1                        Poslovni broj: 12: Pr-136/2018-61

 

        

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru                                                                             

Josipa Jelačića 3

43000 Bjelovar

                                                                                                  Poslovni broj: 12: Pr-136/2018-61

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Bjelovaru po sucu toga suda Gordani Malvić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari  tužitelja I. K., OIB: …, N. R., D. …, zastupan po punomoćniku K. Č., odvjetniku iz Z., I. …, protiv tuženika Z. d.o.o., OIB: …, B., G. P. …, zastupan po punomoćniku Ž. O., odvjetniku iz B., I. V. T. …, radi isplate i naknade štete, nakon održane i zaključene, javne glavne rasprave 8. veljače 2022., u nazočnosti punomoćnika stranaka, primjenom odredbe čl. 335. st. 4 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,  88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), dana 25. ožujka 2022.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Nalaže se tuženiku Z. d.o.o. G. P. …, 43000 B., OIB: …, isplatiti tužitelju I. K., N. R., D. …, OIB: …, bruto iznos od 86.184,52 kuna sa zakonskom zateznom tekućom na pojedine iznose kako slijedi:

na iznos od 1.573,02 kn tekućom od 15.9.2013. do isplate,

na iznos od 1.892,24 kn tekućom od 15.10.2013. do isplate,

na iznos od 1.560,16 kn tekućom od 15.11.2013. do isplate,

na iznos od 1.004,90 kn tekućom od 15.2.2014. do isplate,

na iznos od 4.000,50 kn tekućom od 15.3.2014. do isplate,

na iznos od 3.047,76 kn tekućom od 15.4.2014. do isplate,

na iznos od 2.586,24 kn tekućom od 15.5.2014. do isplate,

na iznos od 1.778,04 kn tekućom od 15.6.2014. do isplate,

na iznos od 1.700,60 kn tekućom od 15.8.2014. do isplate.

na iznos od 2.624,46 kn tekućom od 15.9.2014. do isplate,

na iznos od 2.990,34 kn tekućom od 15.10.2014. do isplate,

na iznos od 1.391,40 kn tekućom od 15.11.2014. do isplate

na iznos od 2.222,50 kn tekućom od 15.12.2014. do isplate,

na iznos od 231,90 kn tekućom od 15.1.2015. do isplate,

na iznos od 1.373,94 kn tekućom od 15.2.2015. do isplate,

na iznos od 2.667,00 kn tekućom od 15.3.2015. do isplate,

na iznos od 2.990,34 kn tekućom od 15.4.2015. do isplate,

na iznos od 2.182,14 kn tekućom od 15.5.2015. do isplate,

na iznos od 3.471,06 kn tekućom od 15.6.2015. do isplate,

na iznos od 2.990,34 kn tekućom od 15.7.2015. do isplate,

na iznos od 2.937,40 kn tekućom od 15.8.2015. do isplate,

na iznos od 2.624,46 kn tekućom od 15.9.2015. do isplate,

na iznos od 1.778,04 kn tekućom od 15.10.2015. do isplate,

na iznos od 2.586,24 kn tekućom od 15.11.2015. do isplate.

na iznos od 2.624,46 kn tekućom od 15.12.2015. do isplate

na iznos od 1.391,40 kn tekućom od 15.1.2016. do isplate

na iznos od 931,26 kn tekućom od 15.2.2016. do isplate

na iznos od 2.624,46 kn tekućom od 15.3.2016. do isplate

na iznos od 1.004,90 kn tekućom od 15.4.2016. do isplate

na iznos od  3.047,76 kn tekućom od 15.5.2016. do isplate

na iznos od 2.182,14 kn tekućom od 15.6.2016. do isplate

na iznos od 2.182,14 kn tekućom od 15.7.2016. do isplate

na iznos od 3.047,76 kn tekućom od 15.8.2016. do isplate

na iznos od 618,40 kn tekućom od 15.9.2016. do isplate

na iznos od 2.182,14 kn tekućom od 17.10.2016. do isplate

na iznos od 1.777,86 kn tekućom od 15.11.2016. do isplate

na iznos od 1.778,04 kn tekućom od 15.12.2016. do isplate

na iznos od 2.182,14 kn tekućom od 16.1.2017. do isplate

na iznos od 2.182,14 kn tekućom od 15.2.2017. do isplate

na iznos od 2.222,50 kn tekućom od 15.3.2017. do isplate

time da se zakonska zatezna kamata za period do 31. srpnja 2015. godine obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku Z. d.o.o. G. P. …, 43000 Bjelovar, OIB: …, isplatiti tužitelju I. K., N. R., D. …, OIB: …, neto iznos 77.740,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako slijedi

na iznos od 1.840,00 kn tekućom od 31.8.2013. do isplate

na iznos od 1.840,00 kn tekućom od 30.9.2013. do isplate,

na iznos od 1.920,00 kn tekućom od 31.10.2013. do isplate,

na iznos od 1.280,00 kn tekućom od 30.11.2013. do isplate,

na iznos od 1.280,00 kn tekućom od 31.12.2013. do isplate,

na iznos od 1.680,00 kn tekućom od 31.1.2014. do isplate,

na iznos od 2.000,00 kn tekućom od 28.2.2014. do isplate,

na iznos od 1.920,00 kn tekućom od 31.3.2014. do isplate,

na iznos od 1.920,00 kn tekućom od 30.4.2014. do isplate,

na iznos od 1.760,00 kn tekućom od 31.5.2014. do isplate,

na iznos od 1.120,00 kn tekućom od 30.6.2014. do isplate,

na iznos od 1.840,00 kn tekućom od 31.8.2014. do isplate.

na iznos od 2.000,00 kn tekućom od 30.9.2014. do isplate,

na iznos od 1.760,00 kn tekućom od 31.10.2014. do isplate,

na iznos od 1.680,00 kn tekućom od 30.11.2014. do isplate

na iznos od 1.520,00 kn tekućom od 31.12.2014. do isplate,

na iznos od 1.680,00 kn tekućom od 31.1.2015. do isplate,

na iznos od 1.760,00 kn tekućom od 28.2.2015. do isplate,

na iznos od 2.000,00 kn tekućom od 31.3.2015. do isplate,

na iznos od 1.840,00 kn tekućom od 30.4.2015. do isplate,

na iznos od 2.000,00 kn tekućom od 31.5.2015. do isplate,

na iznos od 2.000,00 kn tekućom od 30.6.2015. do isplate,

na iznos od 2.080,00 kn tekućom od 31.7.2015. do isplate,

na iznos od 1.840,00 kn tekućom od 31.8.2015. do isplate,

na iznos od 1.760,00 kn tekućom od 30.9.2015. do isplate,

na iznos od 1.920,00 kn tekućom od 31.10.2015. do isplate,

na iznos od 1.840,00 kn tekućom od 30.11.2015. do isplate.

na iznos od 1.760,00 kn tekućom od 31.12.2015. do isplate

na iznos od 1.710,00 kn tekućom od 31.1.2016. do isplate

na iznos od 2.070,00 kn tekućom od 29.2.2016. do isplate

na iznos od 1.890,00 kn tekućom od 31.3.2016. do isplate

na iznos od 2.160,00 kn tekućom od 30.4.2016. do isplate

na iznos od 2.070,00 kn tekućom od 31.5.2016. do isplate

na iznos od 2.070,00 kn tekućom od 30.6.2016. do isplate

na iznos od 2.160,00 kn tekućom od 31.7.2016. do isplate

na iznos od 1.800,00 kn tekućom od 31.8.2016. do isplate

na iznos od 2.070,00 kn tekućom od 30.9.2016. do isplate

na iznos od 1.890,00 kn tekućom od 31.10.2016. do isplate

na iznos od 1.980,00 kn tekućom od 30.11.2016. do isplate

na iznos od 2.070,00 kn tekućom od 31.12.2016. do isplate

na iznos od 2.070,00 kn tekućom od 31.1.2017. do isplate

na iznos od 1.890,00 kn tekućom od 28.2.2017. do isplate

time da se zakonska zatezna kamata za period do 31. srpnja 2015. godine obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku Z. d.o.o. G. P. …, 43000 …, OIB: …, isplatiti tužitelju I. K., N. R., D. …, OIB: …, bruto iznos od 19.753,13 kn zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako slijedi:

na iznos od 4.741,47 kn tekućom od 1.1.2014. do isplate,

na iznos od 4.741,47 kn tekućom od 1.1.2015. do isplate,

na iznos od 4.741,47 kn tekućom od 1.1.2016. do isplate,

na iznos od 4.741,47 kn tekućom od 1.1.2017. do isplate,

na iznos od 790,25 kn tekućom od 17.4.2017. do isplate,

time da se zakonska zatezna kamata za period do 31. srpnja 2015. godine obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

IV. Odbija se kao nesnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate zakonske zatezne kamate tekuće na iznos poreza na dohodak i prirezu poreza na dohodak sadržanih u bruto iznosu od 89.509,28 kn, dosuđenom pod točkom I. izreke presude, u bruto iznosu od 19.753,13 kn, dosuđenom pod točkom III. izreke presude te radi isplate iznosa od  3.324,76 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. kolovoza 2013. do isplate.

 

V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Z. d.o.o. G. P. …, 43000 B., OIB: …, isplatiti tužitelju I. K., N. R., D. …, OIB: …, neto iznos od 20.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 16. kolovoza 2018. do isplate, sve u roku od 15 dana."

 

              VI. Nalaže se tuženiku Z. d.o.o. G. P. …, 43000 B, OIB: …, da  tužitelju I. K., N. R., D. …, OIB: …, da nadoknadi parnični trošak u iznosu 28.143,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 25. ožujka 2022. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1.Tužitelj I. K. je protiv tuženika Z. d.o.o. podnio tužbu preporučeno poštom dana 16. kolovoza 2018., a zaprimljene kod ovoga suda 17. kolovoza 2018., radi isplate i naknade štete. U tužbi navodi da je kod tuženika bio zaposlen 9 godina na radnom mjestu KV strojar, a da mu je radni odnos prestao u ožujku 2017., ističe da je imao ugovorenu plaću u mjesečnom bruto iznosu od 4.741,74 kn, s dospijećem 15. dana u mjesecu za prethodni mjesec. Poslove je obavljao u radnom vremenu od 7-17 sati svaki dan, od ponedjeljka do subote, uključujući i neradne dane, osim Božića i Nove Godine.

 

2. Na takav način tužitelj je u razdoblju od srpnja 2013. pa do ožujka 2017., odradio ukupno 4062 prekovremena sata, a za koje mu tuženik nije isplatio povećanu plaću na koju ima pravo, a prema odredbi čl. 86  Zakona o radu (Narodne novine broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, dalje: ZR/09), a u razdoblju do 6. kolovoza 2014., a u razdoblju od 7. kolovoza 2014., pa nadalje temeljem odredbe čl. 94 ZR/14.

 

3. Navodi da se povećana plaća za prekovremeni rad ima obračunavati prema odredbama čl. 45 st. 2 Kolektivnog ugovora za graditeljstvo (Narodne novine broj 12/08, dalje: KUG/08), koji se primjenjuje na sve poslodavce i radnike u djelatnosti graditeljstva temeljem Odluke ministra nadležnog za rad objavljenih u Narodnim novinama broj 120/03, 75/05, 104/05, 81/07 i 20/08, za razdoblje do prosinca 2015., odnosno temeljem odredbe čl. 43 st. 2 KUG/15, u proširenoj primjeni na temelju Odluke nadležnog ministra (Narodne novine broj 134/15), za razdoblje od siječnja 2016., a obzirom da je tužitelj obavljao poslove u djelatnosti niskogradnje, koja je obuhvaćena proširenom primjenom navedenih KU, a sukladno odredbama čl. 267 ZR/09, odnosno čl. 203 ZR/14.

 

4. Navodi da prema odredbi čl. 45 st. 2 KUG/08, tužitelj za prekovremeni rad ima pravo na povećanje satnice za 50% u razdoblju do prosinca 2015., a prema čl. 43 st. 2 KUG/15, ima pravo na povećanje stanice za prekovremeni rad za 30 %. Stoga, za ukupno odrađenih 4062 sata zahtijeva razliku plaće u iznosu od 165.384,24 kn.

 

5. Tužitelj ističe da je kod tuženika obavljao i rad na terenu tj. izvan sjedišta poslodavca i svog prebivališta, a da mu terenski dodatak u iznosu od 80,00 kn pripada prema čl. 56 KUG/08, a u iznosu od najmanje 90,00 kn po danu prema čl. 54 KUG/15, tako da zahtijeva terenski dodatak s dospijećem zadnjeg dana u mjesecu za prethodni mjesec prema čl. 56 st. 3 KUG/08 i čl. 54 st. 3 KUG/15 u ukupnom iznosu od 90.680,00 kn, a na iznose kako su pojedinačno navedeni u tužbi (list 1-6).

 

6. Tužitelj navodi da mu tuženik tijekom trajanja radnog odnosa nije omogućio korištenje niti jednog dana godišnjeg odmora, a na koji ima pravo prema odredbama čl. 55-56 ZR/09, odnosno čl. 76-77 ZR/14, a koje je pravo zajamčeno odredbama čl. 55 st. 3 Ustava Republike Hrvatske. Tvrdi da za neiskorišteni godišnji odmor pripada mu naknada plaće prema odredbi čl. 60 st. 1 ZR/09 i čl. 81 ZR/14, a za 2017., prema čl. 82 ZR/14 pa kako mu je isplaćivana fiksna plaća u iznosu od 4.741,47 kn u utuženom razdoblju zahtijeva naknadu plaće za neiskorišteni godišnji odmor u iznosu od 4.741,47 kn.

 

7. Budući da mu tuženik nije omogućio korištenje godišnjeg odmora koje predstavlja jedno od temeljenih ljudskih prava priznati odredbom čl. 55. st. 3 Ustava, a pravo na godišnji odmor priznato je kao jedno od temeljnih ljudskih, socijalnih prava i nizom međunarodnih instrumenata Konvencijom broj 132 Međunarodne udruge rada o plaćenom godišnjem odmoru, (revidiranom Narodne novine-međunarodni ugovori broj 3/02), čl. 7 al. d) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, čl. 2 Europske socijalne povrede (Narodne novine-međunarodni ugovori broj 15/02) te čl. 2 30. st. 1 Europske socijalne povelje (revidirane) koju je RH potpisala, a li ne i ratificirala, a o kojoj se mora voditi računa, sukladno odredbi čl. 18 al. a) Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora (Narodne novine-međunarodni ugovori broj 16/93) te sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda Delimir i Baykara protiv Turske VV, presuda od 12. studenog 2008., zahtjev broj 34503/97,  §45,§§ 84-86). Također, ističe da je pravo na godišnji odmor priznato i na razini prava Europske unije, što je zajamčeno odredbom čl. 31 st. 2 Povelje o temeljnim pravima Europske unije ("SL EU" C303 od 12. prosinca 2007.) te čl. 7 Direktive 2003/88/EZ o određenim vidovima organizacije radnog vremena ("SL EU" L299 od 18. studenog 2003.). Kako je pravo na godišnji odmor jedna od temeljnih ljudskih prava, a koje je kao takovo osigurano radi unapređenja "…sigurnosti, higijene i zdravlja radnika na radu.." (toč. 4 preambule Direktive 2003/88/EZ) pa je jasno da neomogućavanje korištenja godišnjeg odmora, po mišljenju tužitelja pretrpio je neimovinsku štetu što je utjecalo na njegovo psihofizičko stanje zbog dugotrajnog perioda nekorištenja godišnjeg odmora. Stoga, tužitelj zahtijeva neimovinsku štetu prema odredbi čl. 1100 u svezi čl. 19 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO-a), i u svezi čl. 111 ZR/14 u ukupnom iznosu od 20.000,00 kn.

 

8. Nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom zaprimljenim kod suda dana 2. studenog 2021., zahtijevao isplatu razlike plaće u bruto iznosu od 89.509,28 kn, naknadu za terenski dodatak u neto iznosu od 77.740,00 kn, naknadu za neiskorišteni godišnji odmor u bruto iznosu od 19.756,13 kn, sa zateznim kamatama na iznose kako je pobliže navedeno pod točnom, I., II., i III. izreke presude, te zahtijeva neimovinsku štetu u neto iznosu od 20.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 16. kolovoza 2018., pa do isplate, uz naknadu troškova postupka.

 

9. U odgovoru na tužbu tuženik ne poriče činjenicu da je tužitelj bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, no navodi da je imao ugovorenu plaću u bruto iznosu od 3.417,75 kn, osporava da bi obavljao rad kako to tvrdi u tužbi, već da je njegovo radno vrijeme bilo 8 sati dnevno, odnosno 40 sati tjedno. Tuženik osporava da bi radio prekovremeno i da bi mu time pripadala naknada plaće za prekovremeni rad te da toga tuženik nije niti imao osnova istom obračunati plaću za prekovremeni rad, jer prekovremenih sati nije ni bilo.

 

10. Tuženik navodi da je prema točki 3. Ugovora o radu tužitelj trebao obavljati poslove u različitim mjestima, a kako je to zahtijevala potreba i radni zadaci tuženika, što isključuje tužiteljevo pravo na terenski dodatak jer nije imao povećane troškove na terenu. Ističe da se tužitelj nakon završetka radnog vremena vraćao kod poslodavca svojoj kući pa stoga tuženik nije niti trebao isplaćivati nikakav terenski dodatak jer je prema Ugovoru o radu trebao obavljati poslove u različitim mjestima, a što je i djelatnost samog tuženika.

 

11. Tuženik također osporava da bi tužitelju bilo onemogućeno korištenje godišnjeg odmora, jer je tužitelj koristio godišnji odmor prema Odlukama tuženika prema kojima mu je i isplaćena naknada za korištenje godišnjeg odmora. Obzirom na to, osporava se i pravo na isplatu za naknadu neimovinske štete zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora, čime i osporava navode da mu ista pripada zbog narušenog psihofizičkog stanja tužitelja. Predlaže da se tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka.

 

12. Radi razjašnjenja spornih, a za presuđenje odlučnih činjenica sud je tijekom postupka izveo dokaz uvidom u obračune plaće (list 8-40, 219-228, 242-265, 280-303, 318-336), obračun prekovremenih sati (list 41-42), Odluku o korištenju godišnjeg odmora (list 43, 229, 266, 304-305), radni nalog (list 44), obavijesti Inspektorata rada (list 58), saldo konti kartica (list 74-78), preporučene dostavnice (list 79-80), popisna lista tuženika (list 81-187), Ugovor o radu (list 188-195), popis stanja (list 196, 201, 207, 212), nadzor vozila (list 197-200, 202-206, 208-211, 213-215), evidencija o radnom vremenu (list 216-218, 230-241, 267-279, 306-317, 337-342).

 

13. Izveden je dokaz saslušanjem svjedoka A. K. (list 66-67), D. C. (list 67-68), Ž. J. (list 68-69).

 

14. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 343-344), i z.z. tuženika Z. C. (list 344-346).

 

15. Izveden je dokaz knjigovodstvenim vještačenjem po  knjigovodstvenom vještaku M. M. dipl. ing. agr. koja je dostavila pisani nalaz i mišljenje dana 11. studenog 2020. (list 371-378), dopunu nalaza i mišljenja od 6. listopada 2021. (list 405-436), te je izveden dokaz njenim saslušanjem (list 395-396 i  list 459), čita se dopuna nalazi mišljenja knjigovodstvenog vještaka M. M. od 6. listopada 2021. (list 405-436).

 

16. Izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a.

 

17. Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

 

18. Predmet tužbenog zahtjev je isplata razlike plaće za prekovremeni rad i terenski dodatak za razdoblje od 1. kolovoza 2013. do 1. ožujka 2017., naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2013., 2014., 2015., 2016. i za razdoblje od 1. siječnja do ožujka 2017. te naknadu neimovinske štete zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora.

 

19. Između stranaka nije sporno, a što proizlazi iz iskaza tužitelja, z.z. tuženika, Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15. veljače 2010. i od 28. lipnja 2010., da je tužitelj kod tuženika radio na neodređeno vrijeme kao KV strojar radeći sa mini bagerom, a prema kojem Ugovoru o radu mu je radno vrijeme bilo osmosatno od 7 do 15 (čl. 4 Ugovora), a da se poslovi obavljaju u različitim mjestima (čl. 3 Ugovora).

 

20. Također, prema Ugovoru o radu (čl.13) stranke su ugovorile osnovnu plaću u iznosu od 3.417,75 kn bruto, a istom je odredbom propisano da se isplaćuju dodaci za prekovremeni rad s uvećanjem od 50%, za rad noću od 30%, za rad nedjeljom od 35%, za rad blagdanom ili drugim zakonom utvrđenim neradnim danom s uvećanjem od 50%.

 

21. Tužitelj u tužbi navodi da mu je plaća prema Ugovoru o radu iznosila bruto 4.741,47 kn, a u prilog navedenom dostavio je obračune plaća (list 13-40). Plaća se tužitelju isplaćivala do 15. u mjesecu za prethodni mjesec sukladno čl. 13 Ugovora o radu.

 

22. Odredbom čl. 13 Ugovora o radu propisano je da ukoliko u razdoblju ako dođe do gospodarskih poteškoća ugovorene strane su suglasne da se bez novog Aneksa ugovora isplati umanjena plaća koja ne može biti manja od najniže plaće utvrđene Kolektivnim ugovorom, a ukoliko do promjene najniže plaće dođe tijekom radnog odnosa, ista će se primijeniti bez novog Aneksa ugovora. Nadalje, odredbom čl. 18 i čl. 19 Ugovora stranke su ugovorile da ako je neko pravo iz ugovora o radu različito riješeno u odnosu na Kolektivni ugovor ili Pravilnik, primijenit će se povoljnije pravo, odnosno, ako nije neko od prava propisano tim ugovorom, primijenit će se pravo iz Zakona Kolektivnog ugovora ili Pravilnika o radu (list 188-191).

 

23. Sporno je između stranaka da li je tužitelj radio prekovremeno, da li u pripada terenski dodatak, da li je koristio godišnji odmor odnosno, da li mu je isplaćena naknada za godišnji odmor te da li istom pripada naknada neimovinske štete zbog  nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora.

 

24. Temeljem iskaza tužitelja, a koji je u bitnome potvrđen iskazima svjedoka A. K. i Ž. J. proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 2007. pa do početka ožujka 2017. radio mini bagerom iskop na terenu, pomagao radnicima koji su radili na polaganju i razvlačenju kablova da je s radnim vremenom od 7 do 17 sati s različitim mjestima rada na terenu, a prema nalogu poslodavca. Mini bager s kojim je radio tužitelj nije bio podoban za kretanje u prometu, već je isti bio vožen na teren na način da je utovaren na labudicu koja je bila prikopčana za kombi vozilo registarske oznake Bj-401-EI, a kojim je upravljao P. N.. Kombi vozilo P. N. koristio je za daljnje poslove i kretanje, a po mini bager je došao u 17 sati kako bi isti bio vraćen u sjedište tuženika u N. P.. Tužitelj je vodio radni nalog koji je dobio od skladištara i koji je istom predavao na kraju mjeseca, a u koji je upisivao datum, radne sate stroja, radno vrijeme od 7 do 17 sati i mjesto rada koji je vodio u jednom primjerku. P. N. za kombi vozilo s kojim je prevožen mini bager vodio je putni radni list, a za koje kombi vozilo postoje i tafografi. Kod tuženika je evidenciju radnog vremena vodio skladištar i to kompjuterski u kojoj je radno vrijeme bilo upisano od 7 do 17 sati, radilo se tijekom radnog tjedan i svake subote, nedjelje nisu bile radne, no ukoliko je tijekom tjedna bio praznik ili blagdan ti dani su bili radni, te da nije radio za blagdane i praznike i to Uskrs, Božić i Novu Godinu. Dopušta činjenicu da se i na Badnjak radilo do 17 sati ukoliko je bila potreba za poslom, a možda ponekad i kraće, a koja se činjenica mogla provjeriti u evidencijama radnog vremena koje je vodio skladištar kod tuženika.

 

25. Tužiteljeva plaća iznosila je oko 4.500,00 kn neto, dok je u Ugovoru bila manje navedena plaća od one usmeno ugovorene, dok mu nisu bili plaćeni prekovremeni sati rada niti mu je bila omogućena preraspodjela prekovremenih sati kroz korištenje slobodnih dana. Plaća mu je isplaćivana na tekući račun Z. banke d.d., za svaki mjesec uručen mu je obračun plaće koji je primitak morao potpisati skladištaru, a u kojem obračunu plaće je bila samo evidentirana plaća, ali ne i prekovremeni sati rada. Tužitelj tvrdi da mu ukupna plaća prema obračunu nije isplaćivana u cijelosti na tekući račun, već mu je isplaćeno oko 3.800,00 kn, a ostatak do pune neto plaće na ruke u kuverti, da je primitak tog novca potvrdio potpisom u evidenciji kod skladištara. Tuženik mu nije isplaćivao terenski dodatak, na račun mu je tijekom 2016., isplaćivan terenski dodatak u iznosu od 3.000,00 kn, međutim, po uplati na račun, a prema usmenom nalogu tuženika taj novac su radnici morali dizati i vraćati tuženiku, povrat tog novca nije pratila nikakova pisana potvrda niti potpis niti je tužitelj zahtijevao da mu se za takav način vraćanja novca izda potvrda. Obzirom na to u stvarnosti taj novac nije koristio nego je samo formalno bio uplaćen na njegov račun koji je novac na zahtjev poslodavca mora biti vraćen, takva isplata bila je kroz razdoblje od 5 mjeseci, a kako nakon toga nije želio tuženiku vraćati novac, tuženik nakon toga nije niti isti uplaćivao na njegov račun.

Temeljem iskaza tužitelja utvrđeno je da kroz razdoblje rada kod tuženika od 9 godina nije koristio niti jedan dan godišnjeg odmora, kao ni u utuženom razdoblju, da su mu formalno uručivane od strane tuženika Odluke o korištenju godišnjeg odmora, u kojim odlukama je bilo navedeno kada koristi godišnji odmor u trajanju od 20 dana, koji u stvarnosti nije koristio, a koje su odluke bile uručene od strane skladištara i to u većini slučajeva po isteku korištenja godišnjeg odmora, a kako je bilo navedeno u Odluci, a koje su odluke bile uručene prilikom uručenja obračuna plaće, za koje nije postojala obveza primitka istih niti je poštom dobivao ikakove Odluke, a nije ni potpisao Odluku o korištenju godišnjeg odmora iz 2016. Kako mu nije bilo omogućeno korištenje godišnjeg odmora, nisu mu isplaćene niti naknade za korištenje godišnjeg odmora. Direktor tuženika je u razdoblju 2015. zahtijevao od svih radnika potpis na bianco papiru, navodeći da mu to treba za poslovanje, no nije mu poznato zašto je to tuženik zahtijevao od radnika.

Zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora nije često boravio s djecom, išao na more ni kod kuće nije mogao obaviti nikakove druge poslove jer je bio slobodan samo nedjeljom, zbog čega mu je supruga često prigovarala i zbog čega je dolazilo do tenzija u obitelji. Ističe da zbog toga nije imao psihičkih problema niti je odlazio k liječniku. Obzirom da više nije mogao raditi tim tempom do je otkaz, a tuženika prijavio Inspektoratu rada zbog neisplaćene razlike plaće za prekovremeni rad, terenski dodatak i neisplate naknade zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora.

 

26. Z.z. tuženika Z. C. ne spori činjenicu trajanja radnog odnosa tužitelja kod tuženika, obzirom da su stranke zaključile 2 Ugovora o radu, rada tužitelja sa mini bagerom koji je radni stroj bio vožen na način kako je to naveo tužitelj, s prijevoznim sredstvom-kombi vozilom kojim je upravljao P. N., a također ne osporava činjenicu da je tužitelj popunjavao radni nalog koji je potpisan na kraju mjeseca predavao skladištaru, a u koji radni nalog je unosio datum, mjesto rada, broj radnih sati za mini bager i da je pisao radno vrijeme od 7 do 17 sati.  Međutim, osporava navode tužitelja glede radnog vremena, navodeći da je se je radilo 8 sati, od 7 do 15 sati i da se nikada nije radilo do 17 sati jer vrijeme putovanja na teren i povratak u sjedište poslodavca nije ulazilo u radno vrijeme. Osporava da bi razlika plaće tužitelju bila isplaćivana na ruke obzirom da je ista isplaćivana i tužitelju i svim radnicima na tekući račun u iznosima prema obračunu plaće.

Također, ne spori činjenicu da je tužitelj imao isplate mimo tekućeg računa, koji je novac primao u kuverti, za što postoje isplatnice u računovodstvu tuženika, nije mu poznato da li iste sadržavaju potpis tužitelja, a navedene isplate odnosile su se na terenski dodatak koje su se isplaćivale tijekom 2015. i 2016., a koje su bile osnov za obračun i prikaz isplate terenskog dodatka u Poreznoj upravi. No, kako je bio inspekcijski nadzor kod tuženika i koji je utvrdio da takav način isplate terenskog dodatka nije pravilan, isplata je bila na tekući račun tužitelja, ali tužitelj nije imao obvezu taj novac podići i vratiti tuženiku, jer tužitelj za to nema dokaz.

Terenski dodatak tužitelju i ostalim radnicima obračunavan je za rad na terenu na udaljenosti većoj od 30 km i to u iznosima od 150,00 do 170,00 kn, a sukladno zakonskim propisima koji su važili u vrijeme isplata. Međutim, usprkos činjenici  misli da nije niti trebao biti obračunat i isplaćen terenski dodatak obzirom na činjenicu da se isti isplaćuje za rad više od 8 sati za rad na terenu, a koje radno vrijeme tužitelj u svom radu nije imao. Za obračun terenskog dodatka koji u iznosima odgovaraju dnevnicama ne postoje posebne isprave i kao takovi nisu evidentirani u obračunu plaće.

Ne sjeća se kada je tužitelju povećana bruto plaća na iznos od 4.741,00 kn, a za koje uvećanje nisu zaključivani Aneksi Ugovora o radu, pretpostavlja da je do povećanja iste došlo uslijed promjene zakonskih propisa.

Glede korištenja godišnjeg odmora, posebno ne osporava tvrdnju tužitelja da mu pripada godišnji odmor u trajanju od 20 dana, da je za svaku godinu donesena Odluka o korištenju godišnjeg odmora, da je primitak istih tužitelj potvrdio svojim potpisom, no osporava tvrdnju tužitelja da ne bi koristio godišnji odmor, odnosno da su Odluke bile donesene samo iz formalnih razloga, a da po istima ne bi bilo postupljeno. Da je tužitelj bio na godišnjem odmoru, tvrdi da je razvidno iz obračuna plaća da je ista obračunata na način da je razvidno da se tužitelj nalazi na godišnjem odmoru. Tužitelj u nekoliko navrata nije radio, ne zna u kojim vremenskim intervalima, a što nije niti evidentirano u ni jednoj dokumentaciji tuženika, jer je po 2 do 3 dana tijekom tjedna odlazio kod rodbine u Bosnu, što je kod tuženika evidentirano kao redovno radno vrijeme, dok je ta odsutnost s posla kompenzirana s radom tužitelja kroz subote kao nadoknada za izostanak s posla.

Također, osporava činjenicu da bi se radilo svake subote, već samo poneke i da je radno vrijeme bilo najviše 5 do 6, odnosno 7 sati, dok u situacijama kada je blagdan ili praznik bio tijekom radnog tjedna nije se radilo kako to tvrdi tužitelj, budući su se poslovi obavljali na javnim površinama u gradovima i mjestima, jer bi na taj način kršio zakonske propise.

Z. z. tuženika tvrdi da mu nije bilo poznato da je tužitelj u radne naloge unosio radno vrijeme od 7 do 17 sati i kao takove potpisane predavao skladištaru no, kada ga je skladištar na to upozorio jer je isti bio u obvezi svojim potpisom potvrditi istinitost i vjerodostojnost podataka navedenih po tužitelju, a što nije učinio pa je skladištar iste prestao potpisivati. Drži da nije u obvezi tužitelju platiti razliku plaće za prekovremeni rad jer tvrdi da ga nije niti bilo, terenski dodatak je isplaćivan tužitelju, a također tvrdi da nije niti u obvezi tužitelju isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor jer je isti koristio sukladno Odlukama o godišnjem odmoru koji je priložio u spis predmeta jer je tužitelj to potvrdio svojim potpisom, a isti nije imao primjedbe za isplatu plaće niti terenski dodatak kao ni za sadržaj u Odluci, a vezano za korištenje godišnjeg odmora. Tužitelju je poštom poslan obračun plaće za mjesec veljaču 2017., jer je radio do 1. ožujka 2017., kada je dao otkaz.

Osporava da bi od tužitelja i drugih radnika zahtijevao potpisivanje bianco papira, a u svrhu poslovanja tuženika kako to tvrdi tuženik. Iznosi terenskog dodatka u obračunima plaća nisu evidentirani kao dodaci na plaću, iz razloga što kod tuženika ima zaposlenih 130 radnika, plaće se moraju isplaćivati redovito, dok se za terenski dodatak treba prikupiti dokumentacija što produžuje vrijeme i koji se ne mora odmah isplatiti s plaćom, nego isplata može biti i 2 mjeseca nakon plaće, a koja je isplata bila nakon plaće od 15.-30. kroz mjesec kad se je obradila pripadajuća dokumentacija.

U odnosu na dokumentaciju koju je vodio tužitelj-radni nalozi, smatra da se ne radi o vjerodostojnoj dokumentaciji, obzirom da ista nije u suglasju sa satelitskom dokumentacijom o praćenju kombi vozila koji je bio kao prijevozno sredstvo za mini bager-radni stroj kojim je radio tužitelj, dok mu nije poznata činjenica da li je za vrijeme godišnjeg odmora tužitelj popunjavao radni nalog za mini bager, jer to nitko nije kontrolirao, dopušta mogućnost da je tužitelj iste i popunio, a da je bio na godišnjem odmoru.

 

27. Tijekom postupka izvedeni su dokazi saslušanjem svjedoka A. K., Ž. J. i D. C., također radnika tuženika, koji imaju neposredna saznanja o radu tužitelja, jer su s istim radili. Njihovi iskazi u bitnom su u suglasju s iskazom tužitelja glede njegova načina rada, koji su suglasno potvrdili osnovanost navoda tužitelja da je tužitelj u utuženom razdoblju radio prekovremeno 2 sata na terenu, radeći s mini bagerom koji je bio svaki dan prevožen sa kombi vozilom na teren s kojim je radnim strojem radio tužitelj i isti dan bio vraćen u sjedište tuženika u N. P.. Rad na terenu bio je u grupi 3 do 4 radnika, ovisi o vrsti posla. Iskaz svjedoka  A. K. također je u suglasju sa iskazom tužitelja da je tužitelj radio subotama od 7 do 16 sati, dok svjedocima D. C. i Ž. J. ta okolnost nije poznata. Također, a koja činjenica nije ni osporavana od strane z.z. tuženika, proizlazi da je tužitelj bio u obvezi voditi radne naloge za svoj radni stroj u koji su upisivani radni sati rada strojem koju je dokumentaciju na kraju mjeseca predavao skladištaru, dok je vozač kombi vozila ili manjeg kamiona koji je prevozio radni stroj tužitelja imao u obvezi popunjavati putni radni list u koji se je unosilo vrijeme polaska i vrijeme povratka s terena u N. P.. Radni stroj-mini bager ima brojčanik za radne sate koji služe za radni stroj, a radi servisa ili eventualnog popravka i radi potrošnje goriva (iskaz svjedoka D. C. i Ž. J.).

 

28. Također, svjedoci su suglasno iskazali da se plaća isplaćivala na račun no, da je u razdoblju od 2013. do 2016., kako su to suglasno iskazivali svjedoci D. C. i Ž. J.) vršena isplata od strane tuženika na ruke mjesečno iznos od 1.000,00 do 2.000,00 kn, pri čemu svjedok D. C. nema saznanja po kojoj osnovi, da li na ime dnevnica, prekovremenih sati ili za nešto drugo. Te isplate ponekad su bile prilikom uručenja obračuna plaća, a ponekad i kasnije, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka Ž. J., a prema iskazu svjedoka D. C. proizlazi da je obračun za takovu isplatu bilo da se je uzeo u obzir broj dana rada na terenu, a svaki dan računao od 200,00 do 300,00 kn i da je svaki radnik koji je primio takovu isplatu na ruke potvrdio potpisom na potvrdi u jednom primjerku koju je zadržavao poslodavac bez uručenja primjerka radniku. Svjedok Ž. J. potvrdio je svojim iskazom iskaz tužitelja u dijelu gdje je naveo da primljene isplate koji nisu bili sadržani u obračunu plaća morao je vratiti tuženiku i to na zahtjev z.z. tuženika, ne znajući zašto je taj novac tražio nazad, no kako je primio nekoliko isplata, osobno više nije želio primati takove isplate, već isključivo na račun. Obračun plaća nije sadržavao broj prekovremenih sati rada, već samo ukupan mjesečni fond sati za redovan rad, da su svi radnici iznosili primjedbe na isplaćenu plaću i to usmeno kako to ističe svjedok D. C..

 

29. Svjedoci su suglasno također iskazivali da je tužitelj imao oko ili više 20 dana  godišnjeg odmora, da tužitelj u razdoblju od rujna 2013. pa do mjeseca srpnja 2016., do kada je radio svjedok A. K. kod tuženika, tužitelj nije mogao koristiti godišnji odmor jer mu to nije bilo omogućeno od strane tuženika kao poslodavca zbog opsega posla te da tijekom tog razdoblja niti za jednu godinu nije koristio godišnji odmor niti je tužitelju isplaćivana naknada zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora. svjedok D. C. nije bio siguran da li je tužitelj koristio godišnji odmor, međutim, on je koristio, no isti je iskazao da su radnici iznosili primjedbe na nemogućnost korištenja godišnjeg odmora usmeno, ali nije bilo nikakvih rezultata, te da naknada za godišnji odmor zbog nemogućnosti korištenja istog nije bila isplaćivana kao što nije bila ni preraspodjela radnog vremena zbog prekovremenih sati rada, mogućnošću korištenja slobodnih dana.

 

30. Također, iskazi svjedoka u suglasju su sa iskazom tužitelja u odnosu na korištenje godišnjeg odmora za koje su dobivali Odluke, a koje Odluke su uručivane radnicima u različitim vremenskim razdobljima za tekuću godinu korištenja godišnjeg odmora, tako da su neki radnici Odluke dobivali početkom godine, neki na kraju, a neki ljeti kada je već protekao godišnji odmor (iskaz svjedoka Ž. J., D. C. i A. K.. Svjedok D. C. koristio je godišnji odmor u trajanju od 2 tjedna kada mu je tuženik na račun isplatio plaću kao da je redovno radio cijeli mjesec, no sljedeći mjesec mu je plaća bila isplaćena u manjem iznosu jer je tuženik tretirao kao da to vrijeme nije radio. Svjedocima A. K. i Ž. J. nije bilo omogućeno korištenje godišnjeg odmora, a prema iskazu svjedoka Ž. J. utvrđeno je da su neki radnici kod tuženika koristili godišnji odmor, a to je prema njegovom osobnom mišljenju bio slučaj kod radnika koji su bili bolji sa direktorom. Imajući u vidu takav iskaz i dovodeći ga u vezu sa iskazom svjedoka D. C. iz kojeg proizlazi da je on mogao koristiti godišnji odmor kod tuženika, nameće se zaključak da je to bilo zbog te činjenice, a osim toga D. C. je nećak  z.z. tuženika, međutim, u odnosu na tu činjenicu, svjedok je iskazao da zbog činjenice što mu je Z. C. stric, nije bio ni u kakovom povlaštenom položaju kod tuženika.

 

31. Isto tako, iz suglasnih iskaza svjedoka proizlazi da je tužitelj doista radio prekovremeno tj. od 7 do 17 sati tijekom radnog tjedna, iz čega proizlazi zaključak da je tužitelj zajedno sa radnicima na terenu radio više od 8 sati, odnosno da je za svaki rad na terenu radio 2 sata prekovremeno. Svjedok A. K. radio je na terenu zajedno s tužiteljem, obzirom da je rad bio u grupi od 4 do 5 radnika, koji je radio na postavljanju kablova tj. zračnu mrežu za telekomunikacijske usluge, time da se je njegov posao preklapao sa tužiteljem, dok je tužitelj radio na poslovima polaganja podzemnih kablova koristeći mini bager kao sredstvo rada, time da je s tužiteljem radio i svjedok D. C., radeći zajedno s tužiteljem ili su im se poslovi međusobno ispreplitali, obzirom da je njegova grupa znala doći raditi poslove na teren (radi kao monter TT na terenu) prije tužitelja ili nakon što je tužitelj odradio poslove mini bagerom.

 

32. Zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora, a kako je već prethodno navedeno po tužitelju koji je zbog toga imao psihofizičke smetnje, probleme kod kuće, svjedok A. K. je u svom iskazu naveo da radnici radeći na terenu i zbog ne korištenja godišnjeg odmora osjećali su kronični umor prilikom obavljanja poslova, dok ostalim svjedocima nisu poznate okolnosti da li je tužitelj imao kakove psihičke tegobe.

 

33. Sud je u cijelosti prihvatio iskaze svjedoka kao istinite i vjerodostojne jer svjedoci imaju naporedna saznanja o načinu rada tužitelja, da je njegov rad bio prekovremeni, da mu nije bilo omogućeno korištenje godišnjeg odmora sukladno Odlukama koje je nedvojbeno tužitelj kao i svi radnici primao od tuženika, no međutim, te Odluke kako su to suglasno iskazivali tužitelj i svjedoci bile su dostavljene nakon što je istekla mogućnost korištenja godišnjeg odmora, a zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora unatoč iznesenim primjedbama kod z.z. tuženika Z. C., iste nisu polučile nikakove rezultate, odnosno primjedbe nisu bile uvažene. Isto tako, svjedoci su suglasno iskazali da naknada za godišnji odmor koji nije bio korišten nije isplaćena, da su od strane tuženika bile isplate na ruke, ali nitko od saslušanih svjedoka sa sigurnošću nije mogao iskazati na što su se te isplate iznosile, da li za prekovremeni rad, da li za terenski dodatak. Nije bilo razloga ne pokloniti vjeru iskazima svjedoka, obzirom na činjenicu da su njihova saznanja neposredna u odnosu na sporne okolnosti, obzirom da su sami radili na terenu, radeći i sa tužiteljem, a koji su bili u istoj ili istovrsnoj situaciji kao i tužitelj, osim svjedoka D. C. kojem je bilo omogućeno korištenje godišnjeg odmora, no međutim, isti je naveo da su radnici iznosili primjedbe z.z. jer im nije bilo omogućeno korištenje godišnjeg odmora. Radi se o nesrodnim svjedocima, pri čemu valja naglasiti da je iskaz svjedoka D. C., koji je nećak z.z. tuženika i koji još uvijek radi kod tuženika iskazivao po ocjeni suda istinito, što njegov iskaz kao i iskaz ostalih navedenih svjedoka čini uvjerljivim, a koji su svojim iskazima u bitnom potvrdili iskaz tužitelja o spornim činjenicama, a koje su predmetom raspravljanja ove parnice.

 

34. Također, da je tužitelj u utuženom razdoblju radio prekovremeno tj. više od tjednog redovnog fonda 40 sati, jer je radno vrijeme bilo od 7 do 17 sati, da je raspored radnog vremena bio 6 dana u tjednu, od ponedjeljka do subote, da prekovremeni rad nije bio plaćen niti je tuženik dao mogućnost preraspodjele prekovremenih sati rada korištenjem slobodnih dana, to tim više što nije dao niti mogućnost korištenja godišnjeg odmora osim radniku D. C., a čime je takvo postupanje tuženika svakako išlo na štetu tužitelju, proizlazi iz činjenice da je i protiv tuženika i z.z. Z. C. vođen prekršajni postupak radi postupanja suprotno prema čl. 65 st. 3 ZR/14, čime je počinjen prekršaj i kažnjiv prema čl. 229 st. 1 toč. 16 i st. 2 i čl. 77 st. 1 ZR/14, a čime je počinjen prekršaj kažnjiv po čl. 228 st. 1 toč. 15 i st. 2, što je i utvrđeno uvidom u spis Prekršajnog odjela ovoga suda Pp G-40/2019. Naime, u navedenom spisu podnijet je optužni prijedlog protiv Z. d.o.o. i Z. C., a povodom prethodno izvedenog inspekcijskog nadzora obavljenog dana 24. travnja 2017., a koju činjenicu vođenja prekršajnog postupka nije osporavao z.z. Z. C..

Donesena je presuda broj Pp G-40/2019-45 od 4. listopada 2019., koja je potvrđena presudom Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske Gž-1399/2019 od 6. studenog 2019., kojom je presuđeno da su tuženik kao pravna i z.z. Z. C. kao odgovorna osoba u svojstvu poslodavca tužitelju kao radniku KV strojara s rasporedom radnog vremena 6 dana u tjednu, od ponedjeljka do subote od 07,00 do 17,00 sati, zahtijevali da radi duže od 50 sati tjedno, tj. ukupno 60 sati što je 10 sati više od Zakonom dopuštenog, dakle, što su kao pravna i odgovorna osoba u svojstvu poslodavca postupili suprotnog odredbi čl. 65. st. 3. ZR, što su kao pravna i odgovorna osoba u svojstvu poslodavca radniku I. K. nisu omogućili korištenje godišnjeg odmora u trajanju od najmanje 4 tjedna, za 2015., 2016. i 2017. godinu, dakle, kao pravna i odgovorna osoba u svojstvu poslodavca nisu radniku omogućili korištenje godišnjeg odmora, suprotno odredbi čl. 77.st.1. ZR, pa su time počinili prekršaje iz čl. 229.st.1.t.16. u vezi st.2. i čl. 228. st. 1. t.15. u svezi st. 2. Zakona o radu, za koje im se prekršaje, temeljem istog propisa, a uz primjenu čl. 37.st.1.t.3. i čl. 39. Prekršajnog zakona i istima su izrečene novčane kazne i to tuženiku u ukupnom iznosu od 4.000,00 kn, a Z. C. ukupno u iznosu od 2.000,00 kn.

Navedene činjenice proizlaze iz preslika spisa broj Pp G-40/2019, a koji je priložen spisu predmeta. Dakle, tuženik je kao poslodavac tužitelja u prekršajnom postupku proglašen krivim zajedno sa z.z. obzirom da je tužitelj radio prekovremeno i to tijekom 60 sati tjedno, što mu nije omogućeno korištenje godišnjeg odmora na zakonom propisan način, a sve kako pobliže proizlazi iz pravomoćne presude sada Prekršajnog odjela ovoga suda broj Pp G-40/2019-45 od 4. listopada 2019.

 

35. Radi utvrđivanja visine potraživanja provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku M. d.o.o. koji je dan po M. M. dipl. ing. agr., dana 11. studenog 2011. (list 371-377) iz kojeg nalaza i mišljenja proizlazi da je za potrebe knjigovodstvenog vještačenja zatražena od tuženika dokumentacija (pobliže navedena na stranici 372 lista spisa, odnosno lista 2 nalaza i mišljenja), a kako je sud i naveo u rješenju o određivanju vještačenja broj Pr-136/2018-26 od 18. prosinca 2019., da je tuženik dužan dostaviti dokumentaciju (toč. V. rješenja) vještaku na uvid u poslovnim prostorijama tuženika, a sve uz upozorenja na zakonske posljedice propisane čl. 221 a u svezi čl. 10 ZPP-a.

Tuženik je dopisom od 30. listopada 2020., izvijestio vještaka da tužitelj nije upravljao vozilo registarske oznake Bj-401-EI za razdoblje od 1. kolovoza 2013. pa do 1. ožujka 2017., te da ne postoje radni nalozi. Obzirom na to, vještak je zbog nedostatka dokumentacije, a iz koje bi bilo vidljivo radno vrijeme tužitelja koristila za obračun bruto plaće korišteni su podaci iz evidencije o radnim satima tužitelja u kojima je navedeno osmosatno radno vrijeme, te je vještak dodao 2 sata prekovremenog rada za svaki radni dan, a sukladno iskazu tužitelja koji je evidentiran u evidenciji radnog vremena .

 

36. Vještak je temeljem nepotpune dokumentacije jer tuženik  nije dostavio putne radne listove za utuženo razdoblje za vozilo registarske oznake Bj-401-EI, radne naloge, potvrde (isplatnice) potpisane po tužitelju o isplati preko blagajne tuženika ili terenskog dodatka,  i to temeljem dokumentacije priložene spisu predmeta dostavljene po tuženiku navela da tužitelju za prekovremeni rad pripada razlika plaće u iznosu od 71.490,58 kn. Terenski dodatak vještak nije mogao utvrditi, a koji tužitelju pripada za utuženo razdoblje na udaljenosti većoj od 30 km od B. temeljem KUG-a i Pravilnika o radu tuženika, jer tuženik nije dostavio putne radne naloge. Nadalje, vještak je utvrdio da tužitelju pripada naknada za godišnji odmor u ukupnom iznosu od 18. 786,92 kn i to za 2014., 2015., 2016. i za 2017. do 1. ožujka 2017., obzirom da je u čl. 8 Ugovora o radu od 28. lipnja 2010., navedeno da će se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku isplatiti naknada plaće u visini prosječne plaće isplaćene u posljednja tri  mjeseca u kojem se isplaćuje naknada te da radnik ima pravo na godišnji odmor u svakoj kalendarskoj godini u trajanju od najmanje 4 tjedna.

Vještak temeljem dokumentacije priložene u spisu predmeta nije mogao utvrditi da li je bilo isplata plaće na ruke tužitelju, ugovorena plaća je isplaćena tužitelju na tekući račun, tuženik je u spis predmeta dostavio dokumentaciju (kartice konta 23051 kao i izvatke o promjenama i stanju na transakcijskom računu) o isplatama terenskog dodatka, ali za sve isplate izvršene preko blagajne tuženika nije bilo moguće utvrditi istinitost isplate jer nisu dostavljene potpisane isplatnice, a kako je to bilo naloženo rješenjem suda o vještačenju.

Tužitelj nije imao primjedbe na metodologiju obračuna za prekovremeni rad, no istakao je da je vještak obračun sačinila za razdoblje od 1. kolovoza 2013. dok se utuženo razdoblje odnosi od 1. srpnja 2013. s dospijećem plaće u kolovozu 2013., da vještak nije sačinila obračun prekovremenih radnih sati i za rad subotom od 7 do 17 sati i da nije obračunata naknada za korištenje godišnjeg odmora za 2013. U odnosu na terenski dodatak tužitelj je predložio da vještak sukladno prethodno navedenom sačini dopunu nalaza uz primjenu odredba čl. 56 st. 2 KUG/08 i čl. 54 st. 2 KUG/15 jer je utužio najniže iznose terenskog dodatka, obzirom na činjenicu da tuženik po nalogu suda, a na zahtjev vještaka nije dostavio zahtijevanu dokumentaciju.

 

37. Tuženik je prigovorio pisanom nalazu i mišljenju navodeći da vještak nije dao nalaz i mišljenje na temelju dokumentacije dostavljene po tuženiku, ističe da je tužitelj svu evidenciju za rad tužitelja i to evidenciju o radnom vremenu i obračune plaća vodio na propisan način i sukladno tome i plaću isplaćivao tužitelju, a temeljem radnih sati koji su i navedeni u obračunu plaća, a primitak kojih je tužitelj potvrdio svojim potpisom.

 

38. U odnosu na istaknute prigovore tuženika, osnovano tužitelj navodi da potpis na obračunskom list znači samo primitak istog, ali ne i sadržaj obračunske liste, što ne znači da je bio i suglasan sa određenim satima na temelju koje je tuženik tužitelju obračunao plaću. Također, nedvojbeno je tijekom postupka utvrđeno, a koju je činjenicu svojim iskazom potvrdio i sam zakonski zastupnik da je tužitelj vodio radne naloge koje je predavao tuženiku, tj. skladištaru, koji je potpisivao, au koji radni nalog su se unosile datum, mjesto rada i broj sati rada za mini bager, čime se nikako propust tuženika zbog nedostavljanja navedene dokumentacije na zahtjev vještaka za potrebe nalaza i mišljenja ne može ići nikako na štetu tužitelja.

 

39. Kako je tuženik po punomoćniku, a nakon što je bio upozoren pod strane suda na posljedice ne postupanja s mogućnošću izricanja novčane kazne i to zbog ne davanja vještaku na uvid dokumentaciju potrebnu za nalaz i mišljenje vještaka, po istom je tuženik postupio i to na način da je vještaku omogućen uvid u dokumentaciju u poslovnim prostorijama tuženika. Nakon što je vještaku omogućen uvid u dokumentaciju i to u putne radne listove za vozilo VW LT-46 registracijsko vozilo BJ 401 EI, to je vještak dana 6. listopada 2021, dostavio pisanu dopunu nalaza i mišljenja.

 

40. Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je u razdoblju od 1. kolovoza 2013. pa do 1. ožujka 2017., utvrđena ukupna razlika za prekovremeni rad za tužitelja u iznosu od 86.184,52 kn, a za terenski dodatak razlika iznosi 77.740,00 kn. U dopunu nalaza i mišljenja (list 405-436) utvrđeno je da je tužitelj u kolovozu 2013., na terenu proveo 23 dana i da mu zato pripada terenski dodatak u iznosu od 1.840,00 kn. U mjesecu rujnu 2013. tužitelj je na terenu proveo 23 dana te mu pripada terenski dodatak u iznosu od 1.840,00 kn. U mjesecu studenom  2013., tužitelj je na terenu proveo 16 dana te mu pripada terenski dodatak u iznosu od 1.280,00 kn, u mjesecu siječnju 2014., na terenu je proveo 21 dan te mu pripada terenski dodatak u iznosu od 1.680,00 kn. U mjesecu veljači 2014., tužitelj je na terenu proveo 25 dana i pripada mu terenski dodatak od 2.000,00 kn. U mjesecu ožujku 2014., tužitelj je na terenu proveo 24 dana te mu za takav rad pripada dodatak u iznosu od 1.920,00 kn. U mjesecu travnju 2014., tužitelj je terenu proveo 24 dana te mu pripada dodatak u iznosu od 1.920,00 kn. U mjesecu svibnju 2014., na terenu je proveo 22 dana te mu pripada terenski dodatak u iznosu od 1.760,00 kn, u mjesecu lipnju 2014., tužitelj je na terenu proveo 14 dana i pripada mu 1.120,00 kn. za mjesec srpanj 2014., tuženik je dostavio putni radni list za vozilo registarskog broja BJ 232 FP umjesto BJ 401 EI te vještak nije mogao napraviti obračun iznosa za terenski dodatak. U mjesecu kolovozu 2014., tužitelj je na terenu proveo 23 dana te mu pripada terenski dodatak u iznosu od 1.840,00 kn. U mjesecu rujnu 2014., tužitelj je na terenu proveo 25 dana te mu pripada terenski dodatak u iznosu od 2.000,00 kn. U mjesecu listopadu 2014., tužitelj je na terenu proveo 22 dana te mu pripada terenski dodatak u iznosu od 1.760,00 kn. U mjesecu studenom 2014., tužitelj je na terenu proveo 21 dan te mu pripada terenski dodatak u iznosu od 1.680,00 kn. Nadalje, u mjesecu prosincu 2014., tužitelj je na terenu proveo 19 dana i vještak je utvrdio da mu pripada terenski dodatak u iznosu od 1.520,00 kn. U mjesecu siječnju 2015., tužitelj je na terenu proveo 21 dan te mu pripada terenski dodatak u iznosu od 1.680,00 kn, u veljači 2015., na terenu je proveo 22 dana, za što mu pripada terenski dodatak u iznosu od 1.760,00 kn. U mjesecu ožujku 2015., tužitelj je na terenu proveo 25 dana za što mu pripada terenski dodatak u iznosu od 2.000,00 kn. U mjesecu travnju 2012., tužitelj je na terenu radio 23 dana i pripada mu terenski dodatak u iznosu od 1.840,00 kn. U mjesecu svibnju 2015., tužitelj je na terenu radio 25 dana i pripada mu terenski dodatak u iznosu od 2.000,00 kn. U mjesecu lipnju 2015., tužitelj je na terenu radio 25 dana i pripada mu terenski dodatak u iznosu od 2.000,00 kn. U kolovozu 2015., tužitelj je radio na terenu 23 dana za što mu pripada terenski dodatak u iznosu od 1.840,00 kn. U mjesecu rujnu 2015., na terenu je radio 22 dana za što mu pripada terenski dodatak u iznosu od 1.760,00 kn. Nadalje, u mjesecu listopada 2015., tužitelj je na terenu radio 24 dana za što mu pripada terenski dodatak u iznosu od 1.920,00 kn. U mjesecu studenom 2015., tužitelj je na terenu radio 23 dana i pripada mu terenski dodatak u iznosu od 1.840,00 kn, a u mjesecu prosincu 2015., radio je 22 dana i pripada mu dodatak u iznosu od 1.760,00 kn. U mjesecu siječnju 2016., tužitelj je na terenu radio 19 dana, za što mu pripada terenski dodatak u iznosu od 1.710,00 kn, a u veljači 2016., radio je 23 dana i pripada mu terenski dodatak u iznosu od 2.070,00 kn. U mjesecu ožujku 2016., tužitelj je na terenu radio 21 dan i pripada mu terenski dodatak u iznosu od 1.890,00 kn, za mjesec travanj 2016., tužitelju za rad na terenu od 24 dana pripada terenski dodatak u iznosu od 2.160,00 kn, a u svibnju 2016., za rad na terenu od 23 dana, tužitelju pripada terenski dodatak u iznosu od 2.070,00 kn. U mjesecu lipnju 2016., tužitelj je na terenu radio 23 dana i pripada mu terenski dodatak u iznosu od 2.070,00 kn, a u mjesecu srpnju 2016., za rad na terenu od 24 dana pripada mu terenski dodatak u iznosu od 2.160,00 kn. U mjesecu kolovozu 2016., za rad na terenu od 20 dana, tužitelj je ostvario terenski dodatak u iznosu od 1.800,00 kn, a za mjesec rujan 2016., od 23 dana, tužitelju pripada terenski dodatak u iznosu od 2.070,00 kn, dok za tužiteljev rad u mjesecu listopadu 2016., tužitelj je na terenu proveo 21 dan, a za što mu pripada terenski dodatak u iznosu od 1.890,00 kn. U mjesecu studenom 2016., tužitelj je na terenu radio 22 dana i pripada mu terenski dodatak u iznosu od 1.980,00 kn, a za mjesec prosinac 2016., tužitelj je na terenu proveo 23 dana i pripada mu terenski dodatak u iznosu od 2.070,00 kn. U mjesecu siječnju 2017., tužitelj je na terenu radio 23 dana, za što mu pripada terenski dodatak u iznosu od 2.070,00 kn, za mjesec veljaču 2017., tužitelj je na terenu proveo 21 dan i pripada mu terenski dodatak u iznosu od 1.890,00 kn.

 

41. Iz pisane dopune nalaza i mišljenja vještak je u tabelarnom prikazu naveo dan, datume, ime vozača, relaciju, visinu terenskog dodatka koji je obračunavan, vrijeme polaska, povratka, radno vrijeme i prekovremena 2 sata rada. Iz putnih radnih listova koji su dostavljeni vještaku nisu negdje bili vidljivi dani, datumi su pisani nečitljivo. Rekapitulacija navedenog tabelarno je prikazana na stranici 435 do 436. Pisanoj dopuni nalaza i mišljenja prigovorio je tuženik navodeći da iz putnih radnih listova koji su dostavljeni vještaku vidljivo je da je navedeno vozilo vozio vozač P., da se radi o vozaču P. N., a da se nigdje ne navodi da je vozač bio I. K., i da je stoga potpuno besmisleno pripisivati vožnju vozaču vožnju koju nije vozio vozilo. Ističe, da se iz tih putnih radnih listova za konkretno vozilo koji su dani vještaku na uvid vidljivo je da se radilo o redovnom radnom vremenu  bez prekovremenih sati te da nije jasno odakle podatak o prekovremenim satima.

 

42. U odnosu na prigovor tuženika vještak je usmeno obrazložio pisani nalaz i mišljenje, dopunu nalaza i mišljenja te se usmeno očitovao na prigovore vještaka, kao što je to učinio i pisano očitovanjem od 10. prosinca 2021., navodeći da je rješenjem suda navedeno da će se razmatrati putni radni listovi za vozilo registarske oznake …i da će se za prekovremeni rad uzeti sati rada izvan redovnog fonda sati rada za koje su podaci u početku i završetku rada za svaki pojedini dan određeno naznačeni u putnim radnim listovima. Usprkos što je vještak usmeno se očitovao na prigovore tuženika, tuženik je i nadalje ostao kod istaknutih prigovara, međutim, nije predlagao novo knjigovodstveno vještačenje.

 

43. U odnosu na istaknute prigovore tuženika, sud je iste ocijenio kao neosnovane i neargumentirane, to prije svega što je ocjenom provedenih dokaza i to iskazom tužitelja i saslušanih svjedoka tijekom postupka koji su u bitnom potvrdili iskaz tužitelja, a koje je iskaze sud ocijenio kao isitnite i vjerodostojne, jer su imali neposredna saznanja o radu tužitelja, iz kojih nedvojbeno proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju radio na terenu sa radnim strojem mini bagerom, koji je radni stroj bio vožen na teren na labudici prikvačen za kombi vozilo registarske oznake … koje nije bilo pogodno za prometovanje u prometu. Za navedeno kombi vozilo vozač P. N., a koji je kao vozač u većini slučajeva naveden kao vozač P. u dopuni nalaza i mišljenja popunjavao putne radne listove za kombi vozilo, a na koje je bila prikvačena labudica na kojoj je nalazio mini bager. Također, mini bager je svaki dan bio vožen s terena po završetku rada u sjedište tuženika u N. P.. Isto tako, nedvojbeno je temeljem iskaza tužitelja i svjedoka utvrđeno da je rad na terenu bio duži od redovnog radnog vremena i to za 2 sata i da se je radilo od 7 do 17 sati kada se vraćalo u sjedište tuženika. Stoga, imajući u vidu navedeno, tuženik nije tijekom postupka dokazao niti predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno. Osim toga, unatoč činjenici što je ustrajao kod prigovara na dopunu nalaza i mišljenja nije predložio novo knjigovodstveno vještačenje.

Sud je u cijelosti prihvatio pisani nalaz i mišljenje kao i dopunu knjigovodstvenog vještaka kao objektivan, dan prema pravilima struke, na temelju podataka u spisu predmeta i dokumentacije dostavljene po tuženiku. Vještak je pisani nalaz i dopunu usmeno obrazložio, utvrđeno je da nalaz i mišljenje i dopuna nije nejasan, nepotpun ili u proturječju sam sa sobom ili sa izviđenim okolnostima niti je utvrđeno da ima nedostataka, kao što se nije pojavila osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja.

 

44. Prema Pravilniku o radu tuženika od 9. siječnja 2013., prema čl. 45 propisano da radnik koji nije iskoristio godišnji odmor ima pravo na naknadu plaće, prema čl. 67 propisano je pravo na isplatu terenskog dodatka, a prema čl. 35 propisan je prekovremeni rad. Čl. 36 citiranog Pravilnika propisan je raspored radnog vremena, a koje mora biti najviše 48 sati tjedno, a čl. 37 Pravilnika propisana je preraspodjela radnog vremena. Dakle, tužitelj je svojim Pravilnikom važećem u utuženom razdoblju priznao tužitelju pravo na terenski dodatak, koji se iznos utvrđuje Odlukom Uprave poslodavca (čl. 67 st. 2 Pravilnika). No, tijekom postupka nije utvrđeno da bi tuženik kao poslodavac tu veliku Odluku donio.

 

45. Isto tako, tuženik neosnovano tvrdi da je tužitelj samim time što je potpisao obračunski list, suglasan sa određenim satima za koje se isplaćuje plaća jer se potpisom na obračunskoj listi isključivo potvrđuje primitak iste, a ne i sadržaj obračunske liste, a kako to osnovano ističe tužitelj. Nadalje, tužitelj nije u obvezi prigovarati obračunskom listu, budući da je odredbom čl. 133. st. 3. ZR/14, odnosno ranijom odredbom čl. 129 st. 3 ZR/09, propisano da kod ostvarivanja novčanih tražbina iz radnog odnosa podnošenje zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa (čl. 133. st. 1. ZR/14; čl. 129. st. 1. ZR/09) nije pretpostavka za zahtijevanje sudske zaštite (tako: Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-1783/2006 od 20. svibnja 2008., "Narodne novine" br. 69/08). Stoga, obraćanje poslodavcu nije pretpostavka za traženje kondemnatorne pravne zaštite za isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa, niti pak primitak obračunske liste predstavlja suglasnost na tu obračunsku listu, kako to neosnovano tvrdi tuženik. Osim toga, ocjenom provedenih dokaza, priloženom dokumentacijom spisu predmeta, pravomoćnom i citiranom presudom Prekršajnog suda (pod obrazloženjem br. 34), prihvaćenim iskazima svjedoka i iskazom tužitelja koji je ocjenjen također kao istiniti i vjerodostojan, obzirom da je u suglasju s iskazima svjedoka, sadržajem dokumentacije priložene spisu predmeta, nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj više od redovnog tjednog radnog vremena od 40 sati, pri čemu takav rad nije bio plaćen u skladu s propisima koji su se primjenjivali na radni odnos, jer je nesporno  da je tužitelj tuženiku predavao radne naloge, što je u svom iskazu potvrdio i sam zakonski zastupnik tuženika, iz kojih proizlazi da je rad bio od 7-17 satni, što su to potvrdili i svjedoci.

 

46. U odnosu na visinu terenskog dodatak, koji nedvojbeno tužitelju pripada jer je radio na terenu na udaljenosti većoj od 30 km, a što je i tabelarno i prikazano u dopuni nalaza i mišljenja, što je i prethodno obrazloženo, a koji j iznosio od 80,00 kn-170,00 kn dnevno prema čl. 56 KUG/13, odnosno od 90,00 kn do 170,00 kn, čl. 54 KUG/15.

Dakle, i kolektivni ugovori za graditeljstvo u utuženom razdoblju propisivali su visinu terenskog dodatka do 170,00 kn dnevno, pa kako tuženik svojim odlukama nije propisao u skladu s Pravilnikom o radu iz 2013. drugačiju visinu terenskog dodatka, a Pravilnikom ju je propisao u visini neoporezivog iznosa, to se kao najpovoljnije pravo za tužitelja imaju primijeniti odredbe Pravilnika o radu prema kojima je tužitelju valjalo odrediti visinu terenskog dodatka u zahtijevanom iznosu od 80,00 kn odnosno 90,00 kn.

Prema Odluci o nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti (Narodne novine 58/07, 72/07) poslovi gradnje vodova za telekomunikacije pripadaju području građevinarstva.

Prema izvodu iz sudskog registra za tuženika proizlazi da je njegova osnovna djelatnost, između ostaloga i izgradnja i održavanje komunikacijskih mreža i uređaja, te građenje, projektiranje i nadzor nad gradnjom, a kojim djelatnostima se tuženik nesporno bavio za područje telekomunikacija i te poslove je tužitelj upravo obavljao.

 

47.  Prema odredbi čl. 60. st. 1.  ZR/09 i čl. 81. ZR/14, tužitelju  pripada naknada za neiskorišteni godišnji odmor najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja koja predstavljaju naknadu za rad), a prema nalazu vještaka od 11. studenog 2020. (list 371-377) proizlazi da ta naknada pripada za ugovoreni godišnji odmor u trajanju od 20 dana i to za 2014., 2015., 2016. i do 1. ožujka 2017., do kada je tužitelj radio kod tuženika u iznosu od 18.786,92 kn i to za 2014., u bruto iznosu od 5.968,22 kn, za 2015., u bruto iznosu od 5.827,60 kn, za 2016., u bruto iznosu od 5.968,22 kn i za 2017., u bruto iznosu od 1.022,88 kn.

Na matematički izračun vještaka kao i na matematički izračun tužitelja u tužbi, tuženik nije imao primjedbe, no međutim, tijekom postupka tuženik je tvrdio da je tužitelj koristio godišnji odmor sukladno Odlukama o korištenju godišnjeg odmora, odnosno da je tužitelju isplaćena naknada za nemogućnost korištenja godišnjeg odmora.

 

48. Prema Ugovoru o radu od 28. lipnja 2010. (list 188-191) čl. 8. propisano je da tužitelj ima pravo na godišnji odmor u svakoj kalendarskoj godini u trajanju od najmanje 4 tjedna, da se subote uračunavaju u dane godišnjeg odmora, da će se za vrijeme godišnjeg odmora radniku isplatiti naknada plaće u visini prosječene plaće isplaćene u posljednja 3 mjeseca prije mjeseca u kojem se isplaćuje naknada.

 

49. Dostavljajući dokumentaciju za izvođenje dokaza knjigovodstvenim vještačenjem tuženik je dostavio 2 Odluke o korištenju godišnjeg odmora i to od 15. siječnja 2014. i 15. svibnja 2014. (list 304-305) iz kojih proizlazi da će tužitelj za 2013., koristiti godišnji odmor u razdoblju od 3. veljače 2014., do 3. ožujka 2014., odjednom, a za 2014. da će koristiti godišnji odmor odjednom od 2. lipnja 2014. do 1.srpnja 2014. Međutim, tijekom postupka kako je to prethodno i obrazloženo tužitelj nije mogao koristiti godišnji odmor jer mu to tuženik kao poslodavac nije omogućio, a što je i prethodno obrazloženo, što proizlazi iz suglasnih iskaza tužitelja, saslušanih svjedoka kao i pravomoćno citirane presude Prekršajnog suda u Bjelovaru Pp G-40/2019-45 od 4. listopada 2019., kojom su tuženik i z.z. tuženika Z. C. proglašeni krivim jer nisu omogućili korištenje godišnjeg odmora tužitelju za 2015., 2016. i 2017. No, ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da tužitelju nije omogućeno ni korištenje godišnjeg odmora za 2013. i 2014., a kako je prethodno gore i obrazloženo.

U odnosu na Odluke o korištenju godišnjeg odmora i to za 2015., 2016. i za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 1. ožujka 2017., tuženik nije dostavio Odluke o korištenju godišnjeg odmora.

Isto tako, tuženik je u prilog osnovanosti navoda da je tužitelju isplaćena naknada zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora, dostavio obračun plaće od 1. do 31 siječnja 2017. (list 227) iz koje proizlazi da je dana 11. srpnja 2017., tužitelju isplaćena naknada za neiskorišteni godišnji odmor (a što je rukom napisana opaska u citiranom obračunu pod stavkom propisani ili ugovoreni dodaci na plaću radnika) i iznosu od 1.091,28 kn.  Međutim, kad se ima u vidu činjenica da je tužitelj kod tuženika radio 1. ožujka 2017., kada je dao otkaz Ugovora o radu i kad se navedeno dovede u vezu s obračunom (list 227-228), proizlazi činjenica da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je navedeni iznos tužitelju doista i isplaćen dana 11. srpnja 2017., kako se to navodi u obračunu, jer nije dostavio dokaz da je navedeni iznos doista i plaćen na tužiteljev tekući račun, odnosno izvod iz žiro računa tuženika da je doista na tužiteljev tekući račun i plaćen, pa se ne mogu prihvatiti osnovani navodi tuženika da je tužitelju doista plaćena naknada za neiskorišteni godišnji odmor za 2017., za razdoblje do 1. ožujka 2017. U prilog navedenog valja dodati da je tuženik u spis predmeta dostavio preslike povratnica (list 79-80), da je tužitelju dostavljen obračun plaće za mjesec veljaču i ožujka 2017. kao i odjavu. Međutim, ne i dokaz da je i na tužiteljev tekući račun isplaćena naknada za neiskorišteni godišnji odmor.

 

50. Obzirom da sud odlučuje o granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (čl. 2 st. 1 ZPP-a) obzirom da je tužitelj i u tužbi i podneskom od 2. studenog 2021., konačno postavio tužbeni zahtjev zahtijevajući naknadu za neiskorišteni godišnji odmor u visini bruto plaće od 4.741,47 kn, i to za 2013., 2014., 2015., 2016., a za 2017. za razdoblje od 1. siječnja do 1. ožujka 2017., u bruto iznosu od 790,25kn, iako je nalazom vještaka od 11. studenog 2020. utvrđeno da tužitelju pripadaju bruto naknade kako su navedene pobliže pod obrazloženjem broj 47. ove presude, to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev kako ga je po tom osnovu postavio tužitelj.

Iako nalazom i mišljenjem vještaka nije obuhvaćena naknada za neiskorišteni godišnji odmor za 2013., imajući u vidu činjenicu da je sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da tužitelj za utuženo razdoblje, a samim time i za 2013., nije koristio godišnji odmor jer mu to od strane tuženika nije omogućeno, a kako je već prethodno gore obrazloženo, niti je tuženik tijekom postupka dokazao da bi mu bila isplaćena naknada, to je sud odlučujući o granicama postavljenog tužbenog zahtjev također prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2013., u bruto iznosu od 4.741,47 kn.

 

51. Stoga je slijedom navedenog, a primjenom citiranih odredbi tužitelju dosuditi razliku plaće za prekovremeni rad u bruto iznosu od 86.184,52 kn, sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako su pobliže navedeni pod točkom I. izreke presude od 15. u mjesecu za prethodni mjesec jer je odredbom čl. 13. Ugovorom o radu od 28. lipnja 2010., bila obveza tuženika isplatiti plaću do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, sa zateznom kamatom prema čl. 29 st. 2 ZOO-a, a kako je presuđeno pod točkom I. izreke presude. Tužitelj je podneskom od 2. studenog 2021., nakon knjigovodstvenog vještačenja postavio tužbeni zahtjev po tom osnovu u bruto iznosu od 89.509,28 kn, zahtijevajući razliku plaće za prekovremeni rad za srpanj 2013., u bruto iznosu od 3.324,76 kn sa zateznom kamatom tekućom od 15. kolovoza 2013., pa do isplate. Međutim, tu visinu tužitelj nije dokazao jer to ne proizlazi iz nalaza i mišljenja i dopune nalaz i mišljenja vještaka, obzirom da je vještak razliku plaće utvrđivao za razdoblje od 1. kolovoza 2013., pa do 1. ožujka 2017., jer mu je za to razdoblje od strane tuženika i dostavljena dokumentacija, a temeljem koje je sačinio dopunu nalaza i mišljenja, a koja je dopuna i usmeno obrazložena po vještaku (list 458-459). Stoga, predleži zaključak da nije dokazao visinu razlike plaće za prekovremeni rad za srpanj 2013., u zahtijevanom bruto iznosu od 3.324,76 kn sa zateznom kamatom tekućom od 15. kolovoza 2013., pa do isplate, niti je sam tužitelj dostavio dokumentaciju temeljem koje bi vještak za to razdoblje mogao utvrditi razliku plaće, slijedom čega je u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev i presuditi kao pod točkom IV. izreke presude. 

 

52. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev radi isplate terenskog dodatka u ukupnom neto iznosu od 77.740,00 kn sa zateznom kamatom od zadnjeg dana u mjesecu za prethodni mjesec (čl. 45 Pravilnika o radu) sa zateznom kamatom tekućem na pojedine iznose pobliže navedeni pod točkom II. izreke presude po stopi prema čl. 29 st. 2 ZOO-a, a kako je presuđeno pod točkom II. izreke presude.

 

53. Također, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate naknade za godišnji odmor u bruto iznosu od 19.753,13 kn, sa zateznom kamatom tekućom za svaku godinu od 1. dana slijedeće godine i to za 2013., 2014., 2015. i 2016., za svaku godinu u bruto iznosu od 4.741,47 kn, dok je za razdoblje od 1. siječnja 2017. pa do 1. ožujka 2017., tužitelju dosuđeni zahtijevani bruto iznos od 790,25 kn, sa kamatom tekućom od 17. travnja 2017., kako je to zahtijevao tužitelj obzirom da je tužitelj radio do 1. ožujka 20174., po stopi prema čl. 29 st. 2 ZOO-a., a kako je presuđeno pod točkom III. izreke presude.

 

54. Na bruto iznose dosuđene za prekovremeni rad (toč. I. izreke presude), naknade za neiskorišteni godišnji odmor (toč. III. izreke presude) sud tužitelju nije dosudio zakonske zatezne kamate tekuće na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržane u tim bruto iznosima.

U skladu sa odredbom čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine 77/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/11, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14, 136/15, dalje: ZPD) predujam poreza na dohodak, obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. istoga Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate. Sukladno čl. 45. st. 4. i 5. ZPD i čl. 16. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14, dalje: Pravilnik) predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava se tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. toga Zakona i čl. 11., 12. i 15. toga Pravilnika. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno sa isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku. Stoga porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće, dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, pa se na te iznose kamate ne obračunavaju (tako i u presudi Županijskog suda u Splitu broj Gž R-45/2017 od 9. srpnja 2018. i Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-958/2020-2 od 28. prosinca 2020.).

Stoga je kao neosnovan odbijen dio tužbenog zahtjeva radi plaćanja kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak koji je sadržan u dosuđenim bruto iznosima i to na prekovremeni rad na iznos 86.184,28 kn, na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor na iznos 19.753,13 kn (toč. IV. izreke presude).

 

55. Tužitelj je zahtijevao naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora navodeći da je pretrpio neimovinsku štetu koja se je odrazila na njegovo psihofizičko stanje zbog dugotrajnog perioda nekorištenja nužnog odmora. U iskazu je naveo da nije četo boravio s djecom, da nije išao na more, da kod kuće nije mogao obaviti nikakove druge poslove jer je bio slobodan samo nedjeljom, da mu je supruga zbog toga često prigovara i zbog čega je dolazilo do tenzija u obitelji. Međutim, istakao je da nije imao psihičkih problema niti je odlazio k liječniku i da ne posjeduje medicinsku dokumentaciju. Nitko od saslušanih svjedoka nije potvrdio činjenicu da je tužitelj imao psihičke tegobe, osim što je svjedok A. K. naveo za sve radnike da se je primijetio umor na poslu no, ne i da bi tužitelj imao kakove tegobe, a koje bi se odrazile na njegovo psihofizičko stanje. Tužitelj je predložio izvođenje dokaza po vještacima medicine rada i psihologu, međutim, tijekom postupka odustao je od predloženog dokaza. Kako je tužitelj u svom iskazu naveo da ne posjeduje medicinsku dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da je imao psihičke tegobe zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora, odnosno da mu se to odrazilo na njegovo psihofizičko stanje, kako nitko od svjedoka nije potvrdio tu činjenicu, a imajući u vidu da je tužitelj odustao od dokaznog prijedloga medicinskim vještačenjem (kako je to naveo na raspravi dana 8. veljače 2022.), predleži zaključak suda da nije dokazao niti osnov niti visinu za zahtijevani iznos neimovinske štete od 20.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 16. kolovoza 2018., kao od dana podnošenja tužbe pa do isplate, to je sud odredbom čl. 221a ZPP-a, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, a kako je presuđeno pod točkom V. izreke presude.

 

56. Tužitelj je tužbom zahtijevao isplatu za prekovremeni rad u iznosu od 165.384,24 kn, a nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 2. studenog 2021., iznos od 89.509,28 kn, čime je smanjio tužbeni zahtjev, a što sadržajno predstavlja povlačenje tužbe za iznos od 75.905,46 kn. Tužbom je zahtijevao isplatu terenskog dodatka u iznosu od 90.680,00 kn, dok je citiranim podneskom smanjio tužbeni zahtjev zahtijevajući iznos od 77.740,00 kn, a čime je tužba povučena za iznos od 12.940,00 kn, o kojem je povlačenju tužbe po navedenim osnovama sud riješio raspravnim rješenjem od 8. veljače 2022. (list 458) primjenom odredbe čl. 193 st. 2 ZPP-a.

 

57. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st. 2. ZPP.

Tužitelj je tužbom zahtijevao isplatu razlike plaće po osnovi: 1. terenskog dodatka, 2. naknadu za neiskorišteni godišnji odmor i 3. naknadu neimovinske štete. U odnosu na ta 3 osnova tužitelj je uspio u odnosu na 2 (za terenski dodatak i naknadu za neiskorišteni godišnji odmor), dok nije uspio u odnosu na neimovinsku štetu pa je u odnosu na osnov uspio u omjeru od 80%, dok nije uspio u omjeru od 20% (u odnosu na neimovinsku štetu).

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio je u omjeru od 62% (suđeni iznos od 183.677,65 kn u odnosu na ukupno zahtijevani iznos od 295.853,87 kn) pa je tužitelj u odnosu na osnov i visinu uspio u omjeru od 71% (uspjeh u odnosu na osnov 80%+62%=142:2). Tuženik je uspio u omjeru od 29%, pa proizlazi da je tužitelj u postupku uspio u omjeru od 42% (71%-29%=42%). U odnosu na dio zahtjeva kojim je tužitelj odbijen, a koji se odnosi na kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak koji je sadržan u dosuđenim bruto iznosima na prekovremeni rad i na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor (kako je presuđeno pod točkom IV. izreke presude), tužitelj nije uspio samo u razmjeno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog  dijela nisu nastali posebni troškovi.

 

58. Parnični troškovi tužitelja sastoje se od sastava tužbe u iznosu od 5.000,00 kn, sastav obrazloženog podneska  od 4. listopada 2018., kojim je dano očitovanje na navode odgovora na tužbu u iznosu 5.000,00 kn (tbr.8. t.1), sastav podneska od 19. prosinca 2018., 19. siječnja 2021., 2. studenog 2021., za svaki u iznosu od 1.250,00 (tbr.8. toč.3), zastupanje na ročištu dana 12. listopada 2018., zastupanje na raspravama dana 11. ožujka 2019., 20. travnja 2021., i dana 8. veljače 2022., za svaku u iznosu od 5.000,00 kn, sastav obrazloženog podneska  od 3. prosinca 2020., kojim je dano očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka u iznosu od 5.000,00 kn (tbr.8. toč.3), pripadajućeg PDV-a po stopi 25% na sve navedene radnje u iznosu 9.687,50 kn što iznosi ukupno 48.437,50 kn od čega mu razmjerno uspjehu u parnici od 42% pripada 20.343,75 kn.

Tom trošku potrebno je pribrojiti trošak provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu 7.800,00 kn koji je bio potreban za ovu parnicu.

Stoga ukupni troškovi tužitelja iznose 28.143,75 kn koji mu je dužan nadoknaditi tuženik sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana donošenja ove presude pa do isplate (toč. VI. izreke presude).

 

59. Nisu priznati troškovi za sastav podneska od 16. lipnja 2019., kojim obavještava sud da je uplaćen predujam, dok ne iznosi nikakove nove dokaze niti činjenice, već se daje očitovanje na dosadašnji tijek postupka, a koji podnesak po ocjeni suda nije bio potreban za  vođenje ove parnice smislu čl. 155. ZPP.

 

60. Svi parnični troškovi koji su odmjereni strankama bili su u smislu čl. 155. st. 1. ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, u granicama postavljenih određenih zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, a u skladu sa vrijednošću predmeta spora prema postavljenom zahtjevu .

 

61. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

 

U Bjelovaru 25. ožujka 2022.

 

             

 

 

 

Sudac

   Gordana Malvić

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka ove presude, nadležnom županijskom sudu, putem ovoga suda, pisano u tri istovjetna primjerka.