1

Poslovni broj Gž R-1453/2021-7

Poslovni broj Gž R-1453/2021-7

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz K.,  OIB:…, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva R. i k. j.t.d. iz Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstvo, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u K., Građansko-upravni odjel, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika podnesenu protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj Pr-825/2016-45 od 8. rujna 2021., u sjednici vijeća održanoj 8. ožujka 2023.

 

 

p r e s u d i o j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj 7 Pr-825/2016-45 od 8. rujna 2021. u točkama I, II i IV izreke.    

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime neisplaćene plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad subotom i nedjeljom za razdoblje od 1. prosinca 2011. do 31. svibnja 2016. bruto iznos od 393,81 kunu sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 79,06 kuna od 16. rujna 2013. do isplate, a na iznos od 314,75 kuna od 16. listopada 2013. do isplate, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak. U točki II izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora za isto razdoblje bruto iznos od 16.660,48 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose koji su specificirani u toj točki te izreke, od dospijeća do isplate, u točki III izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim bruto iznosima, dok je u točki IV izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 14.250,00 kuna sa zateznom kamatom od 8. rujna 2021. do isplate, u roku od 8 dana.

 

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP).

              3. U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da u presudi nisu izneseni razlozi o odlučnim činjenicama te postoji proturječnost između razloga presude o sadržaju isprava i samih tih isprava. Tako da nisu izneseni razlozi o dosudi razlike plaće za prekovremeni rad na terenu, vikendima, zatim naknade plaće za godišnji odmor u prosincu 2011. i u siječnju 2012. te razlike naknade plaće za godišnji odmor za razdoblje od 8. svibnja 2014. do 31. ožujka 2016. Navodi da izračun vještaka o prekovremenom radu na terenu nema pokrića u provedenim dokazima, da u osnovnom nalazu i mišljenju nema razlike plaće za prekovremeni rad na terenu, budući da je tužitelj ostvario slobodne dane pa da je nejasno na temelju kojih dokaza je sud utvrdio takvu satnicu. Glede naknade plaće za godišnji odmor u prosincu 2011. i siječnju 2012. ponavlja da je tužitelju za vrijeme sudjelovanja u mirovnoj misiji u inozemstvu "U." od 31. svibnja 2011. do 24. studenog 2011. isplaćivan terenski dodatak u inozemstvu, da je po povratku iz misije koristio slobodne dane te godišnji odmor, kroz koje razdoblje mu se naknada plaće obračunavala kao da radi.

4. Naglašava da se na tužiteljev radnopravni status mogu primijeniti isključivo odredbe Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 32/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 – dalje ZSOS/02), Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske iz 2013. ("Narodne novine" broj 73/13 i 75/15 – dalje ZSOS/13) koji je stupio na snagu 26. lipnja 2013. te podzakonski akti doneseni na temelju tih zakona. Takvo pravno stajalište da je zauzeto i u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je izraženo mišljenje da propisi doneseni na temelju tih Zakona imaju prednost u primjeni u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima te opće propise o radu. Nadalje ukazuje da je čl. 2. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" broj 68/11) propisano da djelatnoj vojnoj osobi pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca. Potom ukazuje na odredbe čl. 169. i čl. 170. ZSOS/02 kojima je propisano od kojih elemenata se sastoji plaća te što predstavljaju dodaci na plaću, s tim što su čl. 4. Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće propisani svi dodaci na plaću, npr. letački dodatak, dodatak za obavljanje stražarske službe pa zaključuje da se sva ostala primanja iz radnog odnosa koja nisu obuhvaćena tim propisima, pa tako i terenski dodatak, ne mogu smatrati plaćom. Isti zaključak da proizlazi i iz mišljenja Ministarstva2 od 10. ožujka 2016. Naglašava da je angažman tužitelja u mirovnoj misiji u inozemstvu izvršen uz dobrovoljni pristanak, radi obavljanja specifične zadaće za koju je tužitelj zaključio poseban ugovor u skladu s odredbom čl. 16. Pravilnika o sudjelovanju oružanih snaga Republike Hrvatske i državnih službenika i namještenika Ministarstva2 u mirovnim operacijama i drugim aktivnostima u inozemstvu ("Narodne novine" broj 8/06, 19/11 – dalje Pravilnik o sudjelovanju u mirovnim operacijama). Tvrdi da sud prvog stupnja uopće nije primijenio narečeni Pravilnik kojim su uređena prava djelatnih vojnih osoba vezana za plaću, dodatke na plaću i prava na dodatni odmor. Stoga smatra da je sud prvog stupnja trebao odbiti zahtjev za isplatu razlike naknade plaće za godišnji odmor korišten u prosincu 2011. i siječnju 2012. prema dopuni nalaza i mišljenja vještaka. Pored toga ističe da nisu izneseni jasni razlozi o dosudi razlike naknade plaće za godišnji odmor za razdoblje od 8. svibnja 2014. do 31. svibnja 2016. te navodi da je za to razdoblje tužitelju trebalo obračunati naknadu plaće kao plaću za redovan rad, što da je tuženik i činio.

              5. Tuženik nadalje ponavlja da se u nazočnom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 81. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17 i 98/19 -  ZR/14), a kojim je propisano određivanje naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora, budući da se taj zakon primjenjuje supsidijarno u odnosu na ZSOS/13, koji propis je pitanje naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora regulirao cjelovito. Tuženik u žalbi ukazuje na više odluka različitih sudova kojima je zauzeto pravno stajalište da djelatnim vojnim osobama za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u razdoblju nakon 8. svibnja 2014. pripada naknada plaće kao da su radile u redovnom radnom vremenu pa da i sami tužitelji, djelatne vojne osobe, postavljaju tužbene zahtjeve sukladno ustaljenoj sudskoj praksi. Tvrdi da su izostali i razlozi za donošenje odluke o troškovima postupka te da je sud prvog stupnja propustio cijeniti činjenicu da je tijekom postupka tužitelj povukao tužbu sa zahtjevom za isplatu jubilarne nagrade, a da je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio isplatu razlike plaće za kolovoz i rujan 2013. pa da se ima smatrati da je povukao tužbu za isplatu dodataka po svim osnovama za preostalo prvotno utuženo razdoblje. Stoga smatra da je u odnosu na povučeni dio tužbe sud trebao postupiti prema odredbi čl. 158. u svezi s čl. 163. ZPP-a. S obzirom na djelomični uspjeh stranaka u parnici, smatra da je trebalo odrediti da tuženik nadoknadi tužitelju trošak razmjerno djelomičnom uspjehu i to za samo one radnje koje su bile potrebne za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a. Smatra da nije bilo osnove priznati trošak sastava podnesaka od 6. srpnja 2020. te 4. kolovoza 2020., s tim što prvi podnesak nije ni dostavljen tuženiku na očitovanje pa ukoliko se podnescima tužitelj očitovao o primjeni prava, smatra da ti podnesci nisu bili potrebni, budući da sud nije vezan pravnom osnovom tužbe. Također navodi da podnesak od 4. svibnja 2021. ne predstavlja obrazloženi podnesak s očitovanjem na dopunu vještačenja, budući da na dopunu tužitelj nije imao prigovora, već je tim podneskom postavio konačan tužbeni zahtjev, zbog čega da bi mu eventualno pripadalo pravo na 25% nagrade iz Tbr. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa), sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife.

              6. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima, uz nadoknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 kuna.

7. Žalba tuženika nije osnovana.

 

8. S osnovom žalitelj ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, međutim, kako je bitne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza u spisu, bilo je moguće odlučiti o žalbi tuženika, bez ukidanja prvostupanjske presude, u skladu s odredbom čl. 373. a ZPP-a.

 

9. Naime, sud prvog stupnja je u presudi naveo ukratko sadržaj tužbe, sadržaj odgovora na tužbu te su navedeni propisi, zakoni i podzakonski akti koji su u utuženom razdoblju bili u primjeni. Međutim, izostala je ocjena provedenih dokaza te s tim u svezi analiza činjenica koje su utvrđene dokazivanjem.  Iako bi proizlazilo da je odluka donesena na temelju nalaza i mišljenja vještaka, ni taj dokaz nije analiziran u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a. Kako je tuženik i tijekom postupka isticao prigovore koje sada ponavlja u žalbi, izostala je i ocjena tih prigovora koji su očigledno ocjenjeni neosnovanima.

 

10. Iz isprava i dokaza koji se nalaze u spisu bi proizlazilo da je predmet ovog spora zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu razlike plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad subotom i nedjeljom za razdoblje od 1. prosinca 2011. do 31. svibnja 2016. te zahtjev za isplatu razlike naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora za isto vremensko razdoblje. Iz dokaza u spisu tako proizlazi da je tužitelj koji je raspoređen u ustrojstvenu jedinicu G. brigada, na ustrojbenom mjestu dekontaminator, s mjestom službe u V., u razdoblju od 31. svibnja do 30. studenog 2011. boravio u inozemstvu u mirovnoj misiji "U.", da mu je plaća kroz to razdoblje obračunata kao da radi te mu je pored toga isplaćivan terenski dodatak u inozemstvu, a po povratku iz mirovne misije je koristio slobodne dane. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj u utuženom razdoblju iskoristio 110 slobodnih dana, što je 11,8 dana više nego li mu je prema važećim propisima pripadalo te su mu isplaćeni svi dodaci s osnove stražarske službe i dežurstva. Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke bi proizlazilo da bi tužitelju za razdoblje od 1. prosinca 2011. do 31. svibnja 2016. po osnovi razlike naknade za vrijeme korištenja godišnjeg odmora pripadalo pravo na isplatu iznosa od 1.992,95 kuna, a ukoliko se plaća u prethodna tri mjeseca obračuna na način da se pribroji i naknada na ime terenskog dodatka u inozemstvu, tada bi mu pripadalo pravo na razliku naknade u iznosu od 16.660,48 kuna i to za godišnji odmor korišten u prosincu 2011. u iznosu od 3.973,85 kuna, a u siječnju 2012. u iznosu od 9.647,25 kuna.

 

11. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da se na status tužitelja kao djelatne vojne osobe primjenjuju za utuženo razdoblje dva zakona ZSOS/02 i ZSOS/13, zatim Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika iz 2009. ("Narodne novine" broj 118/09) koja je stupila na snagu 1. listopada 2009., zatim Odluka o izmjeni te Odluke ("Narodne novine" broj 118/12) koja je stupila na snagu 1. studenog 2012. te odluka o rasporedu radnog vremena ("Narodne novine" broj 66/14) koja je stupila na snagu 1. lipnja 2014., a kojima je propisano što se smatra prekovremenim radom, na koji način se vrši preraspodjela ostvarenih sati rada te na koji način se vrši uvećanje osnovne plaće za prekovremeni rad, rad noću, rad subotom, nedjeljom, blagdanom i neradnim danom, za rad u drugoj smjeni, za dvokratni rad te rad u turnusu, sve za razdoblje do 1. lipnja 2014., kada je stupila na snagu Odluka o rasporedu radnog vremena, prema kojoj djelatnim vojnim osobama više ne pripada pravo na uvećanje plaće kao prema ranijoj Odluci, već oni ostvaruju dodatke za vojnu službu u skladu s čl. 139. ZSOS/13.

 

12. Glede korištenja godišnjeg odmora, pitanje naknade plaće je bilo propisano dvama pravilnicima, Pravilnikom o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika iz 2002. ("Narodne novine" broj 140/02), Pravilnikom o izmjenama i dopuni istog Pravilnika iz 2011. ("Narodne novine" broj 68/11), s tim što je osnovnim Pravilnikom propisano da se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora djelatnoj vojnoj osobi isplaćuje naknada plaće u istom iznosu kao da radi, dok je Pravilnikom iz 2011. propisano da se naknada plaće za godišnji odmor obračunava u visini prosječne mjesečne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca.

 

13. Kako tužitelj, između ostalog, zahtijeva razliku naknade plaće za godišnji odmor kojeg je koristio u prosincu 2011. i siječnju 2012., za to razdoblje treba primijeniti mjerodavne odredbe ZSOS/02 i Pravilnika iz 2002. s izmjenama i dopunama iz 2011., što znači da za to razdoblje tužitelju pripada pravo na naknadu plaće u visini prosječne mjesečne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca, što podrazumijeva prosječnu plaću za rujan, listopad i studeni 2011.

 

14. Kako je sud prvog stupnja odluku donio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, proizlazi da je prihvatio drugu varijantu nalaza, prema kojemu je vještak obračunao razliku naknade za godišnji odmor uračunavajući u plaću i iznos oporezivog terenskog dodatka kojeg je tužitelj primio za vrijeme mirovine misije "U.".

 

15. Prema stajalištu ovog suda, pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je za narečeno razdoblje priznao tužitelju razliku naknade za godišnji odmor prema obračunu koji uključuje terenski dodatak, budući da se radi o iznosu koji prelazi iznos propisanog neoporezivog terenskog dodatka za inozemstvo i da je na taj iznos tuženik obračunao porez i doprinose kao sastavni dio plaće. Pritom treba naglasiti da se neoporezivi dio terenskog dodatka i prema poreznim propisima smatra plaćom, zbog čega tuženik bez osnove ponavlja tvrdnju da je u tom dijelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Konačno, i vještak je u osnovnom nalazu (list 310.) naveo da se pod isplaćenim iznosom bruto plaće podrazumijeva plaća koju je tužitelj ostvario u određenom poreznom razdoblju, a na temelju koje se obračunavaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, u kojem smislu bruto plaću jednog mjeseca čine svi oporezivi primici po osnovi nesamostalnog rada.

 

16. U odnosu na razdoblje nakon 8. svibnja 2014. kada je stupio na snagu Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora ("Narodne novine" broj 54/14, 70/18), naknada plaće djelatnim vojnim osobama za vrijeme godišnjeg odmora pripada kao da su radili u redovnom radnom vremenu. U tom dijelu treba reći da je vještak obračun naknade plaće za razdoblje u kojemu je bio na snazi narečeni Pravilnik obračunao u skladu s odredbama tog podzakonskog akta, što je u nalazu detaljno obrazloženo, s tim što je iz nalaza razvidno da je tužitelju uz plaću za studeni 2014. isplaćena i razlika naknade za godišnji odmor iz srpnja, kolovoza i listopada 2012., zatim veljače, travnja, srpnja, studenog i prosinca 2013. te siječnja i veljače 2014. pa razlika koja je u konačnici obračunata u korist tužitelja predstavlja obračunatu zateznu kamatu na razliku naknade za godišnji odmor iz prethodno navedenih mjeseci, a visina isplaćene naknade je utvrđena na temelju kartice obračuna plaće tužitelja za mjesec studeni 2014.

 

17. Glede odluke o  parničnom trošku, valja istaći da je sud prvog stupnja tužitelju trošak obračunao pravilnom primjenom važeće Tarife, s tim što je priznao troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a. Tako je tužitelju za sastav podnesaka od 6. srpnja 2020. i 4. svibnja 2021. pravilno priznat trošak primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife, budući da je prvim podneskom tužitelj dostavio primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, a drugim podneskom se očitovao na dopunu nalaza i mišljenja istog vještaka. Podnesak od 4. kolovoza 2020. također predstavlja obrazloženi podnesak za kojeg odvjetniku pripada nagrada prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife.

 

18. U odnosu na primjenu odredbe čl. 158. ZPP-a na koju se poziva tuženik u žalbi, treba navesti da je tužitelj u tužbi zatražio isplatu iznosa od 17.100,00 kn, što je ponovio i u podnescima od 21. rujna 2017. te 4. kolovoza 2020. U podnesku od 4. svibnja 2021. je postavljen konačni tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, na način da je zatražena isplata iznosa od 17.054,20 kn, što bi značilo da je zahtjev smanjen (djelomično povučen) za iznos od 45,71 kn. Tuženik se tome nije protivio, niti je zbog neznatnog djelomičnog povlačenja tužbe zahtijevao nadoknadu parničnog troška pa stoga i u tom dijelu bez osnove osporava zakonitost odluke o parničnom trošku.

 

19. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I, II i IV izreke potvrditi primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a, dok je presuda u točki III izreke kao nepobijana ostala neizmijenjena.

 

U Rijeci 8. ožujka 2023.

 

 

Predsjednica vijeća:

   Helena Vlahov Kozomara, v.r.