- 1 -              I Kž 49/2018-7

 

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 49/2018-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12. - dalje u tekstu: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama optuženog A. B. i optužene pravne osobe zadruge podnesenima protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 2. listopada 2017. broj K-7/2017-26, u sjednici održanoj 20. travnja 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog A. B. i branitelja tog optuženika, odvjetnika A. J.,

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e :

 

 

I. Na temelju članka 199. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) obustavlja se kazneni postupak protiv optužene pravne osobe zadruge zbog kaznenih djela iz članka 256. stavka 1. KZ/11. u svezi članka 3. stavaka 1. i 2. i članka 10. stavka 2. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela, opisanih pod točkama 2) i 7) izreke pobijane presude i kaznenog djela iz članka 258. stavka 3. KZ/11. u svezi članka 3. stavaka 1. i 2. i članka 10. stavka 2. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela Zakon o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela („Narodne novine“, broj 151/03., 110/07., 45/11. i 143/12. - dalje: ZOPOKD), opisanog pod točkom 4) izreke pobijane presude.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08., troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci i nagrada branitelja optužene pravne osobe zadruge padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Uslijed ove odluke, žalba optužene pravne osobe zadruge postala je bespredmetna.

 

II. Prihvaća se djelomično žalba optuženog A. B., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženi A. B., nakon prihvaćanja po prvostupanjskom sudu utvrđenih pojedinačnih kazni zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 1) izreke, u trajanju od 1 (jedne) godine za kazneno djelo iz članka 258. stavka 3. KZ/11., opisano pod točkom 3) izreke, u trajanju od 2 (dvije) godine za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11., opisano pod točkom 5) izreke te u trajanju od 1 (jedne) godine za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 6) izreke, uz primjenu članka 51. stavka 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

III. Žalba optuženog A. B. u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku, optuženi A. B. i optužena pravna osoba zadruga proglašeni su krivima a za pravnu osobu pravilno bi bilo da je proglašena odgovornom da su na način i pod okolnostima opisanih u izreci počinili kaznena djela, i to optuženi A. B. pod točkama 1.) i 6.) izreke kaznena djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11., pod točkom 3.) izreke kazneno djelo subvencijske prijevare iz članka 258. stavaka 2. i 3. KZ/11. i pod točkom 5.) izreke kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., dok je optužena pravna osoba zadruga ostvarenjem imovinske koristi za sebe na način opisan pod točkama  2.) i 7.) izreke proglašena odgovornom za kaznena djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11., kažnjivo po članku 3. stavcima 1. i 2. i članku 10. stavku 2. ZOPOKD u vezi članka 256. stavka 1. KZ/11. te pod točkom 4.) izreke za kazneno djelo subvencijske prijevare iz članka 258. stavaka 2. i 3. KZ/11., kažnjivo po članku 10. stavku 3. ZOPOKD u vezi članka 258. stavka 3. KZ/11. Optuženom A. B. utvrđene su kazne zatvora, i to u trajanju od jedne godine za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 1.) izreke, u trajanju od jedne godine za kazneno djelo iz članka 258. stavka 3. KZ/11., opisano pod točkom 3.) izreke, u trajanju od dvije godine za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11., opisano pod točkom 5.) izreke te u trajanju od jedne godine za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 6.) izreke, pa je optuženi A. B. na temelju članka 51. stavka 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine i šest mjeseci, dok je optuženoj pravnoj osobi zadruzi za kaznena djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11., opisana u točkama 2.) i 7.) izreke utvrđena novčana kazna u iznosu od po 20.000,00 kuna, a za kazneno djelo subvencijske prijevare  iz članka 258. stavaka 2. i 3. KZ/11.j opisano po točkom 4.) izreke utvrđena novčana kazna u iznosu od 25.000,00 kuna, pa je optuženoj pravnoj osobi zadruzi za počinjena kaznena djela, na temelju članka 11. ZOPOKD izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 60.000,00 kuna.

 

2. Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08. optuženi A. B. i optužena pravna osoba zadruga obvezani su solidarno nadoknaditi štetu Republici Hrvatskoj u ukupnom iznosu 1.700.945,75 kuna, sve u roku od petnaest dana po pravomoćnosti presude.

 

3. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08. u svezi s članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08. optuženi A. B. djelomično je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka i to u pogledu troškova provedenog knjigovodstvenog vještačenja, dok je obvezan na snošenje troškova s naslova paušalne svote u iznosu od 1.000,00 kuna, a pravna osoba zadruga u cijelosti je oslobođena obveze snošenja troškova kaznenog postupka.

 

4. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi A. B. po branitelju, odvjetniku A. J., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbi je zatraženo da se o održavanju sjednice vijeća izvijeste optuženik i njegov branitelj.

 

5. Žalbu je podnijela i optužena pravna osoba zadruga po stečajnoj upraviteljici, odvjetnici N. G. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da se pobijana presuda preinači na način da se optuženu pravnu osobu zadrugu oslobodi odgovornosti, kao i plaćanja novčane kazne te imovinskopravnog zahtjeva.

 

6. Odgovor na žalbe nije podnesen.

 

7. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

8. Postupajući prema zahtjevu branitelja optuženog A. B. u žalbi, u smislu članka 475. stavka 2. ZKP/08., o sjednici vijeća izviješteni su optuženik i njegov branitelj, odvjetnik A. J., kao i državni odvjetnik. Sjednici su bili prisutni optuženi A. B. i njegov branitelj, dok uredno izviješteni državni odvjetnik sjednici nije pristupio, pa je u odnosu na njega, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08., sjednica održana u njegovoj odsutnosti.

 

9. Žalba optužene pravne osobe zadruge je bespredmetna, dok je žalba optuženog A. B. djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

 

U odnosu na ovosudsko rješenje:

 

10. Nakon što je donesena pobijana presuda, rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku broj Tt-18/2624-2 od 25. travnja 2018. odlučeno je da se pravna osoba zadruga u stečaju, po zaključenju stečajnog postupka, briše iz sudskog registra tog suda.

 

10.1. Stoga, kako optužena pravna osoba zadruga više ne postoji, a nema niti pravnog sljednika, valjalo je, smislenom primjenom članka 199. ZKP/08., obustaviti kazneni postupak protiv nje, te u skladu s time odlučiti o troškovima postupka, kako je to i navedeno u točki I. ove drugostupanjske odluke. U takvoj pravnoj situaciji, žalba pravne osobe zadruge je bespredmetna.

 

U odnosu na ovosudnu presudu:

 

11. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženi A. B. upućuje na više vidova te povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Prvenstveno tvrdi da u pobijanoj presudi nisu izneseni razlozi o odlučnim činjenicama jer prvostupanjski sud citira dokaze samo u odnosu na neke od činjenica, potom da postoji proturječje o onome što se u razlozima pobijane presude iznosi o sadržaju isprava i samih tih isprava s obzirom na to da nije u cijelosti citiran dopis Ministarstva od 5. lipnja 2017. te naposljetku da postoji proturječje u samoj izreci pobijane presude, pozivajući se pri tome na činjenični opis kaznenog djela iz točke 3.) izreke, na tvrdnju da se to proturječje ostvaruje u okolnosti da mu se stavlja na teret da je oštetio svoju pravnu osobu zadrugu a obrtu „G.“ pribavio nepripadnu imovinsku korist iako je utvrđeno da je obrt „G.“ zadruzi dugovao upravo naznačeni iznos koji je naplaćen putem kompenzacije.

 

11.1. Međutim, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su potpuno jasni i bez proturječnosti te su suglasni, kako iskazima u postupku ispitanih svjedoka i provedenom vještačenju, tako i materijalnim dokazima koje je sud u postupku proveo. Druga je stvar što žalitelj subjektivno drži da ti razlozi nisu valjani pa ih ne prihvaća, no to se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti više riječi naknadno. Osim toga, prvostupanjski sud je jasno iznio sadržaj iskaza svjedoka i dijelove isprava koje je ocijenio relevantnima za utvrđenje odlučnih činjenica, pa okolnost da nije detaljno iznio sadržaj iskaza svih ispitanih svjedoka ili da nije iznio cijeli sadržaj dopisa na koje se poziva ne predstavlja ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka kako to tvrdi optuženik.

 

12. Slijedom izloženoga nije u pravu optuženi A. B. kada prvostupanjsku presudu pobija zbog povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11.  ZKP/08., a nije povrijeđena ni koja od odredaba kaznenog postupka na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08.

 

13. Optuženik je u žalbi iznio prigovore činjenične naravi u odnosu na sva kaznena djela za koja je pobijanom presudom proglašen krivim. Tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje te da zaključci prvostupanjskog suda nemaju osnova u izvedenim dokazima, a i da je pogrešno otklonio njegovu obranu kao neuvjerljivu i nelogičnu.

 

14. Nasuprot takvim žalbenim prigovorima, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud na temelju potpune i pravilne ocjene svakog dokaza za sebe i u vezi s drugim provedenim dokazima, a uzevši pri tome u obzir i obranu optuženika, sve odlučne i važne činjenice raspravio i utvrdio te potom ispravno zaključio da je optuženi A. B., postupajući na način opisan u točkama 1.), 3.), 5.) i 6.) izreke pobijane presude ostvario sva bitna obilježja kaznenih djela za koja je i proglašen krivim, a za svoja utvrđenja je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

15. Ponajprije, nesporno je da je optuženi A. B. u inkriminiranom razdoblju (ožujak 2009. do veljača 2012.) bio upravitelj i zastupnik zadruge iz J. te da je kao upravitelj vodio poslovanje zadruge, a poslovne odluke koje spadaju u djelokrug redovitog poslovanja donosio je samostalno, pa njegovo svojstvo odgovorne osobe nije upitno.

 

16. U odnosu na kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. opisano u točki 1.) izreke pobijane presude, optuženik tvrdi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je on K. P. potaknuo da mu izda neistinite račune za robu (soju), koja nikada nije isporučena, a za koju je znao da neće biti isporučena zadruzi.

 

16.1. Međutim, u odnosu na kazneno djelo za koje ga se tereti ovom točkom izreke, valja uputiti žalitelja da se počinjenje kaznenog djela utaje poreza ili carine ne ispunjava radnjama koje sada optuženik čini spornima. Naime, a što je neupitno, trgovačko društvo „P.“ d.o.o. iz K. je u periodu od 5. ožujka 2009. do 18. ožujka 2009. zadruzi izdalo tri računa za ukupno 245 tona merkantilne soje, ukupne vrijednosti  777.160,00 kuna s PDV-om, navedeni računi zaprimljeni su u zadrugu te su tu proknjiženi u knjigovodstvu, prikazani su u mjesečnoj poreznoj prijavi poreza na dodanu vrijednost za mjesec ožujak 2009. te je naznačene iznose PDV-a zadruga koristila kao pretporez u iznosu od 140.140,00 kuna za koji iznos je zadruga uplatila manje PDV-a.

 

16.2. Optuženikova obrana kako on nije znao da naručena soja neće biti isporučena, i prema stavu ovog drugostupanjskog suda, ozbiljno je dovedena u pitanje konkretnim okolnostima poslovnog odnosa zadruge i T. „P.“ d.o.o. (a i T. „B.“ d.o.o. koje je također vezano uz K. P. i njegovog oca, a koje društvo je od ranije imalo dugovanja prema zadruzi). Naime, ulaskom u posao navodne kupnje robe od pravne osobe koja je povezana s ranijom koja je ostala dužna, potom okolnost da T. „P.“ d.o.o. u razdoblju od 2009. do 2012. uopće nije imalo nikakvog prometa na računu, da je već u rujnu 2009. brisano iz sudskog registra, da nije pružilo nikakav dokaz da se nalazi u posjedu soje koja je predmet kupoprodaje, da roba, ne samo da nije isporučena, nego nije nikada niti plaćena, a da pri tome niti jedna od strana ne poduzima radnje kojima bi se inzistiralo na isporuci i plaćanju, jasno govori u prilog zaključku da se radilo o fiktivnim računima koji su očito služili da bi se prikazali u mjesečnoj poreznoj prijavi poreza na dodanu vrijednost za mjesec u kojem su izdati, a sve kako bi se barem dijelom sanirao gubitak nastao iz poslovanja s T. „B.“ d.o.o. Pri tome je prvostupanjski sud ispravno uzeo u obzir da su konkretni računi tretirani kao istiniti i proknjiženi u računovodstvu zadruge, a stornirani tek nakon provedenog poreznog nadzora kojim je utvrđeno da se radi o računima temeljem kojih se nije mogao ostvariti odbitak PDV-a kako je to učinjeno čak tri godine ranije. U kontekstu svih utvrđenih okolnosti u ovom kaznenom postupku značajno je i to da je presudom na temelju sporazuma Županijskog suda u Osijeku broj K-23/2015 od 6. veljače 2016. K. P. proglašen krivim da je počinio kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavaka 1. i 2. KZ/97. izdavanjem upravo ovdje citiranih računa zadruzi u periodu od 5. ožujka 2009. do 18. ožujka 2009.

 

16.3. Stoga proizlazi da je prvostupanjski sud u pogledu ove točke izreke pobijane presude ispravno utvrdio činjenično stanje, te zaključio da se radi o fiktivnim računima koji su ipak upotrijebljeni da bi se njima opravdalo umanjenje PDV-a, i to konkretno u iznosu od 140.140,00 kuna, za koji iznos je i oštećen proračun Republike Hrvatske.

 

16.4. Takav zaključak prvostupanjskog suda nije doveden u pitanje ni žalbenim navodima optuženika da je sud pogrešno cijenio iskaz svjedoka D. K. nevažnim jer okolnost da li su postojali kontakti optuženika i T. „B.“ d.d. u vrijeme navodne kupnje soje ne utječe na ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda. Tim više što prema optuženikovoj obrani tada više nije mogao stupiti u kontakt s predstavnicima T. „P.“ d.o.o.

 

17. Nadalje, optuženik žalbom dovodi u pitanje zaključke prvostupanjskog suda u odnosu na kazneno djelo subvencijske prijevare iz članka 258. stavaka 2. i 3. KZ/11. iz točke 3.) izreke pobijane presude tvrdeći da je sud pogrešno zaključio da su sredstva iz odobrene državne potpore korištena suprotno njihovoj namjeni. Pri tome ističe argumente koji su već izloženi u tijeku prvostupanjskog postupka, a koji su bili predmetom ocjene suda prvog stupnja.

 

17.1. Naime, a što nije sporno, zadruga je 13. ožujka 2009. s Ministarstvom sklopila Darovni ugovor broj 06-D-PMPOZ2-21564/09-14 prema kojem će zadruga primiti bespovratnu darovnicu u iznosu od 972.000,00 kuna za projekt „Kooperativni uzgoj teških svinja za proizvodnju domaćeg kulena“, i to nakon što daroprimatelj iskoristi 50% kredita kod poslovne banke i dostavi garanciju u iznosu darovnice. Nedvojbeno je i da je zadruga upravo u svrhu realizacije navedenog Projekta s „H.-A.-A.- B.“ d.d. Z. (poslovnom bankom) 21. srpnja 2009. sklopila Ugovor o odobrenju okvira za financijsko praćenje namjenskog Projekta u okvirnom iznosu od 3.900.000,00 kn, da je ugovoreni novac isplaćen (direktnim isplatama dobavljačima) te da je navedena poslovna banka 9. listopada 2009. izdala garanciju broj 02-714-59000138, nakon čega je Ministarstvo 20. studenog 2009. uplatilo 972.000,00 kuna na račun zadruge.

 

17.2. Žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ovdje prvenstveno temelji na svojem stajalištu o dopisu Ministarstva od 5. lipnja 2017., iz kojega bi, između ostalog, proizlazilo kako je korisnik sredstava zadruga završio projekt, a što je utvrđeno izvršenim monitoringom od strane Ministarstva (točnije od strane koordinatora M. P.), te da su u projektu utrošena sredstva iz darovnice u iznosu od 972.000,00 kuna (kao i dodatno vlastita sredstva iz kredita u iznosu od 3.198.976,95 kuna). Tvrdi kako prvostupanjski sud ignoriranjem toga dopisa revidira projekt za koji je novac darovan.

 

17.3. Međutim, takav stav žalitelja nije opravdan s obzirom na to da je prvostupanjski sud imao na raspolaganju i niz drugih dokaza koje je izveo, osim dopisa na koji se i sada optuženik poziva, te na temelju njih donio svoje zaključke, s kojima se u cijelosti slaže i ovaj sud drugog stupnja.

 

17.4. Naime, suprotno stavu optuženika da je novac iz darovnice potrošen namjenski za potrebe projekta „Kooperativni uzgoj teških svinja za proizvodnju domaćeg kulena“, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je novac utrošen za namjenu za koju nije bio predviđen. To proizlazi ponajprije iz dostupne materijalne dokumentacije, provedenog knjigovodstvenog vještačenja, ali i iz iskaza saslušanih svjedoka (B. T. i H. N., djelatnica računovodstva zadruge te kooperanata M. H. i T. L.). Pravilno je utvrđeno da su sredstvima dobivenim od poslovne banke plaćana ranija dugovanja koja je zadruga imala prema svojim dobavljačima, a radilo se o dugovanjima za različitu robu kao npr. pšenica, kukuruz, ječam, za koje su dobavljači izdavali fakture, no bez isporuke robe jer je ista već ranije preuzeta, ali nije plaćena. Tako izdane fakture (za ranije isporučenu robu) dostavljane su poslovnoj banci koja je potom, na temelju Ugovora o odobrenju okvira za financijsko praćenje namjenskog Projekta, te fakture izravno i plaćala. Knjigovodstvenim vještačenjem, ali i iskazom svjedoka V. Ć. utvrđeno je da je sredstvima iz kredita poslovne banke zadruga od T. „F.“ d.o.o. kupila 2800 komada prasadi, koji su predani na uslužni tov kooperantima. Prema provedenom knjigovodstvenom vještačenju, bespovratni iznos od 972.000,00 kuna zadruga je u stvarnosti utrošila za plaćanje dospjelih obveza prema radnicima u iznosu od 188.389,75 kuna (neto obveze, MIO I i II stup, doprinosi za zdravstveno, doprinosi za zapošljavanje, poreze na dohodak, prireze za dohodak, potraživanja od HZZO) te obveze prema dobavljačima iz tekućeg poslovanja zadruge nevezane za provedbu projekta „Kooperativni uzgoj teških svinja za proizvodnju kulena“ u iznosu od 783.610,25 kuna.

 

17.5. Da se radilo o nenamjenskom utrošku sredstava dobivenih od Ministarstva, prvostupanjski sud ispravno zaključuje uzevši u obzir sadržaj odobrenog Poslovnog plana zadruge iz rujna 2008., koji je osnova Projekta „Kooperativni uzgoj teških svinja za proizvodnju domaćeg kulena“. Navedenim planom, za koji su bespovratna sredstva i odobrena, predviđen je tov svinja do težine od 150 kg kao kvalitetne sirovinske baze za proizvodnju kulena. No, da je zadruga doznačenim bespovratnim sredstvima plaćala svoje ranije obveze koje nemaju nikakve veze s namjenom zbog koje su ta bespovratna sredstva uplaćena, proizlazi iz okolnosti da zadruga utovljenu prasad stavila na tržište već s težinom od 100 kg (što je težina za konzumno meso svinje) te da ju prodaje raznim subjektima s kojima se naplata uglavnom vrši kompenzacijama, pa i za ranije nastale obveze zadruge.

 

17.6. Stoga je pravilno sud prvog stupnja zaključio da nabavljene svinje uopće nisu bile predviđene za tov kao sirovinske baze za proizvodnju domaćeg kulena, već za stavljanje na tržište kao konzumno meso. Iz navedenog je očito da je optuženik iskoristio sredstva iz odobrene državne potpore suprotno njihovoj namjeni, dakle mimo propisanih uvjeta pod kojima su sredstva dobivena, i to za plaćanje tekućih obveza poljoprivredne zadruge, a svih tih okolnosti je optuženi A. B. bio neupitno svjestan.

 

18. Nije u pravu optuženik ni kada tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje kada ga je proglasio krivim za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju opisano pod točkom 5.) izreke pobijane presude. On tvrdi da je sve radnje koje su mu ovdje inkriminirane u odnosu na T. „G. N.“ d.o.o. i obrt „G.“ poduzimao kako bi naplatio dugovanje koje je obrt G. imao prema zadruzi te da je potpuno pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je on činio bilo što na štetu zadruge.

 

18.1. Suprotno ovaj žalbenoj tvrdnji optuženika, pravilno je sud prvog stupnja cijelu dinamiku njegovog postupanja ocijenio kao povredu njegove dužnosti zaštite imovinskih interesa zadruge, čime je obrtu „G.“ pribavio znatnu imovinsku korist neplaćanjem dugovanog iznosa za isporučenu, a neplaćenu robu, i to na štetu zadruge.

 

18.2. Naime, ovakav svoj zaključak sud prvog stupnja pravilno temelji na dostupnoj dokumentaciji, knjigovodstvenom vještačenju, ali i iskazu svjedoka. Ponajprije, neupitno je da je obrt „G.“, vlasnice K. J., prema zadruzi imao dugovanje od 2.733.608,00 kuna. Nadalje, nesporno je i da je dana 13. siječnja 2013. zadruga s T. „G. N.“ d.o.o., vlasnika M. J., zaključila kupoprodajni ugovor o kupnji stroja za izradu vreća T., stroja za izradu dna vreća ... i stroja za tisak ... za iznos od ukupno 3.148.830,75 kuna, te da je M. J. 30. siječnja 2012. sačinio i izdao po tom ugovoru račune broj 17 na iznos od 885.600,00 kuna s PDV-om, zatim broj 18 na iznos od 1.389.930,75 kuna s PDV-om i broj 19 na iznos od 873.300,00 kuna s PDV-om. Nesporno je i da su 31. siječnja 2012. optuženi A. B. ispred zadruge M. J., vlasnik T. „G. N.“ d.o.o. te K. J., vlasnica obrta G. sklopili i potpisali trojnu izjavu o prijeboju (kompenzaciji) kojom obrt „G.“ svoja dugovanja u iznosu od 2.733.608,40 kuna prema zadruzi prenosi na T. „G. N.“ d.o.o. koje društvo ovaj iznos plaća zadruzi prijebojem s potraživanjem od 3.148.830,75 kuna nastalim iz prethodno navedenog kupoprodajnog ugovora od 13. siječnja 2012.

 

18.3. Međutim, stvarna priroda postupanja optuženika i namjera za zaključivanje gore navedenih pravnih poslova, i ovaj drugostupanjski sud upućuje na zaključak da se radilo o kaznenom djelu počinjenog na štetu zadruge, a u korist obrta „G.“.

 

18.4. Naime, iako se zaključivanjem kupoprodajnog ugovora od 13. siječnja 2012. (vezano uz prodaju više strojeva za koje je naznačena vrijednost od 3.148.830,75 kuna, koja vrijednost je precijenjena), a potom i trojne izjave o prijeboju (kompenzaciji), želio stvoriti dojam da se dugovanje koje obrt „G.“ ima prema zadruzi rješava iz vrijednosti kupljenih strojeva, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da se takav ishod uopće nije mogao dogoditi. Naime, predmetni strojevi nisu nikada bili u vlasništvu prodavatelja, T. „G. N.“ d.o.o., i to stoga što poduzeće „M.“ d.o.o. iz B. G. (od kojeg je, navodno, T. „G. N.“ d.o.o. kupilo predmetne strojeve za izradu vreća) nikada nije bilo ni vlasnik niti posjednik tih strojeva, te računi o toj kupoprodaji uopće nisu istiniti (što je utvrđeno, kako poreznim nadzorom, tako i ovdje provedenim knjigovodstvenim vještačenjem). Iste strojeve je, u biti, 2008. kupio obrt „G.“ od T. V. d.o.o. iz S. M. i od T. E. d.o.o. iz P. No, a što proizlazi iz materijalne dokumentacije, knjigovodstvenog vještačenja te iskaza svjedoka (H. N., B. T. te V. D.), navedeni strojevi se još od 27. siječnja 2010. nalaze u fiducijarnom vlasništvu društva P. V. d.d. temeljem sporazuma između K. J. kao vlasnice obrta „G.“ i predlagatelja osiguranja društva P. V. d.d. vezano uz osiguranje novčane tražbine u iznosu od 2.867.545,13 kuna. Prema navedenom, strojevi koji su ovdje u pitanju uopće nisu mogli biti predmetom kupoprodaje s obzirom na to da obrt „G.“ (a niti T. „G. N.“ d.o.o.) nije bilo vlasnikom istih, već je fiducijarni vlasnik društvo P. V. d.d. Pri tome je značajno navesti kako kod fiducije vlasništvo na pokretninama odmah prelazi na vjerovnika (ovdje društvo P. V. d.d.), s obvezom vraćanja vlasništva ukoliko dođe do ispunjenja obveza radi koje je fiducij i osnovan.

 

18.5. Suprotno stavu optuženika, koji i sada u žalbi iznosi tvrdeći da on nije znao da na strojevima postoji fiducijarno vlasništvo društva P. V. d.d., odnosno da u trenutku zaključenja kupoprodajnog ugovora s T. „G. N.“ d.o.o. 13. siječnja 2012. nije znao da strojevi nisu u vlasništvu T. „G. N.“ d.o.o., pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik bio svjestan svih tih okolnosti. Naime, kada je došlo do problema u poslovanju s obrtom „G.“, vjerovnici, među kojima i zadruga u listopadu 2011. održali su sastanak u K. gdje je jasno navedeno da je na strojevima (koji se ovdje spominju) upisano fiducijarno pravo društva P. V. d.d. te da ni obrt „G.“ ni T. „G. N.“ d.o.o. nisu vlasnici strojeva. Osim toga, iz iskaza svjedokinje H. N. i svjedokinje B. T. proizlazi da je u trenutku sklapanja ugovora od 13. siječnja 2012., a potom i trojne izjave o prijeboju (kompenzaciji), optuženik znao sve okolnosti vezane uz stvarni vlasnički status strojeva jer su ga na to upozorile. U konkretnom slučaju, dakle, nije bilo niti teoretske mogućnosti da se u stvarnosti dug obrta „G.“ naplati iz vrijednosti strojeva.

 

18.6. Stoga je prvostupanjski sud pravilno obranu optuženog A. B. u ovome dijelu otklonio kao neuvjerljivu, nelogičnu i očito usmjerenu na izbjegavanje kaznene odgovornosti te je zaključio da je optuženik postupao na inkriminirani način, i to na traženje M. J. (koji je kao poticatelj na ovdje inkriminirane radnje proglašen krivim presudom na temelju sporazuma Županijskog suda u Osijeku broj K-23/2015 od 6. veljače 2016.), a sve s ciljem da se obrtu „G.“ pribavi nepripadna imovinska korist na štetu zadruge neplaćanjem dugovanog iznosa za isporučenu, a neplaćenu robu jer u konkretnom slučaju nije bilo nikakve stvarne mogućnosti da se dug ispuni temeljem pravnih poslova koji se spominju u izreci točke 5.) pobijane presude.

 

19. U pogledu točke 6.) izreke pobijane presude i kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11., optuženik iznosi prigovore koji se nadovezuju na ranije izložene u odnosu na točku 5.) izreke. Ponavlja svoje tvrdnje kako on nije imao saznanja da T. „G. N.“ d.o.o. u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora od 13. siječnja 2012. nije bilo vlasnikom stroja za izradu vreća T., stroja za izradu dna vreće R. i stroja za tisak ... Smatrao je da su računi izdani od T. „G. N.“ d.o.o. broj 17 na iznos od 885.600,00 kuna s PDV-om, broj 18 na iznos od 1.389.930,75 kn s PDV-om i broj 19 na iznos od 873.300,00 kuna s PDV-om istiniti, te da navedeni računi mogu biti prikazani u mjesečnoj poreznoj prijavi za mjesec siječanj 2012. i da se mogu koristiti za odbitak pretporeza s osnova PDV-a u iznosu od 588.805,75 kuna.

 

19.1. Međutim, a što pravilno utvrđuje prvostupanjski sud na temelju materijalne dokumentacije te provedenog knjigovodstvenog vještačenja (a i svih okolnosti koje su već iznesene u odnosu na točku 5.) izreke pobijane presude), s obzirom na to da se radilo o neistinitim računima za robu koja nije isporučena, isti nisu mogli biti prikazani u mjesečnoj poreznoj prijavi PDV-a za mjesec siječanj 2012. niti su se iznosi naznačeni u računima kao PDV mogli koristiti kao pretporez. Time je, a to je pravilno zaključio sud prvog stupnja, za zadrugu ostvarena nepripadna korist u vidu manje plaćenog PDV-a u iznosu od 588.805,75 kuna, za koji iznos je oštećena Republika Hrvatska.

 

20. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, te je savjesnom i potpunom analizom izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju pobijane presude za svoja utvrđenja, u odnosu na točke 1.), 3.), 5.) i 6.) izreke, iznio jasne i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, pa žalba optuženog A. B. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

21. Na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud ispravno primijenio odgovarajuće odredbe kaznenog zakona, kada je djelatnost tog optuženika pravno označio kao kaznena djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavak 1. KZ/11. opisana pod točkama 1.) i 6.) izreke, kazneno djelo subvencijske prijevare iz članka 258. stavaka 2. i 3. KZ/11. opisano pod točkom 3.) izreke te kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., opisano pod točkom 5.) izreke pobijane presude.

 

22. Pri tome, suprotno navodima optuženog A. B. iznesenima u pogledu žalbene osnove povrede kaznenog zakona, nije povrijeđen članak 3. KZ/11. Optuženik, naime, tvrdi da je osuđen za kazneno djelo subvencijske prijevare iz članka 258. stavka 2. i 3. KZ/11. i kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., koja uopće nisu postojala u inkriminirano vrijeme.

 

22.1. Iako je u pravu ovaj optuženik kada ističe da u vrijeme počinjenja kaznenih djela (2009./2010. te 2012.) u Kaznenom zakonu („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 143/12. - dalje u tekstu: KZ/97) nisu postojala kaznena djela koja bi imala naziv subvencijska prijevara i zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju, pogrešan je njegov stav da se radi o kaznenim djelima koja uopće nisu postojala u KZ/97. Naime, kazneno djelo subvencijske prijevare  iz članka 258. stavaka 2. i 3. KZ/11. ima pravni kontinuitet u odnosu na kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 1. alineje 5. i stavka 2. KZ/97., dok kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. takav kontinuitet ostvaruje u odnosu na kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. KZ/97. Dosljednom sudskom praksom u pogledu ocjene pravnog kontinuiteta i primjene blažeg zakona između gore navedenih kaznenih djela iz KZ/97. i KZ/11. zauzeto je stajalište kako je u odnosu na oba kaznena djela blaži KZ/11., koji je primijenjen i u konkretnom slučaju.

 

23. Stoga niti povreda kaznenog zakona na koju upućuje ovaj optuženik nije ostvarena, a ispitujući po službenoj dužnosti u tom dijelu pobijanu presudu, sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08., ovaj sud drugog stupnja nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

24. Nadalje, optuženi A. B. žalbom dovodi u pitanje i odluku o kazni, tvrdeći da je prvostupanjski sud zanemario da na njegovoj strani ne postoje otegotne okolnosti. Drži da mu je izrečena prestroga kazna te da u konkretnom slučaju postoji osnova da se blaže kazni, pa i ispod zakonom minimalno propisane kazne primjenom odredaba o ublažavanju kazne.

 

24.1. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pogledu izrečene kazne, ovaj sud drugog stupnja je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Tako je pravilno tom optuženiku kao olakotno cijenjena ranija neosuđivanost, kao i činjenica da je samohrani otac troje djece. Na temelju tako ispravno utvrđenih okolnosti, pri tome ne nalazeći otegotne okolnosti na njegovoj strani, prvostupanjski sud je opravdano, a što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tom optuženiku utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 1.) izreke, u trajanju od 1 (jedne) godine za kazneno djelo iz članka 258. stavka 3. KZ/11., opisano pod točkom 3.) izreke, u trajanju od 2 (dvije) godine za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11., opisano pod točkom 5.) izreke te u trajanju od 1 (jedne) godine za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 6.) izreke.

 

24.2. Međutim, ovaj je drugostupanjski sud, djelomično prihvaćajući navode žalbe optuženika, istoga uz primjenu članka 51. KZ/11., osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

 

24.3. Naime, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je upravo ovakva jedinstvena kazna zatvora primjerena težini i posljedicama kaznenih djela te stupnju krivnje tog optuženika. Za očekivati je da će se njome ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., odnosno izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo. Upravo ovakva kazna primjerena je u konkretnom slučaju, dok okolnosti koje optuženik ističe u žalbi ne opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne ispod zakonom predviđenog minimuma predviđenog za kaznena djela za koja je proglašen krivim.

 

25. Slijedom svega iznesenoga, na temelju članka 199., članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08. odlučeno je  kao u izreci ove presude i rješenja.

 

Zagreb, 20. travnja 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.