Poslovni broj: 37 Gž R-2131/2021-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 37. Gž R-2131/2021-3

 

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Grgić kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. D. iz P., OIB:…, kojega zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u V., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB:…, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Č., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-598/21-9 od 9. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 6. prosinca 2022.

 

 

r i j e š i o   j e

 

Uvažava se kao osnovana žalba tužitelja i ukida se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-598/21-9 od 9. srpnja 2021. i predmet se vraća tome sudu na ponovno suđenje. 

 

O troškovima postupka u povodu žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 10.956,16 kn sa zateznom kamatom od 13. studenoga 2020. do isplate i naknadu parničnoga troška. Naloženo je tužitelju da naknadi parnični trošak tuženoj u iznosu od 4.500,00 kn. 

 

2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnoga prava (čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), predloživši njeno preinačenje.

 

3. Žalba je osnovana.

 

4. Nije sporno da je tužitelj djelatnik Policijske uprave međimurske, odlukama poslodavca utvrđeno mu je pravo na godišnji odmor za 2018. u trajanju od 31 dan i za 2019. također 31 dan. U razdoblju od 16. srpnja 2018. do 27. srpnja 2018. iskoristio je 10 dana godišnjeg odmora za 2018., nakon toga je zbog ozljede na radu bio na dugotrajnom bolovanju.

 

5. Po povratku na posao nakon bolovanja u 2020. omogućeno mu je korištenje 20 dana godišnjeg odmora iz 2019. u razdoblju od 2. lipnja 2020. do 15. lipnja 2020. i od 17. lipnja 2020. do 30. lipnja 2020.

 

6. Kako mu poslodavac nije omogućio korištenje preostalog dijela godišnjeg odmora (21. dan za 2018. i 11. dana za 2019.) tužitelj zahtijeva isplatu naknade.

 

7. Kao pravni osnov zahtjeva ističe odredbu čl. 9. t. 1. Konvencije broj 132 Međunarodne organizacije rada – Konvencije o plaćenom godišnjem odmoru (revidirane, NN br. 3/02, međunarodni ugovori, dalje: Konvencija), koja je kao potvrđeni međunarodni ugovor dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj snazi iznad zakona.

 

8. U čl. 8. Konvencije propisano je da nadležna vlast ili drugo odgovarajuće tijelo u svakoj državi mogu odobriti raspoređivanje plaćenog godišnjeg odmora u dva dijela (st. 1.) Jedan od dijelova mora biti u trajanju od najmanje dva radna tjedna neprekidno osim ako nije drukčije predviđeno nekim sporazumom koji se primjenjuje na poslodavca i dotičnu zaposlenu osobu i pod uvjetom da je ta osoba na temelju dužine svog radnog odnosa stekla pravo na to razdoblje.

 

9. U čl. 9. st. 1. propisano je da dio plaćenog godišnjeg odmora u neprekidnom trajanju iz čl. 8. st. 2. ove Konvencije se odobrava i koristi najkasnije u roku od godine dana a ostatak plaćenog godišnjeg odmora najkasnije u roku od osamnaest mjeseci od kraja godine u kojoj je ostvareno pravo na odmor.

 

10. Prvostupanjski sud odbio je zahtjev kao neosnovan uz obrazloženje, u bitnome, da su radni odnosi u Republici Hrvatskoj uređeni Zakonom o radu (NN br. 93/14,127/17, 98/19, dalje: ZR), prava i obveze državnih službenika i namještenika, u koju kategoriju ulazi i tužitelj kao policijski službenik, uređeni su i Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike (NN br. 112/17, 12/18, 2/19, 119/19, 66/20, dalje: KU).

 

11. U odnosu na Konvenciju stav je suda da je ona dio unutarnjeg pravnog poretka i po pravnoj snazi iznad zakona ali je "zaštitne i upućujuće naravi" propisuje do kada se najkasnije mora iskoristiti godišnji odmor, minimalno trajanje i vremenski rok korištenja svakog dijela godišnjeg odmora, mišljenja je da čl. 84. ZR nije u suprotnosti s čl. 9. Konvencije. 

 

12. Nadalje, obrazlaže da je odredbom čl. 84. st. 4. ZR, koja se primjenjuje u ovom slučaju, izričito određeno da godišnji odmor odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen, zbog bolesti te korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, radnik ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine. Na isti način je pravo na korištenje neiskorištenog godišnjeg odmora uređeno i odredbama KU.

 

13. Također je u obrazloženju presude citirano mišljenje Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike od 9. veljače 2021. prema kojem je prenošenje godišnjeg odmora moguće samo iz jedne kalendarske godine u drugu i odluka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske prema kojoj nije moguć nikakav dogovor radnika i poslodavca o korištenju drugog dijela godišnjeg odmora nakon 30. lipnja iduće godine, pa niti na izričit zahtjev radnika.

 

14. Kako se tužitelj vratio na rad nakon bolovanja 1. lipnja 2020. mogao je, sukladno citiranim odredbama, koristiti samo preostali dio godišnjeg odmora iz 2019. do 30. lipnja 2020. što mu je poslodavac omogućio pa stoga nema pravo na naknadu za ostale dane neiskorištenog odmora iz 2018. i 2019.

 

15. Osnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnoga prava koji žalitelj ističe.

 

16. Naime, za Republiku Hrvatsku kao članicu Europske unije (dalje: EU), obveze proizlaze iz unutarnjeg zakonodavstva EU (koje je različito i autonomno u odnosu na međunarodno pravo, u ovom slučaju Konvenciju koju tužitelj ističe) i koje djeluje ograničavajuće na regulatornu samostalnost država članica te u interpretaciji nacionalnog prava.

 

17. Jedan od izvora unutarnjeg prava EU koje su za Republiku Hrvatsku obvezujuće, su direktive, akti koje donose institucije EU, temeljem čl. 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, njima se državama članicama zadaje regulatorni cilj zbog kojeg je određena direktiva donesena, u tom smislu moraju biti unesene u pravo država članica. Nakon što je unesena u nacionalno pravo, sudovi su obvezni interpretirati nacionalno pravo u skladu sa svrhom određene direktive.

 

18. Daljnji izvor prava EU je praksa Europskog suda (dalje: ES) tj, presude kojima, uz ostalo, interpretira norme pravnog sustava EU i koje su obvezujuće za sve.

 

19. Na ovdje sporno pitanje korištenja godišnjeg odmora odnosi se Direktiva 2003/88EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim aspektima organizacije radnog vremena (dalje: Direktiva) koja je preuzeta u pravni poredak Republike Hrvatske (čl. 2. ZR).

 

članak 1. Direktive pod naslovom "Svrha i područje primjene" propisuje:

 

"1.Ovom Direktivom utvrđuju se minimalni sigurnosni i zdravstveni zahtjevi za organizaciju radnog vremena.

 

U čl. 7. st.1. Direktive propisano je da članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i odobravanje takvog odmora utvrđenih nacionalnim propisima i/ili praksom.

 

U st. 2. propisuje da se minimalno razdoblje plaćenog godišnjeg odmora ne može zamijeniti naknadom osim u slučaju prekida radnog odnosa. 

 

Članak 17. Direktive propisuje da države članice mogu odstupiti od određenih odredbi te Direktive, međutim nije dopušteno nikakvo odstupanje u odnosu na članak 7. te Direktive.

 

U pogledu izravnog pravnog učinka Direktive 2003/88EZ u presudi suda EU C-684/18 navodi se da je ustaljena sudska praksa Suda da su nacionalni sudovi prilikom njegove primjene dužni, koliko je to moguće, tumačiti unutarnje pravo u skladu s tekstom i ciljem direktive o kojoj je riječ, kako bi se postigao njome predviđen rezultat i postupilo u skladu s čl. 288. UFEU-a.

 

Načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje, da bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne direktive i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići.

 

20. Kao što je to Sud već presudio, zahtjev takvog usklađenog tumačenja uključuje, među ostalim, obvezu za nacionalne sudove da izmijene, ako je potrebno, ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije u skladu s ciljevima direktive. Slijedom toga, nacionalni sud ne može valjano smatrati da nije u mogućnosti protumačiti nacionalnu odredbu u skladu s pravom Unije samo zbog činjenice da se ta odredba ustaljeno tumačila na način koji nije spojiv s tim pravom.

Kada je riječ o eventualnom izravnom učinku koji valja priznati čl. 7. Direktive 2003/88, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u svim slučajevima kad su odredbe neke direktive s obzirom na svoj sadržaj bezuvjetne i dovoljno precizne, pojedinci se mogu na njih pozvati pred nacionalnim sudovima protiv države, bilo zato što je propustila pravodobno prenijeti tu direktivu u nacionalno pravo, bilo zato što ju je nepravilno prenijela. Nadalje, kada se pojedinci mogu pozivati na direktivu protiv države, oni to mogu učiniti bez obzira na svojstvo u kojem ona djeluje, kao poslodavac ili kao javna vlast. U obama slučajevima, naime, treba izbjeći situaciju u kojoj bi država mogla imati koristi od svojeg nepoštovanja prava Unije.

 

21. Na temelju tih razmatranja Sud je priznao da se pojedinci mogu pozivati na bezuvjetne i dovoljno precizne odredbe direktive ne samo protiv države članice i svih njezinih upravnih tijela, uključujući decentralizirana tijela, već i protiv tijela i subjekata koji su pod vlašću ili nadzorom države ili kojima je država članica povjerila izvršavanje zadaće od javnog interesa te koji u tu svrhu imaju posebne ovlasti, šire od onih koje proizlaze iz pravila koja se primjenjuju na odnose između pojedinaca.

 

22. U pogledu ovdje spornog pitanja kumuliranja prava na plaćeni godišnji odmor radnika koji je bio nesposoban za rad tijekom više uzastopnih referentnih razdoblja u presudi C-214/16 od 29. studenoga 2017. Sud zauzima stav (t. 54.) da iako bi radnik u takvoj situaciji imao pravo na plaćen godišnji odmor stečen za vrijeme odsustava s posla, neograničeno kumuliranje ne bi odgovaralo samoj svrsi prava na plaćeni godišnji odmor (tako i u presudi C-214/10 EU). U specifičnim okolnostima kada je radnik nesposoban za rad tijekom više uzastopnih referentnih razdoblja sud smatra da ne samo obzirom na zaštitu radnika kojoj teži Direktiva 2003/88 nego i na zaštitu poslodavca koji je suočen s mogućnošću prevelikog kumuliranja odsustva radnika i teškoćama koje ono može značiti za organizaciju posla, čl. 7. Direktive treba tumačiti na način da mu se ne protive nacionalne odredbe ili prakse koje ograničavaju razdoblje prijenosa od 15 mjeseci nakon čijeg isteka prestaje pravo na plaćeni godišnji odmor i kumuliranje prava na takav odmor radnika koji je nesposoban za rad tijekom više uzastopnih razdoblja.

 

23. U presudi C-337/10 jedno od prethodnih pitanja o kojima je ES zauzeo pravno shvaćanje je isključuje li članak 7. stavak 2. Direktive 2003/88 odredbu nacionalnog prava koja ograničava, prijenosnim razdobljem od devet mjeseci, po čijem isteku prestaje pravo na plaćeni godišnji odmor državnog službenika koji odlazi u mirovinu na zbrajanje naknada umjesto neiskorištenog plaćenog godišnjeg odmora zbog nesposobnosti za rad.

 

24. U tom pogledu, Sud ističe da je u presudi u predmetu C-214/10 KHS [2011.] ECR I-11757, stavak 35., zauzeo stajalište da je u pogledu razdoblja prijenosa nakon kojeg pravo na plaćeni godišnji odmor može prestati ako se prava na plaćeni godišnji odmor kumuliraju, potrebno  procijeniti, u svjetlu članka 7. Direktive 2003/88, može li se to razdoblje razumno opisati kao razdoblje nakon kojeg plaćeni godišnji odmor prestaje imati svoj pozitivan učinak za radnika kao razdoblje odmora. U tom kontekstu, Sud je naveo da je pravo na plaćeni godišnji odmor, kao načelo socijalnog prava Europske unije, ne samo posebno važno, već je i izričito navedeno u članku 31. stavku 2. Povelje o temeljnim pravima Europske unije  koja prema članku 6. stavku 1. Ugovora o Europskoj uniji (UEU) ima istu pravnu vrijednost kao i Ugovori (Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o funkcioniranju Europske unije, KHS, st. 7.).

 

25. Slijedi da, kako bi se poštivalo to pravo, čiji je cilj zaštita radnika, svako prijenosno razdoblje mora uzeti u obzir posebne okolnosti radnika koji je nesposoban za rad nekoliko uzastopnih referentnih razdoblja. Stoga, prijenosno razdoblje mora, između ostalog, osigurati da radnik može imati, ako je potrebno, razdoblja odmora koja mogu biti raspoređena, planirana unaprijed i dostupna na duži rok te moraju biti znatno dulja od referentnog razdoblja u pogledu od kojih je odobrena (KHS, paragraf 38).

 

26. U svjetlu tih razmatranja, odgovor je da se članak 7. stavak 2. Direktive 2003/88 mora tumačiti na način da isključuje odredbu nacionalnog prava koja ograničava, razdobljem prijenosa od devet mjeseci nakon isteka od kojih prestaje pravo na plaćeni godišnji odmor, pravo državnog službenika koji odlazi u mirovinu na zbrajanje naknada umjesto neiskorištenog plaćenog godišnjeg odmora zbog nesposobnosti za rad.

 

27. Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja prvostupanjski sud nije uzeo u obzir obvezujući stav ES o izravnom pravnom učinku Direktive na spor pojedinca protiv države, kao što je ovdje slučaj, posljedično nisu utvrđene odlučne činjenice o kojima ovisi duljina razdoblja prijenosa prava na korištenje godišnjeg odmora i akumuliranje prava na takav odmor u situaciji kada ga nije mogao koristiti zbog bolesti.

 

28. Stoga je temeljem odredbe čl. 370. ZPP ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje radi pravilnog utvrđenja ovih spornih činjenica i donošenja nove odluke, sukladno citiranim obvezujućim intepretativnim stavovima suda EU iz kojih u bitnome proizlazi da treba voditi računa s jedne strane o zaštiti prava radnika na plaćeni godišnji odmor kao načela socijalnog prava EU ali i da radniku koji ga zbog bolesti nije bio u mogućnosti koristiti, to pravo nije moguće neograničeno kumulirati jer bi to bilo protivno i samoj svrsi korištenja godišnjeg odmora. Stoga prijenosno razdoblje mora biti tako određeno da se razumno može opisati kao razdoblje nakon kojeg plaćeni godišnji odmor prestaje imati svoj pozitivni učinak na radnika kao razdoblje odmora.  Pored toga, treba imati u vidu i interes poslodavca koji ne smije biti suočen s mogućnošću prevelikog kumuliranja odsustva radnika koje mogu prouzročiti poteškoće za organizaciju posla koji obavlja.

 

29. Odluka o naknadi parničnoga troška je ukinuta sukladno odredbi čl. 164.st.4. ZPP a odluka o troškovima postupka u povodu žalbe temelji se na odredbi čl. 166.st.3. ZPP.

 

 

U Zagrebu, 6. prosinca 2022.

 

Predsjednik vijeća:

Ksenija Grgić, v.r.