1

                            Poslovni broj: 3 P-284/21-52

                                                                                                               

                     

             Republika Hrvatska

        Općinski sud u Vinkovcima

      Trg bana Josipa Šokčevića 17

                 32100 Vinkovci                                                   

    OIB:77561654785

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Vinkovcima, OIB:77561654785 po sucu Ivi Graovac kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja zavod, OIB:… zastupan po punomoćniku D.L. dipl.iur. (zaposlen kod tužitelja), protiv prvotuženika D.P. iz S. M., OIB:… zastupan po punomoćniku H.L.H. odvjetnici iz V. i drugotuženika M.J. vl. obrta za poljoprivredu J. iz S.M. OIB:… zastupan po punomoćnicima M.G. i H.Š. odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda G.&Š., V., radi utvrđenja ništetnosti ugovora o radu, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 2. veljače 2023. u nazočnosti punomoćnika tužitelja D.L. dipl.iur. iz V., prvotuženika D.P. osobno, punomoćnika prvotuženika H.L.H. odvjetnice iz V., drugotuženika M.J. osobno i uz punomoćnika u zamjeni K.M. odvjetnika iz V., te donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 13. ožujka 2023.

 

p r e s u d i o     j e

 

              I. Utvrđuje se da je Ugovor o radu sklopljen dana 20. travnja 2018. između prvotuženika D.P. iz S.M., OIB:… kao zaposlenika, te drugotuženika M.J. vl. obrta za poljoprivredu J. iz S.M., OIB:…, kao poslodavca, ništetan.

 

              II. Nalaže se tuženicima da solidarno naknade tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 614,61eur / 4.630,78 kn - u roku od 15 dana.

 

    Obrazloženje

 

1. Tužitelj je podnio tužbu ovome sudu protiv tuženih, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o radu. U tužbi navodi da je prvotuženik D.P. kao radnik sa drugotuženikom kao poslodavcem dana 20. travnja 2018. sklopio Ugovor o radu  prema kojem je prvotuženik započeo s radom kod drugotuženika kao vlasnika obrta za poljoprivredu dana 24. travnja 2018. Prvotuženik je bio zdravstveno osiguran kao nezaposlena osoba u razdoblju od 13. prosinca 2017. do 23. travnja 2018. Dana 30. travnja 2018. odnosno šest dana nakon zaposlenja, prvotuženiku je otvorena privremena nesposobnost za rad, koja traje i dalje i to zbog bolesti. Za to vrijeme prvotuženiku naknadu plaće počevši od 43. dana privremene nesposobnosti za rad, odnosno od 11. lipnja 2018. isplaćuje poslodavac na teret sredstva zavoda, a zavod refundira isplaćene naknade plaće na temelju zahtjeva poslodavca za povrat isplaćene naknade plaće D.P., ovdje prvotuženiku.

 

2. Tužitelj dalje navodi kako je zbog sumnje u sklapanje Ugovora o radu čija svrha nije bila stvarno obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom, već isključivo ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, predmet proslijeđen na Liječničko povjerenstvo Zavoda kako bi se utvrdilo je li prvotuženik u trenutku zasnivanja radnog odnosa bio radno sposoban. Prema nalazu, mišljenju i ocjeni Liječničkog povjerenstva Zavoda od 11. prosinca 2018. u trenutku zasnivanja radnog odnosa prvotuženik nije bio radno sposoban. Također su pozvani prvotuženik kao zaposlenik i drugotuženik M.J. vl. obrta za poljoprivredu J. iz S.M., kao poslodavac, radi davanja izjave na navedene okolnosti.

 

3. Tužitelj se poziva na odredbu članka 122. stavak 1 Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN broj:80/13 i 137/13) kojim je propisano da Zavod ima pravo i obvezu po zaprimanju prijave na obvezno zdravstveno osiguranje kao i za sve vrijeme trajanja statusa osigurane osobe provjeravati postojanje okolnosti na osnovi kojih je prijava podnesena, odnosno na osnovi kojih je osobi priznao taj status. U stavku 4 navedenog članka propisano je da u slučaju sumnje da se podnesena prijava, odnosno utvrđen status osiguranika osnovom zaključenog Ugovora o radu ne temelji na istinitom činjeničnom stanju i postojanju stvarnih okolnosti koje su osnova za stjecanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno da svrha zaključenog Ugovora o radu nije bilo obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom već isključivo ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, Zavod ima pravo i obvezu na temelju provedene provjere i prikupljenih dokaza pokrenuti postupak pred nadležnim sudom za osporavanje tako zaključenog Ugovora o radu.

 

4. Obzirom da tužitelj smatra da je Ugovor o radu sklopljen samo kako bi prvotuženik ostvario prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, to je tužitelj sukladno članku 122. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju podnio tužbu ovome sudu na utvrđenje ništetnosti sklopljenog Ugovora o radu od 20. travnja 2018.

 

5. Prvotuženik u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Smatra kako nalaz, mišljenje i ocjena Liječničkog povjerenstva od 11. prosinca 2018. nije valjana isprava, jer ista nije sastavljena po pravilima struke, niti je u skladu sa Pravilnikom o ovlastima i načinu rada ovlaštenih doktora i liječničkih povjerenstava zavoda. Naime, citiranim Pravilnikom u članku 5. propisano je da liječnička povjerenstva djeluju u vijećima od tri člana, a člankom 7. da povjerenstvo važeće odluke može donositi samo kada radi u punom sastavu. Nalaz, mišljenje i ocjena su doneseni bez sudjelovanja D.P. odnosno bez njegovog pregleda, a potpisnik dokumenta se nije pridržavao niti roka iz članka 14. citiranog Pravilnika. Kako nalaz, mišljenje i ocjena liječničkog povjerenstva od 11. prosinca 2018. na koji se tužitelj poziva nije pravilno sastavljen, a činjenice su neistinito utvrđene, to se prvotuženik protivi da se isti koristi kao dokaz.

 

6. U svom odgovoru na tužbu prvotuženik nadalje navodi kako je sa drugotuženikom sklopio Ugovor o radu radi obavljanja pomoćnih poslova u poljoprivredi, a radi se o jednostavnim poslovima koji ne iziskuju posebne uvjete za zasnivanje radnog odnosa. Ugovor je valjan, zakonit i dopušten te se izvršava od strane potpisnika ugovora. Radna sposobnost prvotuženika nije dovedena u pitanje, a isti je u trenutku zasnivanja radnog odnosa kod drugotuženika bio radno sposoban te je mogao obavljati poslove za koje je sklopio Ugovor o radu.

 

7. Drugotuženik u odgovoru na tužbu također se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom. Čini nespornim navode tužbe da je prvotuženik zaposlen kod drugotuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 24. travnja 2018. za obavljanje pomoćnih poslova u poljoprivredi, a također priznaje da je dana 30. travnja 2018. prvotuženik otišao na bolovanje zbog privremene nesposobnosti za rad. Protivi se provođenju dokaza čitanjem nalaza, mišljenja i ocjene o radnoj sposobnosti koje je sačinilo Liječničko povjerenstvo tužitelja, te smatra da je navedeni nalaz i mišljenje sačinjen za potrebe tužitelja i izvan ovog parničnog postupka, a ne po nalogu suda. Tvrdi da je Ugovor o radu sklopljen između prvotuženika i drugotuženika u skladu sa odredbama Zakona o radu te da je prvotuženik kao radnik tijekom trajanja radnog odnosa obavljao određene poslove pomoćnog radnika u poljoprivredi za poslodavca, ovdje drugotuženika M.J., te da mu je poslodavac za obavljeni rad isplatio plaću.

 

8. U okviru odgovora na tužbu prvo i drugotuženik se u cijelosti protive tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja te predlažu da sud odbije tužitelja sa tužbenim zahtjevom te ga obvežu na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženicima.

 

9. U očitovanju na navode iz odgovora na tužbu tuženika, tužitelj ističe da se sukladno odredbi članka 119. stavak 1 Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN broj:80/13 i 137/13 – u nastavku teksta: Zakon) pravo na obvezno zdravstveno osiguranje utvrđuje priznavanjem statusa osigurane osobe u Zavodu. Sukladno odredbi članka 120. stavak 1 spomenutog Zakona, status osigurane osobe utvrđuje Zavod na osnovi prijave na obvezno zdravstveno osiguranje koju prema odredbama ovog Zakona podnosi obveznik plaćanja doprinosa, osigurana osoba kada je ona obveznik plaćanja doprinosa, odnosno pravna ili fizička osoba za osiguranu osobu. Prema odredbi članka 39. stavak 1 toč. 1 Zakona pravo na naknadu plaće pripada osiguraniku u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja, odnosno drugih okolnosti utvrđenih ovim Zakonom, ako je privremeno nesposoban za rad zbog bolesti ili ozlijede, odnosno ako je radi liječenja ili medicinskih ispitivanja smješten u zdravstvenu ustanovu. Naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti iz članka 39. toč. 1 i 2 ovoga Zakona od 43. dana odnosno 8 dana privremene nesposobnosti obračunava i isplaćuje pravna odnosno fizička osoba – poslodavac, s tim da je Zavod obvezan vratiti isplaćenu naknadu plaće u roku od 45 dana od dana primitka zahtjeva za povrat.

 

10. Prema odredbi članka 2. stavak 1 Pravilnika o ovlastima, obvezama i načinu rada liječničkih povjerenstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (NN broj:8/15., 17/15–ispravak, 41/15-ispravak, 104/17., 34/18 – dalje u tekstu: Pravilnik) liječnička povjerenstva sudjeluju u postupcima pokrenutim radi ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja provođenjem stručno-medicinskog vještačenja o postojanju medicinskih indikacija za priznavanje prava osiguranih osoba Zavoda na zdravstvenu zaštitu i drugih prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, u skladu sa Zakonom, općim aktima Zavoda i ovim Pravilnikom. Tužitelj također navodi da je pitanje valjanosti statusa osiguranika – prvotuženika prethodno pitanje kod rješavanja zahtjeva drugotuženika za refundaciju isplaćene naknade plaće prvotuženiku za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, a zbog sumnje da se podnesena prijava, odnosno utvrđen status osiguranika osnovom zaključenog ugovora o radu ne temelji na istinitom činjeničnom stanju i postojanju stvarnih okolnosti koje su osnova za stjecanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno da svrha zaključenog ugovora o radu nije bilo obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom već isključivo ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, to je tužitelj postupajući u smislu odredbe članka 122. Zakona zatražio stručno-medicinsko vještačenje liječničkog povjerenstva Zavoda na okolnost radne sposobnosti na dan zasnivanja radnoga odnosa, a isti su u svom nalazu, mišljenju i ocjeni donijeli zaključak da prvotuženik na dan zasnivanja radnoga odnosa 24. travnja 2018. nije bio radno sposoban, a ova ocjena je dana nakon provedenog stručno-medicinskog vještačenja na osnovu uvida u medicinsku dokumentaciju i osobni zdravstveni karton prvotuženika, i to jednoglasno u sastavu od dva člana, te tužitelj ističe da je ova odluka pravovaljana sukladno članku 7. stavak 2 Pravilnika.

             

              11. U dokaznom postupku sud je u ovoj pravnoj stvari izvršio uvid u izvadak iz evidencije osiguranih osoba Zavoda, uvid u presliku nalaza, mišljenja i ocjene liječničkog povjerenstva Zavoda, presliku izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad prvotuženika, uvid u presliku medicinske dokumentacije temeljem  koje je liječničko povjerenstvo donijelo nalaz, mišljenje i ocjenu o radnoj sposobnosti prvotuženika, presliku ugovora o radu te priložene preslike izjave prvotuženika i drugotuženika priložene uz podnesenu tužbu sa zapisnika o saslušanju od 7. rujna 2018. u postupku kod zavoda.

 

              11.1. Također je u svrhu dokaza izvršen uvid u potvrdu o vrsti poslova koje je radnik ovdje prvotuženik obavljao izdanu od P. d.o.o. S.B. od 8. prosinca 2017., u izvadak pravilnika o načinu rada ovlaštenih doktora i liječničkih povjerenstava zavoda, uvid u otpusno pismo dnevne bolnice bolnice V., Odjel za neurologiju od 22. srpnja 2018.,uvid u priloženu medicinsku dokumentaciju za prvotuženika, uvid u odluku drugotuženika o osnovnoj plaći, radnim mjestima i koeficijentima složenosti od 1. travnja 2018., uvid u obavijest o donesenom nalazu i mišljenju u žalbenom postupku osiguranika D.P. (II.tuženika) Sektora za vještačenje, Središnji ured u Zagrebu od 19. kolovoza 2019., provedeno je medicinsko vještačenje po sudskom vještaku prim.dr.sc. M.Z. iz Z., izvršen je uvid u otpusno pismo Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju L. za prvotuženika od 12. travnja 2018. (datum otpusta), pročitana je dopuna nalaza sudskog vještaka dr. M.Z. te dodatno očitovanje sudskog vještaka dr. M.Z. od 30. prosinca 2019., te je izvršen uvid u evidenciju osiguranih osoba u svezi zaposlenja radnika I.H. od 3. veljače 2020.

 

12. Po provedenom dokaznom postupku ovaj sud je donio presudu broj: P-313/19 od 23. lipnja 2020. kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja te je utvrđeno da je ništetan ugovor o radu sklopljen 20. travnja 2018. između prvotuženika kao zaposlenika i drugotuženika kao poslodavca, uz obvezu tuženih da solidarno naknade tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.100,00 kn u roku od 15 dana.

 

13. Povodom uložene žalbe prvo i drugotuženih, navedena prvostupanjska presuda ukinuta je odlukom višega suda, Županijskog suda u Rijeci broj: GžR-791/2020-3 od 2. lipnja 2021. te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje.

 

14. U ponovljenom postupku pred ovim sudom, od strane suda ponovno su preispitani i ocjenjeni naprijed spomenuti dokazi, a također je u skladu sa uputom iz obrazloženja odluke višega suda saslušana sudska vještakinja dr. M.Z. spec. medicine rada radi usmenog obrazloženja svoga nalaza, a također je proveden i dokaz saslušanjem prvotuženika i drugotuženika u svojstvu parničnih stranaka.

 

15. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19) ovaj sud je ocijenio u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

 

16. Između stranaka nije sporno da je prvotuženik kao radnik sa drugotuženikom kao poslodavcem dana 20. travnja 2018. sklopio Ugovor o radu  prema kojem je prvotuženik započeo s radom u navedenom obrtu dana 24. travnja 2018. Također nije sporno da je prvotuženik bio zdravstveno osiguran kao nezaposlena osoba u razdoblju od 13. prosinca 2017. do 23. travnja 2018., te da je dana 30. travnja 2018., odnosno šest dana nakon zaposlenja prvotuženiku otvorena privremena nesposobnost za rad, koja traje i nije zaključena, i to zbog bolesti. Također je nesporno da za vrijeme privremene nesposobnosti za rad prvotuženiku naknadu plaće počevši od 43. dana privremene nesposobnosti za rad, odnosno od 11. lipnja 2018. isplaćuje poslodavac na teret sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, a zavod refundira isplaćene naknade plaće na temelju zahtjeva poslodavca za povrat isplaćene naknade plaće prvotuženiku D.P.

 

17. Sporan je osnov tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sklopljenog Ugovora o radu od 20. travnja 2018. Tužitelj se pri tome poziva na odredbu članka 122. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN broj:80/13 i 137/13).

 

18. Člankom 122. stavak 1 Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN broj:80/13 i 137/13) propisano je da Zavod ima pravo i obvezu po zaprimanju prijave na obvezno zdravstveno osiguranje kao i za sve vrijeme trajanja statusa osigurane osobe provjeravati postojanje okolnosti na osnovi kojih je prijava podnesena, odnosno na osnovi kojih je osobi priznao taj status. U stavku 4 navedenog članka propisano je da u slučaju sumnje da se podnesena prijava, odnosno utvrđen status osiguranika osnovom zaključenog Ugovora o radu ne temelji na istinitom činjeničnom stanju i postojanju stvarnih okolnosti koje su osnova za stjecanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno da svrha zaključenog Ugovora o radu nije bilo obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom već isključivo ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, Zavod ima pravo i obvezu na temelju provedene provjere i prikupljenih dokaza pokrenuti postupak pred nadležnim sudom za osporavanje tako zaključenog Ugovora o radu.

 

19. Obzirom na spomenutu odredbu članka 122. Zakona obveznom zdravstvenom osiguranju opravdan je pravni interes tužitelja za podnošenje deklaratorne tužbe u smislu članka 187. Zakona o parničnom postupku.

 

20. Sukladno odredbi članka 119. stavak 1 Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN broj:80/13 i 137/13 – u nastavku teksta: Zakon) pravo na obvezno zdravstveno osiguranje utvrđuje se priznavanjem statusa osigurane osobe u Zavodu. Sukladno odredbi članka 120. stavak 1 spomenutog Zakona, status osigurane osobe utvrđuje Zavod na osnovi prijave na obvezno zdravstveno osiguranje koju prema odredbama ovog Zakona podnosi obveznik plaćanja doprinosa, osigurana osoba kada je ona obveznik plaćanja doprinosa, odnosno pravna ili fizička osoba za osiguranu osobu. Prema odredbi članka 39. stavak 1 toč. 1 Zakona pravo na naknadu plaće pripada osiguraniku u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja, odnosno drugih okolnosti utvrđenih ovim Zakonom, ako je privremeno nesposoban za rad zbog bolesti ili ozlijede, odnosno ako je radi liječenja ili medicinskih ispitivanja smješten u zdravstvenu ustanovu. Naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti iz članka 39. toč. 1 i 2 ovoga Zakona od 43. dana odnosno 8 dana privremene nesposobnosti obračunava i isplaćuje pravna odnosno fizička osoba – poslodavac, s tim da je Zavod obvezan vratiti isplaćenu naknadu plaće u roku od 45 dana od dana primitka zahtjeva za povrat.

 

21. Nadalje, prema odredbi članka 2. stavak 1 Pravilnika o ovlastima, obvezama i načinu rada liječničkih povjerenstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (NN broj:8/15., 17/15–ispravak, 41/15-ispravak, 104/17., 34/18 – dalje u tekstu: Pravilnik) liječnička povjerenstva sudjeluju u postupcima pokrenutim radi ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja provođenjem stručno-medicinskog vještačenja o postojanju medicinskih indikacija za priznavanje prava osiguranih osoba Zavoda na zdravstvenu zaštitu i drugih prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, u skladu sa Zakonom, općim aktima Zavoda i ovim Pravilnikom.

 

22. Zbog sumnje da se podnesena prijava, odnosno utvrđen status osiguranika osnovom zaključenog ugovora o radu ne temelji na istinitom činjeničnom stanju i postojanju stvarnih okolnosti koje su osnova za stjecanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno da svrha zaključenog ugovora o radu nije bilo obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom već isključivo ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, to je tužitelj postupajući u smislu odredbe članka 122. Zakona zatražio stručno-medicinsko vještačenje liječničkog povjerenstva Zavoda na okolnost radne sposobnosti na dan zasnivanja radnoga odnosa, a isti su u svom nalazu, mišljenju i ocjeni donijeli zaključak da prvotuženik na dan zasnivanja radnoga odnosa 24. travnja 2018. nije bio radno sposoban. Ova ocjena je dana nakon provedenog stručno-medicinskog vještačenja na osnovu uvida u medicinsku dokumentaciju i osobni zdravstveni karton prvotuženika, i to jednoglasno u sastavu od dva člana, te tužitelj ističe da je ova odluka pravovaljana sukladno članku 7. stavak 2 Pravilnika.

 

23. Po ocjeni ovoga suda nalaz, mišljenje i ocjena liječničkog povjerenstva predstavljaju valjani dokaz za ocjenu radne sposobnosti prvotuženika na dan zasnivanja radnog odnosa, međutim kako su tuženici osporili valjanost nalaza i mišljenja liječničkog povjerenstva tužitelja obzirom da ovaj nalaz tj. ocjena radne sposobnosti nije utvrđena vještačenjem određenim od strane suda, to je sud na prijedlog tužitelja proveo sudsko-medicinsko vještačenje po sudskom vještaku medicine rada dr. M.Z. iz Z., a na okolnost utvrđenja sporne činjenice da li je prvotuženik bio radno sposoban za poslove i radne zadatke za koje je sklopio Ugovor o radu sa drugotuženikom 20. travnja 2018. sa početkom rada 24. travnja 2018. obzirom na dijagnozu njegove bolesti, kao i u kontekstu ranijeg liječenja i provedenog bolovanja zbog posljedica iste bolesti, imajući u vidu opis poslova kako su navedeni u Odluci drugotuženika, za obavljanje kojih poslova je sklopljen sporni ugovor o radu.

             

              24. Imenovana vještakinja u svom pismenom nalazu i mišljenju od 11. listopada 2019. navodi da je kod prvotuženika utvrđena bolest multipla skleroza zbog koje je i prestao i raditi 8. prosinca 2017. u tvrtki P. d.o.o. u kojoj je radio kao elektroinstalater. Do pogoršanja bolesti multiple skleroze prema kartonu prvotuženika dolazi u prvom mjesecu 2018., tada je liječen po neurologu, a nakon toga bio je na rehabilitaciji u bolnici u Lipiku. Dana 21. ožujka 2018. MR nalaz mozga i leđne moždine potvrđuje dijagnozu multiple skleroze. Terapija kortikosteroidima (Medrol) daje se kada postoji relaps bolesti, a dana 23. travnja 2018. D.P. imao je izražene kliničke simptome bolesti te bi, da je bio u radnom odnosu bio privremeno nesposoban za rad.

 

25. U svom nalazu vještakinja ističe kako bolest multipla skleroza nije zapreka za obavljanje poslova kakvi su opisani u Opisu radnog mjesta te da u fazama remisije prvotuženik može ove poslove obavljati, no s obzirom na osnovnu bolest u pravilu je za očekivati da u svakom relapsu bude privremeno nesposoban za rad, a ta nesposobnost osim u razini oporavka funkcije ovisi i o poslovima koje obavlja. Zaključak je vještaka da bi prvotuženik D.P. s obzirom na dijagnozu njegove bolesti MS relapsno-remitirajućeg oblika (R-R-oblik) bio sposoban za poslove i radne zadatke za koje je sklopio ugovor o radu 20. travnja 2018. sa početkom rada 24. travnja 2018. da je na dan početka dana bio u remisiji bolesti. Međutim, na dan 20. travnja 2018. i na dan 24. travnja 2018. nije bio u remisiji bolesti jer je već primao peroralnu pulsnu terapiju kortikosteroidima što govori da je bio u to vrijeme u relapsu, odnosno da je bio privremeno radno nesposoban za sve poslove pa tako i za poslove za koje je sklopio Ugovor o radu. Stoga je zaključak vještaka da je u vrijeme sklapanja ugovora o radu i na dan početka rada prvotuženik bio privremeno radno nesposoban.

 

26. Sud je također na prijedlog tuženih i u skladu sa uputom iz odluke višega suda usmeno saslušao vještaka dr. M.Z. spec. medicine rada na raspravi održanoj 2. veljače 2023. U svom usmenom obrazloženju nalaza vještakinja navodi kako je svaki radnik koji ima nekakvih zdravstvenih tegoba a nakon što je upoznat sa poslovima koje treba obavljat za poslodavca ukoliko smatra da postoji mogućnost da je zdravstveno nesposoban za te poslove, dužan je prema Zakonu o zaštiti na radu obavijestiti poslodavca da ima izvjesnih zdravstvenih poteškoća. Radnik i poslodavac nakon toga mogu sklopiti ugovor o radu, ako se ne radi o poslovima sa posebnim uvjetima rada kada poslodavac mora uputiti radnika sa detaljnim opisom poslova i svih radnji koje će pri takvim poslovima obavljati, na pregled specijalisti medicine rada, a uz to je poslodavac dužan izraditi procjenu opasnosti iz koje se vidi koje su štetnosti opasnosti i napori i u kojem obimu prisutne na poslovima koje radnik obavlja, a koji su navedeni nazivom u Ugovoru o radu.  Sukladno tome radnik ocjenjuje može li sa svojim zdravstvenim stanjem u slučaju kada nije ni privremeno ni trajno radno nesposoban prema Odluci javnih tijela obavljati rad u potpunosti i na siguran način.

 

27. Vještakinja također navodi kako u predmetnom slučaju i sam naziv radnog mjesta - pomoćni radnik u poljoprivrednom gospodarstvu govori o fizičkim poslovima u gospodarstvu. Međutim, poslodavac se u ovom slučaju očitovao da je zadatak radnika da samo nadgleda u prostoriji ima li, ili ne stoka dovoljno hrane i dovoljno vode s tim da ne navodi nigdje da radnik obilazi tovilišta i da radnik u slučaju ukoliko primijeti da nema dovoljno hrane ili vode sam tu hranu i vodu nadodaje. Te poslove je dakle mogao obavljati bez problema, osim kada je bio privremeno radno nesposoban. Dakle, prema dokumentaciji na dan sklapanja ugovora o radu prvotuženik je mogao obavljati poslove opisno navedene u ugovoru o radu, no dan početka obavljanja rada 24. travnja 2018. on nije mogao obavljati niti te opisane poslove.

 

28. Po mišljenju ovoga suda vještakinja dr. M.Z. je otklonila sve primjedbe tuženika kako u svom pismenom tako i usmenom obrazloženju nalaza navodeći da bolest prvotuženika nije razlog za trajno radnu nesposobnost, tako da prvotuženik kao i svaki oboljeli od multiple skleroze u remisiji može raditi na nekakvim poslovima, međutim, na dan kada je sklopio ugovor o radu odnosno na dan kada je prema ugovoru o radu započeo sa radom kod drugotuženika, prvotuženik je bio u relapsu što znači da je bio privremeno radno nesposoban. Sam pregled prvotuženika za potrebe vještačenja vještakinji nije bio potreban i isti ne bi ni na koji način utjecao na ocjenu vještaka, jer se radilo o relapsu bolesti iz travnja 2018. dakle, prije godinu i pol dana od vremena provođenja vještačenja.

 

29. Ovaj sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka dr. M.Z. specijaliste medicine rada, kao i naknadno pismeno obrazloženje nalaza vještaka te isto cijeni objektivnim i stručno izrađenim.

 

30. Kao što je naprijed spomenuto i ocjena liječničkog povjerenstva Zavoda bila je kako prvotuženik D.P. kao osiguranik na dan zasnivanja radnoga odnosa 20. travnja 2018. nije bio radno sposoban. Da svrha sklapanja predmetnog Ugovora o radu od 20. travnja 2018. nije bila stvarno obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom, već isključivo ostvarivanje prava iz obveznog osiguranja kroz ostvarenje naknade plaće na teret sredstava zavoda, sud je utvrdio i kroz provedeni dokaz saslušanjem prvo i drugotuženika u svojstvu parničnih stranaka.

 

31. Prvotuženik D.P. saslušan kao stranka iskazao je da drugotuženu poznaje od ranije, prije sklapanja spornog ugovora o radu obzirom da žive u istom selu. Od jednog susjeda u selu čuo je da drugotužena traži radnika za farmu, a kako se u vrijeme sklapanja ugovora potpuno dobro osjećao, on se prijavio za taj posao. Razgovor sa drugotuženom je trajao nekih pola sata, a njegov posao se trebao sastojati u tome da nadgleda sistem hranjenja na farmi, tako da je on trebao raditi u uredu u kojem se nalazi monitor preko kojega nadgleda tovilište bravaca. U to vrijeme u tovilištu je bilo oko 1200 bravaca, te ukoliko bi nestalo hrane, on bi jednostavno trebao pomaknuti prekidač te je hrana automatski išla koliko je bilo potrebno. Plaća je bila ugovorena u minimalnom iznosu, radno vrijeme je bilo 8 sati i to samo po danu. Kod drugotužene je započeo sa radom 24. travnja 2018. jer nije bilo potrebe da počne ranije raditi. Kada je došao na razgovor kod drugotužene, ne sjeća se da li je hodao uz pomoć štapa, ali je šepao. Od konca 2018. stalno koristi štap kao pomoć pri hodanju. Prvotuženik je također iskazao kako je do 1995. imao vlastiti OPG i također je imao tovilište bravaca, tako da je imao od ranije iskustva na ovakovim poslovima.

 

32. Drugotuženik M.J. saslušana kao stranka iskazala je da nije imala nikakvih saznanja, a niti je čula priču od susjeda da je prvotuženik bolestan, iako živi u bližem susjedstvu sa prvotuženikom. Na farmi je bio potreban radnik koji bi tokom dana u uredu preko monitora nadgledao tovilište prasaca kojih je u to vrijeme bilo oko 1200. Stoga im je bio potreban radnik koji bi tokom dana sjedio u uredu i pratio da li nedostaje hrane u silosu te da da li se nešto događa sa životinjama u tovilištu. Drugotužena je također iskazala da te poslove pregleda tovilišta preko monitora ranije nije nitko konkretno obavljao, nego je uskakao tko stigne, sve dok nije primila prvotuženika. Nakon što je prvotuženik završio na bolovanju, na to radno mjesto nije zaposlen drugi radnik, nego su i dalje drugi radnici uskakali za obavljanje tog posla. Prilikom prvog razgovora sa prvotuženikom odmah je sklopljen i ugovor o radu, međutim drugotužena je izjavila da se ne sjeća da li je prilikom tog razgovora prvotuženik spomenuo zašto više ne radi u svojoj struci elektroinstalatera.

 

33. Ocjenjujući iskaze prvotuženika i drugotuženika sud iste smatra neuvjerljivim, životno nelogičnim te usmjerenim k postizanju uspjeha stranaka u sporu. Iako prvotuženik prije sklapanja ugovora o radu nije bio u obvezi drugotuženiku kao poslodavcu dostaviti uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti, on je bio u obvezi izvijestiti poslodavca o svojoj bolesti. U svom iskazu prvotuženik navodi da se dobro osjećao te je smatrao da ne treba drugotuženika obavijestiti o svojoj bolesti, iako je u to vrijeme šepao i koristio propisanu terapiju. Drugotužena je pak iskazala kako uopće nije primijetila prilikom razgovora sa prvotuženikom da on šepa ili da ima neke zdravstvene probleme. Međutim, obzirom da tuženici žive u istom selu, u istoj ulici i bliskom susjedstvu, zaključak je suda da je drugotužena zasigurno bila u prilici vidjeti da prvotuženik šepa prilikom hoda, a također da je imala i saznanja o njegovoj bolesti.

 

34. Tuženici tijekom ovoga postupka nisu dostavili niti ponudili nikakve dokaze kojima bi potkrijepili svoje navode da je uopće prvotuženik dolazio na posao nakon sklopljenog ugovora o radu i obavljao posao za koji je sklopio ugovor o radu, a niti da mu je drugotužena isplatila plaću za obavljeni rad prije odlaska prvotuženika na bolovanje. Isto tako, drugotužena ničim nije dokazala svoje navode da je zaposlila prvotuženika za poslove nadgledanja automatskog sistema hranjenja bravaca upravo iz razloga što je isti imao iskustva za rad na poljoprivrednoj farmi. Ovo se ukazuje potpuno neuvjerljivim i kontradiktornim obzirom na iskaz prvotuženika da je imao vlastiti obrt tj. OPG i tovilište bravaca do 1995. godine, te da je sve poslove radio bez automatskog načina rada, dakle bez iskustva sa načinom i sistemom hranjenja bravaca kakav je imala drugotužena.

 

35. Da se podnesena prijava odnosno utvrđeni status osiguranika zaključenog ugovora o radu ne temelji na istinitom činjeničnom stanju i postojanju stvarnih okolnosti koje su osnova za stjecanje statusa u obaveznom zdravstvenom osiguranju ukazuju i druge okolnosti koje  dovode u sumnju valjanost sklopljenog ugovora o radu. Naime, drugotuženik kao vlasnik obrta za poljoprivredu od 18. travnja 2013. pa nadalje nikada nije imao uposlenog radnika sve do zasnivanja radnog odnosa sa prvotuženikom. Nakon prestanka rada prvotuženika zbog odlaska na bolovanje, na kojem se nalazi neprekidno od 30. travnja 2018. a pravo na naknadu plaće ostvaruje na teret sredstava HZZO-a od 11. lipnja 2018. (od 43. dana bolovanja) drugotuženik je tek nakon dvije godine zaposlio novoga radnika I.H., što ukazuje da u vrijeme zapošljavanja prvotuženika nije postojala stvarna potreba zapošljavanja radnika. Ove činjenice proizlaze i iz evidencije osiguranih osoba zavoda iz kojih je evidentno da drugotuženik nije u svom obrtu imao zaposlenih radnika do 24. travnja 2018. kada je zaposlen prvotuženik kao i podataka da je radnik I.H. kod drugotuženika prijavljen kao zaposlen 1. veljače 2020. Isto tako, činjenica je da su prvo i drugotuženik u bliskom susjedstvu, jer žive u istom mjestu te u istoj ulici na kućnom broju 77 i 84.

 

36. Zaključak je ovoga suda kako su prvotuženik i drugotuženik prije zaključenja ugovora o radu znali za zdravstvene probleme prvotuženika, te je očito da je njihov cilj i pobuda za sklapanje ugovora bio osigurati za prvotuženika obveznu zdravstvenu zaštitu, a time u slučaju bolovanja i naknadu plaće. Naime, prvotuženik je bio zdravstveno osiguran kao nezaposlena osoba do 23. travnja 2018. a od 24. travnja 2018. je zasnovao radni odnos kod drugotuženika.

 

37. Ništetnost nastupa po Zakonu i na nju sud pazi po službenoj dužnosti. Budući da ništetnost nastaje na osnovi Zakona, to sud svojom odlukom može samo proglasiti posao ništetnim ako su se stekli za to predviđeni uvjeti te se može donijeti samo deklaratorna odluka. Nadalje, ništetnost ugovora djeluje od dana kada je zaključena te odluka o ništetnosti ima deklaratorni karakter. Na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana osoba, kako sudionici ugovornog odnosa, ovdje tuženici, tako i treće osobe, a u ovom slučaju tužitelj, time da pravo isticanja ništetnosti nije vremenski ograničeno odnosno ne zastarijeva.

 

38. Na temelju svega izloženog, zaključak je ovoga suda da svrha sklapanja Ugovora o radu uopće nije bila stvarno obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom, već isključivo ostvarenje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja. Kako je sklopljeni ugovor o radu suprotan prisilnim propisima Zakona o radu, to je isti ništetan u smislu odredbe članka 322. stavak 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18).

 

39. Kraj svega naprijed iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

40. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 Zakona o parničnom postupku u svezi sa odredbom članka 155. ZPP-a. Tužitelju je dosuđen trošak u visini od 614,61 eur / 4.630,78 kn na ime uplaćenog predujma za provedeno medicinsko vještačenje po vještaku dr. M.Z. spec. medicine rada kao i troška dolaska vještaka u sud u Vinkovcima radi usmenog obrazloženja nalaza vještaka. Tužitelj je po osnovi odredbe članka 11 stavak 1 Zakona o sudskim pristojbama (Narodne Novine broj:118/18) oslobođen plaćanja sudske pristojbe.

 

U Vinkovcima 13. ožujka 2023.

                                                                                                                                                 Sudac

                                                                                                                                            Iva Graovac v.r.

 

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

              Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

              Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.                                                        

DOSTAVITI:

1. zavod - tužitelj

2. Odvjetnica H.L.H. Vinkovci – punomoćnik prvotuženika

3. Zajednički odvjetnički ured G. & Š., V. – punomoćnik drugotuženika

                                                                     

*Fiksni tečaj konverzije 7,53450