Broj: Rev 153/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja K. G. iz Č., II. tužitelja A. B. i III. tužiteljice M. B., oboje iz Č., svi zastupani po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda P.-K.-P.-K., odvjetnicima u Č., protiv tuženika G. S. d.o.o., Č., kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda G. R. i A. F.-R. u Č., radi isplate, odlučujući o reviziji I.-III. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Čakovcu broj Gž-5256/11-4 od 23. veljače 2012., kojom je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-589/09-36 od 12. svibnja 2011., u sjednici održanoj 3. svibnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se revizija I.-III. tužitelja u odnosu na drugo postavljeno pitanje koje glasi:

 

„Valja li nejasne odredbe tipskog ugovora o prodaji stana za tržište što ga je unaprijed pripremilo i predložilo na prihvat trgovačko društvo koje se bavi prodajom stanova za tržište tumačiti u slučaju nejasnih odredbi u korist kupca stana?“

 

te se

 

ukidaju presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Čakovcu broj Gž-5256/11-4 od 23. veljače 2012. i presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-589/09-36 od 12. svibnja 2011. u dijelu pod točkom I. i II. izreke presude i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

III. Revizija I.-III. tužitelja se odbacuje kao nedopuštena u odnosu na ostala pitanja.

 

Obrazloženje

 

              Općinski sud u Čakovcu presudom poslovni broj P-589/09-36 od 12. svibnja 2011. godine presudio je:

 

"I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja K. G. koji glasi:

 

I Utvrđuje se da vrijednost stana koji se nalazi u višenamjenskoj zgradi S. u ulici … u Č., koja je sagrađena na pravu građenja osnovanom na 213/1000 dijela kat. čest. 1134/26/1/1 i cijelim čest. br. 1134/26/1/7, 1134/26/1/8 upisanom u z.k.ul. 6969 k.o. Č. i to stan u zgradi ulaz br. 2 u potkrovlju, prodajne oznake 29 površine 83,25 m2, iznosi 578.056,70 kuna, koji iznos zamjenjuje ugovorenu cijenu po kupoprodajnom ugovoru od 02.10.2006. godine zaključenom između tužitelja i tuženika.

 

II Nalaže se tuženiku G. S. d.o.o. da isplati tužitelju K. G. iznos od 7.321,36 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja po stopi od 15 % godišnje teče od 29.11.2006. g. do 31.12.2007.g., te od 01.01.2008.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i da mu naknadi parnični trošak, sve u roku od 15 dana.

 

II Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja A. B. i M. B. koji glasi:

 

I Utvrđuje se da vrijednost stana koji se nalazi u višestambenoj zgradi S. u ulici … u Č., koja je sagrađena na pravu građenja osnovanom na 213/1000 dijela kat. čest. 1134/26/1/1 i cijelim čest. br. 1134/26/1/7, 1134/26/1/8 upisanom u z.k.ul. 6969 k.o. Č. i to stan u zgradi ulaz br. 2 u potkrovlju, prodajne oznake 30 površine 59,65 m2, iznosi 451.903,36 kuna, koji iznos zamjenjuje ugovorenu cijenu po kupoprodajnom ugovoru od 16.10.2006. godine zaključenom između tužitelja i tuženika.

 

II Nalaže se tuženiku G. S. d.o.o. da isplati tužitelju A. B. iznos od 2.281,40 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja po stopi od 15 % godišnje teče od 06.11.2006.g. do 31.12.2007.g., te od 01.01.2008.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

 

III Nalaže se tuženiku G. S. d.o.o. da isplati tužiteljici M. B. iznos od 2.281,40 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja po stopi od 15 % godišnje teče od 06.11.2006.g. do 31.12.2007.g., te od 01.01.2008.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

 

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak, u roku od 15 dana."

 

III Tužitelji K. G., A. B. i M. B. dužni su tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 6.102,50 kuna, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

Presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Čakovcu broj Gž-5256/11-4 od 23. veljače 2012. odbijena je žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-589/09-36 od 12. svibnja 2011. pod točkom I. i II. izreke te tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu u iznosu 922,50 kuna dok je rješenjem istog suda i poslovnog broja prihvaćena žalba tužitelja kao djelomično osnovana i ukinuta ista prvostupanjska presuda pod točkom III izreke u odnosu na parnični trošak te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Protiv drugostupanjske presude, reviziju su podnijeli I.-III. tužitelji pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predlažu prihvatiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku presudu.

 

U odgovoru na reviziju tuženik predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu odnosno odbiti kao neosnovanu. Traži trošak sastava odgovora na reviziju u iznosu 937,50 kuna.

 

Revizija je u odnosu na drugo postavljeno pitanje osnovana, a u odnosu na prvo, treće i četvrto postavljeno pitanje nedopuštena.

 

Vijeće revizijskog suda pošlo je od toga da u ovom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 25/13), u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11), jer se ne radi o pobijanoj presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP, a vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kuna.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, od kojih su neki razlozi važnosti primjerice navedeni u toj odredbi. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, pa je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora je utvrđenje niže vrijednosti stana koji je I. tužitelj kupio od tuženika, a koji se nalazi u višenamjenskoj zgradi S., u ulici … u Č. od one vrijednosti koju je I. tužitelj za njega platio, zahtjev I. tužitelja za isplatu iznosa 7.321,36 kuna, koji iznos čini razliku u vrijednosti stana zbog neugrađenih roleta te zahtjev II. tužitelja i III. tužiteljice kojim također traže utvrđenje niže vrijednosti stana na istoj lokaciji kojeg su kupili od tuženika od one vrijednosti koju su za njega platili kao i zahtjev II. tužitelja i III. tužiteljice za isplatu iznosa 2.281,40 kuna svakome od njih, a koji iznos čini razliku u vrijednosti stana također zbog neugrađenih roleta.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je između I. tužitelja kao kupca i tuženika kao prodavatelja zaključen Ugovor o kupoprodaji stana od 3. listopada 2006. godine (dalje: Ugovor od 3. listopada 2006.), koji stan se nalazi u višenamjenskoj zgradi S., u ulici … u Č.,

 

- da je u odredbi čl. 2. st. 1. alineja 5. Ugovora od 3. listopada 2006. ugovoreno da kupac kupuje stan po sistemu „ključ u ruke“, sa ugrađenom opremom, između ostalog, sa PVC roletama na svim otvorima,

 

- da je između II. tužitelja i III. tužiteljice kao kupaca te tuženika kao prodavatelja zaključen Ugovor o kupoprodaji stana od 16. listopada 2006. godine (dalje: Ugovor od 16. listopada 2006.), koji stan se nalazi na istoj gore navedenoj lokaciji u Č.,

 

- da je u odredbi čl. 2. st. 1. alineja 5. Ugovora od 16. listopada 2006. ugovoreno da kupac kupuje stan po sistemu „ključ u ruke“, sa ugrađenom opremom, između ostalog, sa PVC roletama na svim otvorima,

 

- da iz provedenih dokaza proizlazi da je između I.-III. tužitelja i tuženika ugovorena kupnja stanova sa standardnom opremom, koja je bila projektirana i ugrađena na konkretnim stanovima,

 

- da ugradnja roleta na krovnim prozorima i balkonskim vratima nije bila projektirana i ugrađena, jer se radi o dodatnoj opremi stanova,

 

- da sklopljeni ugovori o kupoprodaji predstavljaju tzv. „tipske ugovore“.

 

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi odbijaju tužbene zahtjeve pozivom na odredbu iz čl. 319. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08) polazeći od toga da su sporne odredbe iz čl. 2. st. 1. alineja 5. sklopljenih ugovora o kupoprodaji nejasne, zbog čega da ih ne treba primijeniti kako glase, već su ih sudovi, nakon što su istražili zajedničku namjeru ugovaratelja, protumačili na način da je tuženik imao namjeru prodati sporne stanove sa ugrađenom standardnom opremom odnosno bez PVC roleta na svim otvorima.

 

Osporavajući shvaćanje nižestupanjskih sudova revidenti naznačuju slijedeća pitanja kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

 

1.Može li se dokazivati da je volja sastavljača ugovora bila drukčija, kada su riječi pisane isprave jasne?

 

2.Valja li nejasne odredbe tipskog ugovora o prodaji stana za tržište što ga je unaprijed pripremilo i predložilo na prihvat trgovačko društvo koje se bavi prodajom stanova za tržište tumačiti u slučaju nejasnih odredbi u korist kupca stana?

 

              3.Tumače li se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe u smislu koji je povoljniji za potrošača?

 

4.Može li na valjanost pravnog posla utjecati pridržaj volje jedne ugovorne strane prilikom sklapanja pravnog posla, a koja svjesno očituje kao svoju volju nešto što ne želi, a druga strana to ne zna?

 

Obrazlažući važnost drugo postavljenog pitanja I.-III. tužitelji ukazuju na odluku ovog suda broj Rev-1201/86 od 12. studenoga 1986. godine, a obrazlažući važnost četvrto postavljenog pitanja revidenti ukazuju na odluku ovog suda broj Rev-2402/91 od 26. veljače 1992. godine.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg pitanja je revizija podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Vijeće revizijskog suda ispitalo je dopuštenost revizije glede svakog pojedinog pitanja te je utvrđeno da propisanim kriterijima udovoljava drugo postavljeno pitanje koje se tiče pravnog shvaćanja tumačenja nejasnih odredbi tipskog ugovora o prodaji stana. Pitanje se tiče primjene odredbe čl. 320. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) koja glasi:

 

U slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

 

Revidenti su istaknuli da su o tom pitanju nižestupanjski sudovi zauzeli shvaćanje koje nije podudarno shvaćanju revizijskog suda zauzetom u presudi posl. broj Rev-1201/86 od 12. studenoga 1986., u kojoj je navedeno: „...u konkretnom slučaju radi se o ugovoru koji je među strankama sklopljen prema unaprijed odštampanom sadržaju tj. o tzv. tipskom ugovoru, koji je unaprijed pripremio i predložio na prihvaćanje tužiteljici tuženik kao radna organizacija koja se bavi izgradnjom objekata za tržište (čl. 100. ZOO; „Službeni list SFRJ, broj 29/78, 39/85 i 57/89), pa se u takvom slučaju odredbe predmetnog ugovora trebaju tumačiti onako kako one i glase (čl. 99. st. 1. ZOO), a tek u slučaju da su nejasne (što u konkretnom slučaju nisu) trebale bi se interpretirati u korist tužiteljice kao stranke koja je takve ugovorne klauzule prihvatila.“

 

Pritom valja imati na umu da su navedene odredbe čl. 99. st. 1. i čl. 100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89, koji je preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima; „Narodne novine“ broj 53/91) identične odredbama čl. 319. st. 1. odnosno čl. 320. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO).

 

Prije svega treba istaknuti da osnovano revidenti ukazuju da bi se u konkretnom slučaju eventualne nejasne odredbe ugovora trebale interpretirati prema pravilima sadržanima u odredbi čl. 320. ZOO, a ne prema pravilima sadržanima u odredbi čl. 319. ZOO kako to čine nižestupanjski sudovi.

 

Naime čl. 319. ZOO utvrđuje temeljno pravilo o tumačenju ugovora i primjenjuje se kod onih ugovora kod kojih su obje strane sudjelovale u formuliranju ugovornih odredaba. Nasuprot tome, čl. 320. st. 1. ZOO postavlja posebno pravilo o tumačenju ugovora koje se odnosi na situacije u kojima jedna strana drugoj strani na unaprijed tiskanom obrascu ili na bilo koji drugi način unaprijed pripremljenom ugovoru predlaže sklapanje ugovora.

 

Kako se prema činjeničnom utvrđenju iz pobijane presude, koje činjenično stanje se u revizijskom stadiju postupka ne može preispitivati, radi o tzv. tipskom ugovoru, sukladno prethodno citiranim zakonskim odredbama nejasne odredbe takvog ugovora trebale bi se interpretirati u korist I.-III. tužitelja.

 

U takvim situacijama ne vrijedi pravilo da oba suugovaratelja snose jednaku odgovornost za jasnoću ugovornih odredaba, već nejasnoće idu na teret predlagatelja te se tumače u korist druge strane, u konkretnom slučaju I.-III. tužitelja.

 

Međutim, ovdje treba naglasiti da se odredba čl. 319. st. 2. ZOO i čl. 320. st. 1. ZOO primjenjuju tek u slučaju kada ugovor sadržava nejasne odredbe.

 

Sporne odredbe čl. 2. st. 1. alineja 5. Ugovora od 3. listopada 2006. te Ugovora od 16. listopada 2006. glase da kupac kupuje stan po sistemu „ključ u ruke“, sa ugrađenom opremom sa PVC roletama na svim otvorima.

 

Prema ocjeni ovog revizijskog suda ne radi se o nejasnoj odredbi, jer iz nje jasno proizlazi da kupci kupuju stan u kojem će na svim otvorima, uključujući dakle i krovne prozore i balkonska vrata biti ugrađene PVC rolete, a što je prodavatelj očito propustio ugraditi.

 

U takvom slučaju, kada su ugovorne strane jasno izrazile svoju volju pri sklapanju ugovora odredbe predmetnih ugovora trebaju se primijeniti onako kako one i glase te nema potrebe za tumačenjem ugovora, a tek u slučaju da su nejasne (što u konkretnom slučaju prema ocjeni ovog suda nisu) trebale bi se interpretirati u korist I.-III. tužitelja kao stranaka koje su takve ugovorne odredbe prihvatile.

 

Stoga, kako je zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova o tumačenju odredbi tipskog ugovora činjenično stanje relevantno za odluku o predmetu spora ostalo nepotpuno utvrđeno te ne postoje uvjeti za preinačenje osporene presude, to je primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a valjalo prihvatiti reviziju I.-III. tužitelja te ukinuti obje nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom suđenju sudovi će sukladno uputama iz ove odluke ponovno odlučiti o zahtjevu I.-III. tužitelja i donijeti novu odluku.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

              U odnosu na prvo i treće postavljeno pitanje treba reći da u reviziji nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih revidenti smatraju da bi i ta pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni pa je u tom dijelu reviziju I.-III. tužitelja valjalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP u vezi odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

 

U odnosu na četvrto postavljeno pitanje treba reći da to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer se obrazloženje pobijane presude ne temelji na pravnom shvaćanju u vezi kojega je to pitanje naznačeno, zbog čega odluka u sporu ne ovisi o rješenju tog pitanja pa je reviziju I.-III. tužitelja u tom dijelu valjalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 3. svibnja 2017.