Broj: Revr 1456/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. K. iz O., V., OIB: …, koju zastupa punomoćnik D. Z., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Z. & partneri u Z., protiv tuženika E. & S. b. d.d. R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica T. C. G., odvjetnica u Odvjetničkom društvu C., G. & E. d.o.o. u Z., radi sudskog raskida i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv dopunske presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1292/15-4 od 12. travnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9187/14-41 od 31. ožujka 2015., u sjednici vijeća održanoj 7. lipnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Raskida se Ugovor o radu sklopljen 1. kolovoza 2003. između tuženika E. & S. b. d.d., R., OIB: … i tužiteljice J. K. iz O., V., OIB: … s danom 3. prosinca 2013. kao danom prestanka radnog odnosa tužiteljice.

 

II. Nalaže se tuženiku E. & S. b. d.d., R., OIB: … da tužiteljici J. K. iz O., V., OIB: … u roku od 8 dana na ime naknade štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu isplati iznos 271.391,90 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2015. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

III. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica potražuje iznos 135.695,95 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

IV. Nalaže se tuženiku E. & S. b. d.d., R., OIB: … da tužiteljici J. K. iz O., V., OIB: … u roku od 8 dana naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 96.562,50 kuna.

 

Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I, II. i IV. izreke.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. t. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija tuženika nije osnovana.

 

Protiv drugostupanjske presude stranke mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. tog članka.

 

S obzirom da je u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu revizija uvijek dopuštena, pa i kad je izjavljena samo protiv dijela presude kojim je odlučeno o sudskom raskidu ugovora o radu i o naknadi štete po čl. 117. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR), to je bespredmetno pozivanje tuženika na reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

              Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ono pobijano revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima, pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati te sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se poziva podnositelj revizije obrazlažući postojanje te povrede iznošenjem vlastite ocjene izvedenih dokaza i donesenih zaključaka (u pogledu postojanja pretpostavki za odlučivanje o sudskom raskidu ugovora o radu, kao i visini naknade štete) od one koje su izveli sudovi u postupku koji je prethodio reviziji.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za sudskim raskidom ugovora o radu s danom 3. prosinca 2013., kao i naknada štete.

 

              Sporno je u revizijskom stupnju postupka je li sud imao osnovu za određivanje sudskog raskida ugovora o radu s danom 3. prosinca 2013., kao i pripada li tužiteljici naknada štete u visini deset prosječnih bruto plaća tužiteljice.

 

              S obzirom da je sud utvrdio da otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 22. prosinca 2011. nije dopušten, te da tužiteljici nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, jer je ista u invalidskoj mirovini zbog profesionalne nesposobnosti za rad, pravilno su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji prihvatili zahtjev tužiteljice za sudski raskid ugovora o radu i to s danom 3. prosinca 2013., kao danom koji prethodi danu odlaska tužiteljice u invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, sve u smislu odredbe čl. 117. st. 1. ZR.

 

              Neosnovan je stoga prigovor tuženika da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odredio dan uoči početka korištenja invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad, kao dan prestanka radnog odnosa kod tuženika, odnosno kao dan sudskog raskida. Naime, niti odredbom čl. 117. st. 1., niti drugim odredbama ZR nije određeno propisano kada radni odnos u slučaju sudskog raskida ugovora o radu prestaje, već o danu raskida odlučuje sud, prema okolnostima konkretnog slučaja. Stoga upravo činjenica da je tužiteljica u invalidskoj mirovini zbog profesionalne nesposobnosti za rad od 4. prosinca 2013., te da istoj nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika, opravdava odluku suda da se kao dan sudskog raskida odredi 3. prosinca 2013.

 

              Naime, prema odredbi čl. 117. st. 1. ZR ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

              Dakle, za slučaj sudskog raskida ZR je propisao da se radniku dosuđuje naknade štete, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti radnika i obvezama uzdržavanja koje ga terete.

 

              Stoga, odlučujući o zahtjevu tužiteljice za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu sudovi su, utvrđujući da iznos 27.139,19 kuna odgovara iznosu prosječne mjesečne bruto plaće isplaćene tužiteljici tri mjeseca prije otkazivanja (što među strankama nije sporno), pravilno u smislu citirane odredbe dosudili tužiteljici naknadu te štete u iznosu 10 prosječnih mjesečnih bruto plaća u ukupnom iznosu 271.391,90 kn, uzimajući pritom u obzir da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika preko deset godina, da se radi o osobi koja je u vrijeme otkazivanja bila srednje životne dobi (53 godine), te koja je u tom razdoblju imala obvezu uzdržavanja jednog djeteta.

 

              S obzirom da je, suprotno revizijskim navodima tuženika, tužiteljici dosuđena naknada štete uz uvažavanje svih propisanih pretpostavki za dosudu te naknade u smislu odredbe čl. 117. st. 1. ZR, to se revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje neosnovanim.

 

Ostali navodi tuženika sadržajno su činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka – suprotno činjeničnim utvrđenjima i zaključcima sudova u postupku koji je prethodio reviziji. U smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi revidenta u tom pravcu nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

 

              Na osnovu svega izloženog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 7. lipnja 2017.