1

Poslovni broj: 32 UsI-3184/2021-5

 

 

                           

 

            Republika Hrvatska

            Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Zagrebu, po sucu Janji Topol, uz sudjelovanje zapisničarke Spomenke Đurđević, u upravnom sporu tužiteljice A. Č. iz S., OIB…., koju zastupa N. K., odvjetnica iz S., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na promet nekretnina, 30. siječnja 2023.,

 

p r e s u d i o j e 

 

I                            Poništava se rješenje tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-20/19-01/2681, ur. broj: 513-04-21-2 od 25. kolovoza 2021.     

 

II                            Poništava se porezno rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda S., Ispostave S., klasa: UP/I-410-20/2017-01/32, ur. broj: 513-007-03-001/2019-11 od 18. listopada 2019.              

 

III              Tužiteljica A. Č. iz S., OIB…., oslobađa se od porezne obveze poreza na promet nekretnina za ½ nekretnine stečene 23. listopada 2016. na temelju Ugovora o diobi bračne stečevine od 23. listopada 2016., ovjerenog od strane javnog bilježnika I. K. iz S. pod poslovnim brojem OV-578/17 dana 30. siječnja 2017.

 

 

Obrazloženje 

 

1.               Osporavanim rješenjem tuženika klasa: UP/II-410-20/19-01/2681, ur. broj: 513-04-21-2 od 25. kolovoza 2021. odbijena je žalba tužiteljice podnesena protiv poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda S., Ispostave S., klasa: UP/I-410-20/2017-01/32, ur. broj: 513-007-03-001/2019-11 od 18. listopada 2019. kojim je tužiteljici utvrđena porezna obveza poreza na promet nekretnina u iznosu od 6.883,91 kn.

 

2.               Tužiteljica u pravodobno podnesenoj tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika te zahtjeva poništavanje istog. Ističe da je porezna obveza nezakonito, neosnovano, a podredno i previsoko utvrđena.

 

3.               Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev, pri čemu je ostao kod argumenata iznesenih u osporavanom rješenju.

 

4.               Sud je riješio spor bez rasprave na temelju članka 36. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17., 110/21., dalje ZUS), budući da tužitelj primarno osporava primjenu prava, a stranke u tužbi ili u odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave.

 

5.               Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je pročitao isprave u spisu i spis tuženika.

 

6.               Tužbeni zahtjev je osnovan.

 

7.               Iz obrazloženja osporavanih rješenja proizlazi da je tužiteljici određena porezna obveza na temelju isprave o stjecanju - Ugovora o diobi bračne stečevine od 23. listopada 2016., kojim je tužiteljica stekla ½ nekretnine (stana u S.). Obrazloženo je da se porez na promet nekretnina ne plaća ako se nekretnina stekne bez naknade kada bivši bračni drugovi uređuju svoje imovinske odnose u vezi s razvodom braka, no da je u predmetnom slučaju tužiteljica stekla predmetnu ½ nekretnine uz naknadu. Obrazloženo je da se radi o stjecanju uz naknadu, jer su bivši bračni drugovi A. Č., ovdje tužiteljica, i M. Č., u predmetnom ugovoru uredili međusobne imovinskopravne odnose na način da će tužiteljici pripasti preostala ½ stana (tužiteljica je u vrijeme sklapanja ugovora već bila vlasnica ½ stana) te će tužiteljica preuzeti otplatu kredita realiziranog 17. ožujka 2014., koji je glasio na njezinog bivšeg supruga M. Č.. Nadalje je utvrđeno da je kredit M. Č. u cijelosti zatvoren uplatom na dan 31. siječnja 2017. Obrazloženo je da slijedom toga tužitelj nema pravo na oslobođenje od plaćanja porezna na promet nekretninama temelju odredbe članka 13. točke 3. Zakona o porezu na promet nekretnina (Narodne novine br. 69/1997, 26/2000, 127/2000, 153/2002, 22/2011, 143/2014., dalje ZPPN).

 

8.               Stav poreznih tijela ovaj sud ne može prihvatiti kao osnovan.

 

9.               Odredbom članka 13. točke 3. ZPPN-a propisano je da porez na promet nekretnina pri nasljeđivanju, darovanju i drugom stjecanju nekretnina bez naknade ne plaćaju bivši bračni drugovi kada uređuju svoje imovinske odnose u svezi s rastavom braka.

 

10.          Opći porezni zakon (Narodne novine broj 147/2008, 18/2011, 78/2012, 136/2012, 73/2013, 26/2015, 44/2016, dalje OPZ) propisuje u odredbi čl. 6. da je porezno tijelo dužno zakonito utvrđivati sva prava i obveze iz porezno-pravnog odnosa (stavak 1.) te da je dužno utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i one činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika (stavak 2.). Odredbom članka 10. stavka 1. OPZ-a propisano je da se porezne činjenice utvrđuju prema njihovoj gospodarskoj biti.

 

11.          Obiteljski zakon (Narodne novine broj 103/2015, dalje OBZ) u odredbi članka 36. stavka 3. propisuje da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, ako nisu drukčije ugovorili, a u odredbi članka 38. da se na bračnu stečevinu primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuju stvarnopravni i obveznopravni odnosi, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

 

OBZ u odredbi članka 45. stavka 2. propisuje da, ako bračni drugovi imovinske odnose nisu uredili sporazumom, na uređenje imovinskih odnosa bračnih drugova nakon prestanka braka ili bračne zajednice primjenjuju se odredbe ovoga Zakona, a ako nisu uređeni ovim Zakonom, primjenjuju se odredbe propisa kojima se uređuju obveznopravni, stvarnopravni i drugi imovinskopravni odnosi.

 

12.          Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje ZOO) u odredbi članka 2. propisuje da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.

 

U odredbi članka 319. stavaka 1. i 2. ZOO-a propisano je da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, a da se tek pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom.

 

13.          U konkretnom slučaju je između stranaka sporno da li Ugovor o diobi bračne stečevine po svojoj gospodarskoj biti faktično predstavlja ugovor kojim su tužiteljica i njezin bivši suprug M. Č., kao ugovorne strane i bivši supružnici, uredili svoje imovinske odnose diobom bračne stečevine nakon prestanka braka (stav tužitelja) ili pak predstavlja naplatni ugovor o stjecanju nekretnine, dakle ugovor o kupoprodaji ili zamjeni nekretnine (stav tuženika, budući da smatra da se radi o naplatnom pravnom poslu).

 

14.          Sud je čitanjem Ugovora o diobi bračne stečevine utvrdio da su tužitelj i njegov bivši bračni drug u naslovu i u člancima 1. i 4. istog izrijekom naveli gospodarsku bit Ugovora, odnosno da ovim ugovorom kao bivši bračni drugovi uređuju svoje imovinske odnose u pogledu imovine stečene za vrijeme trajanja braka. U člancima 1., 2. i 3. Ugovora utvrdili su da njihovu bračnu stečevinu čini predmetna nekretnina (stan u S., čiji su upisani vlasnici bivši supružnici, svaki u ½ dijela) te novčane obveze s osnova hipotekarnog Ugovora o kreditu sklopljenog 17. ožujka 2014 s OTP bankom, koji glasi na M. Č. (no čiji su stvarni vlasnici bivši supružnici, svaki u ½ dijela) te na temelju kojeg je upisana hipoteka na predmetnom stanu.

 

U odredbi članka 3. Ugovora ugovorne strane su ugovorile da vrše diobu imovine na način da tužiteljici pripadne u samovlasništvo predmetna nekretnina (stan) i obveza otplate predmetnog kredita u cijelosti.

 

15.          Ovaj sud utvrđuje neosnovanim zaključak tuženika da bi preuzimanje kreditne obveze za stan od strane tužiteljice predstavljalo naplatni pravni posao a predmetni Ugovor o diobi naplatni ugovor, jer navedeno ne proizlazi niti iz jedne ugovorne odredbe Ugovora.

 

Upravo suprotno, iz sadržaja svake ugovorne odredbe Ugovora o diobi bračne stečevine jasno proizlazi da je gospodarska bit Ugovora upravo dioba bračne stečevine između bivših bračnih drugova, pri čemu ugovorne strane i bivši bračni drugovi dijele cjelokupnu svoju stečenu imovinu, a što uključuje kako nekretninu, tako i dugovanje s osnove ugovora o kreditu.

 

Ističe se da je pravo bivših bračnih drugova da svoju zajednički i u braku stečenu imovinu podijele slobodno, u skladu sa zajedničkim dogovorom, što svakako uključuje i preuzimanje kreditnog duga bez da isto predstavlja ikakvu cijenu ili naknadu za podjelu preostalog dijela imovine koji također predstavlja bračnu stečevinu.

 

16.          Sud je, radi jasnog razlikovanja instituta diobe bračne stečevine i naplatnog pravnog posla (kupoprodaje ili zamjene), ocijenio potrebnim i predmetnu situaciju usporediti s odredbama ZOO-a koje uređuju ugovor o kupoprodaji. Naime, odredbom članka 376. stavak 1. ZOO-a propisano da se ugovorom o kupoprodaji prodavatelj obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu, iz čega proizlazi da je gospodarska bit kupoprodaje predaja neke stvari u vlasništvo za protučinidbu - isplatu cijene. Nadalje, prema odredbi članaka 474. i 475. ZOO, iz ugovora o zamjeni nastaju za svakog ugovaratelja prava i obveze koja nastaku iz ugovora o kupoprodaji.

 

Iz navedenog je razvidno da predmetni Ugovor ne predstavlja kupoprodaju, jer, iako je cilj Ugovora nedvojbeno bio da svaka ugovorna strana stekne samovlasništvo na jednom dijelu imovine koja predstavlja bračnu stečevinu, gospodarsku bit Ugovora ne predstavlja stjecanje vlasništva za davanje protučinidbe (cijene) za to vlasništvo između ugovornih strana, već je gospodarska bit, svrha i namjera ugovornih strana Ugovora bila isključivo uređenje međusobnih odnosa koji su inicijalno postojali na njihovoj zajedničkoj imovini koju su željeli podijeliti, i to bez međusobnog plaćanja naknade. Sud utvrđuje da u konkretnom slučaju prava volja stranaka jasno proizlazi iz svih ugovornih odredbi Ugovora.

 

Budući da su ugovorne stranke imale pravo potpuno slobodno raspolagati svojom bračnom stečevinom i podijeliti ju kako žele ukoliko su o tome postigle dogovor, budući da je iz ugovornih odredbi jasno vidljivo da se radi isključivo o diobi bračne stečevine, ovaj sud smatra da je upravo i gospodarska bit Ugovora dioba bračne stečevine, a ne kupoprodaja nekretnine, iz kojeg razloga smatra kako je tuženik nezakonito odredio poreznu obvezu.

 

17.          Iz navedenog proizlazi da je donošenjem drugostupanjskog i poreznog rješenja povrijeđen zakon na štetu tužitelja, jer je istim proveden postupak utvrđivanja porezne obveze iako ista ne postoji na temelju odredbe članka 13. točke 3. ZPPN-a, radi čega je valjalo tužbeni zahtjev utvrditi osnovanim i poništiti osporavano drugostupanjsko i porezno rješenje na temelju odredbe čl. 58. stavka 1. ZUS-a. Sud je na temelju ovlaštenja iz istog članka sam riješio ovu upravnu stvar te je tužitelja oslobodio porezne obveze plaćanja poreza na promet nekretnina na temelju odredbe članka 13. stavka 3. ZPPN-a.

 

18.          Nadalje, iako navedeno nije od važnosti za predmet spora, jer ne postoji porezna obveza tužitelja na temelju odredbe članka 13. ZPPN-a, ističe se da javnopravna tijela nisu pravilno provela upravni postupak, a što je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke.

 

18.1.      Naime, ukoliko su tuženik ili porezno tijelo ugovorne odredbe smatrali spornima ili nejasnima, bili su dužni radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja provesti ispitni postupak, ispitati tužiteljicu i svjedoka M. Č. da bi se utvrdilo koja je bila prava volja ugovornih strana prilikom sklapanja Ugovora, a time i gospodarska bit Ugovora, sve u skladu s odredbom članka 319. stavka 2. ZOO. Porezno tijelo, ukoliko se upušta u tumačenje sklopljenog ugovora, dužno je pritom primijeniti relevantne propise koji uređuju tu konkretnu materiju (u ovom slučaju ZOO i Obiteljski zakon) te je dužno radi utvrđivanja eventualnih spornih činjenica provesti sve potrebne dokaze. Tek nakon ovako provedenog postupka i izvedenih dokaza javnopravna tijela bila su dužna jasno obrazložiti razloge na temelju kojih su zaključila da bi se faktično radilo o kupoprodajnom ugovoru, a sve navedeno su u konkretnom poreznom postupku javnopravna tijela propustila učiniti.

 

18.2.      Nadalje se ističe i da porezno tijelo nije na pravilan način utvrdilo tržišnu vrijednost nekretnine, odnosno poreznu osnovicu, jer je kao tržišnu vrijednost nekretnine uzelo iznos kreditne obveze koja je na temelju sklopljenog ugovora pripala tužiteljici u samovlasništvo, koja uopće ne predstavlja „vrijednost nekretnine navedene u ispravi o stjecanju“ u smislu odredbe članka 9. ZPPN-a, jer se ne radi o cijeni/naknadi za ½ nekretnine. Uz navedeno, nije niti utrđivano da li je navedeni iznos približno jednak cijenama koje su se u to vrijeme mogle postići na tržištu. Člankom 88. OPZ-a propisano je da u poreznom postupku teret dokaza snosi: porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez. Dakle, porezna tijela u poreznom postupku trebaju dokazati da je vrijednost određene obveze upravo toliko koliko je u rješenju navedeno, što je porezno tijelo propustilo na zakonit način učiniti u ovom poreznom postupku.

             

 

U Zagrebu, 30. siječnja 2023.

 

 

              Sudac:

Janja Topol, v.r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. i članak 70. ZUS-a).