Poslovni broj 16 Gž R-1298/2022-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 16 Gž R-1298/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, po sutkinji mr.sc. Iris Gović Penić, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz N. P., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. D., P. M., N. P., B. D. i A. M. u G., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u K., građansko upravnom odjelu, radi isplate naknade za neiskorišteni godišnji odmor odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-71/2020-13 od 13. siječnja 2022., dana 19. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-71/2020-13 od 13. siječnja 2022. u točkama I i II izreke.

 

              II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1.Izreka prvostupanjske presude glasi:

“I. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, OIB: 18683136487 da tužitelju I. P. iz N. P. OIB: …, isplati na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor iznos od 7.641,49 kn bruto (sedam tisuća šesto četrdeset jednu kunu i četrdeset devet lipa) sa zakonskom zateznom kamatom (izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počam od dana podnošenja tužbe (19. studenog 2019.) do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - za ministarstvo da tužitelju I. P. naknadi parnične troškove u iznosu od 6.625,00 kn (šest tisuća šesto dvadeset pet kuna) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude (14. siječnja 2022.) pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće pod točkom I. izreke presude.”

 

2. Protiv ove presude u dijelu kojim nije uspio u sporu žalbu je izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

 

3. Žalba tuženika je neosnovana.

 

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 151/22 – dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP kao niti one koje tuženik iznosi u žalbi.

 

5. Žalbeni navodi vezani uz pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ne mogu se iznositi u žalbi protiv presude u sporu male vrijednosti pa isti nisu uzeti u obzir pri donošenju ove drugostupanjske presude.

 

6. Tužitelj u tužbi tvrdi da je odlukom ministarstva od 25. rujna 2017. proglašen nesposoban za djelatnu vojnu osobu. Isti je od ministarstva zatražio isplatu naknade za neiskorištenu godišnji odmor za 2016. i 2017. Odlukom ministarstva od 6. rujna 2018. priznato mu je pravo na naknadu za neiskorišten godišnji odmor za 2017., te mu je temeljem Odluke isplaćena naknada za neiskorišteni godišnji odmor u iznosu od 4.503,97 kn. Međutim Odlukom ministarstva od 6. rujna 2018. odbijen je zahtjev za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2016. u trajanju od 23 dana. Kako je tužitelju kako je već navedeno prestala služba isti smatra da mu pripada naknada za neiskorišteni godišnji odmor za 2016. u trajanju od 23 dana. Tužitelj je predao tuženiku zahtjev za mirno rješenje spora no isti se nije očitovao.

 

6.1. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Odredbom čl. 157. st. 2. Zakona o službi u oružanim snagama RH propisano je da djelatna vojna osoba može koristiti godišnji odmor u više dijelova od kojih prvi dio najmanje dva tjedna u neprekidnom trajanju mora koristiti tijekom kalendarske godine za koju ostvaruje pravo na godišnji odmor, a preostali dio mora iskoristiti najkasnije do 30. lipnja iduće godine. Stoga tuženik je imao pravo i mogao je iskoristiti godišnji odmor najkasnije do 30. rujna 2017., slijedom čega isti nema pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2016. godinu.

 

6.2. Sud prvog stupnja ističe da se u konkretnom slučaju primjenjuje čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14 i 117/17, 51/22 dalje ZR).

 

6.3. Odredba čl. 82. st. 1. ZR-u glasi: "U slučaju prestanka ugovora o radu, poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora".

Tumačenjem navedene odredbe prvostupanjski sud zaključuje da radnik ima pravo na novčanu naknadu zbog činjenice da za vrijeme radnog odnosa nije iskoristio 23 dana godišnjeg odmora, bez obzira da li je za vrijeme trajanja radnog odnosa radnik usmeno ili pismeno zahtijevao od poslodavca da mu odobri korištenje godišnjeg odmora i bez obzira kada je zahtijevao odobrenje za korištenje godišnjeg odmora, odnosno sama činjenica nekorištenja godišnjeg odmora daje radniku pravo na novčanu naknadu sukladno čl. 81. st. 1. ZR-a. Ovakav zaključak suda proizlazi i iz odredbe čl. 85. st. 1. ZR-a koji je bio na snazi za vrijeme spornog razdoblja. Naime, navedenom odredbom je propisana obveza poslodavca da utvrdi raspored korištenja godišnjeg odmora najkasnije do 30. lipnja tekuće godine, da o rasporedu obavijesti radnika tj. tužitelja najmanje petnaest dana prije korištenja godišnjeg odmora. Poslodavac nije postupio po tada važećem citiranom članku tj. nije omogućio tužitelju korištenje godišnjeg odmora do 30. lipnja 2017. za 2016.

 

6.4. Nadalje, čl. 82. st. 2. ZR-a je propisano da se naknada iz stavka 1. ovoga članka određuje, razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora. Zatim, čl. 81. st. 1. ZR-a je propisano da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

 

6.5. Međutim, prvostupanjski sud ističe da se u konkretnom slučaju prije gore citiranih odredbi ZR-a primjenjuje lex specialis propis tj. čl. 157. st. 4. Zakona o oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne Novine br. 73/13, 75/15, 50/16) propisuje: " Djelatna vojna osoba kojoj prestaje služba, a nije iskoristila godišnji odmor u cijelosti ima pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora."

 

6.6. Iz Odluke ministarstva Republike Hrvatske od 25. rujna 2017. sa lista br. 4, Odluke ministarstva RH-e od 6. rujna 2018. sa lista br. 5, Odluke ministarstva RH-e od 6. rujna 2018. sa lista br. 6 proizlazi, da tužitelj I. P. kao djelatna vojna osoba nije iskoristio 23 dana godišnjeg odmora koje mu pripadaju po zakonu za 2016., a iz razloga što je po odluci ministarstva RH-e nema pravo na isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor, a radi činjenice da nije do 30. rujna 2017. iskoristio godišnji odmor za 2016.

 

6.7. Temeljem preslike kartice djelatnika za 2016., pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka i primjenom čl. 157. st. 4. Zakona o oružanim snagama Republike Hrvatske sud prvog stupnja je utvrdio da tužitelju pripada pravo na razliku bruto plaće u iznosu od 7.641,49 kuna bruto na ime neiskorištenih 23 dana godišnjeg odmora za 2016.

 

6.8. Što se tiče potraživanja zateznih kamata, sukladno odredbama čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine br. 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/11, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15 – dalje ZPD), sud prvog stupnja navodi da predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. istog Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate. Odredbama čl. 45. st. 4. i 5. ZPD-a i čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine br. 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14 – dalje Pravilnik) propisano je da se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračuna tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. toga Zakona i čl. 11., 12 i 15. Pravilnika umanjenog za obračunane i uplaćene doprinose za obvezno osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenim za iznos uplaćenih premija osiguranja iz čl. 12. st. 9. i čl. 16. st. 2. ZPD-a, te umanjenog za osobni odbitak iz čl. 36. st. 1. i 2. ZPD. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez u odbitku. S obzirom na navedeno, porez na dohodak i prirez na dohodak koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose) dospijevaju tek s isplatom što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju. Stoga je sud prvog stupnja odbio zahtjev za isplatu zateznih kamata kako je naznačeno u točki III izreke prvostupanjske presude.

 

7. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev, ali isti je valjalo prihvatiti prije svega iz sljedećih razloga.

 

7.1. Prema čl. 83. st. 1. ZR-a ako radnik koristi godišnji odmor u dijelovima, mora tijekom kalendarske godine za koju ostvaruje pravo na godišnji odmor iskoristiti najmanje 2 tjedna u neprekidnom trajanju, osim ako se radnik i poslodavac drukčije ne dogovore, pod uvjetom da je radnik ostvario pravo na godišnji odmor u trajanju dužem od 2 tjedna.

Prema čl. 84. st. 1. ZR-a neiskorišteni dio godišnjeg odmora u trajanju dužem od prethodno spomenuta 2 tjedna radnik može prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine.

Nadalje, prema čl. 84. st. 4. i 5. ZR-a godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen, zbog bolesti te korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, radnik ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine.

Iznimno, godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji radnik zbog korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju nije mogao iskoristiti ili njegovo korištenje poslodavac nije omogućio do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine, radnik ima pravo iskoristiti do kraja kalendarske godine u kojoj se vratio na rad.

Dakle, poslodavac i radnik mogu se dogovoriti da će radnik godišnji odmor koristiti u dijelovima i tada radnik preostali dio godišnjeg odmora treba iskoristiti do 30. lipnja sljedeće godine.

I kada je radnik bio bolestan ili je koristio neko od navedenih prava po osnovi roditeljstva godišnji odmor se može iskoristiti do 30. lipnja sljedeće godine.

Nakon 30. lipnja sljedeće godine, i to do 31. prosinca, godišnji odmor se može koristiti samo kada zbog korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju radnik nije mogao iskoristiti ili njegovo korištenje poslodavac radniku nije omogućio do 30. lipnja te (sljedeće) godine.

 

7.2. Prema odredbi iz čl. 8. Konvencije Međunarodne organizacije rada br. 132 kada se godišnji odmor može koristiti u dijelovima, 2 tjedna se trebaju iskoristiti neprekidno, osim ako sporazumom koji obvezuje poslodavca i radnika nije predviđeno nešto drugo. Dakle, može se sporazumom predvidjeti i da radnik neće koristiti ova 2 tjedna neprekidno u tekućoj godini.

Dalje, prema odredbi iz čl. 9. Konvencije Međunarodne organizacije rada br. 132 neprekidni dio godišnjeg odmora u trajanju od 2 tjedna daje se i koristi najkasnije u roku godinu dana, a ostatak najkasnije u roku 18 mjeseci, računajući od isteka godine u kojoj je godišnji odmor stečen.

 

7.3. Kada se usporedi uređenje prenošenja godišnjeg odmora iz ZR-a i onog iz Konvencije Međunarodne organizacije rada br. 132 može se zaključiti da ZR puno restriktivnije propisuje mogućnost prijenosa godišnjeg odmora.

Naime, ZR ga ograničava na razdoblje od 6 mjeseci, a Konvencija Međunarodne organizacije rada br. 132 na razdoblje od 18 mjeseci.

 

7.4. O pitanjima vezanim uz prenošenje godišnjeg odmora Sud Europske unije (dalje Sud EU) izjašnjavao se više u svojih odluka.

Te odluke Suda EU temelje se uglavnom na tumačenju Direktive 2003/88/EZ o određenim vidovima organizacije radnog vremena, a koja Direktiva, kao i svaka druga, obvezuje države članica u svezi ciljeva koje trebaju ostvariti, ali nacionalnim vlastima ostavljena je sloboda izbora, načina i sredstava koje će upotrijebiti kako bi se postigao zadani cilj.

Uvodnom izjavom 6. Direktiva 2003/88 uzela je u obzir načela Međunarodne organizacije rada s obzirom na organizaciju radnog vremena.

Naime, upravo vezano uz primjenu Direktive 2003/88/EZ u svezi s načelima Međunarodne organizacije rada s obzirom na organizaciju radnog vremena, pred Sudom EU postavljena su pitanja o vremenskim granicama prijenosa godišnjeg odmora, i to u situacijama kada se radnik nalazio na dugotrajnom bolovanju, kao što je ovdje slučaj s obzirom da iz nalaza i mišljenja vještaka proizazi da se tužitelj nalazio na bolovanju od veljače 2016. pa do prestanka službe (list 41 spisa).

 

7.4.1. Tako, Sud EU o pitanju korištenja godišnjeg odmora nakon referentnog razdoblja (razdoblje na koje se odnosi godišnji odmor) izjašnjavao se u predmetima C-214/10, C-350/06/ i 520/06, C-178/15, C-214/16, C‑579/12 RX‑II…

Odredbe Direktive 2003/88/EZ koje su u ovim predmetima tumačene su odredbe čl. 7. prema kojima države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje 4 tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i  za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom, a najkraći plaćeni godišnji odmor ne može se zamijeniti novčanom naknadom, osim u slučaju prestanka radnog odnosa.

 

7.4.2. U predmetu C-579/12 RX-II Sud EU je preispitivao presudu Općeg suda Europske unije od 8. studenoga 2012. T‑268/11 P, na temelju čl. 256. st. 2. drugog podstavka Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

Preispitivanje se odnosilo na pitanje ugrožava li jedinstvo i dosljednost prava Unije, s obzirom na sudsku praksu Suda EU koja se odnosi na pravo na plaćeni godišnji odmor kao načelo socijalnog prava Unije, izričito navedeno i u čl. 31. st. 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i posebno obuhvaćeno Direktivom 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena, presuda Općeg suda EU od 8. studenoga 2012.

Pri tome treba istaknuti da se čl. 31. Povelje naslovljenim „Pošteni i pravični radni uvjeti” propisuje sljedeće:

„1.      Svaki radnik ima pravo na radne uvjete kojima se čuvaju njegovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo.

2.      Svaki radnik ima pravo na ograničenje najduljeg radnog vremena, na dnevni i tjedni odmor te na plaćeni godišnji odmor.”

 

U ovoj odluci, a vezano uz praksu Suda EU, Sud EU najprije podsjeća da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda razvijenom u pogledu, prvo, čl. 7. Direktive Vijeća 93/104/EZ od 23. studenoga 1993. o određenim vidovima organizacije radnog vremena, a zatim i članka 7. Direktive 2003/88/EZ, pravo svakog radnika na plaćeni godišnji odmor valja smatrati načelom socijalnog prava Unije koje ima posebnu važnost i koje je izričito utvrđeno u čl. 31. st. 2. Povelje, kojemu se na temelju čl. 6. st. 1. prvog postavaka Ugovora o Europskoj uniji (daje UEU) daje ista pravna vrijednost kao i Ugovorima.

Nadalje, iz sudske prakse Suda EU proizlazi da se pravo na plaćeni godišnji odmor ne može tumačiti na ograničavajući način.

Kada je riječ o situaciji u kojoj radnik nije mogao iskoristiti dane plaćenoga godišnjeg odmora zbog bolovanja, Sud EU je među ostalim odlučio da se čl. 7. st. 1. Direktive 2003/88/EZ u načelu ne protivi nacionalnom zakonodavstvu kojim se predviđaju načini korištenja prava na plaćeni godišnji odmor koje se izričito daje tom Direktivom, uključujući i gubitak tog prava na kraju referentnog razdoblja ili razdoblja za prijenos, pod uvjetom da je radnik koji je izgubio pravo na plaćeni godišnji odmor uistinu imao mogućnost iskoristiti pravo koje mu je time dodijeljeno.

Stoga je Sud u tom pogledu odlučio da navedeni čl. 7. st. 1. valja tumačiti u smislu da se protivi nacionalnim odredbama ili praksama kojima se predviđa da se pravo na plaćeni godišnji odmor gubi po isteku referentnog razdoblja i/ili razdoblja za prijenos utvrđenog nacionalnim pravom, čak i ako je razlog zbog kojega radnik nije mogao iskoristiti svoje pravo na plaćeni godišnji odmor činjenica da je bio na bolovanju tijekom cijelog referentnog razdoblja ili dijela tog razdoblja te da je njegova nesposobnost za rad trajala do kraja njegova radnog odnosa.

Naime, ako bi se u tim posebnim okolnostima koje se tiču nesposobnosti za rad priznalo da se nacionalnim odredbama kojima se utvrđuje razdoblje za prijenos može predvidjeti gubitak prava radnika na plaćeni godišnji odmor, a da radnik nije uistinu imao mogućnost iskoristiti to pravo, time bi se ugrozila bit socijalnog prava koje je na temelju čl. 7. Direktive 2003/88 izravno dodijeljeno svakom radniku.

U tim istim okolnostima, financijsku naknadu na koju radnik u pitanju ima pravo valja izračunati tako da se radnik stavi u situaciju koja se može usporediti s onom u kojoj bi on bio da je iskoristio navedeno pravo tijekom trajanja svojega radnog odnosa. Također, uobičajena primanja radnika, to jest, primanja koja treba zadržati tijekom razdoblja odmora koje odgovara plaćenom godišnjem odmoru, jednako je važna pri izračunu novčane naknade za godišnji odmor koji na kraju njegova radnog odnosa nije iskorišten.

Nadalje, pravo na godišnji odmor i pravo na naknadu po toj osnovi predstavljaju dva dijela jednog jedinstvenog prava.

Dakle, u skladu s tom sudskom praksom, isključeno je da se pravo radnika na minimalni plaćeni godišnji odmor, koje je zajamčeno pravom Unije, smanjuje u situaciji u kojoj radnik nije mogao izvršiti svoju radnu obvezu zbog bolesti tijekom referentnog razdoblja.

Sud je isto tako naveo da, s obzirom na dvostruku svrhu prava na godišnji odmor, a to je, s jedne strane, omogućiti radniku da se odmori od izvršavanja svojih zadaća koje je dužan obavljati prema ugovoru o radu i, s druge strane, omogućiti mu vrijeme za opuštanje i slobodne aktivnosti, pravo na plaćeni godišnji odmor koje je stekao radnik koji je tijekom nekoliko uzastopnih referentnih razdoblja bio nesposoban za rad, moglo bi ispunjavati oba dijela te svrhe jedino ako taj prijenos ne prelazi određeno vremensko ograničenje.

Međutim, Sud EU je u tom pogledu, izričito upućujući na činjenicu da je pravo na plaćeni godišnji odmor načelo socijalnog prava koje ima posebnu važnost i koje je isto tako utvrđeno u čl. 31. st. 2. Povelje, također jasno naveo da, kako bi se poštovalo to pravo kojemu je cilj zaštita radnika, svako razdoblje za prijenos treba znatno premašivati trajanje referentnog razdoblja za koje je to pravo dodijeljeno.

Sud je iz toga među ostalim zaključio da razdoblje za prijenos od devet mjeseci, s obzirom na to da je kraće od referentnog razdoblja, ne može biti dovoljno, ali je naprotiv smatrao da je razumno moguće zaključiti da se razdobljem za prijenos od 15 mjeseci ne ugrožava svrha prava na plaćeni godišnji odmor.

Poštovanje bitnog sadržaja prava na plaćeni godišnji odmor među ostalim podrazumijeva da svaki radnik koji je bio lišen mogućnosti da iskoristi to pravo zbog dugotrajnog bolovanja, može iskoristiti prijenos tog prava, bez njegova smanjenja, pri čemu trajanje razdoblja za prijenos mora znatno premašivati trajanje referentnog razdoblja za koje je ono dodijeljeno, a da se na temelju zaključaka izvučenih iz potrebe da se izbjegne neograničeno akumuliranje neiskorištenih dana godišnjeg odmora ne može to spriječiti.

 

7.4.3. U predmetu C-214/10 (KHS/Schulte), odluka od 22. studenoga 2011. Sud EU je istaknuo da je svojim pitanjem nacionalni sud pitao treba li se čl. 7. st. 1. Direktive 2003/88/EZ tumačiti kao da isključuje nacionalne odredbe ili prakse koje ograničavaju akumulaciju prava na plaćeni dopust radnika koji nije sposoban za rad u nekoliko uzastopnih referentnih razdoblja time što nakon 15 mjeseci pravo na plaćeni godišnji odmor prestaje.

Sud EU je naprije napomenuo da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi, pravo svakog radnika na plaćeni godišnji odmor mora smatrati posebno važnim načelom socijalnog prava Europske unije od kojega ne može biti odstupanja i čiju provedbu nadležna nacionalna tijela moraju ograničiti u granicama izričito utvrđenim Direktivom Vijeća 93/104 / EZ od 23. studenoga 1993. o određenim aspektima organizacije radnog vremena, Direktiva koja je kasnije kodificirana Direktivom 2003/88/EZ.

Nadalje, Sud EU je istaknuo da je već imao priliku ispitati provedbu i uvjete za primjenu ovog načela prava na plaćeni godišnji odmor od strane nadležnih nacionalnih tijela u slučaju radnika kojima je odbijeno pravo na plaćeni godišnji odmor u situaciji kada su ti radnici bili na bolovanju.

Tijekom tog (prethodnog) ispitivanja Sud EU je primijetio da odredba nacionalnog prava kojom se određuje razdoblje prijenosa godišnjeg odmora koji nije iskorišten do kraja referentnog razdoblja ima za cilj, u pravilu, dati radniku koji je bio spriječen koristiti svoj godišnji odmor dodatnu mogućnost da iskoristi taj odmor. Utvrđivanje takvog razdoblja dio je uvjeta za ostvarivanje i provedbu prava na plaćeni godišnji odmor te stoga u pravilu spada u nadležnost država članica.

Stoga je Sud EU zaključio da čl. 7. st. 1. Direktive 2003/88/EZ u pravilu ne isključuje mogućnost da se nacionalnim zakonodavstvom propisuju uvjeti za ostvarivanje prava na plaćeni godišnji odmor izričito dodijeljenog Direktivom, uključujući čak i gubitak tog prava na kraju referentnog razdoblja ili razdoblja prijenosa. Međutim, Sud EU je tom zaključku u načelu pridodao uvjet da je radnik koji je izgubio pravo na plaćeni godišnji odmor zapravo imao priliku ostvariti pravo koje mu je dodijeljeno tom Direktivom.

Sud EU je u ovom konkretnom predmetu utvrdio da je radniku koji je bio na bolovanju tijekom referentnog razdoblja i nakon razdoblja prijenosa utvrđenog nacionalnim pravom, uskraćen svaki rok koji mu daje mogućnost korištenja njegovog plaćenog godišnjeg odmora.

No, dalje je istaknuo da pravo na neograničeno akumuliranje prava na plaćeni godišnji odmor, stečeno tijekom razdoblja nesposobnosti za rad, više ne bi odražavalo stvarnu svrhu prava na plaćeni godišnji odmor.

Naime, pravo na plaćeni godišnji odmor, kako je propisano čl. 31. st. 2. Povelje o temeljnim pravima Europske unije i čl. 7. Direktive 2003/88/EZ, ima dvostruku svrhu; omogućiti radniku i 1) odmor od poslova koje je dužan obavljati prema svom ugovoru o radu i 2) uživati ​​u razdoblju opuštanja i slobodnog vremena.

Iako je pozitivan učinak plaćenog godišnjeg odmora na sigurnost i zdravlje radnika u potpunosti ostvaren kada se taj odmor uzima u godini propisanoj za tu svrhu, odnosno tekućoj godini, značaj tog perioda odmora u tom pogledu ostaje ako se iskoristi i u kasnijem razdoblju.

Ipak, Sud EU je naglasio da pravo na plaćeni godišnji odmor koje je stekao radnik koji je nesposoban za rad tijekom nekoliko uzastopnih referentnih razdoblja može odražavati oba aspekta njegove svrhe, samo u onoj mjeri u kojoj prijenos ne prelazi određenu vremensku granicu. Iza tog ograničenja godišnji odmor prestaje imati pozitivan učinak za radnika kao vrijeme odmaranja od posla i samo je razdoblje opuštanja i slobodnog vremena.

Slijedom toga, u svjetlu stvarne svrhe prava na plaćeni godišnji odmor izravno dodijeljenog svakom radniku po pravu Europske unije, Sud EU je u ovom predmetu zaključio da radnik koji je nesposoban za rad nekoliko godina uzastopno i koji je nacionalnim zakonom onemogućen da koristi svoj plaćeni godišnji odmor u tom razdoblju ne može imati pravo akumulirati, bez ikakvog ograničenja, pravo na plaćeni godišnji odmor stečeno u tom razdoblju.

S obzirom na gore navedena razmatranja, Sud EU je naveo da je potrebno procijeniti može li se rok za prijenos godišnjeg odmora u trajanju od 15 mjeseci, kako je to bilo predviđeno u konkretnom nacionalnom zakonodavstvu, opravdano smatrati razdobljem nakon kojeg plaćeni godišnji odmor prestaje imati pozitivan učinak za radnika kao razdoblje odmora od posla.

U vezi ove procjene Sud EU je istaknuo sljedeće.

Pravo na plaćeni godišnji odmor, kao načelo socijalnog prava Europske unije, nije samo posebno važno nego je također izričito navedeno u čl. 31. st. 2. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, koji čl. 6. st. 1. UEU-a priznaje kao da ima istu pravnu snagu kao i Ugovori.

Iz toga slijedi da, da bi se podržalo to pravo, čiji je cilj zaštita radnika, svako razdoblje prijenosa mora uzeti u obzir posebne okolnosti radnika koji nije sposoban za rad nekoliko uzastopnih referentnih razdoblja. Stoga se razdobljem prijenosa mora, između ostalog, osigurati da radnik može imati, ako je potrebno, razdoblja odmora koja se mogu rasporediti, unaprijed planirati i biti na raspolaganju u dugoročnom razdoblju. Svako razdoblje prijenosa mora biti znatno duže od referentnog razdoblja za koje je odobreno.

No, to razdoblje prijenosa mora također štititi poslodavca od rizika da će radnik akumulirati razdoblja odsutnosti prevelike dužine i poteškoće u organizaciji rada koje bi takva razdoblja mogla uzrokovati.

Sud EU je posebno istaknuo da je u ovom predmetu razdoblje prijenosa 15 mjeseci što je duže od referentnog razdoblja na koje se odnosi.

U tom pogledu Sud EU je dalje istaknuo da se, prema čl. 9. st. 1. Konvencije br. 132 Međunarodne organizacije rada od 24. lipnja 1970. o godišnjem plaćanju godišnjeg odmora (revidiranom), neprekinuti dio plaćenog godišnjeg odmora mora odobriti i koristiti najkasnije u roku od jedne godine, a ostatak plaćenog godišnjeg odmora ne kasnije od 18 mjeseci, od kraja godine za koju je pravo na godišnji odmor nastalo. To pravilo može se tumačiti kao da se temelji na shvaćanju da, kada isteknu ova razdoblja, svrha prava na godišnji odmor možda više neće biti u potpunosti ostvarena.

Stoga, s obzirom na činjenicu da je, u skladu s uvodnom izjavom 6., Direktiva 2003/88/EZ u obzir uzela načela Međunarodne organizacije rada s obzirom na organizaciju radnog vremena, za izračun razdoblja prijenosa trebalo bi uzeti u obzir svrhu prava na godišnji odmor koja proizlazi iz čl. 9. st. 1. te Konvencije.

U svjetlu naprijed navedenog Sud EU je zaključio da je razumno smatrati da razdoblje od 15 mjeseci za prijenos prava na plaćeni godišnji odmor nije u suprotnosti sa svrhom tog prava, da osigurava da godišnji odmor zadržava svoj pozitivan učinak za radnika kao razdoblje odmora od posla.

Prema tome, odgovor na postavljeno pitanje je bio da se čl. 7. st. 1. Direktive 2003/88/EZ mora tumačiti tako da ne isključuje nacionalne odredbe ili postupke koji spriječavaju akumulaciju prava na godišnji odmor radnika koji je nesposoban za rad nekoliko uzastopnih referentnih razdoblja time što ograničavaju razdoblje prijenosa na razdoblje od 15 mjeseci nakon isteka prava na plaćeni godišnji odmor.

Pojednostavljeno, Sud EU je zaključio da je dopušteno ograničiti prijenos godišnjeg odmora na razdoblje od 15 mjeseci od isteka godine u kojoj je godišnji odmor stečen.

 

8. S obzirom da iz prakse Suda EU proizlazi da se nacionalnim zakonodavstvom može propisivati gubitak prava na godišnji odmor ako se ne koristi do nekog razdoblja, ali da razdoblje u koje se prenosi mora biti znatno duže od referentnog razdoblja, lako bi se, već samo zbog kratkoće razdoblja prijenosa, moglo zaključiti da odredbe ZR-a koje ograničavaju prijenos godišnjeg odmora iz jedne godine (samo) do 30. lipnja sljedeće godine, posebno u slučaju kada je radnik bio na dugotrajnom bolovanju i nije imao priliku koristiti preneseni godišnji odmor, a što je ovdje slučaj, nisu sukladne pravnoj stečevini EU.

Naime, referentno razdoblje je godina dana, a prijenos se ograničava samo na 6 mjeseci godine nakon isteka one u koj je godišnji odmor stečen.

 

9. Pri tome treba istaknuti da iz ustaljene sudske prakse Suda EU proizlazi da se, u svim slučajevima u kojima su odredbe neke direktive s obzirom na svoj sadržaj bezuvjetne i dovoljno precizne, pojedinci na odredbe direktive mogu pozvati pred nacionalnim sudovima protiv države, bilo zato što je propustila pravodobno prenijeti tu direktivu u nacionalno pravo, bilo zato što ju je nepravilno prenijela.

Nadalje, kada se osobe mogu pozivati na direktivu protiv države, one to mogu učiniti bez obzira na svojstvo u kojem ona djeluje, kao poslodavac ili kao javna vlast. 

Naime, smatra se da u oba slučaja treba izbjeći situaciju u kojoj bi država mogla imati koristi od svojeg nepoštovanja prava Unije.

Konkretne koristi koje bi u ovom slučaju država imala jest bezrazložno bogaćenje na račun zdravlja radnika.

Zbog toga se odvje radnici mogu pozivati na bezuvjetne i dovoljno precizne odredbe direktive osobito protiv države članice i njezinih upravnih tijela, uključujući decentralizirana tijela.

 

9.1. Ovo se ističe iz razloga što je Sud EU već presudio da čl. 7. st. 1. Direktive 2003/88/EZ ispunjava kriterije bezuvjetnosti i dovoljne preciznosti, s obzirom na to da se njime državama članicama nedvosmisleno stvara obveza točno određenog rezultata koja nije povezana ni s jednim uvjetom što se tiče primjene pravila koje određuje, a u skladu s kojim svaki radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje 4 tjedna.

Taj članak stoga ispunjava kriterije potrebne da bi odredba mogla proizvoditi izravan učinak.

 

9.2. Isto tako, kad je riječ o čl. 7. st. 2. te Direktive, po tumačenju Suda EU, ta odredba ne postavlja ni jedan uvjet za stjecanje prava na novčanu naknadu, osim u vezi s činjenicom, s jedne strane, da je radni odnos prestao i, s druge strane, da radnik nije iskoristio sav godišnji odmor na koji je imao pravo na datum kada je taj radni odnos prestao.

Naime, to je pravo izravno dodijeljeno navedenom Direktivom i može ovisiti samo o uvjetima koji su u njoj izričito predviđeni odnosno sama navedena odredba ispunjava kriterije potrebne da bi proizvodila izravan učinak.

 

9.3. Sve navedeno znači da kada je na strani poslodavca država članica, njena upravna, uključujući i decentralizirana, tijela, kao što je i ovdje slučaj, radnici se mogu pozivati direktno na čl. 7. Direktive 2003/88/EZ i sudovi na njoj trebaju temeljiti svoju odluku, ne primjenjujući nacionalno zakonodavstvo koje je u suprotnosti sa bezuvjetnom i dovoljno preciznom odredbom Direktive 2003/88/EZ. 

 

9.4. Posebno treba istaknuti i to da je godišnji odmor, kao načelo socijalnog prava Unije koje ima posebnu važnost, utvrđeno i u čl. 31. st. 2. Povelje, pa se u odnosima između pojedinaca, umjesto na Direktivu 2003/88/EZ,  ovdje treba pozvati i direktno na Povelju kojoj se u na temelju čl. 6. st. 1. prvog postavaka UEU-a daje ista pravna vrijednost kao i Ugovorima, dakle treba se izravno primjenjivati.

 

9.5. Dakle, pri donošenju odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja koja uključuje o pravo na kumuliranje prava na prijenos godišnjeg odmora u ovom u radnom sporu, uvažavajući to da se pravo na godišnji odmor ne može tumačiti na ograničavajući način, ocjena je ovog suda da se prilikom priznavanja prava na prenošenje godišnjeg odmora iz 2016. u 2018. ne gubi svrha godišnjeg odmora da to bude vrijeme odmora od poslova koje je radnik dužan obavljati prema svom ugovoru o radu, i da priznavanje prava na godišnji odmor ne predstavlja samo priznavanje vremena za uživanje u opuštanju i slobodnom vremenu.

Isto tako, kumuliranjem prava na prenošenje godišnjeg odmora ne stvaraju se razdoblja odsutnosti prevelike dužine koja poslodavcu uzrokuju poteškoće u organizaciji rada.

 

9.6. Zbog svega navedenoga treba zaključiti da je u konkretnom slučaju tuženik neosnovano uskratio tužitelju pravo na prenošenje godišnjeg odmora iz 2016. u 2018., a koji tužitelj nije imao mogućnosti iskoristiti zbog dugotrajnog bolovanja, pa, s obzirom da mu je radni odnos prestao, ima pravo na naknadu za neiskorišteni dio godišnjeg odmora. U konkretnom slučaju država kao poslodavac ne može se okoristiti neprenošenjem direktive u nacionalni pravni sustav kako je to prethodno opisano.

 

9.7. Osim toga, odredbe ZR-a u spornom dijelu u suprotnosti su s Poveljom, pa je sud prvog stupnja pravilno prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kako je naznačeno u točki I i II izreke prvostupanjske presude uvažavajući činjenicu da su pravo na godišnji odmor i pravo na naknadu po toj osnovi dva dijela jednog jedinstvenog prava.

 

10. Slijedom navedenoga, primjenom čl. 373. ZPP-a žalba tuženika je kao neosnovana odbijena i prvostupanjska je presuda u pobijanom dijelu potvrđena.

 

 

U Zagrebu 19. rujna 2023.

 

                                                                                                                                            Sutkinja:

                                                                                                                       mr.sc. Iris Gović Penić, v.r.