1                    Poslovni broj: 2 UsI-307/2019-9

 

                                                  Poslovni broj: 2 UsI-307/2019-9

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

              P R E S U D A             

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja I. J., iz U., Č., protiv tuženika Odbora za državnu službu, Zagreb, Palmotićeva 5, radi isplate naknade za neiskorišteni godišnji odmor, 5. rujna 2019.,

 

 

p r e s u d i o   j e

              I.               Poništava se rješenje Odbora za državnu službu, KLASA: UP/II-112-07/13-01/2309, URBROJ: 566-01/7-19-2 od 11. siječnja 2019. godine.

              II.              Poništava se rješenje Općinskog suda u B.– B., broj: 7 Su-193/13-6 od 23. kolovoza 2013. godine.

              III.              T. I. J. priznaje se pravo na naknadu umjesto korištenja 16 dana godišnjeg odmora. Naknada se određuje u visini prosječne mjesečne plaće tužitelja u tri mjeseca što prethode prestanku državne službe (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), razmjerno broju dana neiskorištenoga godišnjeg odmora, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. travnja 2013. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%.

IV.              Nalaže se Općinskom sudu u P. da tužitelju isplati naknadu i pripadajuće zakonske zatezne kamate iz točke III. izreke ove presude u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude u ovome upravnom sporu.

V.               Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 196,00 (stotinu devedeset šest) kuna, u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Općinskog suda u B.–B., broj: 7 Su-193/13-6 od 23. kolovoza 2013., odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora, podnesen 10. lipnja 2013. godine. Zahtjev se odnosi na 16 dana neiskorištenoga godišnjeg odmora (deset dana preostaloga godišnjeg odmora za 2012. i šest dana razmjernog dijela godišnjeg odmora za 2013.). Prvostupanjsko tijelo obrazlaže, u bitnome, da je tužitelju državna služba prestala 30. travnja 2013. sporazumom na prijedlog tužitelja, da tužitelj prilikom iskazivanja namjere prestanka službe ni na koji način nije dao do znanja da želi iskoristiti preostali godišnji odmor niti je podnio takav zahtjev, da je dan prestanka službe također određen na prijedlog tužitelja, da nije riječ o situaciji u kojoj je tužitelju bilo na koji način uskraćeno pravo na korištenje godišnjeg odmora već tužitelj to pravo nije ni pokušao ostvariti, te da po prestanku statusa državnog službenika više ne postoji mogućnost isplate zatražene naknade. Dodaje da svrha korištenja godišnjeg odmora nije „zarada“, već pružanje odmora zaposleniku, uz isplatu naknade kada zaposleniku to nije omogućeno, što ovdje nije slučaj.

Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-112-07/13-01/2309, URBROJ: 566-01/7-19-2 od 11. siječnja 2019. odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Potvrđujući osnovanost obrazloženja prvostupanjskog rješenja, tuženik dodaje, u bitnome, da je tužitelj mogao planirati dan prestanka državne službe i korištenje godišnjeg odmora u razdoblju do prestanka službe.

Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da okolnosti konkretnog slučaja objektivno nisu omogućavale korištenje do tada stečenoga godišnjeg odmora, da zbog savjesnosti u službi nije tražio da 16 preostalih dana godišnjeg odmora koristi u posljednjih 17 radnih dana službe, već se revno i korektno posvetio dovršenju poslova. Opisuje vremenski slijed natječajnog postupka prijma u lokalnu službu i sigurnog saznanja o mogućnosti promjene poslodavca, kao i kadrovske te organizacijske okolnosti u kojima je obavljao poslove sudskog savjetnika. Smatra da su normativne pretpostavke za usvajanje njegova zahtjeva jasne, te da je riječ samo o dvjema pretpostavkama – prestanak službeničkog odnosa i postojanje neiskorištenoga pripadajućeg godišnjeg odmora, dok javnopravna tijela neosnovano uvode dodatne pretpostavke, što se odnose na to je li tužitelj pokušao koristiti godišnji odmor, da mu to nije onemogućeno, te da u vrijeme podnošenja zahtjeva više nije bio državni službenik. Dodaje da je zahtjev podnio prije nastupa zastarnog roka za potraživanje naknade iz članka 135. Zakona o radu. Poziva se i na konvencijsku praksu vezanu uz legitimna očekivanja i pojam imovine.

Tužitelj predlaže da Sud poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, te da sam riješi stvar nalaganjem ustrojstvenom sljedniku prvostupanjskog tijela da tužitelju isplati naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2012. i 2013. od 16 radnih dana po prosječnoj mjesečnoj plaći u tri mjeseca što prethode prestanku državne službe, odnosno u iznosu od 5.567,66 kuna, uvećano za zakonske zatezne kamate od dana dospijeća do dana isplate. Traži i naknadu troškova spora u iznosu cijene povratne autobusne karte na relaciji U.–R.–U.

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, kod navoda osporenog rješenja, ne iznoseći dodatno činjenično ni pravno izlaganje, te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je donesena osporena odluka te u spis ovoga upravnog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, s obzirom na to da stanje spisa spora i bez izvođenja tih dokaza omogućuje usvajanje tužbenog zahtjeva.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 4. rujna 2019. u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Među strankama je nesporno da je tužitelju prestala državna služba s danom 30. travnja 2013. sporazumom na inicijativu tužitelja, da mu je na dan prestanka službe ostalo ukupno 16 dana neiskorištenoga godišnjeg odmora i da mu nije isplaćena naknada umjesto korištenja godišnjeg odmora. Nesporno je i da prvostupanjsko tijelo, po primitku prijedloga za sklapanje sporazuma o prestanku službe, tužitelja nije pozvalo da iskoristi preostali godišnji odmor ili njegov dio. Sporno je utječu li okolnosti na koje se pozivaju prvostupanjsko tijelo i tuženik na pravo tužitelja na spomenutu naknadu.

Prema članku 4. stavku 2. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 38/13 i 37/13), na pitanja koja nisu uređena navedenim ili posebnim zakonom, uredbama Vlade Republike Hrvatske  ili drugim propisima donesenim na temelju Ustava i zakona ili kolektivnim ugovorom, primjenjuju se opći propisi o radu.

Odredbom članka 61. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 i 82/12) propisano je da je, u slučaju prestanka ugovora o radu, poslodavac dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor u cijelosti, isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora. Po stavku 2. navedenoga članka, naknada iz stavka 1. određuje se, sukladno odredbi članka 60. stavka 1. toga Zakona, razmjerno broju dana neiskorištenoga godišnjeg odmora.

U članku 60. stavku 1. Zakona o radu propisano je, pak, da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

Po članku 135. Zakona o radu, potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za tri godine, ako navedenim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

U vrijeme prestanka državne službe tužitelja u primjeni je bio Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 89/12). Uglavcima članka 13.-30. toga Ugovora, što se odnose na pravo na godišnji odmor, nije ugovoren drugi iznos naknade iz članka 60. stavka 1. Zakona o radu.

Za rješavanje ovdje spornoga pravnog pitanja putem tumačenja mjerodavnoga normativnog okvira valja, prije svega, imati na umu da je riječ o materiji ustavnog ranga. Prema članku 56. stavku 3. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 59/90, 135/97, 8/98 – proč. tekst, 113/00, 124/00 – proč. tekst, 28/01, 41/01 – proč. tekst, 55/01 – ispr., 76/10, 85/10 – proč. tekst i 5/14), svaki zaposleni ima pravo na tjedni odmor i plaćeni godišnji odmor i ovih se prava ne može odreći.

Zakonskim odredbama, u prvom redu sadržanima u Zakonu o radu, ustavno pravo na plaćeni godišnji odmor dodatno je razrađeno odredbama koje uređuju najkraće trajanje godišnjeg odmora, utvrđivanje trajanja godišnjeg odmora, ništetnost odricanja od prava na godišnji odmor, rok stjecanja prava na godišnji odmor, pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora, naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora, naknadu za neiskorišteni godišnji odmor u slučaju prestanka ugovora o radu (odnosno prestanka službe), korištenje godišnjeg odmora u dijelovima, prenošenje godišnjeg odmora u sljedeću kalendarsku godinu, te raspored korištenja godišnjeg odmora. Cjelina mjerodavnih pravnih normi upućuje na zaključak da treba poći od principa po kojem se zaposlenik, kojem prestaje radni odnos ili služba, ne može naći u situaciji u kojoj nije ni iskoristio godišnji odmor, niti mu pripada naknada za neiskorišteni godišnji odmor. Takva situacija morala bi biti izrijekom propisana zakonom, te biti nužna za zaštitu slobode i prava drugih ljudi, pravni poredak, javni moral ili zdravlje, a k tome i razmjerna naravi potrebe za ograničenjem prava u konkretnom slučaju (čl. 16. Ustava). Ovakve pravne norme nema, niti je svrha mjerodavne regulacije pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor priznati samo kada prije prestanka radnog odnosa ili službe godišnji odmor nije iskorišten „opravdano“. Stoga tužitelj osnovano naglašava da javnopravna tijela pri rješavanju ove upravne stvari neutemeljeno uvode dodatne kriterije, povrh zakonom propisanih pretpostavki za priznavanje prava na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor u slučaju prestanka radnog odnosa ili službe. Novčana kompenzacija umjesto neiskorištenoga godišnjeg odmora kao redovita situacija predviđena je samo kod prestanka radnog odnosa (službe) kod postojećeg poslodavca, te nije riječ o „zaradi“ zaposlenika, već o nadoknadi za pripadajući godišnji odmor koji zbiljski nije iskorišten, uz istodobno sudjelovanje zaposlenika u radnom procesu poslodavca (ili neko priznato izbivanje s rada mimo godišnjeg odmora). Mjerodavna regulacija ovdje je postavljena „binarno“ (godišnji odmor jest ili nije iskorišten do prestanka radnog odnosa ili službe), bez uvođenja dodatnih varijabli.

Na koncu, nema pravne osnove za zaključak kako ovovrsni zahtjev ne može biti podnesen nakon prestanka službe, a nesporno je da u vrijeme podnošenja zahtjeva (41 dan nakon dospjelosti tražbine) nije nastupila zastara konkretnog potraživanja.

Nije, dakle, bilo pravne osnove za odbijanje predmetnog tužiteljeva zahtjeva.

Sukladno prethodnom, Sud je, na temelju članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS), poništio drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, te je sam riješio stvar, priznavši tužitelju pravo na predmetnu naknadu, u opsegu propisanom prethodno citiranim odredbama Zakona o radu. Pritom ne bi bilo učinkovito ni svrhovito nastaviti vođenje ovog spora radi utvrđivanja ukupnog iznosa naknade pripadajuće tužitelju, već je Sud taj iznos utvrdio na odrediv način, dok će konačni izračun, u izvršenju ove presude, utvrditi ustrojstveni sljednik prvostupanjskog tijela. Ujedno je trebalo odrediti isplatu tužitelju zakonskih zateznih kamata od dana prestanka državne službe, kao dana dospijeća novčane obveze, do dana isplate, u skladu sa člankom 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18). Isplata naknade i pripadajućih zakonskih zateznih kamata naložena je Općinskom sudu u P., kao ustrojstvenom sljedniku prijašnjega Općinskog suda u B.–B., u skladu sa člankom 2. stavkom I. točkom V. podstavkom 2. važećeg Zakona o područjima i sjedištima sudova („Narodne novine“, broj 67/18).

Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, te uzevši u obzir propisana oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbama članka 22. stavka 1. i članka 11. stavka 1. točke 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18).

Odluka Suda o troškovima spora donesena je na temelju odredbi članka 79. ZUS-a,  polazeći od toga da je tuženik u cijelosti izgubio spor. Priznat je trošak pristupa tužitelja na raspravu, u iznosu cijene povratne autobusne karte na relaciji U.–R.–U., u iznosu od 196,00 kuna (čl. 24. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima, „Narodne novine“, broj 8/88, 3/94 i 150/05, vezano uz čl. 6. i čl. 7. toga Pravilnika).

Rok za isplatu priznate naknade, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te rok za isplatu naknade troškova spora, određeni su sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZUS-a.

U Rijeci 5. rujna 2019.

                                                                                                                                   S u d a c

 

              dr. sc. Alen Rajko, v.r. 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri (3) primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.