za uporabu nasilja protiv drugih. Svako umanjivanje, opravdavanje ili suglašavanje s uporabom nasilja na temelju počiniteljevih iskustava ili teškoća potkrjepljuje njegovu daljnju uporabu nasilja umjesto da joj se suprotstavlja.
Dugoročna prevencija svih oblika nasilnog ponašanja, a napose nasilja počinjenog prema članu obitelji ili bliskoj osobi, kao najraširenijeg oblika nasilja, zahtijeva jasne i dosljedne poruke od strane svih pojedinaca i socijalnih institucija da je nasilje neprihvatljivo i da se neće tolerirati.
Posebno je važna bliska suradnja s organizacijama koje skrbe za žrtve jer one mogu pomoći da se smanji opasnost od recidiva počinitelja. U njihovoj suradnji važno je partnerstvo i razmjena informacija u cilju povećanja sigurnosti žrtvi.
Svi izvršitelji sigurnosne mjere iz članka 4. stavka 1. Pravilnika, nevladine organizacije i Sektor za podršku žrtvama moraju razviti protokol za odgovorno dijeljenje informacija radi povećanja sigurnosti žrtava.
Učinci psihosocijalnog tretmana to su bolji što policija, pravosuđe, nadležna tijela socijalne skrbi i različiti drugi oblici podrške žrtvama bolje surađuju u zajednici.
Psihosocijalni tretman nije i ne može biti zamjena za liječenje kada je ono potrebno.
II. Definicija psihosocijalnog tretmana
Psihosocijalni tretman uključuje individualne i grupne postupke koje provodi za to posebno osposobljena stručna osoba (izvršitelj – voditelj tretmana) u svrhu zaustavljanja i sprečavanja nasilnog ponašanja, a koji postupci uključuju postizanje uvida i prihvaćanje odgovornosti za vlastito nasilno ponašanje, usvajanje samokontrole ponašanja, učenje socijalnih vještina i mijenjanje uvjerenja koja pridonose nasilnom ponašanju.
III. Potrebne kompetencije voditelja psihosocijalnog tretmana
Kvalitetna provedba psihosocijalnog programa ključan je čimbenik njegove uspješnosti.
Izvršitelji – voditelji tretmana, trebaju imati propisanu visoku stručnu spremu (psiholog, psihijatar, diplomirani socijalni radnik, socijalni pedagog ili pedagog), dodatnu priznatu izobrazbu za rad s počiniteljima nasilja i najmanje tri godine radnog iskustva u struci u neposrednom radu s ljudima.
Izvršitelji – voditelji tretmana, osim stručnih kvalifikacija trebaju pokazati i:
1) jasne razloge i motivaciju za rad s počiniteljima nasilja,
2) spremnost na učenje, osobni i profesionalni razvoj,
3) razumijevanje glavnih teorijskih perspektiva o interpersonalnom nasilju i kako ono utječe na praksu.
Dodatnom izobrazbom treba osigurati najmanje sljedeće kompetencije:
a) Znanje o različitim vrstama nasilja:
1) razumijevanje uzročnih i rizičnih faktora za nasilno ponašanje,
2) razumijevanje definicije nasilja,
3) razumijevanje učinaka nasilja na žrtve,
4) poznavanje kulturalnih i socijalnih aspekata nasilja,
5) poznavanje taktika koje rabe počinitelji nasilja kako bi održali nasilni odnos,
6) razumijevanje dinamike u nasilnim odnosima,
7) razumijevanje kako počinitelji nasilja zlorabe djecu kao dio zlostavljanja partnerice/partnera,
8) poznavanje indikatora rizika i opasnosti po žrtve,
9) poznavanje postupaka zaštite djece i službi koje posebno štite djecu,
10) razumijevanje što predstavlja odgovorno roditeljstvo,
11) poznavanje načina izrade sigurnosnog plana.
b) Vještine procjenjivanja i provedbe tretmana:
1) vladanje tehnikom motivacijskog intervjuiranja,
2) vještine procjene počinitelja nasilja,
3) vještine procjenjivanja opasnosti za žrtve,
4) vještine utvrđivanja posebnih okolnosti i potreba (kao što su ovisnosti, mentalni poremećaji i dr.),
5) vještine upravljanja grupnom dinamikom,
6) prepoznavanje neprihvatljivih uvjerenja, izraza i ponašanja,
7) vještine pripreme individualnih i grupnih susreta, te sažimanja nakon njih,
8) vještine održavanja cjelovitosti i koherentnosti tretmanskog programa,
9) vještine da se nosi s pitanjima (ne)uključivanja i otpora počinitelja nasilja u tretmanskom procesu,
10) vještine razvijanja suradničkih odnosa,
11) vještine primanja povratnih informacija o svojem načinu rada,
12) vještine osjetljivog rješavanja pitanja počinitelja nasilja koji su ujedno i roditelji,
13) prepoznavanje ovisnosti.
c) Organizacijska i administrativna znanja i vještine:
1) poznavanje i prikladna uporaba računala u vođenju dokumentacije o tretmanu,
2) vođenje evidencije i izvještavanje uredno i na vrijeme,
3) razumijevanje i pridržavanje odredbi o ograničenoj povjerljivosti sukladno pravilima struke i organizacije,
4) sposobnost suradnje s odgovarajućim organizacijama i službama radi osiguranja sigurnosti članova obitelji,
5) sposobnost prepoznavanja i zadovoljavanja vlastitih potreba za usavršavanjem,
6) spremnost na nastupe u javnosti i medijima radi promicanja znanja o suzbijanju nasilja.
Pravne i fizičke osobe koje provode psihosocijalni tretman počinitelja nasilja dužne su o svom trošku osigurati superviziju i mogućnost trajnog stručnog usavršavanja izvršitelja – voditelja tretmana.
Sadržaj susreta i informacije koje se tijekom tretmanskog rada saznaju od počinitelja i žrtava povjerljive su naravi, te su izvršitelji – voditelji tretmana sukladno etičkim načelima obavezni tretirati te informacije kao povjerljive.
O ograničenjima povjerljivosti i čuvanja profesionalne tajne izvršitelji – voditelji tretmana moraju na jasan način obavijestiti počinitelja, a posebno o sljedećem:
1) da će se žrtve nasilnih djela, a napose žrtve kaznenih djela počinjenih prema članovima obitelji ili bliskoj osobi obavijestiti o neredovitosti počiniteljevih dolazaka na tretman, odustajanja od tretmana ili isključenja iz njega,
2) da će voditelji tretmana, ako smatraju da počinitelj predstavlja posebnu opasnost, o tome obavijestiti nadležne službe i žrtve, a ako je opasnost neposredna i velika, obavijestit će i policiju,
3) da će se obavijest o sudjelovanju u tretmanu i ocjena o napretku u njemu na zahtjev dati službenim tijelima koja su povezana s članovima obitelji ili bliskim osobama prema kojima je bilo počinjeno nasilje.
Izvršitelji – voditelji tretmana će nakon 6 (šest) i 12 (dvanaest) mjeseci, te po završetku tretmana, telefonski kontaktirati žrtvu koja je pretrpjela nasilje, radi procjene njihove sigurnosti i ponašanja počinitelja.
IV. Načela psihosocijalnog tretmana
Izrada i provedba programa psihosocijalnog tretmana počinitelja kaznenih djela s obilježjem nasilja temelji se na sljedećim načelima:
1) nasilje je neprihvatljivo i mora se zaustaviti,
2) prvenstveni zadatak tretmana je zaštita žrtava nasilja i povećanje sigurnosti društvene zajednice,
3) počinitelji nasilja odgovorni su za svoje nasilno ponašanje,
4) nasilno ponašanje je namjerno i selektivno ponašanje,
5) nasilno ponašanje se može promijeniti,
6) ravnopravnost je širi vrijednosni okvir psihosocijalnog tretmana,
7) tretman se provodi uz suradnju s drugim sudionicima suzbijanja nasilja u društvu,
8) psihosocijalni tretman nije liječenje psihičkih bolesti, alkoholizma i drugih ovisnosti koje su ponekad povezane s nasilnim ponašanjem.
V. Ciljevi psihosocijalnog tretmana
Ciljevi psihosocijalnog tretmana su:
1) zaustavljanje i sprečavanje nasilnog ponašanja,
2) stjecanje uvida u vlastito nasilno ponašanje i prihvaćanje odgovornosti za njega,
3) uspostavljanje samokontrole počinitelja nad svojim emocijama i ponašanjem,
4) učenje socijalnih vještina kojima počinitelj može zamijeniti svoje nasilno ponašanje i usvajanje nenasilnih obrazaca ponašanja,
5) promjena stavova i uvjerenja koja podržavaju nasilno ponašanje.
VI. Pokazatelji za upućivanje u psihosocijalni tretman
Pokazatelji za upućivanje u psihosocijalni tretman su:
1) postoji nasilni odnos počinitelj – žrtva,
2) postoji uzajamni nasilni odnos između bliskih osoba ili članova obitelji,
3) učestala loša samokontrola srdžbe kao oblik ponašanja uz vikanje, prijetnje i vrijeđanje,
4) težina fizičkog nasilja,
5) ponovljeno nasilje (ranije presude ili prijave policiji),
6) uporaba oružja ili prijetnja oružjem,
7) kršenje izrečenih sigurnosnih i/ili zaštitnih mjera i/ili posebnih obveza relevantnih za upućivanje u psihosocijalni tretman.
VII. Pokazatelji koji isključuju primjenu psihosocijalnog tretmana ili pokazatelji za neupućivanje u psihosocijalni tretman
Sljedeći pokazatelji isključuju primjenu psihosocijalnog tretmana, odnosno predstavljaju pokazatelje za neupućivanje u psihosocijalni tretman:
1) akutna ovisnost o alkoholu, drogi ili drugim sredstvima ovisnosti,
2) duševna bolest u akutnoj fazi,
3) nedovoljan intelektualni kapacitet za praćenje programa (kao što je mentalna retardacija, demencija i dr.),
4) nema znakova uspostavljenog nasilnog odnosa,
5) partnerski odnos okarakteriziran povremenim uzajamnim vikanjem, vrijeđanjem i okrivljavanjem, bez straha od partnera,
6) nesposobnost rješavanja konkretnog problema (kao što su konfliktan razvod, podjela imovine, skrbništvo nad djetetom i dr.),
7) nasilje počinjeno u samoobrani,
8) izolirani nasilni incident između braće/sestara mlađe životne dobi ili roditelja prema djeci adolescentske dobi.
VIII. Realna očekivanja od psihosocijalnog tretmana
Realna očekivanja od psihosocijalnog tretmana su:
1) širenje razumijevanja značenja i posljedica nasilnog ponašanja,
2) prihvaćanje veće razine odgovornosti za svoje postupke,
3) smanjenje nasilnog ponašanja kod većine počinitelja,
4) razvijanje novih obrazaca nenasilnog ponašanja (socijalne vještine).
IX. Plan provedbe psihosocijalnog tretmana
Psihosocijalni tretman provodi se individualno i/ili grupno na temelju pisanog plana izrađenog za svakog počinitelja nasilja po principu individualizacije.
Plan provedbe psihosocijalnog tretmana sadrži:
1) informacije o počinitelju i tko ga je uputio u tretman,
2) procjenu da udovoljava pokazateljima za uključivanje u psihosocijalni tretman,
3) način razmjene informacija s drugim relevantnim službama i po potrebi održavanje tretmanske konferencije,
4) donošenje odluke o uključivanju počinitelja u tretman i njegov oblik (individualni ili grupni),
5) način praćenja počiniteljeva ponašanja tijekom tretmana,
6) obvezu kontaktiranja žrtve odnosno žrtava nasilja,
7) postupanje u kriznim situacijama,
8) završnu procjenu uspješnosti tretmana,
9) podnošenje izvještaja sudu ili drugim nadležnim tijelima.
X. Struktura i sadržaj psihosocijalnog tretmana
a) Pripremna faza tretmana:
1) upućivanje počinitelja u psihosocijalni tretman uz prateću dokumentaciju;
2) dolazak počinitelja izvršiocu tretmana,
3) u slučaju neodazivanja, obavještavanje tijela koje ga je uputilo u tretman,
4) procjena pokazatelja za uključivanje počinitelja u psihosocijalni tretman tijekom individualnih susreta (do 4 susreta), osobne spremnosti za promjenu i mogućnosti postizanja promjene kod počinitelja,
5) donošenje odluke o ispunjavanju kriterija za uključivanje počinitelja u individualni ili grupni psihosocijalni tretman,
6) upoznavanje počinitelja s ciljevima, strukturom, sadržajem i pravilima provedbe tretmana,
7) obvezno kontaktiranje žrtve u slučaju obiteljskog nasilja i prema potrebi kod ostalih oblika nasilja, upoznavanje žrtve s tretmanom i procjena rizika,
8) prikupljanje dodatnih informacija od nadležnih tijela i po potrebi održavanje tretmanske konferencije,
9) izvještavanje tijela koje je uputilo počinitelja o njegovom uključivanju ili neuključivanju u tretman.
b) Provedba tretmana:
U odnosu na maloljetnike, psihosocijalni tretman se provodi u odgojnom zavodu ili maloljetničkom zatvoru.
U odnosu na punoljetne počinitelje, psihosocijalni tretman se provodi u ustanovi za izvršavanje kazne zatvora, kod pravne ili fizičke osobe i u zdravstvenoj ustanovi.
U pravilu, grupni tretman se provodi u spolno homogenim grupama.
Provedba tretmana odvija se tijekom najmanje 16 individualnih ili grupnih susreta prema strukturiranom programu.
Tijekom tretmana, počinitelja se poučava i iskustveno vodi kroz teme o nasilju, posljedicama njegova nasilnog ponašanja, načinima kako može promijeniti svoje ponašanje, te o ulozi njegovih vrijednosti i uvjerenja u njegovom nasilnom ponašanju.
Tijekom tretmana, počinitelj prima niz povratnih informacija o sebi i svom napretku.
Počinitelj je dužan aktivno sudjelovati na svakom susretu, a može se tolerirati najviše dva opravdana izostanka koja su unaprijed najavljena, a u protivnom smatrat će se da se počinitelj ne drži svojih obveza i isključuje se iz tretmana o čemu se odmah obavještava tijelo koje ga je uputilo u tretman.
U slučaju prekida tretmana, o tome će se obavijestiti nadležna tijela i žrtve obiteljskog nasilja.
c) Završavanje tretmana:
Na temelju napretka počinitelja tijekom tretmana, provoditelji tretmana donose procjenu o uspješnosti postizanja ciljeva za svakog počinitelja.
O ishodu tretmana i eventualnim preporukama obavještava se nadležno tijelo.
O ishodu tretmana se obavještava žrtva obiteljskog nasilja.
XI. Struktura pojedinoga grupnog susreta
Struktura svakoga grupnog susreta je jednaka i sadrži tri glavna dijela:
1) »prijavljivanje«, tijekom kojeg se analizira eventualno agresivno ili rizično ponašanje članova grupe od prethodnog susreta, ocjena prethodnog susreta (evaluacijski list), te domaća zadaća s prethodnog susreta,
2) prorada jedne od tema prema programu radi povezivanja sadržaja s vlastitim iskustvom, ponašanjem, vrijednostima, načinom mišljenja i odnosom počinitelj – žrtva,
3) završavanje susreta i zadavanje zadaće.
Da bi se postigli tretmanski ciljevi, preporuča se sljedeće:
1) trajanje pojedinoga individualnog susreta 1 sat, a grupnih susreta 2 sata, osim za maloljetne počinitelje, gdje grupni susret može trajati do 90 minuta,
2) učestalost susreta jednom tjedno ili češće ovisno o specifičnosti programa za maloljetnike,
3) preporučena veličina grupe je od 6 do 8 članova, ali ne manje od 4 člana (zbog mogućeg osipanja grupa može započeti i s 10 članova),
4) tretmansku grupu je nužno voditi u suvoditeljstvu i važno je da to bude muško – ženski voditeljski par,
5) voditeljski par ne bi trebao voditi više od dvije grupe u jednom danu,
6) u slučaju velikog broja počinitelja, da bi se skratilo vrijeme čekanja, tretmanske grupe mogu biti i tzv. poluotvorene, u kojem slučaju voditelji trebaju prilagoditi redoslijed i način prorade pojedinih tema te odrediti najprikladnije vremenske točke ulaska novih počinitelja u grupu.
XII. Sadržaj tretmanskih susreta
Tretmanski susreti trebaju imati sljedeći sadržaj:
1) oblici nasilnog ponašanja i posljedice nasilja
2) nasilno ponašanje kao izabrano ponašanje koje ima cilj,
3) vrijednosni/kulturalni kontekst u kojem se odvija nasilje prema članu obitelji ili bliskoj osobi,
4) preuzimanje odgovornosti za vlastito ponašanje,
5) stavovi i uvjerenja koja podržavaju nasilno ponašanje,
6) uloga socijalizacije, posramljivanja i samopoštovanja u nasilju,
7) uloga srdžbe u nasilnom ponašanju i njena samokontrola,
8) poricanje, umanjivanje, opravdavanje i optuživanje članova obitelji za vlastito ponašanje,
9) usvajanje pozitivnih, poštujućih i ravnopravnih odnosa s partnericom/partnerom,
10) stres i oblici konstruktivnog suočavanja sa stresom,
11) razumijevanje sukoba i njihovo konstruktivno rješavanje,
12) poboljšanje komunikacije i socijalnih vještina,
13) pretpostavke i prepreke kvalitetnom partnerstvu,
14) utjecaj partnerskog i obiteljskog nasilja na djecu,
15) razvijanje sposobnosti počinitelja da održava sigurne i primjerene kontakte sa svojom djecom.
a) Specifičnosti tretmanskih susreta u odnosu na maloljetnike:
1) trening socijalnih vještina u svrhu učenja novih obrazaca ponašanja i odgovornosti za posljedice vlastitog ponašanja,
2) trening kontrole ljutnje u svrhu učenja nenasilne komunikacije, kontrole emocija i opće samokontrole,
3) moralno rezoniranje u svrhu razvoja prosocijalnih vrijednosti i stavova te podrška dobno specifičnom moralnom razvoju,
b) Praćenje i procjena ponašanja počinitelja tijekom tretmana:
1) samootkrivanje i promjene ponašanja na susretu,
2) korištenje poricanja, umanjivanja svoje dogovornosti ili okrivljavanje partnerice i drugih,
3) u slučaju partnerskog nasilja, informacije od partnerice (sadašnje i bivše) moraju se tretirati s najvećim stupnjem povjerljivosti kako se njena sigurnost ne bi ugrozila,
4) podaci od ostalih službi, kao što su policija i socijalna skrb,
5) za maloljetnike je potrebno pribaviti informacije od matičnog odgajatelja o ponašanju izvan tretmanske skupine.
XIII. Supervizija
Izvršitelji – voditelji psihosocijalnog tretmana počinitelja moraju sudjelovati u superviziji svog tretmanskog rada. Minimalno trajanje supervizije je 90 minuta mjesečno i spada u redovni trošak izvršitelja tretmana.
Supervizija u pravilu obuhvaća sljedeća područja:
1) rad na dilemama u vezi s pojedinim počiniteljima
2) interakcija s klijentima i pitanja vezana uz procese u grupama,
3) osobni stilovi u provedbi tretmana,
4) utjecaj provedbe tretmana na voditelje,
5) utjecaj osobnih iskustava voditelja na praksu,
6) odnosi među suradnicima u provedbi tretmana,
7) razvijanje vještina i identificiranje potreba za daljnjom izobrazbom,
8) pridržavanje standarda provedbe tretmana i osiguravanje kvalitete rada.
XIV. Evidencija o provedbi tretmana
Izvršitelji – voditelji tretmana moraju voditi svoje radne bilješke o održanim susretima. Bilješke su povjerljive naravi.
Izvršitelji – voditelji tretmana dužni su voditi evidenciju o počiniteljima upućenim u tretman od nadležnih tijela (ime i prezime, adresa i podaci za kontakt), dolascima počinitelja na tretmanske susrete, početku i završetku tretmana za svakog počinitelja, te posebnim događajima koji uključuju izostanke, prekid ili isključenje iz tretmana.
Izvršitelji – voditelji tretmana su dužni, po potrebi, voditi i evidenciju o kontaktima sa žrtvama i drugim osobama, stručnim sastancima, izvješćima koja su poslana nadležnim tijelima i financijskim pitanjima u vezi s tretmanom svakog počinitelja.
XV. Dostupnost i financiranje psihosocijalnog tretmana
Dostupnost psihosocijalnog tretmana treba osigurati razvijanjem kompetentnih tretmanskih centara najmanje u svim županijskim centrima, te postići da počinitelji mogu dobiti tretman na udaljenosti koja ne zahtijeva putovanje dulje od jednog sata.
Prema Pravilniku, mjera se može izvršavati i izvan ustanove za izvršavanje kazne zatvora, kazne maloljetničkog zatvora, odgojnog zavoda i zdravstvenih ustanova, kod pravnih i fizičkih osoba koje su ishodile odobrenje od strane ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa.
Pravne osobe u kojima se može izvršavati psihosocijalni tretman mogu biti dio državnog sustava ili lokalne samouprave, udruge, vjerske organizacije ili agencije.
Pravne i fizičke osobe koje izvršavaju sigurnosnu mjeru obveznog psihosocijalnog tretmana, ugovorom s ministarstvom nadležnim za poslove pravosuđa uredit će visinu i način isplate naknade za svoj rad, te obim posla, sve sukladno kriterijima koje na prijedlog Stručnog povjerenstva donosi ministar pravosuđa, a prema raspoloživim sredstvima posebno namijenjenim za izvršavanje te mjere.
Izvor: http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2013_11_142_3041.html