Poslovni broj: Gž R-95/2022-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Vladimiru Ferenčeviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice I. B., OIB: …, iz N., zastupane po punomoćniku I. G., odvjetniku iz Z., protiv tuženika A.-k. "N.", OIB: …, N., zastupan po punomoćniku M. V., odvjetniku iz N., radi isplate naknade za godišnji odmor, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama poslovni broj Pr-918/2021-9 od 9. kolovoza 2022., 2. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

Žalba se odbija te se potvrđuje pobijana presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama poslovni broj Pr-918/2021-9 od 9. kolovoza 2022.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 8.166,40 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2021. do isplate, te joj naknadi parnični trošak u iznosu od 2.812,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja, 9. kolovoza 2022., do isplate.

 

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik, pobijajući je zbog pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP).

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je novčana tražbina na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor.

 

6. Prvostupanjski sud je utvrdio, s tim da između stranaka niti nije sporno:

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika u razdoblju od 11. svibnja 2020. do 31. ožujka 2021., i to na temelju ukupno tri ugovora o radu na određeno vrijeme (od 11. svibnja 2020., 12. kolovoza 2020. i 13. rujna 2020.), s tim da joj je prethodno radni odnos prestao kod prethodnog poslodavca, tri dana prije zasnivanja radnog odnosa kod tuženika,7. svibnja 2020.,

- da je prije prestanka radnog odnosa, prethodni poslodavac, N. c. d.o.o., omogućio tužiteljici korištenje cijelog godišnjeg odmora za 2020. godinu u trajanju od 24 dana,

- da su člankom 4. sva tri ugovora o radu na određeno vrijeme stranke ugovorile da tužiteljica nema pravo na godišnji odmor za 2020. godinu, jer da ga je u cijelosti iskoristila kod prethodnog poslodavca.

 

7. Između stranaka je sporno da li je tužiteljica stekla pravo na korištenje razmjernog dijela godišnjeg odmora za 2020. godinu kod tuženika, unatoč tome što joj je prethodni poslodavac priznao pravo na cijeli godišnji odmor koji je mogla ostvariti kod njega, te što su zbog toga stranke izričito ugovorom isključile navedeno pravo tužiteljice.

 

8. Prvostupanjski sud pobijanu presudu u bitnome obrazlaže pozivom na odredbu članka 78. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR), kojom je propisano da radnik koji ima prekid između dva radna odnosa kraći od 8 dana ima kod novoga poslodavca pravo na razmjeran dio godišnjeg odmora, te članka 80. ZR-a, kojom je u skladu sa člankom 12. konvencije međunarodne organizacije rada 123 o plaćenom godišnjem odmoru, propisano da je ništetan sporazum o odricanju od prava na godišnji odmor.

 

9. Ovakvi razlozi pobijane presude su u svemu razumljivi i neproturječni, zbog čega nije osnovana žalbena tvrdnja o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, s tim da ih prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

10. Dakle, pravilno prvostupanjski sud tumači odredbe članka 46. do 48. ZR-a u njihovoj međusobnoj povezanosti, a koje odredbe glase:

„Članak 76.

Radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu.

Članak 77.

(1) Radnik ima za svaku kalendarsku godinu pravo na godišnji odmor od najmanje četiri tjedna, a maloljetnik i radnik koji radi na poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja u trajanju od najmanje pet tjedana.

(2) Kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu može se utvrditi trajanje godišnjeg odmora duže od najkraćega propisanog stavkom 1. ovoga članka.

(3) Radnik koji se prvi put zaposli ili koji ima prekid između dva radna odnosa duži od osam dana, stječe pravo na godišnji odmor određen na način iz stavaka 1. i 2. ovoga članka, nakon šest mjeseci neprekidnog radnog odnosa kod toga poslodavca.

Članak 78.

(1) Radnik koji nije ispunio uvjet za stjecanje prava na godišnji odmor na način propisan člankom 77. stavkom 3. ovoga Zakona, ima pravo na razmjeran dio godišnjeg odmora, koji se utvrđuje u trajanju od jedne dvanaestine godišnjeg odmora iz članka 77. stavaka 1. i 2. ovoga Zakona, za svaki mjesec trajanja radnog odnosa.

(2) Iznimno od članka 77. ovoga Zakona, radnik kojem prestaje radni odnos, za tu kalendarsku godinu ostvaruje pravo na razmjeran dio godišnjeg odmora.

(3) Poslodavac koji je radniku iz stavka 2. ovoga članka, prije prestanka radnog odnosa omogućio korištenje godišnjeg odmora u trajanju dužem od onog koji bi mu pripadao, nema pravo od radnika tražiti vraćanje naknade plaće isplaćene za korištenje godišnjeg odmora.“

 

11. Neosnovani su žalbeni navodi koji se u bitnome svode na tvrdnju da se kod tužiteljice nije ostvario uvjet za stjecanje prava na  razmjeran dio godišnjeg odmora kod tuženika kao novog poslodavca, jer da joj radni odnos nije niti prestao, budući da je prekid između dva radna odnosa bio kraći od 8 dana. Ovo stoga što je upravo odredbom članka 78. stavka 1. ZR-a propisano pravo radnika na razmjeran dio godišnjeg odmora kod novog poslodavca za slučaj prekida radnog odnosa kraćeg od osam dana. Pri tome treba reći da je radni odnos ugovorni odnos između radnika i svakog pojedinog poslodavac, te da upravo stoga što se radi o ugovornom a ne statusnom odnosu, nema mjesta tumačenju navedenih odredbi na način kako to tumači žalitelj. Dakle, da radnik koji je kod jednog poslodavca iskoristio pravo na godišnji odmor, ne ostvaruje pravo na razmjeran dio godišnjeg odmora tijekom kalendarske godine kod novog poslodavca.

 

12. Iz prethodno navedenih razloga je prvostupanjski sud pravilno zaključio o ništetnosti ugovornih odredbi članka 4. ugovora o radu sklopljenih između stranaka, kojima se je tužiteljica odrekla prava na godišnji odmor za 2020. godinu kod tuženika, zbog toga što ga je u cijelosti iskoristila kod prethodnog poslodavca. Ovo stoga što je navedena odredba u suprotnosti sa kogentnom odredbom članka 80. ZR-a, kojom je propisano da je sporazum o odricanju od prava na godišnji odmor ništetan.

 

13. Slijedom navedenog, a budući da između stranaka nije sporna visina tražbine, niti pobijana presuda ima drugih nedostataka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, žalba je odbijena kao neosnovana te je potvrđena pobijana presuda.

 

 

Bjelovar, 2. veljače 2023.

 

 

Sudac

 

                                                                                            Vladimir Ferenčević v. r.