Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-26/2020-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Crnković,
predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Svjetlane Pražić,
člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J., OIB:…., iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva M. & B. iz Z., protiv tuženika A. z. d.o.o., OIB: …., iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva B. & P. d.o.o. Z., radi isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl. br. Pr- 3564/2018-24 od 20. studenog 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 9. studenog  2022. godine,

p r e s u d i o j e

Odbijaju se žalbe stranka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl. br. Pr-3564/2018-24 od 20. studenog 2019.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju
iznos od 4.320,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, točkom II. izreke odbijen
tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, dok je točkom III. izreke naloženo tužitelju
naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 656,25 kn.

2. Protiv citirane presude žalbe podnose obje stranke; tužitelj protiv
odbijajućeg dijela, a tuženik protiv dosuđujućeg dijela, iz svih zakonskih žalbenih
razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92,
111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i
89/14 - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva
u preostalom dijelu (tuženik), odnosno prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u preostalom
dijelu (tužitelj).

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

2

Poslovni broj Gž R-26/2020-4

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao ustupljenog radnika kod korisnika Z. h. d.o.o. P. Č., za isplatom iznosa od 10.171,80 kn sa zateznim kamatama s osnove naknade za prijevoz, naknade za neiskorišteni godišnji odmor u 2013.,regresa i uskrsnice.

6 . 1 . Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da
je tužitelj bio zaposlen kod tuženika u razdoblju od 24. kolovoza 2013. godine do 24.
kolovoza 2014. godine na radnom mjestu komunalni radnik na način da je bio
ustupljen   Z. h., P. Č..   Prvostupanjski  sud poziva   se
na članak 26. stavak 5. Zakona o radu (Narodne novine 149/09; dalje: ZR) i na
članak 5. stavak 1., članak 2. i članak 3. stavak 1. točka F Direktive 2008/104/EZ
Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenog 2008. godine (dalje: Direktiva) i
utvrđuje da je smisao navedenih odredaba da se radnicima koji su zaposleni preko
agencija za privremeno zapošljavanje jamči pravo na jednako postupanje, odnosno
jamči im se da će u razdobljima dok kao ustupljeni radnici rade kod korisnika, njihovi
osnovni uvjeti rada i zapošljavanja biti na istoj razini uvjetima rada i zapošljavanja
koje bi imali da su u radnom odnosu kod korisnika. S druge strane, ustupljeni radnik i
radnik koji je u radnom odnosu kod korisnika da nisu u potpunosti izjednačeni jer da
ustupljenim radnicima ne pripadaju materijalna prava propisana kolektivnim
ugovorima s obzirom da materijalna prava ne predstavljaju osnovne uvjete rada.

6.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj nema pravo na uskrsnicu i regres
za utuženo razdoblje zato što navedena materijalna prava ne predstavljaju osnovne
uvjete rada, pa je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev.

6.3. Nadalje, naknada za prijevoz na posao i s posla i naknada za
neiskorišteni godišnji odmor da predstavljaju osnovne uvjete rada, pa da iz tog
razloga tužitelj, kao ustupljeni radnik, ima ista prava u pogledu naknade za prijevoz i
naknade za neiskorišteni godišnji odmor kao i radnici korisnika. Kako iz potvrde Z.-
a od 12. listopada 2018. godine proizlazi da je u utuženom razdoblju cijena
mjesečnog kupona za opću pretplatnu kartu za prometno područje grada Z.
iznosila 360,00 kn, prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelju u utuženom razdoblju
pripada naknada troškova mjesnog prijevoza u iznosu od 360,00 kn mjesečno, koje
pravo su imali radnici koji su u radnom odnosu kod korisnika, te je u tom dijelu
prihvatio tužbeni zahtjev.

6.4. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadom za neiskorištenih pet dana
godišnjeg odmora u 2013. godini prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj nije dokazao
da u 2013. godini nije u cijelosti iskoristio godišnji odmor, niti je dokazao visinu tog
dijela tužbenog zahtjeva, kao niti koliko dana godišnjeg odmora je u toj godini stekao,
a koliko je iskoristio, pa je odbio taj dio tužbenog zahtjeva. Pri tome prvostupanjski
sud navodi da je odbio dokazne prijedloge stranaka za saslušanjem tužitelja,
zakonskog zastupnika tuženika i svjedoka E. H. jer da njihovim
saslušanjem ne bi mogao utvrditi činjenice relevantne za rješenje ovog spora,
odnosno da se činjenice o kojima ovisi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva u dijelu
koji se odnosi na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor ne mogu utvrditi
saslušanjem stranaka niti svjedoka, već samo ispravama i financijskim vještačenjem.

3

Poslovni broj Gž R-26/2020-4

7. Neosnovani su žalbeni navodi stranaka o postojanju bitnih povreda
odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a jer donošenjem
pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu iz članka

354. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitnu
povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o
odlučnim činjenicama i može se ispitati. Također, time što je odbio provesti dokaz
saslušanjem tužitelja prvostupanjski sud nije tužitelju onemogućio raspravljanje pred
sudom i počinio bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a.
Prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno
primjenio materijalno pravo odlučujući o tužbenom zahtjevu, te su neosnovani svi
žalbeni navodi stranaka.

8.1. Naime, za odlučivanje u ovom predmetu, a radi pravilne primjene citirane
odredbe čl. 26. st. 5. ZR, potrebno je predmet spora razmotriti u smislu načelne
odredbe čl. 56. st. 1. i 3. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90,
135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) prema kojoj svaki zaposleni ima pravo na zaradu
kojom može sebi i obitelji osigurati slobodan i dostojan život, kao i pravo na dnevni i
tjedni odmor te plaćeni godišnji odmor i tih prava se ne može odreći. Uz navedeno
valja respektirati odredbe Direktive donesene kako bi se na području Europske unije
uredili posebni oblici zapošljavanja i radnicima zaposlenima preko agencija za
privremeno zapošljavanje osiguralo pravo na jednako postupanje na načelu zabrane
diskriminacije u odnosu na radnike koji rade po ugovorima o radu na neodređeno
vrijeme u punom radnom vremenu, odnosno kako bi im se i za vrijeme trajanja
ustupanja osigurali osnovni uvjeti rada i zapošljavanja na razini uvjeta rada i
zapošljavanja koje bi imali da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za
obavljanje istog posla.

8.2. Odredbe ZR važeće u utuženom razdoblju treba tumačiti u istaknutom
smislu i u dosegu Direktive, a prvenstveno da se njima ostvari jedan
nediskriminirajući, jasan i razmjeran zaštitni okvir za radnike zaposlene preko
poslodavca za privremeno zapošljavanje, poštujući pri tome raznolikost i specifičnosti
pojedinih tržišta rada i industrijskih odnosa. U tumačenju pojma uvjeta rada i
zapošljavanja potrebno je imati u vidu da ti uvjeti mogu biti: fizičke prirode koji se
odnose na zaštitu i sigurnost zdravlja radnika i zaštitu na radu, radno vrijeme i njegov
raspored, odmori i dopusti i njihovo reguliranje, realiziranje i zaštita; organizacijske
prirode koji se odnose na organizaciju radnog mjesta; socijalne prirode koji ovise o
svojstvima i karakteristikama pojedinog radnika i eventualno članova njegove obitelji,
a zahtijevaju poseban tretman na radu i u vezi s radom (socijalne službe, medicina
rada, psihologija rada, zdravstvena zaštita, zaštita majke i djeteta, zaštita bolesnih i/ili
starijih radnika, radnika sa smanjenim radnim sposobnostima, invalida i dr.) i pravne
prirode koji se odnose na reguliranje i ostvarivanje rada u radnom odnosu- na
neodređeno ili određeno vrijeme, pitanje plaća i naknada, obrazovanja i
napredovanja, nagrađivanja inovacija i stvaralaštva, nagrada, ali i odgovornosti u
svim povredama obveza na radu. Međutim, nisu svi navedeni uvjeti rada oni koje
svrstavamo u osnovne uvjete rada i zapošljavanja, a o čemu ovisi odluka o
zahtjevima tužitelja u ovom predmetu.

4

Poslovni broj Gž R-26/2020-4

8.3. Osnovna intencija i smisao odredbe čl. 26. st. 5. ZR je, kao što je pravilno
utvrdio prvostupanjski sud, da se radnicima zaposlenima preko agencija za
privremeno zapošljavanje (ustupljenim radnicima) jamči pravo na jednako
postupanje, ali shvaćeno na način da će za razdoblja dok su ustupljeni i rade kod
korisnika, osnovni uvjeti rada i zapošljavanja biti na istoj razini uvjetima rada i
zapošljavanja koje bi imali da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za
obavljanje istog posla. U tome se iscrpljuje osnovna intencija te odredbe, čiji cilj nije u
potpunom izjednačavanju tih uvjeta u smislu pripadajućih materijalnih prava jer
ustupljeni radnik ipak nije radnik korisnika, već u onim temeljnim (osnovnim), kako
treba tumačiti pojam "drugi uvjeti rada" iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR.

8.4. Tumačeći odredbu čl. 26. st. 5. ZR u smislu odredbe čl. 6. st. 4. Direktive
prema kojoj radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju
pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisnika, među ostalim
i za usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava,
osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima, prema shvaćanju
ovog suda tužitelju pripada pravo na isplatu naknade s osnove prijevoza (od mjesta
prebivališta/boravišta do mjesta rada i natrag) pod jednakim uvjetima pod kojima to
pravo imaju i stalni radnici korisnika. Stoga tuženik neosnovano osporava zaključak
prvostupanjskog suda da tužitelju pripada naknada za trošak prijevoza na posao i s
posla javnim prijevozom. Žalbeni navodi tuženika da tužitelj nije dokazao da je snosio
navedene troškove predstavljaju nove činjenice iz članka 352. stavka 1. ZPP-a, po
prvi puta iznesene u žalbi. Naime, tuženik tijekom postupka pred prvostupanjskim
sudom nije osporavao činjenicu da je tužitelj imao izdatke s osnove prijevoza, već to
radi sada po prvi puta u žalbi, što je nedopušteno.

8.5. Zahtjev tužitelja za isplatom naknade za neiskorišteni godišnji odmor
treba vezati uz pravo tužitelja na godišnji odmor kao ustupljenom radniku tj. uz pravo
koje tužitelju pripada kao pravo iz skupine "drugih uvjeta rada". Međutim, pravilno je
utvrdio prvostupanjski sud da tužitelj, u situaciji kada je tuženik osporio zahtjev u
navedenom dijelu uz obrazloženje da tužitelj nema neiskorištenog godišnjeg odmora,
nije dokazao da nije iskoristio pet dana godišnjeg odmora za 2013. Treba
napomenuti da se navedene činjenice ne dokazuju saslušanjem stranaka i svjedoka,
već relevantnom dokumentacijom iz koje će biti razvidno koliko je dana godišnjeg
odmora tužitelj ostvario za 2013. i koliko dana godišnjeg odmora je tužitelj iskoristio.
Tužitelj to nije dokazao, pa je prvostupanjski sud pravilno odbio taj dio tužbenog
zahtjeva kao nedokazan.

8.6. Prvostupanjski sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim je
tužitelj potraživao uskrsnicu za 2014. i regres za godišnji odmor za 2013. i 2014. jer u
"druge uvjete rada" ne ulazi pravo radnika na uskrsnicu i regres za korištenje
godišnjeg odmora jer se ti instituti već i po svojoj prirodi, svrsi i sadržaju, neovisno što
bi i za ustupljenog radnika bili korisni i što bi u uvjetima u kojima živi htio i da se
njemu omoguće, ne mogu svrstati u osnovne uvjete rada i zapošljavanja "odnosno
druge uvjete rada". Pravila TKU korisnika, kojima su uređena ovdje prijeporna prava,
obvezuju sve osobe koje su ga sklopile ili koje su mu pristupile ili koje su bile ili su
naknadno postale članovi udruge koja ih je sklopila (u smislu odredbe čl. 257. st. 1. i

2. ZR). Ista pravila se odnose samo na radnike korisnika, što ustupljeni radnici nisu,
obzirom da oni ugovor o radu sklapaju s agencijom koja je njihov poslodavac. Stoga

5

Poslovni broj Gž R-26/2020-4

se ti ustupljeni radnici ipak ne mogu u svemu, u svim primanjima iz takvog
kolektivnog ugovora (i bez dodatnog sporazuma kod sklapanja ugovora o ustupanju
kojim bi i za ustupljenog radnika bila dogovorena ta prava) izjednačiti s radnicima
korisnika.

9. Iz ovih je razloga odlučeno kao u izreci na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

U Rijeci, 9. studenog 2022.

Predsjednik vijeća
Larisa Crnković