1

Poslovni broj Gž-895/2021-3

 

 

Poslovni broj Gž-895/2021-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. P. iz  S., OIB: …, zastupane po punomoćniku I. D., odvjetniku iz Z., protiv 1. tuženika D. N. iz Đ., OIB: … i 2. tuženice K. N. iz Đ., OIB: …, oboje zastupani po punomoćnici L. R., odvjetnici iz O. društva L. & R. d.o.o., Pisarnica Đ., radi utvrđenja i predaje, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu poslovni broj 15 P-342/2018-22 od 15. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 26. travnja 2023.  

 

 

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu poslovni broj 15 P-342/2018-22 od 15. ožujka 2021.

             

                                                             Obrazloženje

 

            1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I izreke, je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da između pok. M. N. iz Đ. i tužiteljice K. P. iz S., postoji pravni odnos ostavitelja i potomka prvog nasljednog reda te zahtjev da se naloži tuženicima predati joj u suvlasništvo nekretnine koje su specificirane u toj točki izreke, kao i određena novčana sredstva na tekućem, deviznom i žiro računu kod E.&S. d.d. R.. U točki II izreke (greškom je navedena točka 4) je naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženicima trošak parničnog postupka u iznosu od 8.421,88 kn, u roku od 15 dana.

 

2. Protiv presude je žalbu podnijela tužiteljica pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP).

            3. U žalbi navodi da je presuda posljedica potpuno proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene materijalnog prava na konkretan slučaj, da je sud prvog stupnja svjesno ignorirao Ustav Republike Hrvatske, pravnu stečevinu Europske unije i međunarodne ugovore te da je primijenio odredbe Obiteljskog zakona koje su u suprotnosti s čl. 8. st. 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 – u daljnjem tekstu Konvencija). Naglašava da prema odredbi čl. 141. Ustava Republike Hrvatske, međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske te su po pravnoj snazi iznad zakona. Navodi da je tijekom postupka ukazala na čitav niz presuda Europskog suda za ljudska prava (dalje Europski sud) te posebno ukazuje na odluku tog suda po zahtjevu broj 51166/10 u predmetu J. H. i A. F. protiv Hrvatske od 4. lipnja 2013., zatim predmet Z. protiv Rusije te S. protiv Rusije glede rokova propisanih za pokretanje paternitetskih sporova. Europski sud da ne prihvaća striktno propisani rok zastare koji teče bez obzira na djetetovu mogućnost pribavljanja potrebnih dokaza te smatra neprihvatljivim da države to dopuštaju te da pravna ograničenja nadvladaju biološke činjenice. Inzistiranjem na strogoj primjeni rokova, prema mišljenju suda da se vrijeđa sama bit prava na poštovanje privatnog, a podredno i obiteljskog života pojedinca, u prilog čemu govore odredbe čl. 6. i 9. Europske konvencije o pravnom statusu izvanbračno rođene djece, ali i praksa suda. Tako da je odlučujući u predmetu M. protiv Francuske Europski sud zauzeo stajalište da je nedopustivo staviti dvojicu polubraće u različit položaj u odnosu na ostavinu njihove majke samo zato što je jedan od njih rođen u preljubničkom odnosu njihove majke.

 

              4. Tvrdi da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 5. i toč. 6. ZPP-a, jer da je prividno održana glavna rasprava te joj je onemogućeno raspravljanje pred sudom, budući da je sud odbio saslušati predložene svjedoke koji imaju izravna saznanja o tome da je ostavitelj s tužiteljicom održavao odnose kao s nasljednicom prvog nasljednog reda. Pritom da je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir činjenicu da tužiteljica nije zatražila utvrđivanje očinstva sa svim pravnim učincima takve odluke, već je tražila jedino utvrđivanje nasljednopravnog odnosa koji postoji od njenog rođenja. Za podnošenje takvog prejudicijelnog zahtjeva da nije propisan rok pa da tako nije vezana rokom koji je propisan za podnošenje tužbe za utvrđivanje očinstva (do 25 godine života), te da ga može postaviti zajedno s glavnim tužbenim zahtjevom u istoj parnici. Tvrdi da se radi o tužbi za utvrđenje kojoj je svrha donošenje odluke kojom će se zaštititi njezina prava ili pravni interesi. Nadalje tvrdi da je sud prvog stupnja ignorirao mjerodavno pravo pa je propustio utvrditi relevantne činjenice u skladu s odredbom čl. 8. st. 1. Konvencije pa se pritom poziva na odluku suda u predmetu M. protiv Hrvatske, u kojoj je istaknuto da djeca rođena izvan braka imaju vitalan interes primati informacije potrebne kako bi se otkrila istina o nekom važnom vidu njihovog osobnog identiteta, a to je identitet njihovih bioloških roditelja. Nadalje, u predmetu K. i dr. protiv Nizozemske da je Sud zauzeo stav da pravni odnos između djeteta rođenog izvan braka i njegovog oca spada u opseg čl. 8. Konvencije. Stoga da u ovom predmetu nema razloga odlučivati drugačije pozivajući se na odredbe Obiteljskog zakona koje su po pravnoj snazi ispod Konvencije. Naglašava da čl. 8. st. 1. Konvencije štiti ne samo obiteljski, već i privatni život, dakle odnos djeteta koje nije tražilo priznanje očinstva jer je s ocem održavalo neometane odnose. Prema stajalištu Europskog suda da poštivanje privatnog života zahtijeva da svatko bude u mogućnosti utvrditi pojedinosti o svom identitetu kao pojedinačnom ljudskom biću te da je pravo pojedinca na takve informacije važno (presuda G. protiv Ujedinjenog Kraljevstva iz 1989.) pa da je zbog ignoriranja mjerodavnog prava došlo do situacije da relevantne činjenice nisu utvrđene.

             

              5. Predlaže stoga ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

             

              6. Žalba nije osnovana.

 

              7. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              8. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene slijedeće činjenice:

 

- da je tužiteljica rođena …. te su u matičnoj knjizi rođenih kao njezini roditelji upisani J. Š. rođena L. i S. Š.,

 

- da su J. i S. Š. zaključili brak … u Đ.,

 

- da je S. Š. preminuo ...,

 

- da su tuženici proglašeni nasljednicima pok. M. N. koji je umro ..., rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj O-54/2018 od 13. veljače 2018. i to nasljednicima prvog nasljednog reda (1.tuženik D. N., sin te 2.tuženica K. N., supruga ostavitelja),

 

- da tužiteljica tvrdi da je M. N. njezin biološki otac te smatra da ima pravo na zakonski dio njegove ostavine,

 

- da nikad nije vođen postupak radi utvrđivanja očinstva M. N., niti osporavanja očinstva S. Š..

 

              9. Sud prvog stupnja je odbio dokazni prijedlog tužiteljice radi provođenja dokaza saslušanjem svjedoka na okolnost ponašanja ostavitelja u odnosu na tužiteljicu te održavanja njihovih međusobnih odnosa, uz obrazloženje da se na temelju tih dokaza ne mogu utvrditi sporne činjenice.

 

              10. Prema stajalištu suda prvog stupnja, tužiteljica je postavila incidentalni zahtjev na utvrđenje koji prethodi kondemnatornom zahtjevu, budući da tužbom traži utvrđenje postojanje pravnog odnosa između nje i ostavitelja pok. M. N., pri čemu ocjenjuje da u nazočnom slučaju postoji pravni interes za podnošenje takve tužbe u smislu odredbe čl. 187. st. 1. ZPP-a. Međutim, istovremeno ocjenjuje da bi se, za odlučivanje o incidentalnom zahtjevu trebalo utvrđivati pitanje očinstva pok. M. N., budući da prvi nasljedni red prema odredbi čl. 9. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15 – dalje ZN) čine ostaviteljevi potomci i bračni drug pa utvrđenje da između tužiteljice i pok. M. N. postoji pravni odnos ostavitelja i potomka prvog nasljednog reda da podrazumijeva utvrđenje da je pok. M. N. otac tužiteljice. Ocjena je prvostupanjskog suda da odluka kojom se utvrđuje očinstvo ima konstitutivni karakter te nema pravni učinak samo u određenoj parnici pa da se pitanje utvrđivanja očinstva ne može rješavati kao prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a. Podredno smatra da, i u slučaju da je tužiteljica postavila takav tužbeni zahtjev, da bi bila prekludirana u pravu zahtijevati utvrđivanje očinstva i to ne samo prema odredbama Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 103/15, 98/19 i 47/20 – dalje ObZ/15) koji je sada na snazi, već i prema odredbama ranijih propisa koji su sadržavali odredbe o tom pitanju. Tako ocjenjuje da je tužiteljica bila ovlaštena podnijeti tužbu radi utvrđivanja očinstva do navršene 25. godine života, a ukoliko osoba za koju se tvrdi da je otac djeteta nije živa, tada je tužbu radi utvrđivanja očinstva protiv njezinih nasljednika mogla podnijeti u roku od godine dana od smrti osobe za koju se tvrdi da je otac djeteta ili u roku od šest mjeseci od pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju (čl. 383. st. 1. ObZ/15).

 

              11. Budući da je u matičnoj knjizi rođenih kao otac tužiteljice upisan S. Š. presumpcijom bračnog očinstva, zatim da pok. M. N. nije na zakonom propisani način priznao očinstvo tužiteljice te da su protekli svi zakonom propisani rokovi za podnošenje tužbe radi utvrđivanja očinstva, sud prvog stupnja je ocijenio neosnovanim te je zato odbio prijedlog tužiteljice za saslušanjem svjedoka te je ocijenio neosnovanima i tvrdnje tužiteljice da bi primjenom rokova za utvrđivanje očinstva bila povrijeđena njezina prava zajamčena Konvencijom.

 

              12. Pritom, glede odluka Europskog suda na koje se pozvala tužiteljica, sud prvog stupnja utvrđuje da se u predmetu B. protiv Finske razmatrala povreda čl. 8. Konvencije kroz činjenicu da je novim Obiteljskim zakonom koji je u Finskoj stupio na snagu 1976. uređeno pitanje utvrđivanja očinstva, koji institut nije bio reguliran ranijim zakonom (koji je bio na snazi do 1976.). Pritom je novim zakonom propisan prekluzivni rok unutar kojeg je osobama koje su rođene prije stupanja na snagu tog Zakona dana mogućnost podnošenja tužbe i pokretanja postupka uz retroaktivnu primjenu odredbi tog Zakona, dok za osobe koje su rođene nakon stupanja na snagu tog Zakona nije bilo propisano ograničenje rokom za podnošenje tužbe.

 

              13. U kontekstu te odluke, sud prvog stupnja ocjenjuje da je u našem pravnom sustavu pitanje utvrđivanja očinstva bilo drugačije riješeno u odnosu na Finsku, budući da su i ObZ/2015 i Obiteljski zakon iz 1998., kao i Zakon o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" broj 11/78 – dalje ZBPO) na jednak način primjenjivali odredbe vezane za utvrđivanje očinstva na sve osobe te su za svih važile iste pretpostavke i rokovi za pokretanje postupka radi utvrđivanja odnosno osporavanja očinstva.

 

              14. Stoga je u konačnici ocijenjeno da tužiteljica nije dokazala da je pok. M. N. njezin otac, pa tako nije dokazala ni postojanje pravnog odnosa ostavitelja i potomka prvog nasljednog reda, zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje, a posljedično tome i zahtjev za priznavanje suvlasništva na nekretninama i pokretninama koje su bile ostavinska imovina ostavitelja M. N..

 

              15. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te je tuženicima priznat trošak zastupanja odvjetnika, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa), u ukupnom iznosu od 8.421,88 kn.

              16. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da tužiteljica u ovoj parnici nije dokazala da bi bila nasljednica prvog nasljednog reda pok. M. N. te posljedično tome da bi imala pravo na odgovarajući dio njegove ostavine. Tužiteljica u osnovi postavljanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje postojanja pravnog odnosa ostavitelja i potomka prvog nasljednog reda, pokušava nadomjestiti nepostojanje dokaza o tome da je pok. M. N. njezin biološki otac.

              17. Naime, neprijeporno je da M. N. nikad nije dao izjavu o priznavanju očinstva tužiteljice te da nikad nije vođen postupak radi osporavanja bračnog, niti utvrđivanja izvanbračnog očinstva, bilo po tužbi tužiteljice, bilo po tužbi njezine majke. Štoviše, tužiteljica ima dokaz da je njezin otac drugi muškarac, S. Š., koji je u vrijeme rođenja tužiteljice bio muž njezine majke pa je upis u matične knjige uslijedio prema presumpciji bračnog očinstva (sada čl. 61. ObZ/15). S obzirom na činjenicu da je u matičnim knjigama rođenih kao otac tužiteljice upisan S. Š., tužiteljica je bila ovlaštena podnijeti tužbu radi osporavanja tog očinstva, s tim što je odredbom čl. 128. ZBPO-a bilo propisano da takvu tužbu može podnijeti do navršene 25. godine života, a tužbu radi osporavanja presumiranog bračnog očinstva je mogao podnijeti i M. N., ukoliko se smatrao ocem djeteta, s tim što je istovremeno morao zahtijevati i da se utvrdi njegovo očinstvo.

              18. Treba istaći da je u vrijeme rođenja tužiteljice na snazi bio Osnovni Zakon o odnosima roditelja i djece ("Službeni list SFRJ" 104/47, 53/56 "Narodne novine" broj 52/71 i 52/73) koji je u čl. 28. propisao rok za podnošenje tužbe za osporavanje očinstva djeteta koje je rođeno u braku, na način da je muž majke djeteta tužbu mogao podnijeti u roku od šest mjeseci od saznanja za rođenje, a u čl. 29. tog Zakona je propisano pravo majke osporavati da je otac njezinog djeteta osoba koja se po zakonu smatra njegovim ocem i to u roku od šest mjeseci od rođenja djeteta. Prema odredbi čl. 30. istog Zakona i dijete je moglo tužbom osporavati očinstvo, dok je prema odredbi čl. 31. tog Zakona osoba koja je sebe smatrala ocem mogla osporavati očinstvo drugoj osobi i to tužbom u roku od godinu dana po upisu osporavanog očinstva u matičnu knjigu.

              19. Kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, pitanje očinstva se ne može rješavati kao prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a, pri čemu bi odluka suda o tome imala pravni učinak samo u ovoj parnici, a kako to pogrešno sugerira tužiteljica u žalbi. Naime, postojanje pravnog odnosa ostavitelja i potomka prvog nasljednog reda podrazumijeva postojanje dokaza da je ostavitelj otac tužiteljice, a koji dokaz tužiteljica nema, budući da nije osporeno očinstvo S. Š., niti je utvrđeno očinstvo M. N. u odgovarajućem postupku. Kako je već obrazloženo, tužiteljica je rođena u braku, ona nije izvanbračno dijete pa je u takvoj situaciji prvotno trebalo ishoditi odluku kojom se osporava bračno očinstvo, čime bi se preinačio sadržaj dotadašnjeg pravnog odnosa između tužiteljice i osobe koja je upisana u matičnim knjigama kao njezin otac, a nakon toga je trebala uslijediti tužba radi utvrđenja očinstva, u rokovima koji su bili propisani narečenim zakonima, ali najkasnije do dvadeset pete godine života tužiteljice. Kako je tužiteljica rođena 1968., proizlazilo bi da je rok za podnošenje tužbe istekao 1993.

              20. Tužiteljica se u žalbi uglavnom poziva na praksu Europskog suda ukazujući na određene predmete u kojima se raspravljalo o tome je li Konvencija dio hrvatskog pravnog sustava te je li izravno primjenjiva (predmet Z. protiv Rusije), zatim potpada li pravni odnos između djeteta rođenog izvan braka i njegovog oca u opseg čl. 8. Konvencije (M. protiv Hrvatske). Točni su navodi tužiteljice da prema odredbi čl. 141. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 113/2000, 28/2001, 76/2010 i 5/2014 – dalje Ustav RH) međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Međutim, pogrešno je stajalište žaliteljice da je odluka suda prvog stupnja u suprotnosti s mjerodavnim odredbama Konvencije. Prije svega treba istaći da se praksa Europskog suda na koju se tužiteljica poziva u žalbi, odnosi na slučajeve u kojima je ocjenjivano postupanje domaćih sudova u postupcima utvrđivanja očinstva, što ovdje nije slučaj. Međutim, i kada bi se u ovom postupku raspravljalo o tužbenom zahtjevu radi utvrđivanja očinstva, ni u tom slučaju sadržaj odluka Europskog suda ne bi bio primjenjiv na konkretan slučaj.

              21. Naime, u predmetu S. protiv Rusije je razmatrano pitanje povrede prava na poštivanje privatnog života u kontekstu zahtjeva za osporavanje očinstva nakon proteka zakonom propisanog roka, u slučaju kada je osoba koja je u evidencijama upisana kao otac djeteta tek naknadno, nakon proteka zakonom propisanog roka, saznala da nije biološki otac. Odlukom Europskog suda od 24. studenog 2005. je utvrđena narečena povreda, uz obrazloženje da nije postignuta pravična ravnoteža između općeg interesa za zaštitom obiteljskih odnosa i prava predlagatelja na osporavanje očinstva u svjetlu bioloških dokaza. U predmetu M. protiv Hrvatske je razmatrano pitanje duljine trajanja postupka radi utvrđivanja očinstva u kontekstu prava na poštovanje privatnog života, dok je u predmetu G. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, pred domaćim sudom prethodno vođen postupak radi naknade štete protiv države, budući da je predlagatelj koji je dugi niz godina živio s različitim starateljima, tražio pristup svom dosjeu kako bi utvrdio identitet roditelja. U tom predmetu je Europski sud zauzeo stajalište da slučaj potpada pod čl. 8. Konvencije jer se odnosi na privatni i obiteljski život.

              22. Dakle, i kada bi se radilo u ovom predmetu o tužbi radi utvrđivanja očinstva, ni u tom slučaju praksa Europskog suda na koju ukazuje tužiteljica ne bi bila primjenjiva na konkretan slučaj, budući da su svi propisi koji su bili na snazi od rođenja tužiteljice pa do donošenja pobijane presude na gotovo istovjetan način uređivali pitanje pretpostavki i rokova osporavanja bračnog očinstva te utvrđivanja izvanbračnog očinstva. Stoga se ne radi o slučajevima nejednakog postupanja u odnosu na osobe koje se nalaze u usporedivim situacijama u smislu čl. 14. Konvencije, kao što je to primjerice slučaj u predmetu B. protiv Finske ili pak u predmetu M. protiv Francuske, u kojemu je utvrđena povreda zbog nejednakog postupanja u ostavinskim postupcima prema djeci koja su rođena u izvanbračnoj vezi, u odnosu na djecu rođenu u braku.

              23. Stoga je sud prvog stupnja osnovano odbio prijedlog tužiteljice za saslušanjem svjedoka koji bi potvrdili činjenice o održavanju međusobnih odnosa između tužiteljice i M. N., budući da predmet ovog spora nije osporavanje odnosno utvrđivanje očinstva, niti se u ovom postupku pitanje očinstva može raspravljati kao prethodno pitanje. Nije u pravu tužiteljica kada tvrdi da joj je odbijanjem tog dokaznog prijedloga onemogućeno raspravljanje pred sudom, a što bi bila povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, jer sud koji vodi postupak prema odredbi čl. 220. ZPP-a odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, što znači da je u nazočnom slučaju sud postupao u okviru svojih zakonom propisanih ovlaštenja.

              24. Sud prvog stupnja je stoga pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, budući da tužiteljica nije dokazala da bi bila nasljednica prvog nasljednog reda pok. M. N., u smislu čl. 9. ZN-a te da bi joj pripadao dio njegove ostavine pa je posljedično tome pravilno obvezao tužiteljicu nadoknaditi tuženicima parnični trošak, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, s tim što je trošak pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife.

              25. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužiteljice odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 26. travnja 2023.

 

 

                            Predsjednica vijeća

 

                       Helena Vlahov Kozomara, v.r.