- 1 -              Rev 3252/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3252/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. d.o.o. u likvidaciji iz O., koju zastupa punomoćnik S. Ž., odvjetnik u R., protiv I. tuženice E. L. iz O., zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda S. P., G. G., V. D., V. V. i M. K. i II. tuženice T. Š. iz L., zastupane po punomoćnici N. Š., odvjetnici u R., radi isplate, raskida predugovora i poništenja ugovora o darovanju nekretnine, odlučujući o reviziji I. tuženice, protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1668/2012-2 od 7. svibnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Opatiji poslovni broj P-330/10 od 8. studenoga 2011. u točki II., u sjednici održanoj 1. srpnja 2020.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija I. tuženice kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u točki I. odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži raskid predugovora o kupoprodaji nekretnine zaključen 2. studenoga 2009. godine između E. L. i trgovačkog društva M. d.o.o. O. U točki II. usvojen je tužbeni zahtjev kojim je naloženo I. tuženici isplatiti tužitelju dvostruku kaparu u iznosu od 399.123,60 kn i vratiti prvi obrok kupovnine u iznosu od 96.888,70 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi od 14% a u slučaju promjene stope zakonskih zateznih kamata, prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, obračunatom od 2. studenoga 2009. pa do isplate, zatim je utvrđeno da bez učinka ugovor o darovanju nekretnine sklopljen dana 10. ožujka 2010. između E. L. kao darovatelja s jedne strane i T. Š. kao daroprimatelja s druge strane, te se nalaže brisanje zemljišno-knjižnog stanja nastalog na osnovi tog ugovora i ponovni upis prava vlasništva u korist E. L., a sve u odnosu na nekretninu koja je u zemljišnim knjigama uknjižena i opisana kao:

 

- 1/7 idealnog dijela grč.691 u naravi zgrada površine 442 m2, upisana u zk.ul. 2204 k.o. L., a poseban dio na kojem je uspostavljeno pravo vlasništvo čini stan na III katu koji se sastoji od sobe, nužnika i izbe na IV katu s drvarnicom u prizemlju na nacrtu označeno smeđom bojom, a koji je kao poseban dio upisan kao 7. etaža u zk.ul. 2204., podul. 7 k.o. L., te je I. i II. tuženicima naloženo plaćanje parničnog troška u iznosu od 44.325,00 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba I. i II. tuženika te je potvrđena presuda Općinskog suda u Opatiji poslovni broj P-330/10 od 8. studenoga 2011. u točki II. izreke.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP-a) podnijela je I. tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

I. tuženica revizijom ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a ističući kako pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te što o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samim tim zapisnicima. Nadalje, I. tuženica ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 243. ZPP-a navodeći da iz zapisnika s ročišta od 21. travnja 2011. proizlazi da svjedoci I. P. O. i S. Ž. nisu saslušavani pojedinačno, već zajedno.

 

U reviziji I. tuženica ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 375. ZPP-a navodeći da drugostupanjski sud ne ispituje osnovanost pojedinog žalbenog razloga.

 

Suprotno navodima I. tuženice u reviziji drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer odluka sadrži razumljive razloge koji se mogu ispitati i koji odgovaraju stanju spisa te sadržaju isprava i zapisnika u spisu, stoga nema proturječnosti između sadržaja odluke i stanja spisa, odnosno sadržaja zapisnika. Presuda nije proturječna niti sadržava takve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati ovaj revizijski prigovor nije utemeljen.

 

Drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 243. ZPP-a, jer je u odnosu na taj žalbeni razlog pravilno zaključio da je prvostupanjski sud time što je saslušavao navedene svjedoke suprotno odredbi članka 243. stavka 1. ZPP-a počinio tzv. relativno bitnu povredu odredaba postupka, ali to nije bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu i to iz razloga što odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije temeljena isključivo na iskazima navedenih svjedoka već na svim provedenim dokazima.

 

Neosnovani su revizijski navodi kojima revidentica ističe i bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 375. ZPP-a jer se u drugostupanjskoj odluci sud očitovao o žalbenim razlozima od odlučnog značaja.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:

- tužitelj i I. tuženica su 2. studenog 2009. sklopile predugovor o kupoprodaji nekretnine kojima su E. L. u svojstvu prodavateljice i trgovačko društvo M. d.o.o. u svojstvu kupca obvezali zaključiti kupoprodajni ugovor za nekretninu koja se nalazi u L., a koja je u zemljišnim knjigama uknjižena i opisana kao:

- 1/7 idealnog dijela grč.691 u naravi zgrada površine 442 m2, upisana u zk.ul. 2204 k.o. L., a poseban dio na kojem je uspostavljeno pravo vlasništvio čini stan na III katu koji se sastoji od sobe, nužnika i izbe na IV katu s drvarnicom u prizemlju na nacrtu označeno smeđom bojom, a koji je kao poseban dio upisan kao 7. etaža u zk.ul. 2204., podul. 7 k.o. L.

- navedenim predugovorom (člankom 3.) stranke su se obvezale da će pod navedenim uvjetima zaključiti kupoprodajni ugovor najkasnije do 23. veljače 2010.

- predugovorom utvrđena je kupovnina u protuvrijednosti iznosa od 276.000,00 Eur-a u kunskoj protuvrijednosti koja je trebala biti plaćena na način da po zaključenju predugovora tužitelj plati 41.000,00 Eur-a, od kojih 27.600,00 Eur-a na ime kapare i 13.400,00 Eur-a na ime prvog obroka kupovnine

- tužiteljica je 2. studenoga 2009. uplatila kod E. banke d.d. na ime primatelja E. L. iznos od 296.450,62 kn na ime kupoprodajne cijene

- Agencija za posredovanje u prometu nekretnina T. 22. veljače 2010. (dan prije sastanka) znala je da kupac odbija prijedlog ugovora s navedenom nižom kupoprodajnom cijenom i da je voljan u roku iz predugovora u cijelosti ispuniti svoju obvezu preuzetu predugovorom

- I. tuženica se 23. veljače 2010. u 11,00 sati nije pojavila na sastanku u agenciji T. na zaključivanju kupoprodajnog ugovora, I. tuženica nije pristupila sastanku niti nakon telefonskog kontakta

- I. tuženica nije vratila niti kaparu niti primljeni dio kupoprodajne cijene

- uvidom u zemljišne knjige utvrđeno je da je I. tuženica 10. ožujka 2010. darovnim ugovorom otuđila nekretninu na način da je predmetnu nekretninu darovala II. tuženici (svojoj majci)

 

Kraj ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su zaključili da je prodavateljica tražila unos niže cijene u ugovor od ugovorene, kao i odgodu sklapanja glavnog ugovora, što sve kupcu nije bilo prihvatljivo niti je tako nešto bilo ugovoreno. Kupac je prodavateljicu pozvao na sklapanje ugovora sukladno odredbama predugovora, što je prodavateljica toga dana odbila i na ugovoreni sastanak nije niti pristupila, nakon čega je kupac izjavio raskid ugovora, pri čemu su se ispunili uvjeti iz članka 360. ZOO. Za raskid predugovora krivnja je na strani I. tuženice, a kapara je ugovorena kao odustatnina, ista je dužna temeljem članka 307. ZOO i odredbi predugovora od 2. studenoga 2009. vratiti dvostruki iznos kapare. Nižestupanjski sudovi navode da je otpala i osnova po kojoj je prodavateljica primila dio kupoprodajne cijene, pa je temeljem odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO dužna vratiti i taj iznos, sve s kamatom od 2. studenog 2009. Sudovi su utvrdili nedopuštenost pobude za zaključenje darovnog ugovora, kako bi tuženica izbjegla moguću naplatu na predmetnoj nekretnini.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan.

 

Drugostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe članka 307. ZOO kojom odredbom je propisano u stavku 1. kada je uz kaparu ugovoreno pravo da se odustane od ugovora, onda se kapara smatra odustatninom i svaka strana može odustati od ugovora. Stavkom 2. propisano je da u tom slučaju ako odustane strana koja je dala kaparu, gubi ju, a ako odustane strana koja je kaparu primila, vraća je u dvostrukom iznosu. Drugostupanjski sud je na temelju utvrđene činjenične i pravne situacije u ovom predmetu zaključio da je I. tuženica odustala od ugovora, čime su se ispunile ranije citirane pretpostavke iz članka 307. ZOO.

 

Revizijski navodi I. tuženice u kojima opisuje ponašanje tužitelja i svoje ponašanje na dan 23. veljače 2010., te daje ocjenu o tome koja od ugovornih strana je svojim ponašanjem dovela do odustanka od sklapanja kupoprodajnog ugovora su prigovori činjenične naravi, a revizijski sud ne može ispitivati razloge pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje, članak 385. stavak 1. ZPP-a.

 

U bitnome u revizijskim navodima I. tuženica upire na pitanje tko se može pozivati na nedopuštenost pobude kao razlog zbog kojeg ugovor ne proizvodi pravni učinak, odnosno da nedopuštena pobuda nije razlog za ništetnost darovnog ugovora.

 

Pretpostavke pod kojima će zbog pobude ugovor biti bez pravnog učinka utvrđene su u članku 273. ZOO. Kumulativno moraju biti ispunjene slijedeće pretpostavke: 1) pobuda mora biti nedopuštena, a nedopuštena je u onim istim slučajevima u kojima je nedopuštena i činidba, dakle kad je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva 2) da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor, 3) da je drugi ugovaratelj znao ili morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na njegova suugovaratelja da sklopi ugovor. Besplatni ugovor će biti ništetan i kad drugi ugovaratelj nije znao niti morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku njegova suugovaratelja da sklopi ugovor.

 

Nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili odredbu članka 273. stavka 3. ZOO.

 

Kraj činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova ovaj sud nalazi da je I. tuženica kao prodavateljica tražeći da se u glavni ugovor unese niža kupoprodajna cijena od ugovorene te da se dio kupoprodajne cijene isplati u gotovom novcu kao i nepojavljivanjem na ugovorenom sastanku koji je sazvan radi sklapanja glavnog (kupoprodajnog) ugovora kako je glede roka za sklapanje ugovora bilo predviđeno predugovorom, uzrokovala na svojoj strani neispunjenje ugovora. I. tuženica je predugovorom preuzela obvezu sklopiti sa tužiteljem kao kupcem glavni ugovor do 23. veljače 2010., za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 276.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, koju obvezu I. tuženica nije ispunila, jer je svojim ponašanjem spriječila sklapanje ugovora u za to dogovorenom roku i pod uvjetima kojima  su tužiteljica i I. tuženica ranije ugovorile. Nadalje, predmetni ugovor o darovanju je bez pravnog učinka zbog nedopuštenosti pobude I. tuženice za sklapanjem darovnog ugovora jer je cilj takvog darovnog ugovora bio izbjegavanje eventualne prisilne naplate novčane tražbine tužitelja, proizašle iz situacije raskida predugovora. Koincidencija rokova u odnosu na trenutak kada je trebalo doći do sklapanja kupoprodajnog ugovora i trenutka kada je 1. tuženica darovala istu nekretninu II. tuženici, odnosno okolnosti zbog kojih nije došlo do sklapanja kupoprodajnog ugovora između tužiteljice i I. tuženice upućuju na zaključak da je I. tuženica takvim ponašanjem svjesno nastojala izbjeći pravne posljedice do kojih je došlo uslijed raskida predugovora, odnosno ne sklapanja kupoprodajnog ugovora, a glede povrata kapare i prvog obroka isplaćene kupovnine.

 

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti reviziju I. tuženice, temeljem odredbe članka 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 1. srpnja 2020.