Baza je ažurirana 24.04.2025. 

zaključno sa NN 69/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Revr 559/2018-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Revr 559/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, mr.sc. Igora Periše, člana vijeća, Mirjane Magud, članice vijeća i Marine Paulić, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja Ž. H. (OIB: ... ) iz G., zastupanog po punomoćnicima M. M. i D. B., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M. & B. iz Z. protiv tuženika D. d.o.o. ( OIB: ... ) Z., zastupanog po punomoćnici A. Š., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj R-58/2018-2 od 23. veljače 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3495/14-36 od 28. prosinca 2017. u sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuje presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj R-58/2018-2 od 23. veljače 2018. u dijelu u kojem je tuženik obvezan isplatiti tužitelju naknadu na ime regresa za godišnji odmor, božićnice, uskrsnice i dara za djecu te u odluci o parničnim troškovima tako da preinačena odluka u tom dijelu glasi:

 

Uvažava se žalba tuženika i preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3495/14-36 od 28. prosinca 2017. pod stavkom I. izreke  te se odbija tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 5.600,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućem od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate

- 1.500,00 kn počevši od 19. srpnja 2011. pa do isplate

- 1.500,00 kn počevši od 30. srpnja 2012. pa do isplate

- 1.000,00 kn počevši od 11. prosinca 2011. pa do isplate

- 400,00 kn počevši od 6. travnja 2012. pa do isplate

- 1.200,00 kn počevši od 7. prosinca 2011. pa do isplate.

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Revizija tuženika u odnosu na dio pitanja glede isplate naknade za troškove prijevoza i naknade za neiskorišteni godišnji odmor  odbacuje se kao nedopuštena.

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od  7.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. prosinca 2017. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak revizije u iznosu od 375,00 kn, u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 28.766,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je navedeno u izreci prvostupanjske presude do isplate. U točki II. naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.750,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. prosinca 2017. do isplate, dok se dio zahtjeva za naknadom troškova u iznosu od 1.875,00 kn odbija kao neosnovan.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe tužitelja i tuženika i potvrđena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3495/14-36 od 28. prosinca 2017. U točki II. odbijeni su zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova sastava žalbe kao neosnovani.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,  2/07, 84/08, 96/08 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,28/13  i 89/14 - dalje: ZPP-a) podnio je tuženik zbog pravnih pitanja koje smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu drugostupanjsku odluku. Traži trošak sastava revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično dopuštena i osnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Prema odredbe članka 382. stavka 2. ZPP-a u slučajevima u kojima reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema odredbi stavka 3. toga članka u reviziji iz članka 382. stavka 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Pretpostavke iz članka 382. stavka 3. ZPP-a moraju biti kumulativno ispunjene.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu iznos od 28.766,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose i to:

- 3.100,00 kn na ime naknade troškova mjesnog prijevoza

- 13.798,40 kn na ime naknade troškova međumjesnog prijevoza

- 1.200,00 kn za poklona za djecu u povodu Sv. Nikole

- 3.000,00 kn na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora

- 1.000,00 kn na ime božićnice

- 400,00 kn na ime uskrsnice

- 6.267,60 kn na ime razlike naknade za neiskorišteni godišnji odmor.

 

Sporno je pravno pitanje mogu li se naknada troškova prijevoza, naknada za neiskorišteni godišnji odmor, naknada za dar za Sv. Nikolu, regres, božićnica i uskrsnica podvesti pod zakonski pojam „drugi uvjeti rada“ u smislu odredbe članka 26. stavka 5. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, dalje: ZR-a).

 

Pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao ustupljeni radnik tuženika na radnom mjestu komunalnog radnika kod korisnika Z. d.o.o. te potražuje materijalna prava propisana Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike trgovačkog društva Z. d.o.o., pozivajući se na odredbu članka 26. stavka 5. ZR-a koja propisuje da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.

 

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev ocijenivši da tuženik kao agencija za privremeno zapošljavanje nije stranka Kolektivnog ugovora i isti se ne primjenjuje na tuženika, ali odredbe Kolektivnog ugovora obvezuju korisnika i iste su sastavni dio ugovora o radu radnika korisnika, a plaća, dodaci na plaću i ostala prava koja se primjenjuju na radnike korisnika, primjenjuju se i na ustupljenog radnika (tužitelja). Dakle, tužitelj ima pravo ostvariti sva potraživanja koja su priznata radnicima korisnika na temelju odredba Kolektivnog ugovora, jer je odredbom članka 26. stavka 5. ZR-a određeno izjednačavanje ugovorene plaće i drugih uvjeta rada, pri čemu se u uvjeti rada temelje na načelu jednakog postupanja.

 

Drugostupanjski sud je, odlučujući povodom izjavljene žalbe tuženiku, odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i prihvatio pravno shvaćanje prvostupanjskog suda uz obrazloženje da iz sadržaja odredbe članka 26. stavka 5. ZR-a je razvidno da je zakonodavac implementirao Direktivu na način da je predmetnu materiju normirao povoljnije za radnike koji su zaposleni putem agencija za privremeno zapošljavanje, tako da je izjednačio prava radnika izravno zaposlenih kod korisnika i ustupljenih radnika (koji rade na istim poslovima), i to ne samo glede osnovnih uvjeta, već svih uvjeta rada.

 

Tuženik u izvanrednoj reviziji postavlja slijedeća pitanja:

„1. Predstavljaju li „druga materijalna prava radnika“ (odnosno druga primanja), i to: naknada troškova prijevoza, regres za korištenje godišnjeg odmora, božićnica, naknada za neiskorišteni godišnji odmor, poklon djeteta do 15 godina starosti u povodu Svetog Nikole „druge uvjete rada“, odnosno „plaću“ u smislu članka 26. stavka 5. Zakona o radu (Narodne novine broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13)?

2. Jesu li agencije za privremeno zapošljavanje (bile) dužne radnicima koje ustupaju korisniku isplaćivati novčane iznose s osnova naknade troškova prijevoza, regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice, naknade za neiskorišteni godišnji odmor, poklona djeteta do 15 godina starosti u povodu Svetoga Nikole, a temeljem propisanog u članku 26. stavku 5. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13) ZR/09?“

 

Obrazlažući razloge važnosti postavljenih pravnih pitanja tuženik je naveo da revizijski sud o navedenim pravnim pitanjima nije zauzeo shvaćanje na odjelnoj sjednici, a o istim pravnim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova i to: odluke Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1603/12, Gžr- 1547/13, Gžr-934/13, Gžr-652/18, R-1970/15, te Županijskog suda u Osijeku poslovni broj R-2970/2013 i R-95/2016 u kojima je izneseno pravno stajalište da su zahtjevi tužitelja pravno osnovani na odredbi članka 26. stavka 5. ZR/09, te odluke Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj -1801/14 i Županijskog suda u Splitu poslovni broj R-499/17, u kojima su iznesena dijametralno suprotna stajališta.

 

Odlučujući o reviziji tuženika u smislu odredbe članka 392. a stavak 2. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

U odnosu na reviziju tuženika glede naknade na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice, uskrsnice i dara za djecu Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Revr-49/18 od 23. listopada 2018. donesenoj u činjenično i pravno podudarnom predmetu (u kojem je također riječ o tužitelju koji je kao ustupljeni radnik tuženika radio kod korisnika Z. d.o.o.) zauzeo je pravno shvaćanje da osnovna intencija odredbe članka 26. stavka 5. ZR-a nije u potpunom izjednačavanju tih uvjeta, doslovce glede svih prava, jer ustupljeni radnik nije radnik korisnika, već u onim temeljnim (osnovnim) –s kojim sadržajem treba tumačiti pojam „drugi uvjeti rada“ iz odredbe članka 26. stavka 5. ZR-a.

 

U te „druge uvjete rada“ ne spada pravo radnika na božićnicu, uskrsnicu, regres za godišnji odmor i dar za djecu, jer se ti instituti već i po svojoj prirodi, svrsi i sadržaju neovisno o tome što bi za ustupljenog radnika bili korisni i što bi u uvjetima u kojima živi htio i da se njemu omoguće, ne mogu se svrstati u osnovne uvjete rada („druge uvjete rada“).

 

Kolektivni ugovor korisnika, pravila kojeg ugovora obvezuje sve osobe koje su ga sklopile ili koje su mu pristupile i koje su bile ili su naknadno postale članovi udruge koja ih je sklopila (u smislu odredbe članka 257. stavaka 1. i 2. ZR/09) se ipak odnose na radnike korisnika-što ustupljeni radnici nisu. Ustupljeni radnici sklapaju ugovor o radu s agencijom, koja je njihov poslodavac pa se ti radnici ipak ne mogu u svemu, u svim primanjima iz kolektivnog ugovora izjednačiti s radnicima korisnika bez dodatnog sporazuma kod sklapanja ugovora o ustupanju, kojima bi i za ustupljenog radnika bila dogovorena ta prava.

 

Neostvarenjem svih tih prava ne vrijeđa se načelo poštivanja opće razine zaštite za radnike zaposlene preko društava (agencija) za privremeno zapošljavanje iz odredbe članka 26. stavka 5. ZR/09 niti opisana svrha toga načela.

 

Istovjetno shvaćanje revizijski sud je iznio i u odlukama broj Revr-362/18 od 9. siječnja 2019. te Revr-950/17 od 30. siječnja 2019. Dakle, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu zatraženih iznosa na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice i uskrsnice, te dara za djecu drugostupanjska presuda utemeljena je na pravnom shvaćanju koje nije podudarno sa pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženog u odlukama poslovni broj Revr-362/18 od 9. siječnja 2019. te Revr-950/17 od 30. siječnja 2019.

 

Slijedom navedenog, a kako je zbog pogrešnog pravnog shvaćanja drugostupanjski sud u postupku koji je prethodio reviziji pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice i uskrsnice, te dara za djecu to je valjalo je na temelju odredbe članka 395. stavka 1. ZPP-a prihvatiti reviziju tuženika te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U odnosu na reviziju tuženika glede naknade za troškove prijevoza (gradskog i međumjesnog), naknadu za neiskorišteni godišnji odmor i poklon djetetu povodom Sv. Nikole, odluka drugostupanjskog suda je utemeljen na pravnom shvaćanju koje je podudarno da iznijetim pravnim shvaćanjem ovog suda (odluke broj Revr-49/18 od 23. listopada 2018., Revr- 362/18 od 9. siječnja 2019., Revr-950/17 od 30. siječnja 2019.). Stoga se postavljena pravna pitanja ne mogu smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe članka 382. stavka 2. i 3. ZPP-a, pa je u odnosu na taj dio pitanja valjalo reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe članka 392. b stavka 3. ZPP-a te odlučiti kao u izreci pod točkom I. izreke rješenja.

 

S obzirom da je po reviziji tuženika preinačena drugostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev djelomično odbijen, valjalo je odlučiti o troškovima parničnog postupka u skladu s člankom 166. stavkom 2. ZPP-a, člankom 154. stavkom 2. ZPP-a i člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.

 

Budući da je tužitelju od ukupno potraživanih 28.766,00 kn dosuđeno 23.166,00 (odbijen je za 5.600,00 kn), tužitelj je uspio u sporu u omjeru od 80%. Prema tome, imajući u vidu da su tužitelju drugostupanjskom presudom priznati troškovi u iznosu od 8.750,00 kn, to mu, razmjerno uspjehu u sporu, dosuđen iznos od 7.000,00 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude (28. prosinca 2017.).

 

Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a preinačiti odluku o parničnom trošku iz pobijane presude te odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

 

 

Odluka o trošku revizije sadržana je u točki III. izreke ovog rješenja, te je donesena primjenom odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, a u vezi s odredbom članka 154. stavka 2. ZPP-a i članka 155. stavka 1. ZPP-a i Tbr. 10/6 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15). tuženiku je dosuđen troška sastava revizije po punomoćniku odvjetniku (1.875,00 kn), koji trošak, umanjen za uspjeh tuženika u revizijskom postupku (20%) iznosi 375,00kn.

 

Zagreb, 26. kolovoza 2020.

 

 

 

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu