-1-                   Poslovni broj: 3 UsI-967/2020-6

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 3 UsI-967/2020-6

 

 

  

 

U I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja B. T. iz O., kojeg zastupa opunomoćenica N. B., odvjetnica u V., protiv tuženika Odbora za državnu službu, Zagreb, Palmotićeva 5, radi prava na isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor, 1. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja Odbora za državnu službu, KLASA: UP/II-112-07/15-01/9482, URBROJ: 566-01/12-20-2 od 16. srpnja 2020. i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave vukovarsko-srijemske broj: 511-15-05-02083/2776/2-15.D.Š. od 29. listopada 2015.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-112-07/15-01/9482, URBROJ: 566-01/12-20-2 od 16. srpnja 2020.  odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave vukovarsko-srijemske broj: 511-15-05-02083/2776/2-15 D.Š. od 29. listopada 2015. Navedenim prvostupanjskim rješenjem poništeno je rješenje istog prvostupanjskog tijela broj: 511-15-05-02083/2776-15.D.Š. od 23. listopada 2015. kojim je tužitelju, bivšem zaposleniku Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave vukovarsko-srijemske, utvrđeno pravo na isplatu za stečeni, a neiskorišteni godišnji odmor za 2013. i 2014. godinu, kao i za neiskorišteni razmjerni dio godišnjeg odmora za 2015. godinu.

Tužitelj u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja u bitnome navodeći da zbog toga što je bio privremeno udaljen iz službe u razdoblju od 1. kolovoza 2013. do 21. listopada 2015. kada mu je prestala služba s pravom na mirovinu nije mogao koristiti godišnji odmor za 2013. i 2014. te razmjerni dio godišnjeg odmora za 2015. do prestanka službe. Smatra da, kako tužitelju unatoč priznatom pravu na korištenje godišnjeg odmora, nije omogućeno korištenje godišnjeg odmora, a istom je prestala služba, to mu pripada pravo sukladno članku 51. stavku 1. i 2. tada važećeg Zakona o radu (sada članci 81. i 82.) na isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor. Navodi da je zbog neisplate naknade za neiskorišteni godišnji odmor pokrenuo i spor radi isplate te je Općinski sud u Vinkovcima presudom broj Pr-49/19-43 od 25. ožujka 2020. naložio tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova, isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2013., 2014. i 2015. godinu. Smatra da pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor nije uvjetovano razlozima nekorištenja godišnjeg odmora te da je na dispoziciji poslodavca organizirati korištenje godišnjeg odmora. Ističe da poslodavac nije morao tužitelja udaljiti iz službe već je to bilo u njegovoj dispoziciji te je stoga neosnovan navod tuženika da se nekorištenje godišnjeg odmora ne može smatrati krivnjom poslodavca. Navodi i da je isti poslodavac u drugim istovjetnim slučajevima priznavao policijskim službenicima pravo na neiskorišteni godišnji odmor. Slijedom navedenog, predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika i rješenje prvostupanjskog tijela te naknaditi tužitelju troškove upravnog spora, koje nije specificirao.

Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod svih navoda iznijetih u osporavanom rješenju. Navodi da je tužitelj  s danom 1. kolovoza 2013. pa sve do prestanka državne službe radi umirovljenja bio udaljen iz službe radi opravdane sumnje počinjenja teže povrede službene dužnosti te stoga u cijelom razdoblju nije bio u mogućnosti ostvariti pravo na korištenje godišnjeg odmora za 2013., 2014. i razmjerni dio godišnjeg odmora za 2015. godinu. Ističe da to što tužitelj nije mogao koristiti godišnji odmor za koji traži naknadu se ne može smatrati krivnjom poslodavca te da je poslodavac dužan radniku isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor tek ukoliko mu nije omogućio korištenje tog odmora, o čemu je pravni stav zauzeo i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi Poslovni broj Usž-111/18-2 od 28. studenog 2018. Dodaje da pozivanje tužitelja na druge istovjetne slučajeve u kojima se policijskim službenicima priznavalo pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, ne može ocjenjivati obzirom da nema uvida u te predmete niti ima saznanja o činjeničnom supstratu na kojem su se takve odluke temeljile. Slijedom navedenog, predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Budući da je u ovom upravnom sporu Sud ocijenio da je između stranaka sporna primjena prava te kako stranke u tužbi odnosno odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave, Sud je na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 36. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS) upravni spor riješio bez rasprave.

U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj 21. listopada 2015. podnio zahtjev za isplatu novčane naknade za neiskorišteno pravo na godišnji odmor za 2013., 2014. te za razmjerni dio godišnjeg odmora za 2015. godinu te je rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave vukovarsko-srijemske broj: 511-15-05-02083/2776-15.D.Š. od 23. listopada 2015. tužitelju, bivšem zaposleniku Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave vukovarsko-srijemske, utvrđeno pravo na isplatu naknade za stečeni, a neiskorišteni godišnji odmor za 2013. godinu (34 dana godišnjeg odmora), za 2014. godinu (34 dana godišnjeg odmora) te za razmjerni dio godišnjeg odmora za 2015. godinu (27 dana godišnjeg odmora) pozivom na odredbu članka 82. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14.) kojom je propisano da je poslodavac u slučaju prestanka ugovora o radu dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor u cijelosti, isplatiti novčanu naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora, a naknada se određuje razmjerno broju dana neiskorištenoga godišnjeg odmora.

Međutim, rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave vukovarsko-srijemske broj: 511-15-05-02083-2776/2-15.D.Š. od 29. listopada 2015., po službenoj dužnosti, poništeno je navedeno prvostupanjsko rješenje od 23. listopada 2015. pozivom na odredbe članka 129. stavak 3. i članka 131. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09., nastavno: ZUP) u obrazloženju kojega je navedeno je prilikom donošenja rješenja od 23. listopada 2015. prvostupanjsko tijelo propustilo primijeniti odredbu članka 84. stavka 1. Zakona o radu kojom je propisano da neiskorišteni dio godišnjeg odmora za kalendarsku godinu u kojoj je ostvario pravo na godišnji odmor, radnik može prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja slijedeće kalendarske godine te se pozvalo i na odredbu članka 25. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj: 104/13., 150/13. i 153/13.) prema kojoj službenik i namještenik godišnji odmor mora iskoristiti najkasnije do 30. lipnja slijedeće godine.

Iz spisa upravnog postupka je vidljivo da je rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ravnateljstva policije broj: 511-01-40-53299/13 od 1. kolovoza 2013. tužitelj, s danom 1. kolovoza 2013., privremeno udaljen iz službe do okončanja postupka zbog teže povrede službene dužnosti, dok je tužitelju državna služba u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi vukovarsko-srijemskoj prestala 21. listopada 2015. prema rješenju Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, broj: 511-01-157-71972/1-15 od 20. listopada 2015. s pravom na mirovinu.

Nadalje, iz podataka spisa proizlazi da je presudom Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj 6 Pr-49/19-43 od 25. ožujka 2020. naloženo tuženiku, Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova da tužitelju na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2013., 2014. i 2015. godinu isplati bruto iznos od 81.936,04 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a protiv koje presude je izjavljena žalba o kojoj još nije odlučeno.

Sukladno odredbi članka 129. stavka 3. ZUP-a, u slučaju očite povrede materijalnog propisa, rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može se poništiti ili ukinuti ovisno o prirodi upravne stvari i posljedicama koje bi nastale poništenjem ili ukidanjem rješenja.

U konkretnom slučaju prvostupanjsko tijelo rješenje od 29. listopada 2015. temelji na citiranom članku 129. stavku 3. ZUP-a. Ova odredba može biti primijenjena jedino ako je povreda materijalnog prava očita, što ocjenjuje službena osoba koja vodi postupak o poništavanju ili ukidanju rješenja. Povreda materijalnog propisa postoji kad je rješenje doneseno primjenom neodgovarajućeg propisa ili kad je primijenjen odgovarajući propis, ali na način suprotan njegovim odredbama (pogrešno).

Imajući u vidu navedeno te činjenicu da je donošenjem rješenja od 23. listopada 2015. prvostupanjsko tijelo propustilo primijeniti odredbu članka 84. stavka 1. Zakona o radu, to Sud prihvaća zaključak tuženika da je u konkretnom slučaju očito pogrešno primijenjena odredba članka 82. Zakona o radu kada je tužitelju utvrđeno pravo na isplatu za stečeni, a neiskorišteni godišnji odmor za 2013. godinu (34 dana godišnjeg odmora), za 2014. godinu (34. dana godišnjeg odmora te za razmjerni dio godišnjeg odmora za 2015. godinu (27 dana godišnjeg odmora) te da je riječ o pogrešnoj primjeni materijalnog prava koja je izravna.

Naime, sve relevantne činjenice bile su utvrđene prilikom donošenja rješenja od 23. listopada 2015., odnosno da je tužitelj bio privremeno udaljen iz službe od 1. kolovoza 2013. do 21. listopada 2015. kada mu je prestala služba s pravom na mirovinu te da nije iskoristio godišnji odmor iz 2013. godine u trajanju od 34 dana, godišnji odmor iz 2014. godine u trajanju od 34 dana i razmjerni dio godišnjeg odmora iz 2015. godine u trajanju od 27 dana, međutim, kao što je već navedeno, pogrešno je primijenjena odredba članka 82. Zakona o radu propuštanjem primjene odredbe članka 84. stavka 1. Zakona o radu.

Nadalje je u ovom predmetu sporno da li tužitelju, kojem je radni odnos prestao 21. listopada 2015. s pravom na mirovinu, pripada pravo na isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor iz 2013. a koji nije iskorišten do 30. lipnja 2014.,  godišnji odmor iz 2014. a koji nije iskorišten do 30. lipnja 2015. i razmjerni dio godišnjeg odmora za 2015. godinu.

Tuženik je u ovdje osporavanom rješenju zauzeo stajalište kako tužitelju ne pripada to pravo pozivajući se pri tome na odredbu članka 84. stavka 1. Zakona o radu te odredbu članka 25. stavka 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, važećeg u vrijeme donošenja prvostupanjskih rješenja. Ovaj Sud smatra da je tumačenje tuženika u tom dijelu osporavanog rješenja u skladu sa prethodno navedenim zakonskim odredbama slijedom čega je tim upravnim aktom pravilno odbijena žalba tužitelja u upravnom postupku.

Naime, budući da odredba članka 84. stavak 1. Zakona o radu uspostavlja vremensko ograničenje u korištenju neiskorištenog dijela godišnjeg odmora, odnosno gubitak toga prava na kraju referentnog razdoblja ili razdoblja za prijenos te da u  konkretnom slučaju tužitelj nije iskoristio godišnji odmor za 2013. godinu do 30. lipnja 2014., godišnji odmor za 2014. godinu do 30. lipnja 2015. i razmjerni dio godišnjeg odmora za 2015. godinu, obzirom da je u vremenskom razdoblju od 1. kolovoza 2013. do 21. listopada 2015., bio privremeno udaljen iz službe, kao i da mu je služba prestala s danom 21. listopada 2015. s pravom na mirovinu, neosnovan je i njegov zahtjev za isplatu novčane naknade za neiskorišteno pravo na godišnji odmor za 2013., 2014. i 2015. godinu.

Pri tome je važno istaknuti činjenicu da nekorištenje godišnjeg odmora u konkretnom slučaju nije bila krivnja poslodavca, već tužitelja, koji je bio udaljen iz službe do okončanja postupka zbog teže povrede službene dužnosti te poslodavac tužitelja nije niti bio u mogućnosti tužitelju omogućiti korištenje godišnjeg odmora pa mu stoga ne pripada niti pravo na isplatu predmetne novčane naknade.

Identično pravno stajalište izraženo je i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-111/18-2 od 28. studenoga 2018.

Osim toga, pravilno tuženik ističe da pozivanje tužitelja na druge slučajeve u kojima se policijskim službenicima priznavalo pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, ne može ocjenjivati obzirom da nema uvida u te predmete niti ima saznanja o činjeničnom supstratu na kojem su se takve odluke temeljile.

Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao pod točkom I. izreke presude.

Kako je tužitelj izgubio spor u cijelosti, to je u smislu članka 79. stavka 4. ZUS-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova spora, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

 

U Osijeku 1. ožujka 2021.

       Sutkinja

          Jasenka Beker v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS).