- 1 -              Rev 856/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 856/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice A. B., iz D. R., OIB: …, koju zastupa punomoćnik F. S., odvjetnik u S. protiv tuženika Z. -. T. d.d., V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. C., odvjetnik u V., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-72/2017-2 od 12. ožujka 2020., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-857/14 od 5. listopada 2016., u sjednici vijeća održanoj 22. prosinca 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-72/2017-2 od 12. ožujka 2020. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Splitu presudom poslovni broj Pr-857/14 od 5. listopada 2016. pod točkom I. izreke utvrdio je da je nezakonit i nedopušten otkaz prema tuženikovoj Odluci o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 31. srpnja 2009. broj 1917/09 kojom je tužiteljici otkazan Ugovor o radu broj 10251 od 30. lipnja 2006. te je utvrdio da radni odnos tužiteljici kod tuženika nije prestao i naložio tuženiku da tužiteljicu u roku od 8 dana vrati na rad, dok je pod točkom II. izreke naložio tuženiku isplatiti tužiteljici bruto iznos od 3.008,64 kuna na ime naknade plaće za lipanj 2009. sa zakonskim zateznim kamatama od 21. srpnja 2009. pa do isplate, neto iznos od 6.712,43 kuna na ime naknade plaće za srpanj 2009. sa zakonskim zateznim kamatama od 21. kolovoza 2009. do isplate, neto iznos od 2.415,66 kuna na ime naknade plaće za razdoblje 1. kolovoza 2009. do 11. kolovoza 2009. sa zakonskim zateznim kamatama od 21. rujna 2009. do isplate, bruto iznos od 4.167,44 kuna na ime naknade plaće za razdoblje 12. kolovoza 2009. do 31. kolovoza 2009. sa zakonskim zateznim kamatama od 21. rujna 2009. do isplate. Nadalje, pod točkom III. izreke naložio je tuženiku na ime naknade (razlike) plaće za razdoblje od rujna 2009.do listopada 2015.g. isplatiti tužiteljici bruto iznos od 483.681,70 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u točki III. izreke, dok je pod točkom IV. izreke naložio tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 49.300,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 5. listopada 2016. do isplate.

 

Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj Gž R-72/2017-2 od 12. ožujka 2020. pod točkom I. izreke djelomično je odbio žalbu tuženika kao neosnovanu te je potvrdio prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu: pod točkom I. izreke, pod točkom II. izreke osim u dijelu dosuđenih zateznih kamata koje teku na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, koji su sadržani u bruto dosuđenim iznosima od 3.008,64 kuna i 4.167,44 kuna iz točke II. izreke presude, pod točkom III. izreke, osim u dijelu dosuđenih zateznih kamata koje teku na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, koji su sadržani u bruto dosuđenom iznosu od 483.681,70 kuna iz točke III. izreke presude i pod točkom IV. izreke. Pod točkom II. izreke djelomično je uvažio žalbu tuženika te je prvostupanjsku presudu preinačio pod točkom II. izreke, u dijelu odluke o zateznim kamatama dosuđenim na bruto iznose od 3.008,64 kuna i 4.167,44 kuna, koje se odnose na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, tako da je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, a preinačio je prvostupanjsku presudu i pod točkom III. izreke u dijelu odluke o zateznim kamatama dosuđenim na bruto iznos od 483.681,10 kuna, koje se odnose na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, tako da je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na čl. 382. Zakona o parničnom postupku zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači drugostupanjsku presudu tako da odbije u cijelosti tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici naknadu plaće za utuženo razdoblje i predmet vrati u tom dijelu prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju odredbe čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

Nadalje, nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i zato što ne postoje proturječnosti između zapisnika o iskazu svjedokinje S. H. i onoga što o tom iskazu iznose sudovi. Uvidom u zapisnik s ročišta 6. ožujka 2012. (list 83-85 spisa) na kojem je saslušana svjedokinja S. H. utvrđeno je da je njezin iskaz u prvostupanjskoj presudi (list 8 odluke) reproduciran u skladu s njezinim iskazom na navedenom ročištu, a sudovi su ocijenili sve provedene dokaze (iskaze svjedoka i materijalne dokaze) u skladu s čl. 8. ZPP.

 

Nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer sud neprihvaćanjem dokaznog prijedloga tuženika za provođenje dopunskog financijsko-računovodstvenog vještačenja, za što je prvostupanjski sud dao valjano obrazloženje koje je prihvatio i drugostupanjski sud, nije onemogućio tužitelja u raspravljanju jer sud sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

 

U dijelu revizijskih navoda kojima tuženik zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje kada navodi da tužiteljici nije bilo odobreno korištenje godišnjeg odmora te da joj korištenje godišnjeg odmora nije odobrila ovlaštena osoba te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da to prema odredbi čl. 386. st. 1. i 2. ZPP nije dopušteno jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tuženika nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji. Pri tome se napominje da je revizijski sud vezan činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova.

 

Slijedom navedenog, nije osnovan revizijski razlog postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu, vraćanje tužiteljice na posao i isplata naknade plaće.

 

Među strankama je sporno je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica na temelju ugovora o radu od 1. srpnja 2006. bila u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu voditelja financija i računovodstva u tvornici u D. R.,

 

- da je tuženik 31. srpnja 2009. otkazao tužiteljici ugovor o radu odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa i to zbog toga što je od 23. lipnja 2009. neopravdano izostala s posla,

 

- da je tuženik zbog zatvaranja tvornice u D. R. na oglasnoj ploči obavijestio radnike da koriste godišnji odmor u lipnju,

 

- da je tuženik tužiteljici odobrio korištenje godišnjeg odmora u razdoblju od 8. lipnja do 23. srpnja 2009.,

 

- da je tuženik izvijestio tužiteljicu putem obavijesti od 15. lipnja 2009. da je prestala s radom tvornica u D. R. te da je odlukom Uprave raspoređena na rad u V., iz kojeg razloga da se mora u roku od 24 sata od primitka obavijesti javiti u sjedište tvrtke u V. (tužiteljica je obavijest zaprimila 17. lipnja 2009.),    

 

- da je tuženik 2. srpnja 2009. donio odluku kojom se tužiteljica opominje iz razloga jer se unatoč obavijesti i traženju poslodavca (tuženika) od 15. lipnja 2009. nije pojavila na radnom mjestu 19. lipnja 2009.,

 

- da tuženik u obraćanju tužiteljici prije otkaza nije iznio niti jednu okolnost koja bi predstavljala opravdani razlog da tužiteljica prekine korištenje godišnjeg odmora koji joj je prethodno odobrio tuženik,

 

- da je tužiteljica pravovremeno podnijela zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik odbio.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev ocijenivši da tuženik nije imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu iz čl. 107. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/2003, 142/03, 123/03, 30/04, 68/05 – dalje: ZR) jer je tužiteljica koristila godišnji odmor koji joj je odobrio tuženik zbog čega nije bila dužna prekidati godišnji odmor kako bi se pojavila na radu u V.. Slijedom navedenog, sudovi su ocijenili osnovanim i njezin zahtjev za povratak na posao u skladu s čl. 115. st. 1. ZR te zahtjev za isplatu naknade plaće u skladu s čl. 85. st. 1. i 3. ZR.

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što sud nije primijenio odredbu čl. 241. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima s obzirom da dioničko društvo zastupa uprava društva, jer sud nije primijenio čl. 145. st. 1. ZR jer se o promjeni plana godišnjeg odmora poslodavac nije savjetovao s radničkim vijećem te jer je pogrešno primijenio čl. 48. ZR.

 

Nesporno je da sukladno odredbi čl. 241. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, dalje: ZTD) tuženika kao dioničko društvo zastupa uprava društva. Međutim, revizijski navod da je u sporno vrijeme tuženika zastupao generalni direktor koji nije odobrio tužiteljici godišnji odmor predstavlja osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja da je godišnji odmor tužiteljici odobrila ovlaštena osoba zbog čega nije dozvoljeno podnositi reviziju sukladno odredbi čl. 386. st. 1. i 2. ZPP.

 

Revident prvi puta sada u reviziji navodi da se tuženik nije savjetovao s radničkim vijećem o izmjeni plana godišnjeg odmora (s obzirom da je uobičajeno bilo koristiti godišnji odmor u kolovozu) pa da bi zbog toga odluka o korištenju godišnjeg odmora tužiteljici bila nevaljana. Tu činjenicu (da se tuženik nije savjetovao s radničkim vijećem o izmjeni plana godišnjeg odmora), s obzirom da se ne odnosi na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog koje se revizija može izjaviti prema čl. 352. st. 1. ZPP koja se na odgovarajući način primjenjuje prema čl. 399. st. 1. ZPP, tuženik ne može sada prvi puta iznositi u reviziji.

 

Nije osnovan niti revizijski prigovor pogrešne primjene čl. 48. ZR koja govori o obvezi poslodavca da utvrdi raspored korištenja godišnjeg odmora. Naime, činjenica da tuženik nije izradio raspored korištenja godišnjeg odmora nije od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari (već može eventualno biti predmet prekršajne odgovornosti tuženika) niti može ići na teret radnika pokraj činjenice da je poslodavac na oglasnoj ploči obavijestio radnike da moraju koristiti godišnji odmor zbog zatvaranja tvornice i da je poslodavac tužiteljici odobrio korištenje godišnjeg odmora.

 

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev, a koju odluku je potvrdio i drugostupanjski sud, i iz razloga što je Odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici donesena protivno odredbi čl. 145. st. 1. ZR (odnosno čl. 152. st. 1. pročišćenog teksta ZR) s obzirom da radničko vijeće nije raspolagalo svim potrebnim podacima o tome da li je i do kada tužiteljici odobreno pravo na korištenje godišnjeg odmora zbog čega nije dopuštena odluka o otkazu kada je riječ o nedolasku tužiteljice na posao u razdoblju od 24. srpnja do 31. srpnja 2009.

 

Budući da tuženik žalbom nije osporavao ovakva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda, neosnovano revident sada iznosi tvrdnje da se tužiteljica nije odazvala pozivu tuženika da se javi u V. nakon isteka godišnjeg odmora.

 

Nadalje, iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tuženik nije imao opravdan razlog zbog kojeg bi tužiteljica trebala prekinuti godišnji odmor koji joj je prethodno odobren pa kako je tužiteljica koristila godišnji odmor koji joj je odobrio tuženik, tužiteljica je opravdano izostala s posla.

 

Stoga, tuženik nije imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu iz čl. 107. st. 1. ZR te su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da izvanredni otkaz ugovora o radu nije opravdan.

 

Neosnovani su i revizijski navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 6.  Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05 i 41/08, - dalje: ZOO) jer tužiteljica ima pravo osporavati odluku tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a kao posljedicu toga tražiti i vraćanje na rad što je propisano čl. 115. st. 1. ZR. Tužiteljica nije zloupotrijebila svoja prava time što je tražila vraćanje na rad u ovom postupku jer tužiteljica ima pravo odlučiti hoće li tražiti vraćanje na rad, kao posljedicu nedopuštenosti otkaza, ili sudski raskid radnog odnosa pod uvjetima iz čl. 116. st. 1. ZR. Osim toga, i sam tuženik je mogao tražiti utvrđenje sudskog raskida radnog odnosa u skladu s čl. 116. st. 2. ZR, što isti nije tražio tijekom postupka.

 

Nadalje, tužiteljici pripada i pravo na naknadu plaće prema odredbi čl. 85. st. 1. i 3. ZR pa tužiteljica niti tim traženjem nije zloupotrijebila svoja prava u ovom postupku, a tvrdnjom da je tužiteljica ostvarivala veće prihode od prikazanih predstavlja osporavanje činjeničnog stanja što prema čl. 386. st. 1. i 2. ZPP nije dopušteno iznositi u reviziji.

 

Sudovi su prema shvaćanju ovog suda pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da u skladu s čl. 406. st. 2. ZTD dobit društva pripada njegovom osnivaču odnosno kćeri tužiteljice koja je jedina osnivačica društva J. d.o.o., dok je tužiteljica samo zaposlenica u tom društvu. Osim toga, dobit društva se ne može izjednačiti s plaćom koju radnik dobiva za obavljeni rad.

 

Budući da otkaz ugovora o radu nije dopušten, pravilno je primijenjeno materijalno pravo i kad je prihvaćen zahtjev za vraćanje na rad prema čl. 115. st. 1. ZR kao i zahtjev za isplatu naknade plaće iz čl. 85. st. 1. i 3. ZR.

 

Zbog navedenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji revident ukazuje u reviziji.

 

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 22. prosinca 2020.