- 1 -              Revr 570/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 570/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik D. V., odvjetnica u Z., protiv tuženika A. K. H. d.o.o., B., kojeg zastupa punomoćnik V. P., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-440/17-2 od 13. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-238/16 od 1. veljače 2017., u sjednici održanoj 11. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„I. Nalaže se tuženiku A. K. H. d.o.o. B., ..., MBS: ..., OIB: ..., da isplati tužitelju M. M. iz Z., ..., OIB: ..., naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora za razdoblje od sklapanja Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 22. travnja 2011. godine do 22. travnja 2012. godine u iznosu od 31.666,66 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 22. travnja 2012. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 22. travanja 2012. godine do 22. travnja 2013. godine u iznosu od 31.666,66 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 22. travnja 2013. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 22. travnja 2013. godine do 22. travnja 2014. godine u iznosu od 31.666,66 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 22. travnja 2014. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, te od 22. travnja 2014. godine do 22. travnja 2015. godine u iznosu od 31.666,66 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 22. travnja 2015. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Nalaže se tuženiku A. K. H. d.o.o. B., ..., MBS: ..., OIB: ... da isplati tužitelju M. M. iz Z., ..., OIB: ... neisplaćeni dio plaće za kolovoz 2012. godine u iznosu od 5.070,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 15. rujna 2012. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, za rujan 2012. godine u iznosu od 5.070,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 15. listopada 2012. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, za listopad 2012. godine u iznosu od 5.070,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 15. studenoga 2012. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, za studeni 2012. godine u iznosu od 5.070,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 15. prosinca 2012. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, za prosinac 2012. godine u iznosu od 5.070,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 15. siječnja 2013. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, za siječanj 2013. godine u iznosu od 5.070,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 15. veljače 2013. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, za veljaču 2013. godine u iznosu od 5.070,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 15. ožujka 2013. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, za ožujak 2013. godine u iznosu od 5.070,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 15. travnja 2012. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, sve u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

III. Nalaže se tuženiku A. K. H. d.o.o. B., ..., MBS: ..., OIB: ... da isplati tužitelju M. M. iz Z., ..., OIB: ... na ime naknade za korištenje vlastitog automobila u poslovne svrhe i goriva iznos od 72.280,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom od 22. travnja 2015. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, sve u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

IV. Nalaže se tuženiku A. K. H. d.o.o. B., ..., MBS: ..., OIB: ... da isplati tužitelju M. M. iz Z., ..., OIB: ... temeljem čl. 10. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 22. travnja 2011. godine, stimulativni dio plaće, te nagradu u iznosu koji će odrediti temeljem vještačenja poslovnih knjiga tuženika, sa zakonskom zateznom kamatom od 22. travnja 2011. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, sve u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

V. Nalaže se tuženiku da naknadi parnični trošak tužitelju, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

 

2. Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 6.250,00 kn, u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu, preko dosuđenog, zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan."

 

Drugostupanjskom presudom žalba tužitelja je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.

 

Protiv navedene drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presude nižestupanjskih sudova preinače ili ukinu.

 

U odgovoru na reviziju tuženik osporava osnovanost revizije.

 

Revizija nije osnovana.

 

Nije sporno da je dana 22. travnja 2011. tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto direktora hotela s osnovnom bruto plaćom 25.000,00 kn, te istovremeno i Ugovor o međusobnim pravima i obvezama kojima je tužitelju priznato pravo na stimulativni dio plaće, pravo na plaćeni godišnji odmor i pravo na naknadu putnih troškova i troškova poslovne reprezentacije.

 

Utvrđeno je to da je tužitelju radni odnos prestao temeljem Sporazuma o raskidu Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 22. travnja 2011. i Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 22. travnja 2011. (list 28 – 29, dalje: Sporazum), kojeg su stranke sklopile 22. travnja 2015. s pravnim učinkom od 23. travnja 2015.

 

Predmet spora je zahtjev za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor tužitelju za razdoblje od 22. travnja 2011. do 22. travnja 2015., razlike plaće u razdoblju od kolovoza 2012. do ožujka 2013., naknade za korištenje vlastitog automobila u poslovne svrhe i goriva, te naknade stimulativnog dijela plaće i nagrade.

 

Uvidom u navedeni Sporazum utvrđeno je da su čl. 3. st. 1. Sporazuma ugovorne stranke suglasno utvrdile da je tužitelj iskoristio godišnji odmor u cijelosti za 2014. i 10 dana za 2015. godinu, a čl. 3. st. 2. utvrđeno je da ugovorne strane suglasno utvrđuju da direktor prema društvu nema bilo kakvih drugih potraživanja dospjelih i/ili nedospjelih temeljem Ugovora i/ili važećeg Osnivačkog akta društva i/ili Pravilnika o radu društva i/ili ZR-a i/ili ili po bilo kojoj drugoj osnovi, osim iznosa naknade za godišnji odmor navedene u st. 3. toč. 1. istog čl.

 

Nižestupanjski sudovi su zaključili da se tužitelj odrekao svojih potraživanja koji ima prema tuženiku osim naknade za iskorišteni godišnji odmor, prema odredbi čl. 3. st. 1. Ugovora, a na to potraživanje, u odnosu na koje se tužitelj nije odrekao, da se ne odnosi tužbeni zahtjev.

 

Revizija je podnesena prije svega zbog navodne povrede odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), međutim, drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa ovaj revizijski sud zaključuje da ovaj revizijski razlog nije utemeljen.

 

Iz revizije proizlazi i to da se ona podnosi zbog relativno bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 375. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 354. st. 1. ZPP, međutim, drugostupanjski sud je ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja pa niti ova povreda postupka nije učinjena od strane drugostupanjskog suda.

 

U dijelu u kojem se revizija odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava revident polemizira sa shvaćanjem drugostupanjskog suda da je zakonito odricanje tužitelja od svojih dospjelih potraživanja.

 

Naime, revident smatra da iz odredbe čl. 7. st. 1. ZR proizlazi da je poslodavac dužan isplatiti plaću radniku, te da se tog potraživanja radnik ne može odreći, a smatra da isto proizlazi iz propisa koji uređuju kaznenu odgovornost poslodavca.

 

Međutim, prema odredbi čl. 8. st. 4. ZR na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s Ugovorom o radu, Kolektivnim ugovorom ili Sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom primjenjuju se u skladom s naravi toga Ugovora opći propisi obveznoga prava.

 

Iz odredaba ZR, a niti odredaba koje uređuju kaznenopravnu odgovornost poslodavca ne proizlazi da zaposlenik ne može otpustiti dospjelu obvezu (čl. 203. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine", broj 35/05).

 

Takvo shvaćanje je već zauzeto u praksi ovog revizijskog suda (npr. Rev-2702/98 od 7. lipnja 2002.).

 

Dakle, nisu prihvatljivi razlozi revizije koji se odnose na to da bi odricanje tužitelja od svojih potraživanja (otpust duga) bilo ništetno, a tvrdnja revidenta da iz Sporazuma kojeg su sklopile stranke proizlazi da se tužitelj "ne odriče naknade niti za jedan godišnji odmor za trajanja radnog odnosa" nije u skladu s odredbom čl. 3. st. 1. i 2. Sporazuma jer iz tih odredaba jasno proizlazi da se tužitelj odrekao svojih potraživanja, osim naknade za "iskorišteni godišnji odmor za 2014. i 10 dana za 2015. godinu", na što se ne odnosi tužbeni zahtjev.

 

Dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena pa je na temelju odredbe čl. 193. st. 1. ZPP presuđeno kao pod I. izreke.

 

Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju je odbijen jer taj podnesak nije bio potreban.

 

Zagreb, 11. ožujka 2020.