Poslovni broj 14 Gž-197/2017-5  

           Republika Hrvatska                                        

  Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj 14 Gž-197/2017-5

 

 

 

R E P U B L I K A    H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

              Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Magde Gligora-Tripalo, predsjednice vijeća, Vesne Težak-Škrbina, člana i suca izvjestitelja i Vitomira Boića, člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja P. G., OIB …, Z., …, zastupanog po punomoćniku H. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika T. g. d.o.o., OIB …, …, Z., zastupan po punomoćniku A. V., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru Stalna služba u Zaboku poslovni broj Povrv-441/2015-53 od 24. studenoga 2016., 17. siječnja 2020.,

 

r i j e š i o  j e

 

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Zlataru Stalna služba u Zaboku poslovni broj Povrv-441/2015-53 od 24. studenoga 2016., u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke, te se po navedenom predmet vraća tom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka koji su nastali u povodu sastava žalbe, odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika S. Š. K. iz Z., posl.br. Ovrv-328/12 od 24. rujna 2012. kojim je naloženo tuženiku da tužitelju namiri tražbinu u iznosu od 535.201,41 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućim na iznos od:

-          540,00 kn od 16.02.2011. godine do isplate,

-          3.690,00 kn od 16.03.2011. godine do isplate,

-          3.690,00 kn od 15.04.2011. godine do isplate,

-          3.690,00 kn od 12.05.2011. godine do isplate,

-          3.690,00 kn od 15.06.2011. godine do isplate,

-          9.840,00 kn od 13.07.2011. godine do isplate

-          9.840,00 kn od 18.08.2011. godine do isplate,

-          3.690,00 kn od 14.09.2011. godine do isplate,

-          3.690,00 kn od 13.10.2011. godine do isplate,

-          16.457,40 kn od 13.11.2011. godine do isplate,

-          5.842,50 kn od 07.12.2011. godine do isplate,

-          3.690,00 kn od 27.01.2012. godine do isplate,

-          466.851,51 kn od 14.06.2012. godine do isplate,

te je održan na snazi navedeni platni nalog u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 12.940,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, tekućom od dana donošenja rješenja o ovrsi 24. rujna 2012. do isplate, (točka I. izreke), u preostalom dijelu ovršnog troška platni nalog se ukida (točka II. izreke) te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 68.123,86 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana objave presude (točka III. izreke).

Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik. Žalbom pobija navedenu presudu u dijelu pod točkama I. i III. izreke te ističe sve zakonom predviđene žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP). Predlaže da sud uvaži žalbu i ukine pobijanu presudu te vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troška nastalog sastavom žalbe u iznosu od 18.375,00 kn.

 

U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu. Traži naknadu troška nastalog sastavom odgovora na žalbu u iznosu od 9.190,00 kn.

 

Žalba tuženika je osnovana.  

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika za isplatu iznosa od 535.201,41 kn sa zateznim kamatama i troškovima postupka na ime učinjenih odvjetničkih usluga zastupanja tuženika pred sudovima i javnim bilježnicima.

 

Donošenjem pobijane presude ostvaren je žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju opisno u žalbi ukazuje tuženik. Navedena povreda zakona sastoji se u tome da sud prvog stupnja u pobijanoj presudi nije naveo jasne razloge o bitnim činjenicama i da je izreka presude u jednom dijelu nejasna zbog kojih nedostataka je presuda nerazumljiva i nije moguće ispitati njezinu pravilnost.

 

Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće činjenice:

 

- da su tužitelj kao nalogoprimatelj i tuženik kao nalogodavatelj 15. prosinca 2009. sklopili Ugovor o pružanju pravne pomoći (dalje: Ugovor) temeljem kojeg tuženik ovlašćuje tužitelja, odvjetnika, da ga zastupa prema pojedinačnim nalozima te na poduzimanje pojedinih pravnih radnji,

- da se tuženik temeljem čl. 2. st. 1. Ugovora obvezao tuženiku na ime dolazaka, pravnih mišljenja, pravnih savjeta, konzultacija i sl., bilo u pismenom bilu u usmenom obliku, isplaćivati mjesečni paušal u iznosu od 3.000,00 kn uvećan za pripadajući porez na dodanu vrijednost,

- da su se stranke temeljem čl. 2. st. 3. Ugovora suglasile da navedenim mjesečnim paušalom nisu obuhvaćene usluge zastupanja pred sudovima, javnim bilježnicima i drugim državnim tijelima,

- da je tužitelj dopisom od 7. svibnja 2012. obavijestio tuženika da mu otkazuje sve punomoći kojima ga je ovlastio za zastupanje u pojedinačno navedenim sudskim predmetima u tom dopisu,

- da prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka "R. v." d.o.o. iz poslovnih knjiga tuženika proizlazi „nesporno dugovanje“ prema tužitelju u iznosu od 64.659,60 kn, budući da se radi o dugovanju koje je tuženik evidentirao u svojim poslovnim knjigama i to: račun broj … od 4. studenoga 2011. u iznosu od 16.112,40 kn, račun broj … od 8. prosinca 2011. u iznosu od 5.842,50 kn i račun broj … od 18. prosinca 2009. u iznosu od 42.705,00 kn,

- da tuženik nije na istovjetan način kao i tužitelj zatvarao podmirenje dospjelih  obveza obzirom da tuženik u svojim poslovnim knjigama ima evidenciju nepodmirenih predmetnih obveza prema tužitelju u ukupnom iznosu od 64.659,60 kn prema navedena tri računa, dok tužitelj taj iznos potražuje temeljem 11 računa ispostavljenih u 2011.,

- da u odnosu na preostala dva utužena računa – račun broj … od 18. siječnja 2012., u iznosu od 3.690,00 kn i račun broj … od 5. lipnja 2012., u iznosu od 466.851,51 kn, tuženik ta potraživanja nije evidentirao u svojim poslovnim knjigama,

- da tuženik potraživanja po svim utuženim računima, osim po računu broj … od 5. lipnja 2012., prije pokretanja predmetnog postupka tužitelju nije reklamirao.

 

Obrazlažući presudu u navedenom pobijanom dijelu sud prvog stupnja u pogledu postojanja pravnog osnova za zahtjev tužitelja tj. pitanja da li tužitelj ima pravo zahtijevati od tuženika isplatu odvjetničke nagrade za zastupanje pred sudom i javnim bilježnicima „sukladno Odvjetničkoj tarifi“ ili su sve obveze zastupanja tuženika bile obuhvaćene Ugovorom i da li je između stranaka postojao sporazum o isplati „bonusa tužitelju nakon naplate potraživanja tuženika prema svojim dužnicima“ zaključuje da tuženik nije dokazao da bi između stranaka bio zaključen, osim navedenog Ugovora, i neki drugi ugovor o eventualnoj visini naknade za odvjetnički rad. Sud prvog stupnja utvrđuje da tuženik takav ugovor nije tijekom dokaznog postupka dostavio u spis. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije dokazao svoju tvrdnju da je ugovoreni mjesečni paušal od 3.000,00 kn predstavljao akontaciju za zastupanje  pred sudovima i javnim bilježnicima. Također sud zaključuje da tuženik nije dokazao svoju tvrdnju da su parnične stranke ujedno dogovorile da će se puni iznos naknade odvjetničkih troškova isplaćivati po naplati od strane tuženikovih dužnika. Pritom sud prvog stupnja ističe da je ugovor o visini naknade za odvjetnički rad valjan samo ukoliko je sastavljen u pisanoj formi („čl. 39. Tarife i čl. 19. Zakona o odvjetništvu“). Tužitelj da je za svaki pojedini predmet u kojem je kao odvjetnik obavljao radnje zastupanja tuženika pred sudom i drugim tijelima imao urednu punomoć potpisanu od strane direktora tuženika, a što se odnosi na utužene račune, te je postupao u skladu sa nalogom i uputama tuženika. Stoga sud zaključuje da je tužitelj imao pravo naplatiti naknadu za svoje potraživanje i to prema svim utuženim računima. Prigovor zastare kojeg je istaknuo tuženik sud prvog stupnja u pobijanoj presudi otklanja utvrđenjem da je sporni račun broj 28/12 ispostavljen unutar roka od 30 dana nakon otkaza punomoći (7. svibnja 2012.) pa da stoga u smislu „odredbe čl. 18. Zakona o odvjetništvu“ nije nastupila zastara.

 

Izneseni razlozi pobijane presude nisu u potpunosti jasni niti su potpuni o čemu će u nastavku ove odluke uslijediti detaljno obrazloženje.

 

Usprkos postojećim nedostacima pobijane presude, a s obzirom na stanje u spisu, moguće je, ipak, već sada ocijeniti prihvatljivim pravni stav prvostupanjskog suda da tuženik u ovoj parnici nije dokazao svoju tvrdnju da je ugovoreni mjesečni paušal od 3.000,00 kn predstavljao akontaciju za zastupanje  pred sudovima i javnim bilježnicima. Jednako tako pravilno je sud prvog stupnja zaključio da parnične stranke u konkretnom slučaju nisu valjano ugovorile da će puni iznos naknade odvjetničkih troškova isplaćivati dogovorno po naplati od strane tuženikovih dužnika, odnosno da su stranke ugovorile visinu naknade za odvjetnički rad s obzirom da o takvom dogovoru ne postoji pisani ugovor.

 

Međutim, usprkos postojanju pravilnog pravnog pristupa u pogledu navedene bitne okolnosti, razlozi pobijane presude su nepotpuni budući o svim bitnim činjenicama kao i o svim bitnim materijalnopravnim prigovorima nisu izneseni jasni razlozi, a u jednom dijelu izneseni razlozi su proturječni sa stanjem u spisu

 

Prije svega, treba reći da sud prvog stupnja u pobijanoj presudi ne navodi pravilno naziv mjerodavnog podzakonskog propisa - Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika nazivajući ga ili „Odvjetnička tarifa“ ili „Tarifa“ s time da ne navodi broj službenog glasila u kojem je taj propis objavljen. Stoga iz presude nije moguće razabrati, s obzirom na brojne izmjene tog propisa, koju Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kao i eventualno koje tumačenje iste (doneseno od strane ovlaštenog tijela), je u konkretnom slučaju sud prvog stupnja primijenio. Također, u odnosu na Zakon o odvjetništvu sud nije potpuno naveo sva službena glasila u kojima su taj zakon odnosno njegove izmjene i dopune objavljeni pa treba reći da je za ovu parnicu mjerodavan Zakon o odvjetništvu ("Narodne novine“, broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09 i 18/11 - dalje: Zakon o odvjetništvu).

 

S obzirom na pravnu narav ove parnice bitno je naglasiti da su potpisivanjem punomoći stranka i odvjetnik sklopile u smislu odredbe čl. 763. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) ugovor o nalogu kojim se odvjetnik obvezuje za stranku poduzeti pravne radnje u određenom postupku, prema nalogu stranke, a stranka se obvezuje platiti mu naknadu za njegov rad, slijedom čega odvjetnik ima pravo očekivati od stranke nagradu za svoj rad kada ispuni nalog.

Za predmetni spor je bitna i norma specijalne naravi, odredba čl. 18. st. 1. Zakona o odvjetništvu kojom je propisano da odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad, te na naknadu troškova u svezi s obavljenim radom sukladno Tarifi koju utvrđuje i donosi Odvjetnička komora.

 

S obzirom da je predmet ovog spora potraživanje isplate duga koji proizlazi iz obveznog (ugovornog) odnosa stranaka, sud je radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovoj parnici bio dužan utvrditi slijedeće odlučne činjenice: - da li je tužitelj kao nalogoprimatelj zaista izvršio pravne radnje za koje je tuženiku podnio zahtjev za isplatu, - da li je taj zahtjev podnesen unutar zakonom propisanog zastarnog roka, - da li je tužiteljev zahtjev za isplatu u odnosu na svaku pojedinačnu radnju, obuhvaćen utuženim računima, poduzet u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje.

 

Pritom, s obzirom na navedenu pravnu narav ovog spora (obveznopravni spor), za ocjenu osnovanosti potraživanja koje proizlazi iz ugovornog obveznog odnosa stranaka nisu bitne okolnosti na koje ukazuje žalitelj (da određeni sporni računi nisu u skladu s određenim zakonskim propisima tj. Zakonom o računovodstvu i Zakonom o porezu na dodanu vrijednost i dr.). Ove okolnosti mogu, naime, biti predmet drugih postupaka koji s ovim nije u relevantnoj pravnoj vezi.

           Budući da je tuženik već u prigovoru na predmetno rješenje o ovrsi (postupak je počeo podnošenjem ovršnog prijedloga) osporio kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva te je kod tih navoda ostao tijekom cijelog postupka, to je sud bio dužan u svjetlu navedenih zakonskih odredaba, utvrditi i svestrano raspraviti sve navedene bitne okolnosti o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, kako po pravnoj osnovi, tako i po osnovanosti visine.

 

Sud međutim, prihvaćanje dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 64.659,90 kn paušalno obrazlaže utvrđenjem da tuženik račune koji se odnose na taj iznos nije osporio te na utvrđenju da je tuženik u svojim poslovnim knjigama imao iskazano dugovanje prema tužitelju u tom iznosu. Osim toga, proturječno stanju spisa, u obrazloženju pobijane presude navodi se da „iz dostavljenih računa proizlazi da su osim što su sadržavali stavku paušalne naknade za određeni mjesec, imaju i stavku poduzete odvjetničke radnje koja je iskazana u vrijednosti predviđenoj „Odvjetničkom tarifom“. Iz spisa, naime, proizlazi (listovi 157-174 spisa) da je na spornim računima koji se odnose na navedeni iznos samo navedeno o kakvoj se odvjetničkoj radnji radi uz njezinu vrijednost, odnosno cijenu te oznaka predmeta na način da su samo navedene stranke u tom predmetu. Nije međutim, u niti jednom od navedenih računa navedeno kada je pojedina radnja poduzeta, vrijednost predmeta spora, poslovni broj predmeta, kao niti odredba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja pojedinih radnji temeljem koje se iskazana vrijednost poduzete odvjetničke radnje potražuje.

 

Osim toga, u pogledu navedenih poduzetih radnji tužitelj je uz podnesak od 31. kolovoza 2015. (list 183 spisa) priložio presliku dokumentacije o poduzetim odvjetničkim radnjama prema utuženim računima broj 7/11, 11/11, 16/11, 20/11, 24/11, 28/11, 31/11, 35/11, 39/11, 43/11, 46/11 i 3/12 (pogrešno u podnesku navedeno „2/11“) i broj 28/12, na listovima 186-732 spisa. Međutim, ovu dokumentaciju sud je propustio razmotriti i ocijeniti.

 

Također, u pogledu odluke o dijelu tužbenog zahtjeva (64.659,90 kn) koji se temelji na računima broj 7/11, 11/11, 16/11, 20/11, 24/11, 28/11, 31/11,35/11, 39/11, 43/11 i 46/11 te u iznosu od 3.690,00 kn koji se temelji na računu broj 3/12, sud nije naveo nikakve razloge u pogledu prihvaćanja dijela zahtjeva koji se odnosi na isplatu mjesečnog paušala u iznosu od 3.000,00 kn, uz porez na dodanu vrijednost, iskazanog u tim računima za pojedine mjesece (od siječnja do prosinca 2011.). Ovo kraj činjenice da je ugovorom o pravnoj pomoći izrijekom ugovoreno trajanje tog ugovora do 31. prosinca 2010. (članak 4. ugovora). Pritom je potrebno ukazati i na odredbu Tbr. 38. st. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj  91/04, 37/05, 59/07 i 148/09 – dalje: Tarife) koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja navedenog ugovora prema kojoj ugovor o pružanju pravne pomoći u paušalnom iznosu mora biti sastavljen u pisanom obliku.

 

U pogledu utuženog računa broj 28/12 na iznos od 466.851,51 kn sud jednako tako uopće ne navodi činjenično i pravno argumentirane razloge iz kojih u tom dijelu tužbeni zahtjev smatra osnovanim, već sasvim površno i neodređeno navodi da je „Visina naknade o nagradi i naknadi za rad odvjetnika utvrđena Tarifom i to za svaku poduzetu radnju sukladno tarifnom broju na koju se radnja odnosi“. U pogledu ovog dijela tužbenog zahtjeva sud, naime, u pobijanoj presudi uopće ne navodi o kojim radnjama odvjetnika i o kojim postupcima se radi, kada su te radnje poduzete, te da li su prema zahtjevu tužitelja obračunate u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja bi bila na snazi u vrijeme poduzimanja pojedine radnje. Sud pritom ne razmatra niti ocjenjuje, a niti se poziva na isprave koje je u pogledu poduzetih radnji tužitelj priložio u spis (listovi 186-732 spisa).

 

Posljedično navedenom, budući da sud uopće u pogledu pojedinih odvjetničkih radnji ne utvrđuje kada su one poduzete, odnosno da li su i kada konkretni postupci eventualno pravomoćno dovršeni (na što ukazuje žalitelj), nejasni su i razlozi pobijane presude o prigovoru zastare.

 

Ovdje treba napomenuti da, budući da se i u predmetnom postupku radi o potraživanju koje tužitelj potražuje na temelju obavljenih radnji po punomoćima o zastupanju izdanim mu od strane tuženika, takva potraživanja zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina, a sve u smislu odredbe čl. 225. ZOO. Sukladno odredbi čl. 251. st. 1. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

 

Odredbama Zakona o odvjetništvu te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 9/04, 37/05, 59/07 i 148/09) koja je bila na snazi u vrijeme ispostavljanja spornih računa, a prema stanju u spisu (dokumentacija na listovima 186-732 spisa) i u vrijeme poduzimanja spornih radnji, nije propisan neki drugi početak tijeka zastare.

 

Prema Tumačenju Tbr. 43. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika usvojenom na sjednici Upravnog odbora Hrvatske odvjetničke komore 13. studenoga 2010. i potvrđenog na sjednici istog tijela 17. ožujka 2011. odvjetnik je obavezan obračunati nagradu za svoj rad kada ispuni nalog stranke u cijelosti, a smatra se da je odvjetnik ispunio nalog stranke pravomoćnom i ovršnom odlukom u pravnoj stvari ili otkazom zastupanja odnosno opozivom punomoći odvjetniku.

Računanje tijeka zastare izričito je uređeno tek Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12) koja je stupila na snagu 19. prosinca 2012. (nakon podnošenja spornih računa na naplatu). Naime, prema toj Tarifi (Tbr. 48. t. 4.) naplata u svim postupcima, osim kaznenim ili prekršajnim dospijeva okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ukoliko se ne provodi ovrha, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju, pri čemu odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade.

 

Osim što pobijana presuda, u smislu izloženog, ne sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude u dijelu pod točkom III. izreke kojim se tužitelju dosuđuje zatezna kamata na parnični trošak u iznosu od 68.123,86 kn je nejasna, odnosno neovršiva, budući je u njoj u tom dijelu navedeno samo od kada ta kamata ima teći. Propušteno je, međutim, navesti do kada dosuđena zatezna kamata ima teći.

 

Slijedom iznesenog, temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP, zbog navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka, trebalo je pobijanu presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari te za sada nije izvjestan uspjeh stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka.

 

U ponovnom postupku, sud će ispraviti nedostatke na koji mu ukazuje ovo rješenje. To znači da će morati valjano provesti postupak u kojem će raspraviti sve sporne činjenice, uključujući i materijalnopravni prigovor zastare, rukovodeći se pritom uputama koje su izložene u ovom drugostupanjskom rješenju. Nakon pravilno provedenog postupka, sud će ponovno donijeti odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, za koju odluku će morati navesti jasne razloge u smislu odredbe čl. 338. st. 4. ZPP. Ovo podrazumijeva da će sud morati u smislu uputa navedenih u ovom rješenju osim iznošenja razloga o postojanju pravnog osnova tužbenog zahtjeva navesti i valjane razloge u pogledu osnovanosti visine zahtjeva, tj. obrazložiti sve utužene stavke iz utuženih računa, te ih pravilno kvalificirati sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koja je bila na snazi u trenutku kada su odvjetničke radnje poduzete.

 

Odluka o žalbenom trošku pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

U nepobijanom dijelu pod točkom II. izreke presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

 

 

U Velikoj Gorici 17. siječnja 2020.

 

 

 

                                                                                                                             Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                           Magda Gligora-Tripalo, v.r.