Broj: Gž Ovr-911/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Andrei Boras-Ivanišević, u pravnoj stvari ovrhovoditelja R. L. e., OIB: …, R. A., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu H.& Z.&B. B. j.t.d., Z., protiv ovršenika D. I., OIB: …, iz P., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Z., radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr-267/2012 od 17. travnja 2019., 8. studenoga 2019.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se žalba ovršenika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr-267/2012 od 17. travnja 2019.

 

II. Odbija se zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe od 16. travnja 2019.

 

Protiv navedenog rješenja žali se ovršenik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13, 89/14; dalje: ZPP), a koji se zakon u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe članka 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.) i članka 19. stavka 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05., 121/05., 67/08.; dalje:OZ).

 

Ovrhovoditelj je odgovorio na žalbu ovršenika.

 

Žalba ovršenika nije osnovana.

 

Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem odbio prijedlog za odgodu ovrhe na temelju odredbe članka 29. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15.; dalje: ZPK), budući da se odredba članka 19. k ZPK-a, koja je u Zakon o potrošačkom kreditiranju unesena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZIDZPK), objavljenim u "Narodnim novinama" broj 102/15., ne može primijeniti na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja zakona na snagu, što je slučaj u ovom predmetu. Prvostupanjski sud je smatrao da nema ni mjesta primjeni Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine", broj 72/17; dalje: Zakon o ništetnosti), a da nisu ispunjene ni pretpostavke za odgodu ovrhe propisane odredbama OZ-a.

 

Ovršenik u žalbi u bitnome navodi da su utvrđenja suda po kojima ne može doći do odgode ovrhe pogrešna.

 

Sa stavom prvostupanjskog suda slaže se i ovaj drugostupanjski sud iz razloga kako slijedi.

 

Prvenstveno je za istaknuti da je Sud Europske unije u Luksemburgu u predmetu broj C-630/17, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje: UFEU), koji je uputio Općinski sud u Rijeci – Stalna služba u Rabu, dana 14. veljače 2019. donio presudu koji zahtjev se odnosi se na tumačenje članaka 56. i 63. UFEU-a i članka 4. stavka 1., članka 17., članka 24. točke 1. i članka 25. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL L 351, 20.12.2012., str. 1.).

 

U navedenom zahtjevu za prethodnu odluku, Općinski sud u Rijeci-Stalna služba u Rabu postavio je, između ostaloga, i pitanje je li Zakon o ništetnosti usklađen s člancima 56. i 63. UFEU-a, jer je smatrao da se navedenim propisom može povrijediti sloboda društva R. S.. S. –J. - W. na pružanje financijskih usluga. Pri tom je sud dvojio u mogućnosti opravdavanja takve povrede ciljevima koje je hrvatska vlada istaknula radi obrazloženja retroaktivne primjene tog zakona. 

 

U odnosu na to postavljeno pitanje, Sud EU je u svojoj odluci naveo kako iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da slobodno pružanje usluga iz članka 56. UFEU-a zahtijeva uklanjanje svake diskriminacije prema pružatelju usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici na osnovi njegove državne pripadnosti, kao i ukidanje svakog ograničenja, čak i ako se ono na jednak način primjenjuje na domaće pružatelje usluga i na one iz drugih država članica, kad je ono takve prirode da zabranjuje, otežava ili čini manje privlačnima djelatnosti pružatelja usluga koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici u kojoj zakonito pruža istovrsne usluge (presuda od 18. srpnja 2013., Citroën Belux, C-265/12, t. 35. i navedena sudska praksa).

 

Sud se proglasio nadležnim za razmatranje usklađenosti Zakona o ništetnosti od 14. srpnja 2017. sa slobodnim pružanjem usluga jer ugovor nastavlja proizvoditi učinke i nakon tog datuma.

 

Stoga zaključuje da, budući da se Zakonom o ništetnosti uspostavlja derogativno uređenje za određene financijske usluge s obzirom na okolnost ima li pružatelj sjedište u državi članici različitoj od one u kojoj se pruža usluga, valja zaključiti da se do 30. rujna 2015. hrvatskim pravom provodila izravna diskriminacija prema vjerovnicima s poslovnim nastanom izvan Republike Hrvatske, a nakon toga je datuma ništetnost ugovora o kreditu sklopljenih s neovlaštenim vjerovnikom proširena na ugovore s vjerovnicima s poslovnim nastanom u toj državi članici.

 

U hrvatskom pravnom poretku ništetnost ugovora o kreditu sklopljenih s neovlaštenim vjerovnikom istodobno je propisana odredbama Zakona o ništetnosti i odredbama ZPK-a. Međutim, područje primjene tih dvaju zakona nije istovjetno.

 

Stoga, budući da se Zakonom o ništetnosti uspostavlja derogativno uređenje za određene financijske usluge s obzirom na okolnost ima li pružatelj sjedište u državi članici različitoj od one u kojoj se pruža usluga, Sud EU zaključuje da se do 30. rujna 2015. hrvatskim pravom provodila izravna diskriminacija prema vjerovnicima s poslovnim nastanom izvan Republike Hrvatske, a nakon toga je datuma ništetnost ugovora o kreditu sklopljenih s neovlaštenim vjerovnikom proširena na ugovore s vjerovnicima s poslovnim nastanom u toj državi članici. Budući da je nakon tog datuma uređenje ništetnosti bilo jednako primjenjivo na sve neovlaštene vjerovnike, Zakon o ništetnosti ugovora, glede tog razdoblja, ograničava ostvarivanje slobodnog pružanja usluga.

 

Pravni učinak citirane odluke u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da su bez učinka odredbe Zakona o ništetnosti, odražava se i na ovršne postupke pokrenute na temelju ovršne isprave – solemniziranog ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima i založnog prava na nkeretninama upisanog na teret dužnika radi osiguranja predmetne ugovorne tražbine (u konkretnom slučaju na prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe temeljem odredbe članka 6. st. 1. Zakona o ništetnosti). 

 

Jedna od temeljnih doktrina europskog prava koju je postavio Sud EU u Luksemburgu je doktrina izravnog učinka, prema kojoj se smatra da pravo EU-a (bilo ono primarno ili sekundarno), stvara subjektivna prava pojedincima, ako su njegove odredbe dovoljno jasne, precizne i bezuvjetne tako da se mogu smatrati pravičnima.

 

Jednako tako, doktrina nadređenosti, prema kojoj se s obzirom na određenja EU prava kao novog pravnog poretka ili prava razvijenog na temelju akta kojim su se države članice odrekle dijela suvereniteta u korist EU-a, predviđa da u slučaju sukoba nacionalnog prava, bez obzira na to koje razine i prava Europske unije koje ima izravni učinak, sud pred kojim se vodi postupak mora primijeniti pravo Europske unije.

 

Za slučaj da Sud EU u Luksemburgu utvrdi kroz prethodni postupak neusklađenost nacionalnog prava sa pravom EU-a, sud države članice dužan je u konkretnom predmetu isključiti primjenu nacionalnog prava te izravno i neposredno primijeniti propise EU.

 

Slijedom svega naprijed iznijetog, a obzirom da je Sud EU utvrdio kako odredbe Zakona o ništetnosti nisu u skladu sa člancima 56. i 63. UFFU, ovaj sud je prilikom odlučivanja o žalbi dužan isključiti primjenu navedenog Zakona.

 

U odnosu na odgodu ovrhe na temelju odredaba ZPK-a, za istaknuti je da je odredbom članka 19.k stavka 1. ZPK-a propisano je da će sud, ako se radi ostvarenja tražbine iz ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem vodi ovršni postupak protiv potrošača koji je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti, na prijedlog ovršenika, odgoditi ovrhu do pravomoćnog okončanja postupka radi utvrđenja ništetnosti, ne ispitujući postojanje drugih zakonom propisanih pretpostavki o odgodi ovrhe na prijedlog ovršenika. Stavkom 2. istog članka propisano je da u slučaju iz stavka 1. tog članka ovrhovoditelj ne može uvjetovati odgodu ovrhe davanjem jamčevine, dok iz stavka 3. istog članka proizlazi da prijedlog za odgodu ovrhe prema tom Zakonu potrošač kao ovršenik može zatražiti neovisno od toga je li podnio prijedlog za odgodu ovrhe u ovršnom postupku koji je u tijeku na dan stupanja na snagu ovoga Zakona.

 

Člankom 3. ZIDZPK-a propisano je da će se taj Zakon objaviti u "Narodnim novinama", te da stupa na snagu 30. rujna 2015.

 

Odredbom članka 29. ZPK-a (objavljenog u "Narodnim novinama", broj 75/09.) propisano je da se taj Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog Zakona, osim u slučajevima iz stavka 2. ovoga članka (kojim je propisana obveza obavještavanja potrošača o promjenama uvjeta ugovora).

 

Nadalje, odredbom člankom 30. ZPK-a propisano je da taj zakon stupa na snagu 1. siječnja 2010.

 

S obzirom da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sklopljen 1. listopada 2009., dakle prije stupanja na snagu ZPK-a, to se taj Zakon, kao ni naknadne izmjene i dopune tog Zakona, sukladno naprijed citiranoj odredbi članka 29. ZPK-a, ne mogu primijeniti u predmetnom postupku.

 

Dakle, poštujući opće načelo zabrane retroaktivnosti primjene zakona, tim više što je zabrana retroaktivnosti za ugovore koji su zaključeni prije stupanja na snagu ZPK-a izrijekom propisana člankom 29. ZPK-a, zaključak prvostupanjskog suda je pravilan. 

 

S obzirom da je ovršenik predložio odgodu ovrhe i na temelju članka 61. OZ-a, prvostupanjski sud je ispitivao i pretpostavke za odgodu ovrhe u okvirima navedene odredbe te pravilno utvrdio da ni po tom osnovu odgoda predmetne ovrhe nije dopuštena.

 

Odredbom članka 61. stavka 1. toč. 1.-8. OZ-a propisani su razlozi zbog kojih sud, na prijedlog ovršenika može u potpunosti ili djelomično odgoditi ovrhu (objektivne pretpostavke), uz uvjet da ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno kako bi se spriječilo nasilje (subjektivne pretpostavke).

 

Dakle, prema citiranoj zakonskoj odredbi, moraju kumulativno biti ispunjene dvije pretpostavke da bi sud dozvolio odgodu ovrhe.

 

U konkretnom slučaju, iz stanja spisa ne proizlazi da bi bila ispunjena subjektivna pretpostavka za odgodu ovrhe.

 

Naime, ovršenik navodi, ali ničim ne dokazuje, da bi mu provedbom ovrhe nastupila nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prijedlog za odgodu ovrhe i po tom osnovu.

 

Slijedom navedenog, a budući da žalbenim navodima ovršenika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke, na temelju odredbe članka 380. toč. 2. ZPP-a, trebalo je odlučiti kao u dijelu pod točkom I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

 

Nadalje, ovrhovoditelju nije priznat zatraženi trošak sastava odgovora na žalbu s obzirom na to da isti nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, pa je trebalo odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

 

Split, 8. studenoga 2019.