1

Poslovni broj 78 Gž R-1000/2022-2

 

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 78 Gž R-1000/2022-2

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Dubravke Burcar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz S. B., OIB: …, kojega zastupaju punomoćnik A. G. i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva R. i kolege j.t.d. u Z., Pisarnica u S. B., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: …, kojega zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-1577/2021-5 od 25. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-1577/2021-5 od 25. siječnja 2022. pod točkama I., II. i IV. izreke te se kao neosnovan odbija i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju razliku plaće za mjesec kolovoz 2013. u iznosu od 5.499,51 kn bruto sa zateznom kamatom tekućom od 16. rujna 2013. do isplate (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju razliku naknade plaće za godišnji odmor za period od siječnja 2012. do siječnja 2016. u ukupnom iznosu od 7.703,49 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine od tog ukupno navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom te presude (točka II. izreke), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjeva u dijelu kojim tužitelj zahtjeva isplatu zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak koji su sadržani u dosuđenim bruto iznosima glavnice (točka III. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 16.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 25. siječnja 2022. do isplate (točka IV. izreke).

 

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u skladu s navodima žalbe ili da ju ukine i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, a traži i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

 

3. Žalba nije osnovana.

 

4. Pozivom na čl. 97. st. 5. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Nar. nov. 33/02., 58/02., 175/03., 136/04., 76/07., 88/09., 124/09., 73/13., dalje: ZSOSRH), Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Nar. nov. 118/09., dalje: Odluka/09), Odluku o izmjeni te Odluke (Nar. nov.  broj 118/12.) koje se u ovom slučaju, za kolovoz 2013. primjenjuje u smislu čl. 218. st. 2. Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Nar. nov. 73/13., 75/15., dalje: ZSOSRH/13) sud prvoga stupnja sudio je kao pod točkom I. izreke u bitnome obrazlažući da tuženik evidencijama koje je dostavio nije dokazao da su tužitelju i za prekovremeno odrađene sate bili odobreni slobodni dani zbog čega da postoji obveza tuženika na isplatu iznosa od 5.499,51 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

5. Navodima žalbe u odnosu na ovaj dio prvostupanjske odluke tuženik ističe da je dostavio dokaz o uredno vođenim evidencijama radnog vremena, da tužitelj ne tvrdi i ne dokazu da bi slobodni dani bili korišteni po bilo kojoj drugoj osnovi od one koja je navedena u istima pa da je u takvoj situaciji sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev temeljeći visinu na varijanti nalaza i mišljenja vještaka prema kojoj nisu uračunati slobodni dani.

 

6. U vezi s rečenim valja reći, što je rečeno i u ranijoj ukidnoj odluci donesenoj u ovom parničnom predmetu (poslovni broj Gž R-1648/18 od 11. veljače 2021.) da je tuženik doista vodio evidenciju radnog vremena u skladu s čl. 4. ZR, no da u istima, u konkretnom slučaju, nema naznake slobodnih dana odobrenih s osnove prekovremenih sati rada, već samo slobodnih dana, nesporno odobrenih i iskorištenih po osnovi dežurstva ili straže. Također je rečeno, pri čemu ovaj sud ostaje, da nisu dostavljena ni rješenja o preraspodjeli radnog vremena s obzirom na odrađene prekovremene sate.

 

6.a Kako su, u smislu odredbi koje su uvodno navedene, iz evidencija koje je dostavio tuženik proizlazi da su slobodni dani ostvareni i po tužitelju iskorišteni isključivo po osnovi dežurstva ili straže (što, uostalom, i sa tuženik potvrđuje u podnesku od 6. veljače 2017., list 58. spisa), koji oblici rada ne predstavljaju prekovremeni rad (čl. V. i VIII. Odluke/09), niti se po tim osnovama traži isplata u ovom predmetu, a nema evidencija radnog vremena iz kojih bi proizlazi da su tužitelju neki slobodni dani odobreni i jer je radio prekovremeno, niti u tom smislu postoje rješenja o preraspodjeli radnog vremena to u konkretnom slučaju nije bilo mjesta umanjivanju ili isključenju obveze tužitelja na isplatu razlike plaće za prekovremeni rad tužitelja uračunavanjem slobodnih dana koji su odobreni i iskorišteni za rad koji se uopće ne smatra prekovremenim radom. Zbog toga, kraj pisane evidencije, suprotno onome što navodi tuženik, tužitelj nije ni mogao ni morao dokazivati da je slobodne dane koristio po drugoj osnovi od one za koju u evidencijama radnog vremena stoji da je korištena (straža, dežurstvo). Isto tako tužitelj nije bio dužan dokazivati negativnu činjenicu da mu slobodni dani za prekovremeni rad nisu odobreni. Naprotiv, tuženik je bio taj koji je kao poslodavac morao dokazati da su tužitelju i za prekovremeni rad odobreni slobodni dani (bilo kroz evidencije radnog vremena, bilo kroz rješenja o preraspodjeli radnog vremena), što je tužitelj da su takvi dokazi dostavljeni, eventualno mogao osporavati i dokazivati suprotno, a u suprotnom, kao u ovom slučaju, kada takvih dokaza nema, preostaje obveza tuženika tužitelju isplatiti punu utuženu naknadu za prekovremeni rad, kako je sud prvoga stupnja pravilno i odlučio pozivom na uvodno navedene propise.

 

7. Dalje žalitelju valja odgovoriti da nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao djelatna vojna osoba pa se na njegov radno pravni status prvenstveno primjenjuju odredbe specijalnog propisa - Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Nar. nov. br. 33/02., 58/02., 175/03., 136/04., 76/07. i 88/09. - dalje: ZSOSRH).

 

8. Prema odredbi čl. 170. st. 4. ZSOSRH iznos dodatka na plaću i način isplate plaće utvrđuje ministar obrane posebnim propisom. Temeljem ovlasti iz odredbe čl. 200. u vezi čl. 96. st. 1. i čl. 170. st. 4. ZSOSRH, Ministarstvo obrane je donijelo Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Nar. nov. br. 140/02. i 68/11. - dalje: Pravilnik/02), koji propis ima prednost u primjeni u odnosu na opće propise o radu i na propise o državnim službenicima i namještenicima, odnosno kolektivne ugovore sklopljene u skladu s njima.

 

9. Sukladno odredbi čl. 4. st. 2. Pravilnik/02 za vrijeme korištenja godišnjeg odmora djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku isplaćuje se naknada plaće u istom iznosu kao da radi.

 

10. Odredbom čl. 2. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Nar. nov. br. 68/11.), dodan je, iza čl. 4. st. 2. Pravilnika/02, st. 3. prema kojem djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku čija je narav službe (posla) takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom ili blagdanom odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca, a citirana odredba je na snazi od 25. lipnja 2011.

 

11. S obzirom da tužitelju primjenom naprijed citiranog propisa pripada pravo na obračun i isplatu naknade plaće za godišnji odmor prema prosječnoj plaći isplaćenoj u prethodna tri mjeseca prije korištenja godišnjeg odmora, pravilno je sud prvog stupnja dosudio tužitelju razliku naknade za godišnji odmor upravo prema prosječnoj plaći isplaćenoj u prethodna tri mjeseca, a kako je tu naknadu izračunao financijsko-knjigovodstveni vještak.

 

12. Nadalje, u skladu s odredbom čl. 2 Pravilnika/02 je sud prvog stupnja dosudio tužitelju razliku naknade za godišnji odmor u razdoblju do stupanja na snagu Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba i namještenika (Nar. nov. br. 54/14. - dalje: Pravilnik/14) koji je stupio na snagu dana 8. svibnja 2014.

 

13. Prema odredbi čl. 4. st. 2. Pravilnika/14 djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu.

 

14. No, odredbom čl. 6. Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (Nar. nov. br. 33/14., 41/14., 53/14., 114/14) je propisano da dodatak za vojnu službu ostvaruju sve osobe raspoređene na dužnost djelatne vojne osobe, u propisanim iznosima, dok iz odredbe čl. 19. st. 2. toga Pravilnika/14 proizlazi da se dodaci na plaću određuju odlukom o rasporedu na ustrojbena mjesta na koja se raspoređuju djelatne vojne osobe odgovarajuće vojnostručne djelatnosti.

 

15. Iz naprijed citiranih odredbi proizlazi da dodatak za vojnu službu pripada djelatnoj vojnoj osobi temeljem samog rasporeda na određenu dužnost te je sastavni dio redovne plaće, ostvarene u redovnom radnom vremenu, a što je u konkretnom slučaju i vidljivo iz obračuna plaće tužitelja u spisu (tako i Županijski sud u Zagrebu poslovni broj Gž R-2757/2021 od 20. prosinca 2021. i Gž R-3097/22 od 10. siječnja 2023.).

 

16. S obzirom da je dodatak za vojnu službu sastavni dio redovne plaće koja se isplaćuje za redovno radno vrijeme, prilikom obračuna naknade za godišnji odmor valjalo je uračunati i iznose tog dodatka.

 

17. Stoga nije osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnoga prava u pobijanom dijelu prvostupanjske presude kojim je tužitelju i za razdoblje nakon 8. svibnja 2014. dosuđena razlika naknade za godišnji odmor.

 

18. Također je pravilna odluka o naknadi parničnih troškova tužitelju, donesena sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. br. 142/12., 103/14.; 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.).

 

19. Slijedom navedenog i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

20. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku to je, na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, odbijen i zahtjev za naknadu troška sastava žalbe (točka II izreke).

 

U Zagrebu 14. travnja 2023.

 

Predsjednica vijeća:

Ines Smoljan, v.r.