Broj: Revr 819/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća, i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. Ž. iz R., OIB ..., koju zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u R., protiv tuženika Grada R., R., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-613/17-2 od 30. siječnja 2018., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1328/13-22 od 15. prosinca 2016., u sjednici održanoj 12. ožujka 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužiteljice, podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-613/17-2 od 30. siječnja 2018., kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se revizija tužiteljice u odnosu na odluku o privremenoj mjeri i troškovima postupka, kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 480.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačno navedene iznose od dospijeća pa do isplate, s time da prvi iznos dospijeva 5. svibnja 2010., a posljednji 5. travnja 2015., te je odbijen zahtjev za naknadu parničnih troškova.

 

Pod točkom 2. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 45.365,00 kn.

 

Rješenjem istog suda odbijen je prijedlog tužiteljice za izdavanjem privremene mjere, sadržaja preciznije navedenog u tom rješenju, radi osiguranja naprijed navedene tražbine tužiteljice.

 

Presudom suda drugog stupnja u točki I. izreke potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom 1. izreke te pod točkom 2. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 39.115,00 kn, dok je u točki II. izreke preinačena navedena prvostupanjska presuda u točki 2. izreke, u dijelu u kojem je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak preko iznosa od 39.115,00 kn do iznosa 45.365,00 kn (za iznos od 6.250,00 kn) na način da je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 6.250,00 kn, a u točki III izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.

 

Rješenjem istog suda potvrđeno je rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1328/13-22 od 15. prosinca 2016. o odbijanju privremene mjere.

 

Protiv drugostupanjske presude u točkama I i III izreke, te protiv navedenog rješenja tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači obje nižestupanjske presude i prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice te odredi zatraženu privremenu mjeru uz dosudu tužiteljici troškova postupka, podredno predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda i rješenja i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je dijelom neosnovana, a dijelom nedopuštena.

 

Predmet spora je tražbina tužiteljice s osnove naknade plaće zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa i nevraćanja tužiteljice na rad za razdoblje od travnja 2010. do ožujka 2015., u ukupnom iznosu od 480.000,00 kn.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Iako se tužiteljica u podnesenoj reviziji poziva na bitne povrede odredbi parničnog postupka, ona ih ničim ne obrazlaže te se prigovori u navedenom pravcu, temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a, nisu razmatrali.

 

Tužiteljica svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je presudom P-1466/92 Općinskog suda u Rijeci od 29. srpnja 1992. koji je vođen između S. Ž. kao tužiteljice i Općine R. kao tuženika poništeno rješenje Općine R. - Izvršnog vijeća od 8. travnja 1991. broj 2170-31-92-91-1 Klasa: 112-02/91-05/35, te je naložio tuženici rasporediti tužiteljicu na obavljanje poslova i radnih zadataka radnog mjesta koje odgovara njenoj stručnoj osposobljenosti, kao i činjenici da tuženik tužiteljicu nije vratio na rad.

 

Sudovi nižeg stupnja u postupku koji je prethodio reviziji utvrdili su:

 

- da je tužiteljica temeljem presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1466/92 u ovršnom postupku protiv Grada R. pravovremeno zatražila vraćanje tužiteljice na rad,

 

- da je tuženik prigovorio da on nije pravni sljednik Općine R. glede vraćanja tužiteljice na rad, zbog čega je upućen u parnicu na utvrđenje da ovrha u tom predmetu nije dozvoljena,

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Prp-891/00 od 20. veljače 2011. presuđeno da ovrha nije dopuštena, jer je osnovan navedeni prigovor tuženika.

 

Na temelju tih utvrđenja sudovi nižeg stupnja odbijaju tužbeni zahtjev tužiteljice cijeneći da je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđena nedopuštenost izvršenja - ovrhe radi vraćanja na rad tužiteljice kod tuženika, smatraju da ne postoji ni obveza tuženika da tužiteljici naknadi plaće za utuženo razdoblje u kojem tužiteljica nije radila, te se pozivaju na čl. 85. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR). Pri iznošenju navedenog pravnog shvaćanja pozivaju se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-392/11 od 14. travnja 2011., donesenu u postupku koji je tužiteljica vodila protiv tuženika, radi isplate naknade plaće za razdoblje od 1. rujna 1997. do 30. travnja 2007.

 

Pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava tužiteljica u reviziji navodi da presuda donesena u predmetu P-891/00 ne utječe na pravne učinke presude donesene u predmetu P-1446/92 jer tom presudom nije ukinuta niti stavljena izvan pravne snage ranije navedena presuda kojom je utvrđen nezakonitim tužiteljičin otkaz i kojom je naloženo njezino vraćanje na rad, jer bi tako nešto bilo suprotno načelu pravne sigurnosti i predstavljalo bi "ponovno suđenje da ne postoji obveza vraćanja tužiteljice na rad". Iznoseći navedene prigovore poziva se na odluku Ustavnog suda poslovni broj U-I-101/97 od 22. prosinca 2004.

 

Ukazujući na pogrešnu primjenu materijalnog prava tužiteljica osporava i izneseno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova prema kojem nije dokazala pasivnu legitimaciju tuženice. Tvrdi da je pasivnu legitimaciju tuženice dokazala presudom P-1466/92 kao i odlukom ovog suda poslovni broj Rev-2411/95 od 6. svibnja 1991., te odlukom Ustavnog suda poslovni broj U-II-1028/03 od 7. srpnja 2005., kojom je ukinuta odluka ovog suda poslovni broj Rev-2729/99. od 12. lipnja 2002. Uz navedeno poziva se i na odluku Upravnog suda RH poslovni broj Us-11014/2000-6 od 4. ožujka 2004., kojom je tužiteljici priznato svojstvo osiguranice temeljem radnog odnosa kod tuženice od 8. srpnja 1991. pa nadalje. Smatra da iz navedenih odluka proizlazi pasivna legitimacija tuženice. Ponavljajući da postoji pasivna legitimacija tuženice navodi da je po presudi posl. br. P-1359/93/13 od travnja 1994., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1453/94 od 5. travnja 1995., u postupku ovrhe pod poslovnim brojem I-660/95 ishodila naknadu plaće za razdoblje od srpnja 1991. do siječnja 1994., a da je u tri slijedeća postupka odbijena s tužbenim zahtjevom, ali da je u tim postupcima povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz čl. 6. st. 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 1. Protokola 1. Uz navedenu Konvenciju, zbog čega je pred Europskim sudom za ljudska prava, nakon što je iscrpila domaća pravna sredstva, pokrenula odgovarajuće postupke.

 

Suprotno navodima iz revizije pravilno su sudovi nižeg stupnja primijenili materijalno pravo.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Temeljem odredbe čl. 87. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09), kao i čl. 95. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14) za razdoblje u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom radnik ima pravo na naknadu plaće.

 

S obzirom na neprijeporna utvrđenja sudova nižeg stupnja da tuženica, na temelju presude Općinskog suda u Rijeci P-1466/92, nije dužna tužiteljicu vratiti na rad, za zaključiti je da tužiteljica nije u radnom odnosu kod tuženika, slijedom čega nije niti aktivno legitimirana tražiti naknadu plaće.

 

U odnosu na navode revizije ističe se da tužiteljici nisu povrijeđena ustavna prava niti pravo na rad i pravo na slobodno biranje poziva i zaposlenja zajamčena Ustavom Republike Hrvatske kao niti prava iz odredbe čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Protokola 1. uz Konvenciju.

 

Naime, u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1028/2003 od 7. srpnja 2005., kojom je ukinuta presuda ovog suda poslovni broj Rev-2729/100 999 od 12. lipnja 2002. te presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-638/98 od 10. veljače 1990. i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3293/94 od 16. prosinca 1997. i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, izneseno je pravno shvaćanje prema kojem su navedeni sudovi pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu tužiteljice za naknadu plaće zbog nevraćanja na rad kod tuženice propustili cijeniti i odredbu čl. 45. Uredbe o ustroju županijskih ureda ("Narodne novine" broj 116/93 - nadalje Uredba) koja propisuje:

 

"Župani, gradonačelnici i općinski načelnici preuzet će 1. siječnja 1994. službenike organa uprave i službi dosadašnjih općina koji nisu preuzeti temeljem čl. 42. Uredbe i sporazumno ih rasporedi najkasnije do 31. siječnja 1994. u odgovarajuća upravna tijela i službe županija, gradova i općina, sukladno aktima o njihovom unutarnjem ustroju.

 

Ako nije postignut sporazum o rasporedu službenika iz st. 1. citiranog članka odluku o tome u koju jedinu jedinicu lokalne samouprave će se rasporediti pojedini službenik, donosi župan".

 

Prema navedenom shvaćanju Ustavnog suda, sudovi iz ukinutih odluka, uz odredbu čl. 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine" broj 90/92) te čl. 42. Uredbe nisu ocijenili sadržaj odredbe čl. 45. Uredbe. Navedenom odlukom Ustavnog suda, kao ni ostalim odlukama na koje se tužiteljica poziva, nije izraženo pravno shvaćanje prema kojem bi tuženica bila pasivno legitimirana za njezino vraćanje na rad već da nije ocijenjen sadržaj čl. 45. citirane Uredbe. Tužiteljica nije ni tvrdila da je župan u konkretnoj situaciji donio bilo kakvu odluku, a posebno ne odluku da bi u smislu čl. 45. Uredbe tuženica bila dužna vratiti tužiteljicu na rad, a posljedično tome i da bi joj bila dužna isplatiti naknadu plaće zbog nevraćanja na rad kod tuženice.

 

Stoga je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da u konkretnoj situaciji, kada je pravomoćnom presudom određeno da je nedopustiva ovrha u postupku radi vraćanja tužiteljice na rad kod tuženice, (bez obzira što je tuženica jedna od pravnih slijednica bivše općine R., u odnosu na koju je donesena presuda prema kojoj je pravna prednica sadašnje tuženice odnosno općina R. bila dužna vratiti tužiteljicu na rad), i kada je čl. 45. Uredbe propisano da ukoliko nema sporazuma o tome koja pravna slijednica bivše općine R. će se vratiti tužiteljica na rad da odluku o tome donosi župan, a kada župan takvu odluku nije donio, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo iz citirane odredbe ZR-u kada su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice zbog nedostatka pasivne legitimacije, jer bi u takvoj situaciji tužiteljici za predmetnu tražbinu mogle eventualno biti pasivno legitimirane sve ostale pravne sljednice bivše općine R., uključujući i Županiju P-G, ali ne i tuženica koja je jedina ishodila pravomoćnu presudu prema kojoj ona nije pasivno legitimirana za vraćanje tužiteljice na rad u njezine službe.

 

Iz navedenih razloga ostale odluke na koje se poziva tužiteljica nisu pravno relevantne.

 

Zbog navedenog valjalo je na osnovi odredbe čl. 393. ZPP-a presuditi kao u izreci ove presude.

 

Prema odredbi čl. 400. ZPP, koja se u ovršnom postupku primjenjuje temeljem odredbe čl. 19. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13 i 93/14 - dalje: OZ) propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).

 

U postupku u povodu revizije protiv rješenja, prema odredbi čl. 400. st. 3. ZPP-a na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog Zakona o reviziji protiv presude.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Tužiteljice u podnesenoj reviziji na citirano drugostupanjsko rješenje o privremenoj mjeri nije postavila ni jedno pravno pitanje, nego je podnesena revizija napisana kao redovna reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP-a.

 

Iz navedenih razloga revizija protiv tog rješenja nije dopuštena pa je na temelju čl. 392. st. 1. u svezi čl. 400. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u izreci rješenja.

 

U odnosu na podnesenu reviziju na odluku o troškovima parničnog postupka ističe se da je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2005. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg je dopuštena revizija.

 

Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka (jednako kao i odluka o troškovima postupka sadržana u presudi) nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojeg je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova postupak niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispedencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom bilo presudom ili rješenjem.

 

Budući da nije dopuštena revizija u odnosu na odluku o troškovima postupka, to je reviziju tužiteljice i u tom dijelu valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u svezi čl. 400. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 12. ožujka 2019.