1

Poslovni broj: 78 Gž R-3206/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 78 Gž R-3206/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, po sucu pojedincu toga suda Jadranki Matić, u pravnoj stvari tužiteljice M. S. iz S. B., OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u S. B., protiv tuženice Republike Hrvatske, za ministarstvo, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-460/20-14 od 15. studenoga 2022., dana 17. srpnja 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske, za ministarstvo kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-460/20-14 od 15. studenoga 2022. te se kao neosnovan odbija zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

             

II. Odbija se zahtjev tužiteljice M. S. iz S. B., za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici platiti tužiteljici na ima naknade za neiskorišteni godišnji odmor iznos od 5.924,16 kn (786,27 eur)[1]sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 8. srpnja 2016. do isplate i platiti joj na ime regresa iznos od 1.250,00 kn (165,90 eur) sa zateznom kamatom tekućom od 1. kolovoza 2016. do isplate (točka I. izreke) te je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 4.687,50 kn (622,14 eur) sa zateznom kamatom tekućom od 15. studenoga 2022. do isplate (točka II. izreke).

 

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženica pozivom na žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i da joj prizna trošak parničnog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog mu podnošenjem žalbe.

 

3. Odgovorom na žalbu tužiteljica osporava osnovanost žalbe tuženice i predlaže da drugostupanjski sud žalbu odbije kao neosnovanu te da potvrdi prvostupanjsku presudu, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem odgovora na žalbu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor i regresa za 2016. godinu te zahtjev za isplatu troškova parničnog postupka.

 

6. Sud prvoga stupnja tužbeni zahtjev za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor smatra osnovanom u smislu čl. 76., čl. 78. st. 2., čl. 82. i čl. 85. Zakona o radu (Nar. nov. broj 93/14., dalje: ZR) u vezi s čl. 17., čl. 18. i čl. 23. st. 2. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Nar. nov. broj 104/13.,  dalje: KU) uz obrazloženje da je tužiteljica kod tuženice bile zaposlena na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme (od 23. listopada 2015. do 7. srpnja 2016.), u kojem periodu da je stekla pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora, što da je i zatražila (u trajanju od 14 dana), a da tuženica povodom njezinog zahtjeva nije donijela nikakvu odluku niti je tužiteljici ikako odgovorila, zbog čega da tužiteljica godišnji odmor nije koristila, pa kako joj je u međuvremenu radni odnos prestao da je ostala obveza tuženice platiti tužiteljici naknadu za neiskorišteni godišnji odmor.

 

7. Osnovanim sud prvoga stupnja smatra i zahtjev za isplatu regresa za korištenje  godišnjeg odmora za 2016. u smislu čl. 50. KU-a i to neovisno od činjenice što se isplata regresa veže uz činjenicu faktičnog korištenja godišnjeg odmora i dospijeva trenutkom početka korištenja godišnjeg odmora, jer smatra da se, u konkretnom slučaju, poslodavac ove obveze ne može osloboditi budući da je upravo on taj koji je radniku onemogućio korištenje godišnjeg odmora.

 

8. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude ocijenjeno je da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. toga Zakona., a tuženica ne ističe da bi u postupku pred sudom prvoga stupnja bila počinjena neka druga povreda.

 

9. Činjenično stanje navodima žalbe tuženica ne pobija pa u tom dijelu presuda nije ni ispitivana budući da se radi o žalbenom razlogu na koji ovaj sud pazi samo u slučaju da se utvrđeno činjenično stanje pobija žalbom, ali ne i po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

 

10. Navodi žalbe svode se na osporavanje primjene materijalnog prava, što ovaj sud ocjenjuje neosnovanim.

 

11. Naime, kraj nespornih činjenica da je tužiteljica ostvarila pravo na korištenje razmjernog dijela godišnjeg odmora kod tuženice, da je korištenje godišnjeg odmora  pravovremeno zatražila od tuženice kao poslodavca, da unatoč tome tuženica nije donijela nikakvu odluka povodom tog zahtjeva, a u međuvremenu je tužiteljičin radni odnos kod tuženice prestao (istekao je ugovoreni radni rok), to u takvim okolnostima konkretnog slučaja propust tuženice da tužiteljici omogući korištenje godišnjeg odmora, zbog čega tužiteljica isti nije  koristila čini osnovanim zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora, visina kojeg dijela tužbenog zahtjeva, kao ni tijek zateznih kamata, nije osporena i to u skladu s odredbama na koje se sud u pobijanoj odluci pravilno pozvao.

 

11.a Stoga na navode žalbe izvan odgovorenog u ovom dijelu ovaj sud nije smatrao  potrebnim dalje odgovarati (čl. 375. st. 1. ZPP).

 

12. Glede pak zahtjeva za isplatu regresa ovaj sud slaže se sa zaključkom suda prvoga da tuženica, u okolnostima konkretnog slučaja, treba tužiteljici isplatiti i regres za neiskorišteni godišnji odmor i to upravo iz razloga na koje je ukazao i sud prvoga stupnja.

 

12.a Odredbom čl. 50. st. 2. KU-a propisano je da su ugovorne strane sporazumne da će Vlada službeniku i namješteniku isplatiti regres za korištenje godišnjeg odmora, najkasnije do dana početka korištenja godišnjeg odmora. Dakle radi se o pravu koje je propisano KU-om, a činjenica što tužiteljica u navedenom razdoblju nije koristila godišnji odmor ne čini njezin zahtjev automatizmom neosnovanim. Ovo jer je tužiteljica u tome onemogućena radnjom tuženice na koju nije mogla utjecati, odnosno propustom poslodavca da joj omogući korištenje godišnjeg odmora, čime je tužiteljici, glede prava na isplatu regresa za godišnji odmor, radnjom poslodavca nanesena imovinska šteta, pa se u takvim okolnostima tuženice ispate tog dijela glavnog zahtjeva, čija visini i tijek zatezne kamate također nisu sporni, ne može osloboditi (glede obveze poslodavca da plati regres za godišnji odmor u smislu čl. 50. st. 2. KU-a, kada isti nije iskorišten zbog razloga na koji radnik nije mogao utjecati izjasnio se i Županijski sud u Splitu, u odluci poslovni broj Gž R-430/19 od 16. ožujka 2020.).

 

13. Zbog rečenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP.

 

14. Odluka o troškovima postupka ocijenjena je pravilnom i zakonitom kako po osnovi tako i po visini i kao takva je i potvrđena (čl. 380. točka 2. ZPP).

 

15. Odluka o zahtjevu za naknadu troška žalbe temelji se na čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP, a o zahtjevu za naknadu troška odgovora na žalbu na čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. istog Zakona.

 

U Zagrebu 17. srpnja 2023.

Sudac:

Jadranka Matić, v.r.