Poslovni broj Gž R-636/2019-2

 

                                                                                                    

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž R-636/2019-2

 

 

 

U  I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, po sucu dr.sc. Vladi Skorupu, u pravnoj stvari tužitelja V. H. iz V., OIB: …, zastupanog po punomoćniku K. G., odvjetniku iz Z., protiv tuženika A. z. d.o.o. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva B. & P. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 8 Pr-3272/18-33 od 18. listopada 2019., 24. siječnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

              1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 8 Pr-3272/18-33 od 18. listopada 2019. u točki I izreke i dijelu točke II izreke kojim je tuženiku naloženo da isplati tužitelju naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2014. u iznosu od 2.019,36 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 25. kolovoza 2014. do isplate.

 

              2. Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačuje citirana prvostupanjska presuda u dijelu točke II izreke za dosuđeni dio naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2014. u iznosu od 1.442,46 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 25. kolovoza 2014. do isplate i sudi:

 

              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2014. isplati iznos od 1.442,46 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 25. kolovoza 2014. do isplate, u roku od 8 dana.

 

 

Obrazloženje

 

              Citiranom prvostupanjskom presudom u točki I izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade za prijevoz iznos od 18.153,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Točkom II izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2014. iznos od 3.461,82 kn sa zakonskom zateznom kamatom. Tuženiku je naloženo da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.187,50 kn (točka III izreke).

 

              Protiv presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) te predlaže da se presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje:

 

              -da je tužitelj sklopio s tuženikom više ugovora o radu na određeno vrijeme, a posljednji za razdoblje od 24. kolovoza 2013. do 24. kolovoza 2014. kojim je tužitelj kao radnik ustupljen korisniku za obavljanje poslova radnog mjesta vozača II,

 

              -da je tužitelj u utuženom razdoblju bio ustupljen Z. h. d.o.o., P. Č. te da je primao osnovnu plaću i dodatke na plaću sukladno odredbi čl. 7. ugovora o radu,

 

              -da tužitelj stanuje u V., a da je sjedište trgovačkog društva Z. h., P. Č. bilo u utuženom razdoblju u Z.,

 

              -da iz podataka Z. d.o.o. prodaja i kontrola karata proizlazi da je u periodu od 1. ožujka 2012. nadalje cijena mjesečne karte za Grad Z. iznosila 360,00 kn,

 

              -da iz isplatnog listića za obračun prijevoza usporednog radnika M. B. zaposlenog u Z. h., P. Č. na istom radnom mjestu kao i tužitelj s mjestom stanovanja V., proizlazi da je isplaćivana naknada za međumjesni prijevoz od rujna 2013. do 31. siječnja 2014. u iznosu od 1.170,00 kn mjesečno, a nadalje u iznosu od 1.144,00 kn mjesečno,

 

              -da je tužitelj u kolovozu 2014. koristio godišnji odmor u trajanju od 13 radnih dana te da visina naknade za korištenje godišnjeg odmora iznosi 288,48 kn za jedan dan.

 

              Slijedom ovih utvrđenja prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja primjenom odredbi čl. 26. st. 5. Zakona o radu („Narodne novine“ brij 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR/09), odnosno čl. 46. st. 5. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 – dalje: ZR/14) koje na istovjetan način propisuju da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu od manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom. Prihvaćajući tužbeni zahtjev primjenjuje Direktivu 2008/104 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. koja propisuje da osnovni uvjeti rada i zapošljavanja primjenjivi na radnike zaposlene preko poduzeća za privremeno zapošljavanje bi trebali biti najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenjivi kada bi ih na isto radno mjesto zapošljavalo poduzeće korisnik.

 

              Primjenom odredbe čl. 91. Temeljnog kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Z. s dodacima (dalje: TKU) dosuđuje tužitelju naknadu za prijevoz na posao i s posla međumjesnim i mjesnim prijevozom obzirom da tužitelj ima prebivalište u V.

 

              Naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2014. dosuđuje primjenom odredbi čl. 44. st. 1., čl. 45. i čl. 47. st. 4. i 6. TKU za 12 dana neiskorištenog godišnjeg odmora za 2014. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati temelji na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 – dalje: ZOO), dok odluku o trošku postupka temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

              Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenim u žalbi, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a utvrđuje se da iste nisu počinjene u prvostupanjskom postupku niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi jer pobijana presuda ima razloge o odlučnim činjenicama te su ti razlozi jasni i neproturječni.

 

              Odredba čl. 26. st. 5. ZR/09 odnosno čl. 46. st. 5. ZR/14 propisuje da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.

 

Za odlučivanje u ovom predmetu, a radi pravilne primjene citirane odredbe čl. 26. st. 5. ZR potrebno je predmet spora razmotriti u smislu načelne odredbe čl. 56. st. 1. i 3. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) prema kojoj svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može sebi i obitelji osigurati slobodan i dostojan život, kao i pravo na dnevni i tjedni odmor te plaćeni godišnji odmor i tih prava se ne može odreći te odredbe čl. 61. ZR/09 kojom je zajamčeno pravo radnika na naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora. Uz navedeno valja respektirati odredbe Direktive donesene kako bi se na području Europske unije uredili posebni oblici zapošljavanja i radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje osiguralo pravo na jednako postupanje na načelu zabrane diskriminacije u odnosu na radnike koji rade po ugovorima o radu na neodređeno vrijeme u punom radnom vremenu, odnosno kako bi im se i za vrijeme trajanja ustupanja osigurali osnovni uvjeti rada i zapošljavanja na razini uvjeta rada i zapošljavanja koje bi imali da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla.

 

              Odredbe ZR/09 važeće u utuženom razdoblju treba tumačiti u istaknutom smislu i u dosegu Direktive, a prvenstveno da se njome ostvari jedan nediskriminirajući, jasan i razmjeran zaštitni okvir za radnike zaposlene preko poslodavca za privremeno zapošljavanje, poštujući pri tome raznolikost i specifičnosti pojedinih tržišta rada i industrijskih odnosa.

 

              U tom smislu relevantne su:

 

              -odredba čl. 3. st. 1. toč. f. Direktive prema kojoj "osnovni uvjeti rada i zapošljavanja" znači uvjeti rada i zapošljavanja utvrđeni zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i/ili drugim općim odredbama važećim u poduzeću korisnika koji se odnose na: trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, pauze, odmore, noćni rad, dopuste i državne praznike; plaću",

 

              -odredba čl. 5. st. 1. Direktive "načelo jednakog postupanja" prema kojoj osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje su za vrijeme trajanja njihova ustupanja poduzeću korisniku najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenjivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnik,

 

              -odredba čl. 6. st. 4. Direktive prema kojoj ne dovodeći u pitanje čl. 5. st. 1. zaposlenici kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima i kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku, posebno za prehranu, skrb za djecu i usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima.

 

              U tumačenju pojma uvjeta rada i zapošljavanja potrebno je imati u vidu da ti uvjeti mogu biti:

 

              -fizičke prirode koji se odnose na zaštitu i sigurnost zdravlja radnika i zaštitu na radu, radno vrijeme i njegov raspored (smjene, noćni rad, dvokratni rad i dr.), odmori i dopusti i njihovo reguliranje, realiziranje i zaštita,

 

              -organizacijske prirode koji se odnose na organizaciju radnog mjesta – određivanje poslova i radnih zadataka pojedinog radnog mjesta, radnu okolinu te širu organizaciju rada kod poslodavca,

 

              -socijalne prirode koji ovise o svojstvima i karakteristikama pojedinog radnika i eventualno članova njegove obitelji, a zahtijevaju poseban tretman na radu i u vezi s radom (socijalne službe, medicina rada, psihologija rada, zdravstvena zaštita, zaštita majke i djeteta, zaštita bolesnih i/ili starijih radnika, radnika sa smanjenim radnim sposobnostima, invalida i dr.),

 

              -pravne prirode koji se odnose na reguliranje i ostvarivanje rada u radnom odnosu – na neodređeno ili određeno vrijeme, pitanje plaća i naknada, obrazovanja i napredovanja, nagrađivanja inovacija i stvaralaštva, nagrada, ali i odgovornosti u svim povredama obveza na radu.

 

              Osnovna intencija i smisao odredbe čl. 26. st. 5. ZR je da se radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje (ustupljenim radnicima) jamči pravo na jednako postupanje, ali shvaćeno na način da će za razdoblja dok su ustupljeni i rade kod korisnika, osnovni uvjeti rada i zapošljavanja bili na istoj razini uvjetima rada i zapošljavanja koje bi imali da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla. U tom se iscrpljuje osnovna intencija te odredbe, čiji cilj nije u potpunom izjednačavanju tih uvjeta u smislu pripadajućih materijalnih prava jer ustupljeni radnik ipak nije radnik korisnika, već u onim temeljnim (osnovnim) s kojim sadržajem treba tumačiti pojam "drugi uvjeti rada" iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09.

 

              Tumačeći odredbu čl. 26. st. 5. ZR u smislu odredbe čl. 6. st. 4. Direktive prema kojoj radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku posebno, među ostalim i za usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljavanja, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima, prema shvaćanju ovog suda tužitelju pripada pravo na isplatu s osnove prijevoza (mjesnog i međumjesnog od mjesta prebivališta/boravišta do mjesta rada i nazad) pod jednakim uvjetima pod kojima to pravo imaju i stalni radnici korisnika.

 

              Neosnovano tuženik osporava zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na naknadu za trošak prijevoza na posao i s posla međumjesnim prijevozom koja visina je utvrđena temeljem izvršenih isplata usporednom radniku M. B. zaposlenom u Z. h., P. Č. s mjestom stanovanja V., koji živi u istom mjestu u kojem živi i tužitelj. Iz isplatnih lista razvidno je da su radniku usporedniku isplaćivani upravo oni troškovi međumjesnog prijevoza koje je sud dosudio tužitelju za utuženo razdoblje. U odnosu na troškove mjesnog prijevoza pravilno je prvostupanjski sud tužitelju dosudio iznose od 360,00 kn mjesečno kako to proizlazi iz podataka Z. d.o.o. o cijeni mjesečne pokazne karte za Grad Z.. Stoga je pravilnom primjenom odredbe čl. 91. TKU tužitelju dosuđen iznos naknade za trošak prijevoza na posao i s posla kao u točki I izreke sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

 

              Zahtjev tužitelja za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor kod prestanka ugovora o radu treba vezati uz pravo tužitelja na godišnji odmor kao ustupljenom radniku, tj. uz pravo koje tužitelju pripada kao pravo iz skupine "drugih uvjeta rada" priznato takvim i ranije navedenom odredbom čl. 3. st. 1.f. Direktive prema kojoj u osnovne uvjete rada i zapošljavanja ulazi i pravo koje se odnosi, uz ostalo i na odmore. Kada se ustupljenom radniku ne omogući korištenje godišnjeg odmora, kao osnovnog prava priznato radnicima korisnicima, valja mu priznati nešto što je tom godišnjem odmoru najbliže, dakle ono čime se to neiskorišteno pravo jedino i može razumno nadomjestiti, a to je pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, koja u tim uvjetima stječe značaj navedenog "osnovnog prava" pripadajućeg "drugim uvjetima rada" iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09.

 

              Činjenica da je tužitelju naknada za neiskorišteni godišnji odmor dosuđena stupanjem na snagu ZR/14 nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer odredba čl. 46 st. 6. ZR/14 pod drugim uvjetima propisuje, između ostalog odmor i dopust pa i u tom slučaju ustupljenom radniku pripada pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor kao i po ZR/09 koju je važio u prethodnom razdoblju, a sve primjenom čl. 3. st. 1.f. Direktive.

             

              Djelomično je osnovana žalba tuženika u odnosu na dosuđenu naknadu za neiskorišteni godišnji odmor tužitelju u iznosu od 3.461,82 kn sa zakonskom zateznom kamatom. Temeljem odredbe čl. 44. st. 1. TKU tužitelju pripada pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje 18 radnih dana u kalendarskoj godini, dok temeljem odredbe čl. 47. toč. 4. TKU mu pripada pravo na daljnjih 6 radnih dana plaćenog godišnjeg odmora obzirom na dužinu radnog staža više od 15 godina te temeljem čl. 47. toč. 6. TKU daljnjih 6 dana godišnjeg odmora obzirom da je otac tri djeteta mlađih od 15 godina, dakle tužitelju ukupno pripada pravo na godišnji odmor u maksimalnom trajanju od 30 dana. Iz isplatne liste za kolovoz 2014. razvidno je da je tužitelju isplaćena naknada za korištenje godišnjeg odmora u trajanju od 13 dana.

 

              Odredbom čl. 78. st. 2. ZR/14 propisano je da iznimno od čl. 77. ovoga Zakona, radnik kojem prestaje radni odnos za tu kalendarsku godinu ostvaruje pravo na razmjeran dio godišnjeg odmora. Tužitelju je radni odnos kod tuženika prestao 24. kolovoza 2014. te je stoga ostvario pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora u trajanju od 20 dana. Kako je tužitelj koristio godišnji odmor za 2014. u trajanju od 13 dana tužitelju pripada pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 7 dana odnosno iznos od 2.019,36 kn, obzirom da visina naknade za korišteni godišnji odmor iznosi 288,48 kn što je razvidno iz isplatne liste za kolovoz 2014. za tužitelja. Stoga je valjalo potvrditi citiranu prvostupanjsku presudu u točki I izreke, a djelomično potvrditi u točki II izreke, dok je u preostalom dijelu točke II izreke prihvaćanjem žalbenih navoda tuženika preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 1.442,46 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

 

              Primjenom odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki III izreke kojom je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak.

 

              Slijedom obrazloženog, a temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Rijeci 24. siječnja 2020.

 

 

Sudac

 

dr.sc. Vlado Skorup v.r.

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

 

Svetlana Popović