- 1 -              III Kr 26/2020-5

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 26/2020-5

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. B., zbog kaznenog djela iz članka 247. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Vukovaru od 21. travnja 2016. broj K-97/15-12 i presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 8. studenog 2016. broj Kž.149/16, u sjednici održanoj 11. prosinca 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog D. B. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Vukovaru od 21. travnja 2016. broj K-97/15-12 i presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 8. studenog 2016. broj Kž.149/16 D. B. osuđen je zbog počinjenja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca.

 

Protiv te presude osuđeni D. B. je osobno podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog ,,razloga navedenih u čl. 517. st. 1. i 3. ZKP-a, odnosno zbog ostvarene povrede iz čl. 367. st. 1. toč. 11., čl. 368. toč. 4. ZKP/97, čl. 469. st. 1. i 468 ZKP-a“. Predlaže ,,da Vrhovni sud RH presude Općinskog suda u Vukovaru br. 12-K-97/15-12  od 21. travnja 2016. godine te presudu Županijskog suda u Dubrovniku br. 2 Kž.149/16 od 08. studenog 2016. godine ukine“. Također, predlaže da se do konačne odluke Vrhovnog suda odgodi upućivanje osuđenika na izvršenje izrečene kazne zatvora.

 

Postupajući u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), prvostupanjski je sud dostavio primjerak zahtjeva sa spisom Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je pisanim podneskom od 27. veljače 2020. broj Ksm-DO-37/2020 podnijelo odgovor s izraženim mišljenjem da je podneseni zahtjev neosnovan, a taj odgovor dostavljen je osuđeniku.

 

Zahtjev nije osnovan.

 

Osuđeni D. B. u zahtjevu tvrdi da je pravomoćnom presudom ostvarena povreda kaznenog zakona iz članka 469. stavka 1. ZKP/08. time što je prvostupanjski sud, a onda posljedično i drugostupanjski sud, pogrešno utvrdio postojanje svih objektivnih obilježja kaznenog djela. Naime, prema mišljenju osuđenika, iz izreke te presude proizlazi da je dovođenje oštećenika u zabludu ostvareno neistinitim navođenjem da će izdana roba biti plaćena u ugovorenom roku. Iz takvog činjeničnog opisa, prema stavu podnositelja zahtjeva, nije moguće utvrditi postojanje objektivnog obilježja djela - dovođenje u zabludu djelatnika oštećenika lažnim prikazivanjem činjenica. Stoga smatra da nedostatak činjeničnog opisa koji ne konkretizira radnju lažnog prikazivanja činjenica i dovođenja u zabludu onemogućava utvrđenje protupravnosti radnje, a samim time i postojanje kaznenog djela.

 

Međutim, u činjeničnom opisu osuđenikovih radnji sadržanom u izreci presude Općinskog suda u Vukovaru od 21. travnja 2016. broj K-97/15-12 naznačeno je da je osuđeni D. B. kao direktor trgovačkog društva ,,Č.“ d.o.o. zaključio s trgovačkim društvom ,,S.“ d.o.o. ugovor o prodaji kojim se kao kupac obvezao platiti vrijednost ugovorene, isporučene i preuzete robe u roku od 45 dana od dana nastanka obveze, iako je unaprijed odlučio da robu neće platiti, a da bi kod oštećenika stvorio uvjerenje da će robu platiti predao mu bianco zadužnicu od 10. listopada 2008. na iznos od 100.000,00 kuna znajući da se ista neće moći naplatiti jer na žiro-računu trgovačkog društva ,,Č.“ d.o.o. u vrijeme dospijeća robe neće biti dostatnih sredstava za plaćanje.

 

              Dakle, osuđenik je, prema takvom činjeničnom opisu djela, oštećenika doveo u zabludu ne samo lažnim navođenjem da će izdanu mu robu platiti u ugovorenom roku već i predavanjem bianco zadužnice za koju je znao da se neće moći naplatiti.

 

Budući da davanje nenaplativog instrumenata osiguranja plaćanja, kada je poduzeto s u izreci prvostupanjske presude opisanim ciljem, predstavlja jedan od mogućih modaliteta dovođenja nekoga u zabludu i time navođenja da na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini, pobijanom presudom nije ostvarena povreda kaznenog zakona iz članka 469. stavka 1. ZKP/08. kako se to neosnovano tvrdi zahtjevom osuđenika.

 

Osuđeni D. B. u podnesenom zahtjevu, pozivajući se na odredbu ,,čl. 368. toč. 4. ZKP/97.“, ističe i ,,bitnu povredu kaznenog zakona“ tvrdnjom da je ,,unatoč jednakim minimumima propisane kazne, KZ/97 u čl. 293. st. 2. propisao niži maksimum kazne (kazna zatvora od jedne do osam godina) pa je odredba čl. 293. st. 1. i 2. KZ/97. povoljnija od one iz čl. 247. st. 2. KZ/11“. Prema mišljenju osuđenika, ,,KZ/11. bi se mogao primijeniti kao blaži samo ukoliko je kazna zatvora u trajanju od jedne godine zamijenjena radom za opće dobro na slobodi ili da je u izreci navedene bezuvijetne kazne zatvora navedeno da okrivljenik polovicu kazne mora biti u zatvoru a drugu polovicu na uvijetnoj slobodi“, a to ovdje nije slučaj.

 

              Međutim, kako je to opširno i vrlo jasno objašnjeno u pravomoćnoj presudi, unatoč tome što je za kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. koje ima održan pravni kontinuitet u kaznenom djelu prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., propisana kazna zatvora od jedne do osam godina dok je za kazneno djelo iz članka 247. stavka 2. KZ/11. propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, KZ/11. je blaži za počinitelja.

 

Naime, prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. prosinca 2012. broj Su-IV k-4/2012-57 o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonsko obilježje kaznenih djela, a koje je prihvaćeno i u članku 87. stavku 29. Zakona i izmjenama i dopunama Kaznenog zakona od 22. svibnja 2015. (,,Narodne novine“ broj 56/15.), zakonsko obilježje „znatna imovinska korist“, odnosno „znatna šteta“ kod kaznenog djela iz članka 247. stavka 2. KZ/11. postoji kada vrijednost imovinske koristi odnosno štete prelazi 60.000,00 kuna. Upravo ta činjenica to kazneno djelo čini blažim u odnosu na kazneno djelo iz članka 293. stavka 2. KZ/97. za koje je prema ranijem pravnom shvaćanju ovoga suda od 24. studenoga 1997. vrijednost „znatne imovinske koristi“ postojala kada vrijednost te imovinske koristi prelazi iznos od 30.000,00 kuna. Kako je, dakle, povišen imovinski limit potreban za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela, to je KZ/11. za optuženika blaži od KZ/97. i to usprkos propisanom većem posebnom maksimumu od deset godina. Pri tome je sud prilikom odmjeravanja kazne za to kazneno djelo vezan ranije propisanim posebnim maksimumom od osam godina, o čemu je u ovom kaznenom postupku, očito, vođeno računa jer je podnositelj zahtjeva osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca. Iz navedenih razloga zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude niti u ovom dijelu nije osnovan.

 

Slijedom svega navedenog, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 11. prosinca 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v. r.