Broj: Pi-539/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Marici Lović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: L. K., S., U. S. 26, OIB, zastupanog po punomoćniku Ž. O., odvjetniku u S.. protiv tužene: G. Š., S., G. 14, OIB, zastupane po punomoćnici A. L., odvjetnici u S., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 3. rujna 2015. godine u prisutnosti tužitelja sa zamjenicom punomoćnika M. T., odvjetničkom vježbenicom kod odvjetnika Ž. O. i punomoćnice tužene A. L., odvjetnice u S. i objavljene dana 10. prosinca 2015. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„1. Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 94.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena koja na navedeni iznos teče od 1. prosinca 1997. godine pa do isplate.

2. Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak."

II. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu od 10.650,00 kn.

 

Obrazloženje

 

              U tužbi koja je zaprimljena kod Općinskog Građanskog suda u Zagrebu tužitelj navodi da se temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnina od. godine i A. U. o kupoprodaji nekretnina od 2. svibnja 2002. godine, zaključenih između V. d.o.o. Z. kao prodavatelja i tužene kao kupca, tužena upisala kao vlasnica stana anagrafske oznake D. 38, u naravi dvosobni stan na I. katu, ukupne površine 46,85 m2, položen u stambenoj poslovnoj zgradi izgrađenoj na kat.čest.zem.4746, Z.U.24778, poduložak 130, K.O. Z. za cijelo. U vrijeme sklapanja navedenog ugovora stranke da su bile u braku koji je trajao od 24. srpnja 1976. godine do 15. ožujka 2002. godine te da je namjera stranaka bila da se predmetnim stanom koriste zajednička djeca pa da je tužitelj svojim sredstvima financirao završne građevinsko-zanatske radove i adaptacijske radove uređenja stana u ukupnom iznosu od 94.000,00 kn pa da mu pripada pravo na naknadu za izvršena ulaganja te je predložio sudu donošenje presude sadržaja navedenog u izreci ove odluke između navodnih znakova.

U odgovoru na tužbu tužena je istaknula prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zagrebu, usprotivila se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te je rješenjem od 30. siječnja 2013. godine Općinski građanski sud oglasio se mjesno nenadležnim za postupanjem u ovoj pravnoj stvari i nakon pravomoćnosti predmet je upućen ovom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.

Tijekom postupka tužena je istaknula prigovor zastare potraživanja navodeći da je pravna narav predmetnog zahtjeva stjecanje bez osnove, a koji zahtjev da zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, brak stranaka da je razveden dana 15. ožujka 2002. godine te da je zastara počela teći dana 16. ožujka 2002. godine, a tužitelj da stan nije mogao koristiti već od 2001. godine, s obzirom da se od tada stan davao u najam trećim osobama.

U nastavku postupka tužitelj je naveo da je za vrijeme trajanja braka sa tuženom raspolagao značajnim novčanim sredstvima i to u iznosu od najmanje 208.425,00 DEM, ne računajući iznose kojima je raspolagao s osnova rada i ostvarenih ušteda do 1997. godine, a da se u cijelosti protivi istaknutom prigovoru zastare potraživanja.

              Tijekom postupka izveden je dokaz pregledom Izvatka iz zemljišne knjige za K.O. Z., Z.U.2, ponudbenog troškovnika građevinsko-obrtničkih radova na adaptaciji stana u Z., D. 36/I, Izjave A. Z. kao direktora tvrtke V. d.o.o. Z., presude Općinskog suda u Splitu broj IIIP-26/02 od 13. veljače 2002. godine, Ugovora o prodaji stana zaključenog između poduzeća V. d.o.o. Z. kao prodavatelja i G. K. kao kupca dana 15. studenog 1997. godine, A. U. o kupoprodaji nekretnine od 22. svibnja 1998. godine, Ugovora o najmu stana zaključenog između G. Š. kao najmodavca i H. s. kao najmoprimca, spisa koji je vođen pred Općinskim sudom u Zagrebu poslovni broj XLIX P 13298/06, saslušanjem u svojstvu svjedoka F. P. i A. Z. te saslušanjem tužitelja i tužene u svojstvu parničnih stranki.

              Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

              Prema odredbi čl.210. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje ZOO/91), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08 i 125/13-dalje ZOO/05) kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće, dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi, dok je stavkom 3. propisano da obveza vraćanja imovine, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Odredbom čl. 371. ZOO/91 propisano je da potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je člankom 361.st.1. istoga Zakona propisano da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

              Pregledom Izvatka iz zemljišne knjige za K.O. Z., Z.U. proizlazi da je na dvosobnom stambenom prostoru na I. katu zgrade D. broj 38, površine 46,85 m2, kat.čest., kao vlasnica upisana G. Š. za cijelo.

              Pregledom ponudbenog troškovnika građevinsko-obrtničkih radova na adaptaciji stana u Zagrebu, D. 36/I, proizlazi da je isti dan od poduzeća za graditeljstvo, projektiranje i trgovinu V. d.o.o. Zagreb i to dana 30. studenog 1997. godine te se odnosi na zidarske, keramičarske, parketarske, stolarske, soboslikarske radove, centralno grijanje i sanitarije i glasi na iznos od 94.812,00 kn.

              Pregledom Izjave A. Z. kao direktora tvrtke V. d.o.o. Z. razvidno je da je ista dana 20. studenog 2008. godine te dotični navodi da je tijekom studenog 1997. godine prema ponudi za izvođenje građevinsko-obrtničkih radova za stan obitelji K. u D. ulici od naručitelja dobio avans u vrijednosti 80%, a ostatak da mu je isplaćen po završetku radova, navedeni iznos da je dobio od L. K., a njegovu suprugu da je vidio jednom po predaji ponude.

              Pregledom presude Općinskog suda u Splitu broj IIIP-26/02 od 13. veljače 2002. godine proizlazi da je istom odlukom rastavljen brak između G. K. i L. K. zaključen dana 24. srpnja 1976. godine u Splitu, u obrazloženju odluke se navodi da je iz iskaza predlagatelja proizišlo da je od prestanka bračne zajednice proteklo više od godinu dana.

              Pregledom Ugovora o prodaji stana zaključenog između poduzeća V. d.o.o. Z. kao prodavatelja i G. K. kao kupca dana 15. studenog 1997. godine proizlazi da je predmet ugovora stan u Z., D. 36, kupoprodajna cijena je ugovorena u iznosu od 1.400,00 DEM po m2 te je nadalje ugovoreno da će se plaćanje vršiti na način da će se 25.000,00 DEM isplatiti odmah po potpisu ugovora, a 15.000,00 DEM do 20. prosinca 1997. godine te ostatak ugovorenog iznosa prilikom prijenosa stana na kupca.

              Pregledom Aneksa Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 22. svibnja 1998. godine koji je zaključen dana 2. svibnja 2002. godine između V. d.o.o. Z. kao prodavatelja i G. Š. kao kupca proizlazi da se isti sklapa radi provedbe Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 22. svibnja 1998. godine u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zagrebu.

              Pregledom Ugovora o najmu stana zaključenog između G. Š. kao najmodavca i H. s. kao najmoprimca proizlazi da su isti zaključeni dana 1. svibnja 2002. godine, 1. siječnja 2004. godine, 1. svibnja 2005. godine i 2. siječnja 2007. godine, sve u odnosu na stan u Zagrebu, Dobojska 37, dok je iz poreznih rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Split od 17. srpnja 2002. godine, 30. siječnja 2003. godine, 13. veljače 2004. godine, 16. ožujka 2005. godine i 26. lipnja 2007. godine razvidno da se istima utvrđuje osnovica i predujam poreza na dohodak od imovine za izdavanje u najam stambenog prostora u Z., D. 38, koji stan je vlasništvo G. Š. te je ista kao takva i porezna obveznica.

              Pregledom spisa koji je vođen pred Općinskim sudom u Zagrebu poslovni broj XLIX P 13298/06 proizlazi da je u istome tužitelj L. K. protiv tužene G. Š. podnio tužbu dana 4. prosinca 2006. godine radi utvrđenja prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave, a sve u odnosu na stan u Z., anagrafske oznake D. 36, da je presuda donesena dana 2. srpnja 2009. godine te je istom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, a kojim je traženo da se utvrdi da su parnične stranke suvlasnici u ½ dijela predmetnog stana, ista presuda je odlukom Županijskog suda u Zagrebu broj 23Gž-183/10-2 od 3. siječnja 2012. godine potvrđena u cijelosti te je konačno, po izjavljenoj reviziji tužitelja, Vrhovni sud Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2442/12-2 od 5. veljače 2014. godine istu odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu navodi se da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno kako je predmetni stan stečen za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka, ali da nije stečen njihovim radom niti da potječe iz te imovine, već da je stečen od jednog bračnog druga i to od tužene po drugoj dopuštenoj osnovi, tj. sredstvima tužene koja joj je darovao njen ujak J. T. pa da se radi o posebnoj imovini tužene.

              Saslušani svjedok F. P. u svom iskazu je naveo da je bio zakoniti zastupnik poduzeća V. d.o.o., da mu je poznato da su stranke iz ovog postupka kupile stan u Z., na adresi D., da se radilo o stanu u tzv. roh bau izvedbi, a što se tiče plaćanja, da su isti dolazili zajedno i zajedno vršili plaćanje te da im je on osobno uručio ključeve stana, dan prije nego što su platili zadnju ratu.

              Daljnji svjedok A. Z. u svom iskazu navodi da su ga stranke iz ovog postupka angažirale kao građevinskog poduzetnika radi izvođenja završnih radova na stanu u Z., prilikom prvog dogovora da su bili prisutni i tužitelj i tužena i da im je dao ponudu u pisanom obliku, avans od ukupne cijene da mu je isplatio tužitelj, koji mu je i po završetku radova isplatio ostatak, s tim da on ne zna o čijim novčanim sredstvima se radilo, radovi da su bili završeni do konca 1997. godine.

              U svom stranačkom iskazu tužitelj je naveo da predmetnom tužbom potražuje da mu tužena isplati iznos od 94.000,00 kn, koji da je osobno uložio u adaptaciju i dovršenje stana u Z., na adresi D. 38, a sve temeljem troškovnika koji je izrađen od tvrtke V., da je dogovorio izvođenje tih radova te da je uplatio u studenom 1997. godine otprilike 80% ugovorenog iznosa, a potom vrlo brzo i ostatak, osobno da je kontaktirao sa vlasnikom tvrtke i dogovarao izvođenje radova, tužena da je povremeno odlazila u Z. zajedno s njim i tada da su još uvijek bili u braku. U to vrijeme da se uvodila obveza plaćanja poreza na dodanu vrijednost te da je stoga sa vlasnikom tvrtke dogovorio da mu što prije uplati dogovoreni iznos, taj novac da je dao od svoje posebne imovine i već tada da su stranke imale odvojene račune,  a predmetnu tužbu da je podnio tek 2012. godine iz razloga što ga je na to uputio sud u Zagrebu, inače ključeve stana u Z. da je imao otprilike do 2002. godine, a da mu nije poznato tko je sada u posjedu stana.

              Tužena, saslušana pred ovim sudom, navodi da je stan u Z., na adresi D. 38, kupila vlastitim sredstvima koje je naslijedila od svog ujaka i da je sredstvima koja su bila njezina posebna imovina i koja nisu stečena u braku, adaptirala stan te financirala izvođenje završnih radova. Istaknula je da je ona osobno dogovarala izvođenje radova sa F. P. i sa S. Z. i da mu je otprilike u proljeće ili ljeto 1998. godine isplatila na ruke tadašnjih 10.000,00 DEM i to u dva obroka, a sve nakon što su radovi dovršeni, a koji novac da je podigla sa svoje štedne knjižice i koji joj je dao njezin ujak J. T. koji joj je u prosincu 1997. godine darovao 80.000,00 DEM, s tim da joj je i prethodno u više navrata davao određene iznose novca. U posjed stana da je stupila koncem 1997. godine i tada da je započela sa dogovaranjem izvođenja određenih radova u stanu, a da niti za vrijeme trajanja braka sa tužiteljem, da nisu imali uvida u financije drugog bračnog druga.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja, a temelj na kojem isti zasniva svoj zahtjev je pravni institut stjecanja bez osnove. U tužbi tužitelj navodi da je ulagao u stan u Z., anagrafske oznake D. 36 i da je svojim sredstvima financirao završne građevinsko zanatske i adaptacijske radove te da mu pripada pravo na naknadu za izvršena ulaganja u iznosu od 94.000,00 kn.

U postupku je utvrđeno da su parnične stranke zasnovale brak dana 24. srpnja 1976. godine te da je brak pravomoćno razveden dana 15. ožujka 2002. godine, da je tužena kao kupac dana 15. studenog 1997. godine zaključila Ugovor o prodaji stana u Z., sada adresa D. 38, taj isti stan da je dovršen u izgradnji do konca 1997. godine i da je do tada isplaćena i naknada na ime izvođenja tih radova, o čemu su svjedočili prodavatelj stana F. P. te građevinski poduzetnik A. Z., a ujedno navedeno proizlazi i iz ostalih izvedenih dokaza. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj iz ovog postupka podnio tužbu pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu radi utvrđenja da bi bio suvlasnik za ½ zajedno sa tuženom, a sve u odnosu na stan u Z., D. 38 i da je pravomoćno odbijen sa svojim zahtjevom uz obrazloženje da je u postupku utvrđeno da je stan stečen isključivo sredstvima tužene pa da bi se radilo o njezinoj posebnoj imovini.

Imajući u vidu da zastara tražbine pri stjecanju bez osnove, do kojeg je došlo ulaganjem tuđeg rada i sredstva, a što bi bio slučaj u ovom predmetu počinje teći od prestanka korištenja tog rada, odnosno od dana kada je onaj koji je nešto stekao bez osnove imao mogućnost ubirati koristi od izvršenih ulaganja, u smislu odredbe čl.361. st.1. ZOO-a te kako je utvrđeno da je brak stranaka razveden dana 15. ožujka 2002. godine, a ujedno je i sam tužitelj izjavio da je ključeve stana imao do 2002. godine, to je tužitelj zahtjev za isplatu uloženog mogao podnijeti u općem zastarnom roku od pet godina, a bez opasnosti da nastupi zastara. Budući je tužitelj tužbu s tog pravnog osnova podnio dana 7. studenog 2012. godine, to je nedvojbeno kako je u predmetnom slučaju nastupila zastara zahtjeva. Za napomenuti je da je potraživanje tužitelja obveznopravnog karaktera te bez obzira što je tužitelj protiv tužene vodio postupak radi utvrđenja da bi bio suvlasnikom na tom stanu, a koji postupak je pokrenuo 2006. godine, podnošenjem te tužbe ne dolazi do prekida zastare jer se podnošenjem tužbe radi utvrđivanja određenog stvarnog prava ne prekida tijek zastare zbog stjecanja bez osnove pa je slijedom svega naprijed navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci ove presude.

U ocjenjivanje ostalih dokaza sud se nije upuštao, s obzirom da nisu bitni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

Odluka o parničnom trošku donesena je u smislu odredbe čl. 154. st.1. ZPP-a i u skladu sa Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Tuženoj je valjalo priznati za sastav odgovora na tužbu 100 bodova, zastupanje po punomoćniku na ročišta od 17. listopada 2013. godine, 27. siječnja 2014. godine, 21. listopada 2014. godine, 23. prosinca 2014. godine, 9. travnja 2015. godine, 16. lipnja 2015. godine i 3. rujna 2015. godine po 100 bodova, sveukupno 800 bodova, što pri vrijednosti boda sa paušalom od 10,00 kn i uvećano za 25% PDV-a daje iznos od 10.000,00 kn, kojem iznosu je valjalo nadodati trošak pristojbe odgovora na tužbu u iznosu od 650,00 kn pa se dobije 10.650,00 kn radi čega je odlučeno kao u točci II. izreke ove presude.

 

U Splitu, 10. prosinca 2015. godine