Poslovni broj 77 Gž R-1898/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 77 Gž R-1898/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Slavice Garac, predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Diane Preglej i Lidije Jelavić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz N. R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik K. Č., odvjetnik u Z., protiv tuženika Z. d.o.o. B., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Ž. O., odvjetnik u B., radi isplate i naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-136/2018-61 od 25. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 25. listopada 2022.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I              Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-136/2018-61 od 25. ožujka 2022. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke te pod točkom VI. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 28.143,75 kuna/ 3.735,32 eura[1] sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom do 25. ožujka 2022. pa do isplate.

 

II              Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-136/2018-61 od 25. ožujka 2022. u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke.

 

III              Preinačuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-136/2018-61 od 25. ožujka 2022. pod točkom VI izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 28.143,75 kuna/ 3.735,32 eura do iznosa od 47.518,75 kuna/ 6.306,82 eura (za iznos od 19.375,00 kuna/ 2.571,50 eura) i sudi:

 

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 19.375,00 kuna/ 2.571,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude 25. listopada 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

IV              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

 

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbacuje se žalba tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-136/2018-61 od 25. ožujka 2022. u pobijanom dijelu pod točkama IV. i V. izreke, kao djelomično nedopuštena.

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 86.184,52 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

              Pod točkom II izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju neto iznos 77.740,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

              U točki III izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 19.753,13 kn zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

              Pod točkom IV izreke je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate zakonske zatezne kamate tekuće na iznos poreza na dohodak i prirezu poreza na dohodak sadržanih u bruto iznosu od 89.509,28 kn dosuđenom pod točkom I. izreke presude, u bruto iznosu od 19.753,13 kn dosuđenom pod točkom III. izreke presude te radi isplate iznosa od 3.324,76 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. kolovoza 2013. do isplate.

U točki V. je odbijen se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Z. d.o.o. B., OIB: …, isplatiti tužitelju I. K., N. R., OIB: …, neto iznos od 20.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 16. kolovoza 2018. do isplate, sve u roku od 15 dana."

Pod točkom VI. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 28.143,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 25. ožujka 2022. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

2. Protiv navedene presude pod točkom V. izreke te pod točkom VI. izreke u dijelu u kojem nije priznat parnični trošak tužitelju preko iznosa od 28.143,75 kn žali se tužitelj

zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje ZPP) te predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu i prihvatiti tužbeni zahtjev u tom dijelu, kao i naložiti tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove prema troškovniku, uz naknadu troška sastava žalbe.

 

3. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti žali se tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 2.ZPP-a te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev ili istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, dok trošak sastava žalbe ne potražuje.

 

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

5. Žalba tužitelja je neosnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a djelomično osnovana u pogledu troškova postupka.

 

6. Žalba tuženika je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

7. Kako je pod IV. i V. izreke prvostupanjske presude djelomično odbijen tužbeni zahtjev, u tom dijelu je tuženik uspio u sporu pa sukladno odredbi čl. 358. st. 3. ZPP-a nema pravni interes podnositi žalbu protiv navedenog dijela presude, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 367. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 358. st. 3. ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja, bivšeg zaposlenika tuženika, za isplatu razlike plaće za prekovremeni rad i terenski dodatak za razdoblje od 1. kolovoza 2013. do 1. ožujka 2017., za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2013., 2014., 2015., 2016. i za razdoblje od 1. siječnja do ožujka 2017. te naknade neimovinske štete zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora.

 

 

U odnosu na žalbu tužitelja

 

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, a s obzirom da je postupak pokrenut 16. kolovoza 2018., ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da je prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

10. Iz činjeničnih navoda tužbe je vidljivo da tužitelj potražuje naknadu neimovinske štete, u skladu s odredbom čl. 1100. u svezi s čl. 19. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), tvrdeći da je tuženik onemogućavanjem korištenja godišnjeg odmora tužitelju nanio štetu njegovom psihofizičkom stanju, koji dio tužbenog zahtjeva je prvostupanjski sud odbio pod točkom V. izreke pobijane presude.

 

11. Tužitelj u žalbi u bitnome ističe da je pravo na godišnji odmor temeljno ljudsko pravo, sukladno čl. 56. st. 3. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/90, 135/97, 8/98 – pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 – pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 – pročišćeni tekst, 55/01 – ispravak, 76/10 i 85/10 – pročišćeni tekst i 5/14), čl. 7. al. d) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori br. 12/93), čl. 2. t. 3. Europske socijalne povelje ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori br. 15/02) te revidiranoj Konvenciji o plaćenom godišnjem odmoru ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori br. 3/02) pa u tom smislu nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 221.a ZPP-a jer za utvrđenje povrede prava osobnosti nije bilo potrebno izvoditi nikakva vještačenja, a s obzirom da je notorna činjenica da nemogućnost korištenja godišnjeg odmora negativno utječe na svaku osobu.

 

12. Prvostupanjski sud je, odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora, u obrazloženju pobijane presude naveo kako je tužitelj iskazao da nije često boravio s djecom, da nije išao na more, da kod kuće nije mogao obaviti nikakve druge poslove jer je bio slobodan samo nedjeljom, da mu je supruga zbog toga često prigovarala i zbog čega je dolazilo do tenzija u obitelji. No, tužitelj je istaknuo da nije imao psihičkih problema niti je odlazio k liječniku i da ne posjeduje medicinsku dokumentaciju, a nitko od saslušanih svjedoka nije potvrdio činjenicu da je tužitelj imao psihičke tegobe, osim što je svjedok A. K. naveo, za sve radnike, da se primijetio umor na poslu, ali ne i da bi tužitelj imao kakove tegobe koje bi se odrazile na njegovo psihofizičko stanje. Također je sud prvog stupnja u pobijanoj presudi naveo da je tužitelj predložio izvođenje dokaza po vještacima medicine rada i psihologu, međutim, tijekom postupka odustao je od predloženog dokaza.

 

13. S obzirom da je tužitelj u svom iskazu naveo da ne posjeduje medicinsku dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da je imao psihičke tegobe zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora, odnosno da mu se to odrazilo na njegovo psihofizičko stanje, a nitko od svjedoka nije iskazao da bi tužitelj imao zdravstvenih tegoba, pa imajući u vidu da je tužitelj odustao od dokaznog prijedloga medicinskim vještačenjem (kako je to naveo na raspravi dana 8. veljače 2022.), to je sud prvog stupnja zakonitom primjenom odredbe čl. 221.a ZPP-a odbio taj dio tužbeni zahtjeva za isplatu neimovinske štete u iznosu od 20.000,00 kn, kao neosnovan.

 

14. Naime, okolnost da nemogućnost korištenja godišnjeg odmora negativno utječe na radnika, sama po sebi ne može rezultirati zaključkom da je time povrijeđeno pravo osobnosti koje bi opravdavalo dosudu pravične novčane naknade.   

 

15. Stoga je valjalo odbiti žalbu tužitelja kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom V. izreke.

 

16. No, tužiteljeva žalba je djelomično osnovana u pogledu odluke o troškovima postupka.

 

17. Sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj tužbom zahtijevao isplatu razlike plaće po osnovi: 1.) terenskog dodatka, 2.) naknade za neiskorišteni godišnji odmor i 3.) naknade neimovinske štete. U odnosu na te tri osnove, prvostupanjski sud ocijenjuje da je tužitelj uspio u odnosu na dvije (za terenski dodatak i naknadu za neiskorišteni godišnji odmor), dok nije uspio u odnosu na neimovinsku štetu te zaključuje da je tužitelj u odnosu na osnovu uspio u omjeru od 80%, dok nije uspio u omjeru od 20% (u odnosu na neimovinsku štetu).

 

18. Opisano utvrđenje i zaključak suda prvog stupnja su pogrešni. To iz razloga što je tužitelj tužbom zahtijevao isplatu razlike plaće po osnovi: 1.) prekovremenog rada, 2.) terenskog dodatka, 3.) naknade za neiskorišteni godišnji odmor i 4.) naknade neimovinske štete pa s obzirom da tužitelj nije uspio u odnosu na jednu od navedenih odnosa (neimovinsku štetu), to je njegov uspjeh u pogledu osnove 75% (100% : 4 utužene osnove = 25% x 3 prihvaćene osnove = 75%).

 

19. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tužitelj uspio u omjeru od 62% (dosuđeni iznos od 183.677,65 kn u odnosu na ukupno zahtijevani iznos od 295.853,87 kn) jer se u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

 

20. Iz stanja spisa je vidljivo da je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 2. studenoga 2021. zahtijevao isplatu iznosa od 89.509,28 kn na ime razlike plaće za prekovremeni rad te na ime terenskog dodatka isplatu iznosa od 77.740,00 kn, na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor iznos od ukupno 19.756,13 kn kao i naknadu štete u iznosu od 20.000,00 kn, dok je prvostupanjskom presudom prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće na ime prekovremenog rada u iznosu od 86.184,52 kn, na ime terenskog dodatka iznos od 77.740,00 kn te na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor u iznosu od ukupno 19.756,13 kn, što ukupno iznosi 183.680,65 kn. S obzirom da je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potraživao isplatu od ukupno 207.005,41 kn, to je u pogledu visine uspio u omjeru od 89%. Uzimajući u obzir da je u odnosu na osnovu tužitelj uspio s 75%, konačni omjer tužiteljevog uspjeha u ovom postupku je 79,5% (75% + 89% : 2 = 82%).

 

21. Budući da tužitelju pripada pravo na naknadu pravilno utvrđenog parničnog troška od strane prvostupanjskog suda (48.437,50 kn) u omjeru od 82%, to mu je tuženik dužan naknaditi trošak u visini od 39.718,75 kn. Kako je prvostupanjskom presudom dosuđen trošak u iznosu od 20.343,75 kn, trebalo je ovom odlukom dosuditi daljnji trošak postupka u iznosu od 19.375,00 kn te odlučiti kao pod točkom III izreke ove presude.

 

 

U odnosu na žalbu tuženika

 

22. U tijeku prvostupanjskog postupka je pravilno utvrđeno:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika,

- da je u istom razdoblju radio prekovremeno, to jest od 7,00 do 17,00 sati tijekom radnog tjedna,

- da je tužitelj zajedno s tuženikovim radnicima na terenu radio više od 8 sati, odnosno da je za svaki rad na terenu radio 2 sata prekovremeno,

- da tužitelju nije bilo omogućeno korištenje godišnjeg odmora sukladno Odlukama koje je, kao i svi radnici, tužitelj primao od tuženika, ali su te Odluke (kako su to suglasno iskazivali tužitelj i svjedoci) bile dostavljene nakon što je istekla mogućnost korištenja godišnjeg odmora,

- da primjedbe radnika zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora, koje su iznesene z.z. tuženika Z. C., nisu polučile nikakve rezultate, odnosno primjedbe nisu bile uvažene,

- da su svjedoci suglasno iskazali da naknada za godišnji odmor koji nije bio korišten nije isplaćena,

- da je, na temelju nalaza i mišljenja vještaka, u razdoblju od 1. kolovoza 2013. do 1. ožujka 2017. prvostupanjski sud utvrdio ukupnu razliku za prekovremeni rad za tužitelja u iznosu od 86.184,52 kn, dok za terenski dodatak razlika iznosi 77.740,00 kn,

- da je u čl. 8. Ugovora o radu od 28. lipnja 2010. (list 188-191) ugovoreno da tužitelj ima pravo na godišnji odmor u svakoj kalendarskoj godini u trajanju od najmanje 4 tjedna, da se subote uračunavaju u dane godišnjeg odmora, da će se za vrijeme godišnjeg odmora radniku isplatiti naknada plaće u visini prosječene plaće isplaćene u posljednja 3 mjeseca prije mjeseca u kojem se isplaćuje naknada,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka od 11. studenoga 2020. (list 371-377) proizlazi da tužitelju pripada naknada za ugovoreni godišnji odmor u trajanju od 20 dana i to za 2014., 2015., 2016. i do 1. ožujka 2017., i to za 2014. u bruto iznosu od 5.968,22 kn, za 2015., u bruto iznosu od 5.827,60 kn, za 2016., u bruto iznosu od 5.968,22 kn i za 2017., u bruto iznosu od 1.022,88 kn,

- da je tužitelj podneskom od 2. studenoga 2021. konačno postavio tužbeni zahtjev zahtijevajući naknadu za neiskorišteni godišnji odmor u visini bruto plaće od 4.741,47 kn, i to za 2013., 2014., 2015., 2016., a za 2017. za razdoblje od 1. siječnja do 1. ožujka 2017., u bruto iznosu od 790,25kn,

- da, iako nalazom i mišljenjem vještaka nije obuhvaćena naknada za neiskorišteni godišnji odmor za 2013., imajući u vidu činjenicu da je sud prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza utvrdio kako tužitelj za utuženo razdoblje, a samim time i za 2013., nije koristio godišnji odmor jer mu to od strane tuženika nije omogućeno, niti je tuženik tijekom postupka dokazao da bi mu bila isplaćena naknada, to je prvostupanjski sud odlučujući o granicama postavljenog tužbenog zahtjeva također prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2013. u bruto iznosu od 4.741,47 kn.

 

23. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredaba čl. 56. st. 1. i 2. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo ("Narodne novine", br. 143/13 – pročišćeni tekst – dalje: KU za graditeljstvo/13), gdje je u st. 2. propisano da terenski dodatak iznosi od 80,00 – 170,00 kuna dnevno te čl. 54. st. 1. i 2. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo ("Narodne novine", br. 115/15 – dalje: KU za graditeljstvo/15), gdje je u st. 2. propisano da terenski dodatak iznosi od 90,00 – 170,00 kuna dnevno, dosudio terenski dodatak u utuženom iznosu od 80,00 kn po danu za razdoblje od 1. kolovoza 2013. do 31. prosinca 2015., a od 1. siječnja 2016. do 1. ožujka 2017. u iznosu od 90,00 kn po danu.

 

24. Također je prvostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 86. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13) i čl. 94. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14, 12/17 i 98/19) te odredbom čl. 13. Ugovora o radu od 28. lipnja 2010. (list 188-191 spisa) tužitelju dosudio razliku plaće na ime prekovremenog rada s uvećanjem od 50%.

 

25. Tuženik u žalbi prvenstveno ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer je vještak nalaz i mišljenje izradio na temelju iskaza samog tužitelja, a da za to nije imao nikakve dokaze niti je izvršio uvid u ukupnu dokumentaciju i računovodstvo tuženika.

 

26. Na opisane žalbene navode treba odgovoriti kako je prvostupanjski sud rješenjem na ročištu održanom dana 19. travnja 2021. (list 396 spisa) naložio tuženiku da, u roku 15 dana, dostavi ili omogući knjigovodstvenom vještaku uvid u dokumentaciju koja je potrebna za izradu pisanog nalaza i mišljenja, a kako je to i određeno rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj Pr-136/18-26 od 18. prosinca 2019., a koju dokumentaciju, unatoč traženju vještaka, tuženik nije dostavio, uz upozorenje na izricanje novčane kazne tuženiku po proteku navedenog roka u iznosu od 5.000,00 kn, sukladno čl. 10. st. 2. ZPP-a. Nakon toga je sudski vještak M. M. izradila dopunski nalaz i mišljenje, koji je zaprimljen u spis 6. listopada 2021., a na koji se tuženik (podneskom od 12. listopada 2021., list 444 spisa) očitovao navodeći kako je iz putnih listova koji su dostavljeni vještaku vidljivo da je navedeno vozilo vozio vozač P. (radi se o P. N.), a nigdje se ne navodi kao vozač I. K. pa smatra besmislenim pripisivati vožnju vozaču koji nije vozio vozilo.

 

27. Iz iskaza tužitelja na ročištu 9. svibnja 2019. (list 343-344 spisa), kao i iz iskaza svjedoka A. K., D. C. i Ž. J. (list 66-69 spisa) proizlazi da je radno vrijeme tužitelja u utuženom razdoblju bilo od 7,00-17,00 sati, da je mjesto rada bilo ovisno o nalogu poslodavca, a na teren je bilo potrebno doći u 7,00 sati te je radno vrijeme trajalo do 17,00 sati; da je tužitelj upravljao mini bagerom, koji radni stroj nije bio podoban za kretanje u prometu, već je bio vožen na labudici koja je bila prikopčana za kombi vozilo, reg. oznake BJ 401-EI, kojom je upravljao P. N. te je on mini bager dovezao na teren.

 

28. Dakle, suprotno žalbenim navodima, tužitelju nije "pripisana“ vožnja drugog vozača, već su putni listovi koji su izdavani za kombi vozilo reg. oznake BJ 401-EI, korišteni kao dokaz da je tužitelj radio na terenu (udaljenom više od 30 km od sjedišta poslodavca) za koji mu pripada pravo na isplatu terenskog dodatka, a s obzirom da je tužitelj radio upravo na onom mjestu rada gdje je s navedenog kombi vozila istovaren mini bager.

 

29. Iz stanja spisa je vidljivo da je tuženik u očitovanju na osnovni nalaz i mišljenje vještaka od 11. studenoga 2020. (list 371-377 spisa), u podnesku zaprimljenom u spis 14. prosinca 2020. (list 387 spisa), naveo da prigovara nalazu i mišljenju vještaka jer je isti izrađen na temelju privatnih isprava (šihterica), koje je vodio sam tužitelj, a koja isprava nije službeni dokument društva

 

30. Činjenicu da je tužitelj u utuženom razdoblju radio prekovremeno, od 7,00 do 17,00 sati, je sud prvog stupnja utvrdio na temelju iskaza svjedoka i iskaza tužitelja te na temelju javne isprave - pravomoćne presude Prekršajnog suda u Bjelovaru broj Pp G-40/2019 od 4. listopada 2019. Tom presudom je odlučeno da su tuženik kao pravna osoba i z.z. Z. C. kao odgovorna osoba u svojstvu poslodavca tužitelju kao radniku KV strojara s rasporedom radnog vremena 6 dana u tjednu, od ponedjeljka do subote od 07,00 do 17,00 sati, zahtijevali da radi duže od 50 sati tjedno, tj. ukupno 60 sati što je 10 sati više od Zakonom dopuštenog, dakle, što su kao pravna i odgovorna osoba u svojstvu poslodavca postupili suprotnog odredbi čl. 65. st. 3. ZR, što kao pravna i odgovorna osoba u svojstvu poslodavca radniku I. K. nisu omogućili korištenje godišnjeg odmora u trajanju od najmanje 4 tjedna, za 2015., 2016. i 2017. godinu, dakle, kao pravna i odgovorna osoba u svojstvu poslodavca nisu radniku omogućili korištenje godišnjeg odmora, suprotno odredbi čl. 77.st.1. ZR, pa su time počinili prekršaje iz čl. 229.st.1.t.16. u vezi st.2. i čl. 228. st. 1. t.15. u svezi st. 2. Zakona o radu, za koje im se prekršaje, temeljem istog propisa, a uz primjenu čl. 37. st. 1. t. 3. i čl. 39. Prekršajnog zakona i istima su izrečene novčane kazne i to tuženiku u ukupnom iznosu od 4.000,00 kn, a Z. C. ukupno u iznosu od 2.000,00 kn.

 

31. Iz naprijed navedenog proizlazi da je sud prvog stupnja utvrdio, na temelju provedenih dokaza, da je tužitelj u utuženom razdoblju radio prekovremeno, da je radio na terenu te da mu tuženik nije omogućio korištenje godišnjeg odmora pa je na osnovi tih utvrđenja odredio zadatak vještaku, i to rješenjem poslovni broj Pr-136/2018-26 od 18. prosinca 2019. (list 357-358 spisa). S druge strane je sudski vještak, na temelju naprijed opisanih utvrđenja prvostupanjskog suda, sačinio nalaz i mišljenje (što znači da nije vještak utvrđivao je li tužitelj radio prekovremeno i na terenu, kako to pogrešno ističe tuženik u žalbi, već je to utvrdio sud) u pogledu visine utužene novčane tražbine, a što je učinio jasno, potpuno i u skladu s pravilima struke. Pritom tuženik nije uspio dovesti u sumnju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda niti pravilnost nalaza i mišljenja vještaka.

 

32. Nadalje, odredbom čl. 13. st. 4. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine", br. 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09 – ispravak, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14 i 137/15) je propisano da se terenski dodatak u tuzemstvu i inozemstvu isplaćuje se kada radnik boravi izvan mjesta svojega prebivališta ili uobičajenog boravišta radi poslova koje obavlja izvan sjedišta poslodavca ili sjedišta izdvojene poslovne jedinice poslodavca i kada poslodavac obavlja takvu vrstu djelatnosti koja je po svojoj prirodi vezana za rad na terenu (mjesto rada se razlikuje od mjesta sjedišta poslodavca ili njegove poslovne jedinice i mjesta prebivališta ili uobičajenog boravišta radnika, pri čemu je mjesto rada udaljeno od tih mjesta najmanje 30 kilometara). Terenski dodatak može se pod ovim uvjetima isplatiti i u slučaju kada ne postoji potreba za noćenjem radnika na terenu.

 

33. U konkretnom slučaju je sud prvog stupnja, u skladu s naprijed citiranom odredbom, utvrdio broj dana koje je u pojedinom mjesecu tužitelju odradio na terenu, i to na udaljenosti većoj od 30 km od sjedišta poslodavca.

 

34. Na žalbene navode tuženika da je on tužitelju isplatio naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2017. te da se to može utvrditi uvidom u dokumentaciju u spisu, treba reći da je prvostupanjski sud naveo da je tuženik u prilog osnovanosti navoda da je tužitelju isplaćena naknada zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora, dostavio obračun plaće od 1. do 31 siječnja 2017. (list 227) na kojem je rukom napisana opaska, pod stavkom propisani ili ugovoreni dodaci na plaću radnika, "Nakn. za neiskor. god. odmor“ u iznosu od 1.091,28 kn. No, uzimajući u obzir da je tužitelj kod tuženika radio do 1. ožujka 2017. kada je dao otkaz Ugovora o radu, prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je navedeni iznos tužitelju doista i isplaćen dana 11. srpnja 2017. kako se to navodi u obračunu, jer nije dostavio dokaz da je navedeni iznos plaćen na tužiteljev tekući račun, odnosno izvod iz žiro računa tuženika da je doista na tužiteljev tekući račun taj iznos uplaćen, zbog čega ne prihvaća tvrdnju tuženika da je tužitelju doista plaćena naknada za neiskorišteni godišnji odmor za 2017., i to za razdoblje do 1. ožujka 2017., koji zaključak prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

35. Drugim riječima, tuženik nije dostavio dokumentaciju iz koje bi prvostupanjski sud na nedvojbeni način mogao utvrditi da je tužitelju isplaćena naknada za neiskorišteni godišnji odmor.

 

36. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno te je valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

37. Slijedom svega navedenoga i na osnovi odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točkama I i II izreke, a na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a kao u točko III izreke ove presude.

 

38. S obzirom da je tužitelj u žalbenom postupku uspio samo u pogledu odluke o trošku, ali ne i u pogledu glavnog zahtjeva, temeljem odredaba čl. 35. st. 2., čl. 154. st. 5. i čl. 166. st. 2. ZPP-a nema pravo na naknadu troška nagrade punomoćniku za sastav žalbe (točka IV izreke).

 

U Zagrebu 25. listopada 2022.

 

 

   Predsjednik vijeća:

              Slavica Garac, v.r.