- 1 -              I Kž-Us 7/2016-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 7/2016-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženih D. D. i T. R. zbog kaznenog djela iz članka 294. stavka 1. u vezi s člankom 38. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog T. R. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 14. listopada 2015. broj K-Us-10/2015-6, u sjednici održanoj 11. rujna 2019. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog T. R., odvjetnika J. B.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog T. R., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženi T. R. za kazneno djelo iz članka 293. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 293. stavka 1. KZ/11., a uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci.

 

II. U povodu žalbe optuženog T. R., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se, na temelju članka 560. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.-17.), utvrđuje da novčani iznos od 1.000,00 (tisuću) kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi T. R. ostvario kaznenim djelom iz članka 293. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženom T. R. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 1.000,00 (tisuću) kuna u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

 

III. Odbija se kao neosnovana žalba optuženog T. R. u ostalom dijelu te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom presudom proglašeni su krivima optuženi D. D. zbog pomaganja u počinjenju kaznenog djela davanja mita iz članka 294. stavka 1. u vezi sa člankom 38. i člankom 52. KZ/11. za koje je, na temelju članka 294. stavka 1. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, uz izricanje uvjetne osude iz članka 56. KZ/11., kojom je određeno da se izrečena kazna neće izvršiti ako optuženi D. D. u roku provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo te optuženi T. R. zbog počinjenja produljenog kaznenog djela primanja mita iz članka 293. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. za koje je, na temelju članka 293. stavka 1. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

 

Na temelju članka 71. KZ/11. optuženom T. R. izrečena je sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti nogometnog suca Hrvatskog nogometnog saveza u trajanju od tri godine.

 

Na temelju članka 5. i članka 77. KZ/11. u vezi s člankom 4. stavkom 1. i člankom 5. stavkom 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (,,Narodne novine“ broj 145/10., dalje: ZPOIK) utvrđeno je da novčani iznos od 1.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi T. R. ostvario kaznenim djelom iz članka 293. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11., da navedeni novčani iznos postaje imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženom T. R. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 1.000,00 kuna u korist državnog proračuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje: ZKP/08.) optuženi D. D. i optuženi T. R. obvezani su podmiriti troškove kaznenog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna svaki.

 

Protiv te presude žali se optuženi T. R. po braniteljici, odvjetnici B. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji, sigurnosnoj mjeri, odluci o oduzimanju imovinske koristi i troškovima kaznenog postupka, predlažući Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „da zbog počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja preinači prvostupanjsku presudu i oslobodi 3. okr. T. R. neosnovane optužbe, odnosno, ukine prvostupanjsku presudu u odnosu na T. R. i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.“

 

Optuženi T. R. žalbu je podnio i po branitelju, odvjetniku J. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, oduzimanju imovinske koristi i troškovima kaznenog postupka, predlažući Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „pobijanu presudu preinačiti na način da III-optuženika oslobodi optužbe, podredno da presudu u odnosu na III-optuženika ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno da mu izrekne uvjetnu osudu ili zamijeni zatvorsku kaznu radom za opće dobro“.

 

Obje ove žalbe razmatrane su kao jedna žalba optuženog T. R..

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti branitelja optuženog T. R., odvjetnika J. B., a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. ZKP/08.-17. koji se sada primjenjuje, u odsutnosti o sjednici uredno obaviještenih zamjenika glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optuženog T. R..

 

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

 

Optuženi T. R. u žalbi tvrdi da je u presudi prvostupanjskog suda ostvareno više oblika bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer da je izreka prvostupanjske presude nerazumljiva i proturječna razlozima presude, da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama i da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza.

 

Međutim, protivno žalbenoj tvrdnji optuženika, izreka prvostupanjske presude je potpuno razumljiva jer sadrži jasan opis radnji i uloga svih sudionika, pa tako i optuženog T. R., uz jasan opis nakane s kojom su inkriminirane radnje poduzimane.

 

Nadalje, s obzirom na to da tvrdnju o proturječnosti izreke i razloga presude optuženi T. R. u žalbi dovodi u izravnu vezu sa žalbenom osnovom pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, očito je da optuženik smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi zaključak o postojanju činjenica koje tvore bitna obilježja kaznenog djela iz članka 293. stavka 1. KZ/11. za počinjenje kojega je proglašen krivim. Međutim, u obrazloženju pobijane presude izneseni su razlozi koji su u skladu s utvrđenjima prvostupanjskog suda sadržanima u izreci te presude  pa nema govora o postojanju ovog oblika bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

Nije u pravu optuženi T. R. kada tvrdi da pobijana presuda „uopće nema razloga o odlučnim činjenicama“ jer da prvostupanjski sud „u više navrata odlučnu činjenicu predaje novca III-optuženiku bazira na konstataciji da ovakav zaključak proizlazi iz pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku broj Kov-Us-3/2015“, kao i da nedostaju razlozi o „svojstvu optuženika kao odgovorne osobe, poglavito u čemu se očituje zahtijevanje i primanje dara i koja je službena radnja koju optuženik ne bi smio obaviti.“

 

Suprotno izloženim tvrdnjama optuženika, činjenicu da je optuženi T. R. primio mito da unutar granica svoje ovlasti obavi radnju koju ne bi smio obaviti prvostupanjski je sud jasno obrazložio utvrđenjima koja proizlaze iz iskaza optuženog D. D., odnosno njegove tvrdnje da je novčane iznose koje je podizao sa žiro računa nogometnog kluba radi davanja obećanog iznosa nogometnim sucima, predavao M. N., koji mu je rekao da je taj novac dao nogometnim sucima. Ovu okolnost o kojoj je optuženi D. ima posredna saznanja, prvostupanjski je sud doveo u vezu s navodima svjedoka M. N., koji je, nakon što mu je predočen sadržaj razgovora snimljenih provođenjem posebnih dokaznih radnji, potvrdio da se navod „pet-nula-nula“ odnosi na novčani iznos kojeg će nogometni sudac dobiti za suđenje u korist nogometnog kluba „V. M.“ i da se sa sucima pristrano suđenje dogovaralo prije utakmica, a plaćanja da su bila realizirana dan nakon održavanja nogometne utakmice. Ujedno, prvostupanjski je sud ukazao i na podatke o prometu na žiro računu nogometnog kluba „V. M.“, kao i na tvrdnju optuženog D. D. da su ponekad novac za pristrano suđenje davali iz svog džepa pa je, analizirajući i ocjenjujući svaki taj dokaz pojedinačno i u njihovoj povezanosti, utvrdio, a sve to je jasnim i konkretnim razlozima i obrazložio, da je optuženi T. R. za obje nogometne utakmice Prve županijske nogometne lige Vukovarsko – srijemske županije, a koje su predmet inkriminacije opisane u alinejama 3. i 4. izreke pobijane presude, na kojima je bio imenovan glavnim nogometnim sucem, primio mito za sebe da unutar granica svoje ovlasti obavi radnju koju ne bi smio obaviti.

 

Prema tome, zaključak prvostupanjskog suda o kaznenoj odgovornosti optuženog T. R. temelji se na dokazima koji su izneseni na raspravi – sadržaju telefonskih razgovora snimljenih provedbom posebnih dokaznih radnji, dijelovima iskaza svjedoka M. N. i optuženog D. D. i podacima o prometu na žiro računu nogometnog kluba „V. M.“. Prvostupanjski je sud nakon analize dokaza izvedenih na raspravi i utvrđenja okolnosti koje iz tih dokaza proizlaze, kao potvrdu za svoja činjenična utvrđenja, ukazao i na sadržaj presude na temelju sporazuma toga suda od 15. svibnja 2015. broj Kov-Us-3/2015-4.

 

Nadalje, prvostupanjski je sud u 5. odlomku na 15. stranici pobijane presude, dostatnim razlozima obrazložio da je na utakmicama na kojima je sudio kao glavni nogometni sudac, optuženi T. R. imao svojstvo odgovorne osobe, a ujedno je jasnim razlozima obrazložio i u čemu se sastoji dar koji mu je ponuđen,  kojeg je optuženi R. i prihvatio, kao i da se službena radnja koju nije smio obaviti odnosi na pristrano suđenje u korist nogometnog kluba „V. M.“. Stoga, nema govora da bi, zbog nedostatka razloga o ovim odlučnim činjenicama, bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., zbog čega je i promašeno ukazivanje optuženika na stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske izražena u odluci od 24. srpnja 2015. broj U-III-4149/2014.

 

Obrazlažući tvrdnju o postojanju znatnog proturječja između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza, optuženi u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno interpretirao iskaz optuženog D. D.. Tvrdi da, suprotno navodima iz prvostupanjske presude, optuženi D. D. „u odnosu na III-optuženika negira počinjenje kaznenog djela, a o predaji tih novčanih iznosa nema nikakvih neposrednih saznanja.“

 

Međutim, navodima iznijetim na raspravi 14. listopada 2015., koji glase: „Što se tiče 3. okr. T. R. ja s njim nisam osobno razgovarao i nisam mu osobno predavao novac, ali znam da je N. s njim razgovarao telefonom te mi je nakon tog telefonskog razgovora N. rekao da trebam dići 500,00 kuna za okr. T. R. za suđenje na utakmici ..., a nemam saznanja je li mu N. te novce dao. Meni je N. rekao da je dao“, optuženi D. D. nije negirao počinjenje kaznenog djela od strane optuženog R., nego je, uz okolnosti o kojima ima neposrednih saznanja (činjenici da je podigao novac s računa nogometnog kluba i predao ga M. N.), iznio i okolnosti o kojima je saznao iz kazivanja M. N. – da je novac predan sucima kojima je bio namijenjen, da bi na utakmicama sudili pristrano, u korist nogometnog kluba „V. M.“. Prvostupanjski je sud, osim što je u pobijanoj presudi vjerno izložio sadržaj iskaza optuženog D., ujedno analizirao i ocijenio vjerodostojnost iskaza ovog optuženika, povezujući njegove navode sa sadržajem drugih provedenih dokaza i na temelju takve ocijene, kako to nalaže odredba članka 450. stavka 2. ZKP/08., izveo zaključak da je optuženi T. R., osim što je prihvatio ponudu M. N. da za obećanu nagradu na utakmici sudi u korist nogometnog kluba „V. M.“, odnosno dvojici igrača tog kluba ne daje žute kartone, ujedno i primio mito u iznosima od po 500,00 kuna.

 

Stoga, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. u oblicima na koje u žalbi ukazuje optuženi T. R..

 

Nadalje, optuženi T. R. u žalbi tvrdi da nalozi suca istrage Županijskog suda u Osijeku od 22. ožujka 2013. broj POV-3/2013 i od 21. svibnja 2013. broj POV-3/2013 na temelju kojih su provedene posebne dokazne radnje nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora nisu valjano i zakonito obrazloženi i da, stoga, dokazi pribavljeni provedenom posebnih dokaznih radnji, na kojima prvostupanjski sud temelji svoja utvrđenja, nisu zakoniti dokazi, ukazujući time na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

Međutim, suprotno izloženoj tvrdnji optuženog T. R., nalozi suca istrage Županijskog suda u Osijeku kojima se određuje provedba posebne dokazne radnje iz članka 332. stavka 1. točke 1. ZKP/08. od 22. ožujka 2013. broj POV-3/2013 i od 21. svibnja 2013. broj POV-3/2013 sadrže razloge o postojanju osnova sumnje o počinjenju kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. KZ/11., koje je, prema odredbi članka 334. ZKP/08., uvršteno u katalog kaznenih djela za koja se mogu odrediti posebne dokazne radnje kojima se ograničavaju ustavna prava i razloge zbog kojih ne postoji mogućnost da se izvidi provedu na drugi način. Prema tome, s obzirom na to da su nalozi suca istrage na temelju kojih su provedene posebne dokazne radnje nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora u odnosu na druge osobe, u čijoj kriminalnoj aktivnosti se zatekao i optuženi T. R., valjano obrazloženi, u skladu s odredbom članka 332. stavkom 1. ZKP/08., nije osnovana žalbena tvrdnja ovog optuženika da su snimke telefonskih razgovora na sadržaju kojih prvostupanjski sud temelji svoja utvrđenja o inkriminiranom postupanju optuženih D. D. i T. R. nezakoniti dokazi.

 

Nije u pravu optuženi T. R. kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud, pri odlučivanju o njegovoj kaznenoj odgovornosti, propustio analizirati izvještaje o nogometnim utakmicama, iako su ti dokazi pročitani na raspravi i da „takvo postupanje predstavlja i povredu prava na pravično (pošteno) suđenje III-optuženiku iz čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije.“ Optuženik očigledno smatra da je izostankom analize dva izvještaja o odigranim nogometnim utakmicama teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i time da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

Međutim, poduzimanje radnje u odnosu na koju je prihvaćena ponuda ili obećanje mita, a u ovom slučaju to je pristrano suđenje u korist nogometnog kluba „V. M.“, nije obilježje predmetnog kaznenog djela primanja mita iz članka 293. stavka 1. KZ/11. pa stoga okolnosti koje proizlaze iz navedenih izvještaja nisu odlučne za ocjenu jesu li u ponašanju optuženog T. R. ostvarena obilježja kaznenog djela iz članka 293. stavka 1. KZ/11.  Zbog toga niti izostankom analize ovih dokaza nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

Nije u pravu optuženi T. R. niti kada u žalbi ističe da su načinom na koji su izvođeni dokazi – pregledavane SMS poruke i reproducirani audio zapisi razgovora snimljenih provođenjem posebnih dokaznih radnji, a koji način „uopće nije omogućio identifikaciju ni mjesta ni vremena kada i gdje su snimljeni niti su identificirane osobe koje su sudjelovale u razgovoru“ – počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. i 3. ZKP/08. Naime, kraj činjenice da su sugovornici i vrijeme kada su pojedini razgovori snimljeni navedeni u podnesku kojim je predloženo izvođenje ovih dokaza (list 627 spisa), iz zapisnika s rasprave od 14. listopada 2015. (listovi 702 do 709 spisa) proizlazi da stranke nisu stavljale primjedbe na način na koji su ovi dokazi izvođeni niti da su predlagale da se, radi utvrđenja tko su sugovornici i kada su snimke sačinjene, eventualno provedu određeni dokazi, zbog čega se tvrdnja o ostvarenim postupovnim povredama ukazuje neosnovanom.

 

Zbog iznesenog, nisu počinjene bitne povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavka 2. i 3. ZKP/08. na koje u žalbi ukazuje optuženi T. R., a ni druge takve povrede na koje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-17., pazi po službenoj dužnosti.

 

Povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08. optuženi T. R. nalazi u po njemu pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda da je, kao nogometni sudac na utakmicama, imao svojstvo odgovorne osobe.

 

Međutim, iznijetom tvrdnjom optuženik osporava pravilnost činjeničnog stanja u odnosu na ovu odlučnu činjenicu jer time, zapravo, tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio ovu činjenicu koja čini element kaznenog djela primanja mita iz članka 293. KZ/11., pri čemu žalitelj smatra da on to svojstvo nije imao pa da je time povrijeđen kazneni zakon. Dakle, ovim navodima optuženi T. R. ne ukazuje na neki od oblika žalbene osnove iz članka 469. ZKP/08. nego tvrdi da, u odnosu na ovu odlučnu činjenicu, iz provedenih dokaza, proizlazi drugačije činjenično stanje od onog kojeg je utvrdio prvostupanjski sud, a razlozi o tim žalbenim tvrdnjama izneseni su u odgovarajućem dijelu ove drugostupanjske odluke.

 

Zbog toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-17. te je našao da pobijanom presudom na štetu optuženog T. R. nije povrijeđen kazneni zakon.

 

Pobijajući presudu prvostupanjskog suda zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi T. R. u žalbi ističe da je prvostupanjski sud, protivno obvezi iz članka 459. stavcima 4. i 5. ZKP/08., propustio analizirati izvještaje o inkriminiranim utakmicama, koji dokazi su pročitan na raspravi, i koji, prema navodima žalbe,  „izravno proturječe navodu iz činjeničnog opisa da je III-optuženik na tim utakmicama pristrano sudio.“

 

Međutim, s obzirom na to da se, prema zakonskom opisu kaznenog djela primanja mita iz članka 293. stavka 1. KZ/11., za ostvarenje bića tog kaznenog djela ne traži i poduzimanje radnje za čije obavljanje je primljeno mito ili prihvaćena ponuda ili obećanje mita, to ni u činjeničnom opisu tog kaznenog djela u izreci prvostupanjske presude, suprotno žalbenim tvrdnjama optuženog T. R., nije opisano „da je III-optuženik na tim utakmicama pristrano sudio“. Ta okolnost, dakle, nije obilježje predmetnog kaznenog djela pa, stoga, nije niti odlučna činjenica. Zbog toga, činjenica da prvostupanjski sud nije pobliže analizirao sadržaj izvještaja s nogometnih utakmica koje je nogometni klub „V. M.“ iz S. L. odigrao s klubovima „V.“ iz V. 28. travnja 2013. i nogometnim klubom „B.“ iz Š. 12. svibnja 2013., a prema kojima na tim utakmicama nije bilo primjedbi delegata na pravilnost suđenja, nema značaj za pravilnost i potpunost po prvostupanjskom sudu utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Ujedno su iz istoga razloga – jer se za ostvarenje bića kaznenog djela iz članka 293. stavka 1. KZ/11. ne traži i poduzimanje radnje za čije obavljanje je počinitelj prihvatio ponudu ili obećanje mita ili je primio mito – promašene i žalbene tvrdnje kojima optuženi T. R. ukazuje da „nije sudio pristrano već kako je trebalo“, „da nitko nije imao primjedbi na njegovo suđenje“ i „da nitko na toj utakmici nije dobio žuti karton, ali ne zbog bilo kakvog dogovora suca i bilo koga već zbog toga što nitko nije zaslužio žuti karton“.

 

Nadalje, nije u pravu optuženi T. R. kada tvrdi da, kao glavni nogometni sudac na nogometnim utakmicama 23. i 25. kola Prve županijske nogometne lige Vukovarsko – srijemske županije 2013., nije imao svojstvo odgovorne osobe.

 

Naime, u smislu odredbe članka 87. stavka 6. KZ/11., odgovorna osoba je fizička osoba kojoj je povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe, pa s obzirom na to da je optuženi T. R. kao glavni nogometni sudac na utakmicama 23. i 25. kola Prve županijske nogometne lige Vukovarsko – srijemske županije obavljao poslove iz područja djelovanja pravne osobe – Hrvatskog nogometnog saveza, to nema dvojbe da je imao svojstvo odgovorne osobe.

 

Nije u pravu optuženi T. R. niti kada tvrdi da nije na nedvojben način utvrđeno da mu je M. N. predao novac kojega bi ovaj primio od optuženog D. D., kao i da nema dokaza da se radilo upravo o iznosu od 500,00 kuna.

 

Naime, sadržaj razgovora snimljenih provođenjem posebnih dokaznih radnji i reproduciranih na raspravi, posebno razgovor od 12. svibnja 2013. kojeg je optuženi T. R. vodio s M. N., u kojem se izrijekom spominje „pet-nula-nula“, za koji navod svjedok N. pojašnjava da je u pitanju novčani iznos koji će dobiti nogometni sudac s kojim je razgovarao, a to je upravo optuženi R., u povezanosti s iskazom optuženog D. D. koji potvrđuje da je na traženje M. N. za pristrano suđenje na nogometnim utakmicama podizao iznose od 500,00 kuna i predavao ih N., nedvojbeno upućuju na zaključak da je, vezano za inkriminacije iz alineja 3. i 4. iz izreke pobijane presude, optuženi T. R. primio upravo iznose od po 500,00 kuna. Na takav zaključak upućuju i podaci o prometu na žiro računu nogometnog kluba „V. M.“ iz S. L., kao i tvrdnja iz iskaza optuženog D. D. da su za pristrano suđenje nogometnim sucima plaćali i iz vlastitog džepa.

 

Slijedom navedenog, uz valjanu ocjenu vjerodostojnosti provedenih dokaza temeljenu na pravilima logike i općeg životnog iskustva, uz jasne razloge zbog kojih ne prihvaća pojedine navode optuženog D. D. i svjedoka M. N., pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženi T. R. za pristrano suđenje na nogometnim utakmicama 23. i 25. kola Prve županijske nogometne lige Vukovarsko – srijemske županije 2013. primio novčane iznose od 500,00 kuna, koja utvrđenja nisu dovedena u sumnju žalbenim tvrdnjama optuženog T. R..

 

Nije u pravu optuženi T. R. ni kada, ukazujući na netočne navode koje je svjedok M. N. prenosio u telefonskim razgovorima optuženom D. D. te ukazujući na procesnu poziciju ovog svjedoka protiv kojega se vodi drugi kazneni postupak, osporava ocjenu prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti pojedinih navoda svjedoka M. N..

 

Naime, navodi koje je svjedok N. iznio u svom iskazu – da je nudio mito za pristrano suđenje i da je o tome dogovarao s nogometnim sucima prije utakmica, a plaćanja da su uslijedila nakon utakmica – koje navode je sud prihvatio, ocjenjujući ih uvjerljivima, potvrđeni su sadržajem telefonskih razgovora snimljenih provođenjem posebnih dokaznih radnji i podacima o prometu na žiro računu nogometnog kluba te je podudaran navodima optuženog D. D.. Zbog toga je s pravom prvostupanjski sud taj dio iskaza svjedoka M. N. prihvatio, kao što je s pravom ocijenio pristranim i neuvjerljivim navode ovog svjedoka da se ne sjeća da bi optuženom T. R. plaćao obećane iznose za suđenje na utakmicama u korist nogometnog kluba „V. M.“ iz S. L..

 

Slijedom svega iznesenog, žalbenim tvrdnjama optuženika T. R. nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, niti se žalbom ukazuje na neke činjenice koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, a koje bi mogle biti odlučne za ocjenu njegove kaznenopravne odgovornosti, zbog čega nije osnovana žalba optuženika podnesena iz razloga navedenih u članku 470. ZKP/08.

 

Međutim, u pravu je optuženi T. R. kada tvrdi da prvostupanjski sud nije dostatno cijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti i da mu je, u nedostatku otegotnih okolnosti, izrekao prestrogu kaznu.

 

Naime, optuženom T. R. prvostupanjski je sud olakotnim cijenio činjenicu njegove dosadašnje neosuđivanosti i okolnost da je otac dvoje malodobne djece, dok otegotne okolnosti nije našao, te mu je za počinjenje kaznenog djela primanja mita iz članka 293. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

 

Međutim, činjenica optuženikove dosadašnje neosuđivanosti upućuje na zaključak da je njegovo ponašanje, do događaja koji su predmet ovog kaznenog postupka, bilo usklađeno sa zakonom, a ta okolnost, uz činjenicu da je on kao otac dužan uzdržavati i brinuti o dvoje malodobne djece, opravdava izricanje mu kazne ispod zakonom propisane donje granice kazne za predmetno kazneno djelo, jer upućuje na zaključak da se svrha kažnjavanja ovdje može postići i takvom blažom kaznom.

 

Zbog toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično prihvatio žalbu optuženog T. R. i, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08., ocjenjujući da utvrđene olakotne okolnosti u svojoj ukupnosti ovdje imaju značaj naročitih olakotnih okolnost, preinačio pobijanu presudu u odluci o kazni na način da se optuženi T. R. za kazneno djelo iz članka 293. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 293. stavka 1. KZ/11., a uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.

 

Nadalje, nije u pravu optuženi T. R. kada tvrdi da je odluka prvostupanjskog suda o izricanju sigurnosne mjere zabrane obavljanja dužnosti nogometnog suca Hrvatskog nogometnog saveza u trajanju od tri godine neopravdana. Naime, optuženik je kazneno djelo primanja mita iz članka 293. stavka 1. KZ/11. počinio u obavljanju dužnosti nogometnog suca Hrvatskog nogometnog saveza, a budući da je djelo počinjeno s više radnji (kao produljeno kazneno djelo), iz čega proizlazi i viši stupanj optuženikove upornosti, s pravom je prvostupanjski sud ocijenio da postoji opasnost da bi optuženik zlouporabom te dužnosti mogao ponovno počiniti kazneno djelo te da je za otklanjanje te opasnosti potrebno izreći mu ovu sigurnosnu mjeru u navedenom trajanju.

 

Pobijajući odluku prvostupanjskog suda o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, optuženi T. R. u žalbi ističe da „iznos imovinske koristi nije pravilno utvrđen“. Na te žalbene navode, kojima u suštini pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, već je prethodno odgovoreno u odgovarajućem dijelu ove drugostupanjske presude. Međutim na ovom mjestu treba odgovoriti da je, kraj pravilnog utvrđenja prvostupanjskog suda da je optuženi T. R. počinjenjem kaznenog djela iz članka 293. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. primio mito u ukupnom iznosu od 1.000,00 kuna, osnovano prvostupanjski sud odlučio o oduzimanju imovinske koristi u naznačenom iznosu, s obzirom na to da odredba članka 77. stavka 1. KZ/11. nalaže sudu da kod utvrđenja da je počinitelj protupravnom radnjom ostvario imovinsku korist, tu korist oduzme.

 

Međutim, odluka prvostupanjskog suda kojom je utvrđeno da novčani iznos od 1.000,00 kune predstavlja imovinsku korist koju je optuženi T. R. ostvario počinjenjem kaznenog djela iz članka 293. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. i da postaje imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženiku da navedeni iznos isplati Republici Hrvatskoj, donesena je na temelju odredbe članka 4. stavka 1. i članka 5. stavka 1. ZPOIK-a, koji je u međuvremenu, nakon donošenja prvostupanjske presude, prestao važiti.

 

Naime, od 27. srpnja 2017. kao dana stupanja na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (dalje: ZPVZPOIK) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (oba objavljena u „Narodnim novinama“ broj 70/17.), oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom propisano je odredbama članaka 557. do 563. ZKP/08.-17. Kako je, dakle, prije pravomoćnosti pobijane presude izmijenjen zakon koji uređuje postupak oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, a člankom 2. ZPVZPOIK-a propisano je da će se postupci započeti po ZPOIK-u dovršiti po odredbama zakona kojim se uređuje kazneni postupak, trebalo je, u povodu žalbe optuženog T. R., a po službenoj dužnosti, preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na oduzimanje imovinske koristi, i to na način da se, sada na temelju članka 560. stavka 1. i 2. ZKP/08.-17., utvrđuje da novčani iznos od 1.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi T. R. ostvario počinjenjem kaznenog djela iz članka 293. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 52. KZ/11., da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske te naložiti optuženom T. R. da navedeni iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

Protivno žalbenim navodima kojima optuženik pobija odluku prvostupanjskog suda o troškovima postupka, pravilno je prvostupanjski sud, s obzirom na to da je optuženik proglašen krivim,  u skladu s odredbom članka 148. stavka 1. KZ/11., optuženom T. R. naložio podmiriti troškove kaznenog postupka, pri čemu je visina paušalne svote iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08. u iznosu od 2.500,00 kuna primjerena složenosti i trajanju kaznenog postupka.

 

Slijedom svega izloženog, trebalo je, na temelju odredbe 486. stavka 1. ZKP/08.-17., djelomično prihvatiti žalbu optuženog T. R. i preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni kako je odlučeno pod točkom I. izreke i u povodu te žalbe, po službenoj dužnosti preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o oduzimanju imovinske koristi, kako je odlučeno pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude, a u ostalom dijelu, na temelju članka 482. ZKP/08.-17., žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Zagreb, 11. rujna 2019.