REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 67 Pž-2998/2021-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.
sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Božene
Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PERFA - BIO d.o.o., OIB
77145316465, Donja Stubica, Golubovečka 44, kojeg zastupa punomoćnik Ivan
Matić, odvjetnik iz Zagreba, Slavenskog 1, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria
d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, (kao pravnog sljednika
Raiffeisen usluge d.o.o., OIB 95180802194, Zagreb, Magazinska cesta 69), kojeg
zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetnik iz Rijeke, Jadranski trg 4, radi isplate
iznosa od 6.000.000,00 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude i rješenja
Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1073/20 od 6. svibnja 2021., u sjednici
vijeća održanoj 14. veljače 2023.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1073/20 od 6. svibnja 2021.

r i j e š i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1073/20 od 6. svibnja 2021. u točki I. i II. izreke.

II. Odbacuje se tužiteljeva žalba kao nedopuštena u odnosu na točku III.
izreke rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1073/20 od 6. svibnja

2021.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1073/20 od 6.
svibnja 2021. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu 6.000.000,00 kn sa
zakonskom zateznom kamatom od 9. lipnja 2018. do isplate.

Poslovni broj: 67 Pž-2998/2021-3 2

2. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1073/20 od 6.
svibnja 2021. utvrđeno je da je tužba povučena u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva
isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 6.000.000,00 kn od 9. lipnja 2017. do

8. lipnja 2018. (točka I. izreke), naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove
parničnog postupka od 207.500,00 kn (točka II. izreke) i odbijen je kao neosnovan
zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka od 222.812,50 kn (točka
III. izreke).

3. U obrazloženju navedene presude prvostupanjski sud je utvrdio:
- da je Konzum d.d. izdao 28. studenog 2016. vlastite, akceptirane i trasirane
mjenice serije A 07338327 i A 07338328 s dospijećima 27. ožujka 2017. i 28. ožujka

2017. društvu Ovum d.o.o. kao remitentu na iznose od po 3.000.000,00 kn svaka,
koje se imaju platiti KBZ d.d.,

- da je predmetne mjenice Ovum d.o.o. indosirao na tužitelja, a tužitelj na tuženika 7. prosinca 2016.

- da je 7. prosinca 2016. između tuženika kao faktoring društva i tužitelja
kao dobavljača sklopljen Ugovor o faktoringu - otkupu mjenica broj RF 8813515-
16004 kojim je konstatirano da Ovum d.o.o. (remitent) ima prema Konzum d.d.
(kupcu) tražbinu od 8.422.595,84 kn, dok tužitelj (dobavljač) ima prema remitentu
(Ovum d.o.o.) tražbinu od 24.846.462,53 kn, kao i da je

kupac (Konzum d.d.) u svrhu plaćanja tražbine prema remitentu, u svojstvu trasanta i akceptanta izdao i akceptirao predmetne mjenice u kojima je

Konzum d.d. trasant i trasat, tužitelj indosant, Ovum d.o.o. remitent, a mjesto plaćanja KBZ d.d.

- da je Ugovorom o faktoringu nadalje konstatirano da je predmet faktoringa
dio novčane tražbine koju tužitelj ima prema Ovum d.o.o. te je tužitelj prodao, a
tuženik kupio dio novčane tražbine od 6.000.000,00 kn s pravom regresa, po
kupoprodajnoj cijeni u visini nominalnog iznosa tražbine koji je eskontiran primjenom
ugovorne kamatne stope i faktoring – naknade

- da je tuženik tužitelju 13. prosinca 2016. uplatio 5.902.537,50 kn,
- da iz dopisa Kreditne banke Zagreb d.d. od 28. ožujka 2017. i 29. ožujka

2017. proizlazi da su predmetne mjenice od strane banke vraćene tuženiku kao
nenaplaćene.

3.1. Prvostupanjski sud je utvrdio kako tuženik tijekom postupka nije dostavio
dokaz o tome kojeg je točno dana podnio Kreditnoj banci Zagreb d.d. na naplatu
mjenice, ali je zaključio da je tuženik dostavljanjem dopisa navedene banke od 28.
ožujka 2017. i 29. ožujka 2017. dokazao da su mjenice podnesene na naplatu
najkasnije na te dane, odnosno da je predmetne mjenice podnio na naplatu prije
isteka rokova određenih Zakonom o mjenici („Narodne novine“ broj 74/94 i 92/10) i
da je stoga on kao imatelj mjenica ostvario pravo na regres protiv indosanta, trasanta
i ostalih obveznika bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno i pri
tome se nije bio dužan držati reda kojim su se oni obvezali. Stoga je prvostupanjski
sud zaključio da utuženi iznos od 6.000.000,00 kn, koji je tužitelj isplatio tuženiku
prilikom iskupljivanja mjenica, tuženik nije stekao bez valjane pravne osnove.

3.2. Osim toga, prvostupanjski sud je ocijenio neprihvatljivim tužiteljevo
shvaćanje da bi Zakon o faktoringu („Narodne novine“ broj: 94/14, 85/15 i 41/16)

Poslovni broj: 67 Pž-2998/2021-3 3

kojim je reguliran otkup rizičnih potraživanja, isključivao primjenu odredbi Zakona o
mjenici koji kao lex specialis regulira učinke izdavanja mjenice i prijenosa prava iz
mjenice.

3.3. Izvođenje dokaza saslušanjem stranaka i svjedoka Marka Brajevića na
okolnost da je tužitelj iskupio predmetne mjenice od tuženika pod prijetnjom i da bi
izbjegao stečaj, prvostupanjski sud je odbio uz obrazloženje da je tužitelj
iskupljivanjem predmetnih mjenica ispunio svoju regresnu obvezu. Sud je utvrdio i da
je tužitelj pravo regresa mogao ostvarivati prema Ovum d.o.o. ili prema Konzum d.d.
te je prijavio potraživanje prema Konzum d.d. u postupku izvanredne uprave nad
Agrokor d.d. i njegovim povezanim i ovisnim društvima u predmetu poslovni broj
St-1138/2017, u kojem mu je tražbina u ukupnom iznosu od 6.262.860,63 kn
utvrđena rješenjem od 15. siječnja 2018., dok je rješenjem od 6. srpnja 2018.
potvrđena nagodba koja je prihvaćena od strane vjerovnika u postupku izvanredne
uprave. Osim toga, prvostupanjski sud je ocijenio da je svrha zadužnice kao
instrumenta osiguranja brža i jednostavnija naplata osigurane tražbine te tuženik, kad
je tužitelja upozorio na to da će aktivirati predmetnu zadužnicu ukoliko ovaj ne ispuni
svoju regresnu obvezu, nije prijetio nego postupio kao savjestan gospodarstvenik.

4. Protiv ove presude i rješenja žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede
odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i
pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu odluku
preinači i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ju ukine i predmet vrati
prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje i naknadu troška sastava
žalbe od ukupno 85.937,50 kn.

5. Tužitelj u žalbi u bitnome navodi da tuženik nije dostavio dokaz o tome kada
je podnio mjenice na naplatu ni nakon što mu je sud naložio da to učini u roku od 15
dana. Stoga smatra da je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak iz dopisa
Kreditne banke Zagreb d.d. iz kojih se ne može nedvojbeno utvrditi je li tuženik
pravovremeno predao mjenice na naplatu. Napominje da iz dopisa AGRAM BANKE
d.d. proizlazi kako tuženik posjeduje dokaz kad je predao mjenice na naplatu što sve
upućuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2.
točke 11. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj ističe i da je teret dokaza utvrđenja
predmetne činjenice bio na tuženiku.

5.1. Tužitelj u žalbi navodi i da sukladno odredbama Zakona o faktoringu
tuženik ne može zahtijevati regres od tužitelja jer je člankom 13.1. Ugovora
predviđeno da tužitelj (dobavljač) u svojstvu regresnog dužnika u smislu odredbi
Zakona o faktoringu, jamči faktoring-društvu (tuženiku) za sve obveze kupca
preuzete izdavanjem mjenica i to pod istim uvjetima i na isti način kao i kupac, pa je
tužitelj jamčio za obvezu društva OVUM d.o.o. (kupca), a ne društva KONZUM d.d.
čime su derogirane odredbe Zakona o mjenici o redoslijedu naplate, a tuženik se nije
ni pokušao naplatiti od OVUM d.o.o. Također, navodi kako su stranke zaključile
ugovor o faktoringu, a ne ugovor o eskontu mjenice te se prema Zakonu o faktoringu
tuženik morao prvo pokušati naplatiti od kupca, a tek onda od tužitelja i u konkretnom
slučaju je trebalo primijeniti Zakon o faktoringu kao lex specialis.

Poslovni broj: 67 Pž-2998/2021-3 4

5.2. Osim toga, tužitelj navodi kako tuženikova pobuda za sklapanje Ugovora
o faktoringu nije bila otkup tražbine nego stjecanje mjenice, jer se tuženik nije ni
pokušao naplatiti od OVUM d.o.o. te se radi o simuliranom pravnom poslu, a tuženik
kao faktoring društvo se u konkretnom slučaju bavio zabranjenim poslovima
eskontiranja mjenice.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba nije osnovana.

8. Ispitavši pobijanu presudu na temelju članka 365. stavka 1. i 2. Zakona o
parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19 i
i 80/22) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na
bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8.,

9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je
utvrdio da je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana.

9. Tužiteljeva žalba u odnosu na točku III. izreke pobijanog rješenja nije dopuštena, jer je u tom dijelu odbijen tuženikov zahtjev na naknadu parničnog troška.

10. Prema odredbi članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku žalba
je nedopuštena ako je žalbu podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje
žalbe, ili osoba koja se odrekla ili odustala od žalbe, ili ako osoba koja je podnijela
žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe.

11. U konkretnom slučaju, tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje žalbe u odnosu na onaj dio odluke kojim je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troška.

12. Zbog toga je valjalo, s obzirom na to da je tužiteljeva žalba u odnosu na
točku III. izreke pobijanog rješenja ocijenjena nedopuštenom u smislu citiranog
članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku, na temelju članka 367. Zakona
o parničnom postupku takvu nedopuštenu žalbu odbaciti.

13. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za isplatu 6.000.000,00 kn za koje tvrdi da ih je tuženik stekao bez osnove.

14. Ovaj sud nije utvrdio da bi u postupanju prvostupanjskog suda bila
počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke

11. Zakona o parničnom postupku, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva,
a obrazloženje presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Razlozi izneseni u
obrazloženju pobijane presude su jasni i nisu međusobno proturječni, a ne postoji ni
proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili
zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa se
pravilnost i zakonitost presude može ispitati.

15. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno,

Poslovni broj: 67 Pž-2998/2021-3 5

a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (članak 8. Zakona o parničnom postupku).

16. Suprotno žalbenim navodima i prema shvaćanju ovog suda životno je i
logično da se iz dopisa Kreditne banke Zagreb d.d. od 28. ožujka 2017. i 29. ožujka

2017. kojim potvrđuje povrat nenaplaćenih mjenica tuženiku može s izvjesnošću
zaključiti kako su mjenice koje su dospjele 27. i 28. ožujka 2017. podnesene na
isplatu bilo na sam dan dospijeća, bilo na dan koji dolazi odmah za njim u skladu s
odredbom članka 37. stavka 1. Zakona o mjenici. Tužitelj nije ni iznio tvrdnju da su
mjenice, eventualno, podnesene na naplatu nekog određenog dana prije dospijeća
niti je u tom smislu privio spisu ikakve dokaze.

17. Okolnost da je prvostupanjski sud rješenjem pozvao tuženika dostaviti
dokaz o tome kad su mjenice podnesene na naplatu, a nakon toga ocijenio
utvrđenom činjenicu da su predane u roku na temelju privijenih dopisa, ne znači
automatizmom da je zaključak prvostupanjskog suda o utvrđenju ove činjenice
nepravilan. Naime, sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi
utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. Zakona o parničnom postupku),
a u daljnjem tijeku parnice sud nije vezan za svoje prijašnje rješenje o izvođenju
dokaza (članak 292. stavak 6. Zakona o parničnom postupku).

18. Neosnovano tužitelj u žalbi ističe kako je u odnosu na mjenična prava
imatelja mjenice Zakon o faktoringu lex specialis koji isključuje primjenu Zakona o
mjenici o redoslijedu naplate. Naprotiv, odredbom članka 12. Zakona o faktoringu koji
nosi naziv „Otkup mjenice“ kao posebnom odredbom Zakona o faktoringu regulirani
su upravo poslovi faktoringa koji uključuju otkup mjenica i to na način da se na takve
poslove primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje mjenica, osim ako Zakonom o
faktoringu nije drukčije određeno. Zakon o faktoringu ne sadrži odredbe o redoslijedu
regresnih prava imatelja mjenice.

19. Isto tako, ni iz odredbe članka 13.1. Ugovora o faktoringu ne proizlazi da
su stranke predmetnim mjenicama oduzele ili ugovorile redoslijed ostvarivanja
regresnih prava koja po Zakonu o mjenici imatelj mjenice ima u odnosu na indosanta
(tužitelja).

20. Tužitelj u žalbi iznosi i da se tuženik bavio zabranjenim poslovima
eskontiranja mjenice i da je njegova pobuda za sklapanje predmetnog ugovora o
faktoringu nedopuštena, ali takve tvrdnje nije potkrijepio valjanim dokazima. Da se
faktoring društvo može baviti poslovima faktoringa koji uključuju otkup mjenica (kao u
konkretnom predmetu) proizlazi iz navedene odredbe članka 12. stavka 1. Zakona o
faktoringu koja ne propisuje da su takvi poslovi zabranjeni nego da se na njih
primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje mjenica.

21. Na pravilno utvrđene činjenice da je tuženik (imatelj mjenica) od tužitelja
kao indosanta predmetnih mjenica s oznakom „bez protesta“ imao pravo zahtijevati
regres jer mjenice nisu plaćene nakon dospjelosti prvostupanjski sud je pravilno
primijenio odredbu članka 45. stavka 1. i članka 46. stavka 2. Zakona o mjenici i
ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za povrat stečenog bez osnove iz članka

Poslovni broj: 67 Pž-2998/2021-3 6

1112. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11,
78/15, 29/18 i 126/21) jer je tužitelj bio dužan tuženiku namiriti tražbinu na temelju
mjeničnog regresa.

22. Odluka prvostupanjskog suda kojom je utvrdio djelomično povlačenje tužbe je sukladna odredbi članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku.

23. Isto tako, i odluka o parničnom trošku je pravilna, obrazložena i u skladu s
odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku, a
tužitelj u žalbi posebno ni ne iznosi razloge zbog kojih osporava odluku o povlačenju
tužbe i parničnom trošku.

24. Slijedom navedenog razlozima žalbe, tužitelj nije doveo u sumnju
pravilnost pobijane presude, pa je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1.
Zakona o parničnom postupku, presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi
prvostupanjsku presudu.

25. Pobijano rješenje potvrđeno je primjenom odredbe članka 380. točke 2. Zakona o parničnom postupku kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 14. veljače 2023.

Predsjednik vijeća
dr. sc. Srđan Šimac