- 1 -              Revr 338/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 338/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. D. iz M. B., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u O. društvu M. & B. u Z., protiv tuženika D. ... d.o.o., Z., OIB ..., koju zastupa punomoćnica A. Š., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-502/17-2 od 29. prosinca 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3956/14-43 od 25. listopada 2017., u sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2019.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Odbija se revizija tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž R-502/17-2 od 29. prosinca 2017., u dijelu u kojom je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu toč. I. izreke u kojoj je tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor 650,35 kn, kao i u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade za prijevoz (mjesni i međumjesni) iznos od 16.077,00 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, i to na:

- iznos od 290,00 kuna počevši od 01.01.2012. godine do isplate;

- iznos od 290,00 kuna počevši od 01.02.2012. godine do isplate;

- iznos od 360,00 kuna počevši od 01.03.2012. godine do isplate;

- iznos od 360,00 kuna počevši od 01.04.2012. godine do isplate;

- iznos od 360,00 kuna počevši od 01.05.2012. godine do isplate;

- iznos od 360,00 kuna počevši od 01.06.2012. godine do isplate;

- iznos od 360,00 kuna počevši od 01.07.2012. godine do isplate;

- iznos od 360,00 kuna počevši od 01.08.2012. godine do isplate;

- iznos od 360,00 kuna počevši od 01.09.2012. godine do isplate;

- iznos od 1.382,00 kuna počevši od 01.01.2012. godine do isplate;

- iznos od 1.382,00 kuna počevši od 01.02.2012. godine do isplate;

- iznos od 1.459,00 kuna počevši od 01.03.2012. godine do isplate;

- iznos od 1.459,00 kuna počevši od 01.04.2012. godine do isplate;

- iznos od 1.459,00 kuna počevši od 01.05.2012. godine do isplate;

- iznos od 1.459,00 kuna počevši od 01.06.2012. godine do isplate;

- iznos od 1.459,00 kuna počevši od 01.07.2012. godine do isplate;

- iznos od 1.459,00 kuna počevši od 01.08.2012. godine do isplate;

- iznos od 1.459,00 kuna počevši od 01.09.2012. godine do isplate;

- iznos od 650,35 kn počevši od 1. listopada 2012. pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

 

II. Prihvaća se revizija tuženika te se djelomično preinačuju presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-502/17-2 od 29. prosinca 2017. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3956/14-43 od 25. listopada 2017., u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju naknadu na ime regresa za godišnji odmor, božićnice, uskrsnice , te u odluci o parničnim troškovima, tako da preinačena odluka u tome dijelu glasi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku D. ... d.o.o., Z., ..., isplatiti tužitelju iznos od 4.800,00 kn sa zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, tekućom na:

 

- iznos od 1.500,00 kuna počevši od 28.07.2011. godine do isplate;

- iznos od 1.500,00 kuna počevši od 12.05.2012. godine do isplate;

- iznos od 1.000,00 kuna počevši od 13.12.2011. godine do isplate;

- iznos od    400,00 kuna počevši od 30.03.2011. godine do isplate;

- iznos od  400,00 kuna počevši od 31.03.2012. godine do isplate, sve u roku od 8 dana“.

r i j e š i o   j e :

 

Tuženiku se nalaže naknaditi tužitelju parnični trošak od 7.623,13,00 kn zajedno s zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta uvećana za pet postotnih poena koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude, (25. listopada 2017.) pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom je presudom, u toč. I. izreke, potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

 

„I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 27.923,35 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na:

- iznos od 290,00 kuna počevši od 01.01.2012. godine do isplate;

- iznos od 290,00 kuna počevši od 01.02.2012. godine do isplate;

- iznos od 360,00 kuna počevši od 01.03.2012. godine do isplate;

- iznos od 360,00 kuna počevši od 01.04.2012. godine do isplate;

- iznos od 360,00 kuna počevši od 01.05.2012. godine do isplate;

- iznos od 360,00 kuna počevši od 01.06.2012. godine do isplate;

- iznos od 360,00 kuna počevši od 01.07.2012. godine do isplate;

- iznos od 360,00 kuna počevši od 01.08.2012. godine do isplate;

- iznos od 360,00 kuna počevši od 01.09.2012. godine do isplate;

- iznos od 1.382,00 kuna počevši od 01.01.2012. godine do isplate;

- iznos od 1.382,00 kuna počevši od 01.02.2012. godine do isplate;

- iznos od 1.459,00 kuna počevši od 01.03.2012. godine do isplate;

- iznos od 1.459,00 kuna počevši od 01.04.2012. godine do isplate;

- iznos od 1.459,00 kuna počevši od 01.05.2012. godine do isplate;

- iznos od 1.459,00 kuna počevši od 01.06.2012. godine do isplate;

- iznos od 1.459,00 kuna počevši od 01.07.2012. godine do isplate;

- iznos od 1.459,00 kuna počevši od 01.08.2012. godine do isplate;

- iznos od 1.459,00 kuna počevši od 01.09.2012. godine do isplate;

- iznos od 6.396,00 kuna počevši od 11.01.2012. godine do isplate;

- iznos od 1.500,00 kuna počevši od 28.07.2011. godine do isplate;

- iznos od 1.500,00 kuna počevši od 12.05.2012. godine do isplate;

- iznos od 1.000,00 kuna počevši od 13.12.2011. godine do isplate;

- iznos od    400,00 kuna počevši od 30.03.2011. godine do isplate;

- iznos od    400,00 kuna počevši od 31.03.2012. godine do isplate;

- iznos od   650,35 kuna počevši od 01.10.2012. godine do isplate, sve u roku od 8 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.687,50 kuna zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana 25. listopada 2017. pa do isplate, u roku od 8 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška za daljnji iznos od 6.250,00 kn i pripadajućim kamatama.

 

IV. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za nadoknadom parničnog troška.ˮ

 

U točki II. izreke drugostupanjske presude naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.687,50 kuna zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana 25. listopada 2017. pa do isplate, u roku od 8 dana, u točki III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška za daljnji iznos od 6.250,00 kn i pripadajućim kamatama, te je u točki IV. izreke odbijen u cijelosti zahtjev tuženika za nadoknadom parničnog troška.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja za koje smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te traži troškove revizijskog postupka.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema odredbi st. 3. toga članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Navedene pretpostavke iz čl. 382. st. 3. ZPP-a moraju biti kumulativno ispunjene.

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 27.923,35 kn sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose i to:

- 16.077,00 kn na ime naknade za mjesni i međumjesni prijevoz za 2012.,

- 6.396,00 kn na ime naknade za rođenje djeteta,

- 650,35 kn na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2012.,

- 3.000,00 kn na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2011. i 2012.,

- 1.000,00 kn na ime božićnice za 2011. i 400,00 kn na ime uskrsnice za 2012.,

sve sa pripadajućim zateznim kamatama (obzirom na dospijeće tih iznosa na isplatu u razdoblju od 31. prosinca 2011. do 1. listopada 2012.).

 

U postupku koji je prethodio ovom proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao ustupljeni radnik tuženika na radnom mjestu komunalnog radnika kod korisnika Z. h. d.o.o. - Podružnica Č. te da potražuje materijalna prava propisana Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike trgovačkog društva Z. h. d.o.o. Z., pozivajući se na odredbu čl. 26. st. 5. Zakona o radu („Narodne Novine“ broj 149/09., 61/11 - dalje ZR/09), koja propisuje da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.

 

Tijekom postupka sporno je bilo pravno pitanje mogu li se naknada troškova prijevoza, naknada za neiskorišteni godišnji odmor, naknada za rođenje djeteta, regres, božićnica i uskrsnica podvesti pod zakonski pojam „drugi uvjeti rada“ u smislu čl. 26. st. 5. ZR-u.

 

Nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev tužitelja, polazeći od shvaćanja da je odredbom čl. 26. st. 5. ZR/09 propisano je da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom. U tom smislu, sudovi obrazlažu da iz navedenog proizlazi da je ZR/09, a sukladno Direktivni 2008/04/EC Europskog parlamenta Vijeća od 19. studenoga 2008. o agencijama za privremeno zapošljavanje, izjednačio radnika zaposlenog kod korisnika i ustupljenog radnika koji rade na istim poslovima, a kako je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj radio na istim poslovima na kojima je radio komparativni radnik - zaposlenik korisnika, kojem je korisnik isplatio iznose koji se temelje na odredbama Temeljnog Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Z. h. d.o.o., sudovi smatraju da tužitelj za utuženo razdoblje ima pravo i na isplatu iznosa koje je utužio u ovom predmetu jer je njih ostvario radnik zaposlen kod korisnika na temelju naprijed navedenog KU.

 

Tuženik u izvanrednoj reviziji postavlja pravna pitanja:

 

„Predstavljaju li „druga materijalna prava radnika“ (odnosno druga primanja) i to: naknada troškova prijevoza, regres za korištenje godišnjeg odmora, božićnica, naknada za neiskorišteni godišnji odmor, poklon djetetu do 15 godina starosti u povodu Svetog Nikole „druge uvjete rada“, odnosno „plaću“ u smislu članka 26. stavka 5. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13)?,

 

Jesu li agencije za privremeno zapošljavanje (bile) dužne radnicima koje ustupaju korisniku isplaćivati novčane iznose s osnova naknade troškova prijevoza, regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice, naknade za neiskorišteni godišnji odmor, poklona djetetu do 15 godina starosti u povodu Svetog Nikole, a temeljem propisanog u članku 26. stavku 5. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, ZR/09)?ˮ

 

Obrazlažući razloge važnosti postavljenih pravnih pitanja tuženik je naveo da o tim pravnim pitanjima revizijski sud još nije zauzeo pravno shvaćanje, a da je riječ o pravnim pitanjima o kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova te se ujedno pozvao na odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1603/12., broj Gž R-934/32., Gž R-625/18., broj Gž R-1970/15., Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž-1801/14 i odluku Županijskog suda u Splitu broj Gžr-499/2017., Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-2970/13. i broj Gž R-95/16.

 

Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a vijeće je reviziju ocijenilo dopuštenom jer su pravna pitanja postavljena u izvanrednoj reviziji važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni s obzirom na različita pravna shvaćanja drugostupanjskih sudova.

 

Za odlučivanje u ovom predmetu, a radi pravilne primjene citirane odredbe čl. 26. st. 5. ZR, potrebno je predmet spora razmotriti u smislu načelne odredbe čl. 56. st. 1. i 3. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novineˮ broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/1010 i 5/2014) prema kojoj svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može sebi i obitelji osigurati slobodan i dostojan život, kao i pravo na dnevni i tjedni odmor te plaćeni godišnji odmor i tih se prava ne može odreći, te odredbe čl. 61. ZR-u kojom je zajamčeno pravo radnika na naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora.

 

Uz navedeno valja respektirati odredbe Direktive 2008/104/EC Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o radu preko agencija za privremeno zapošljavanje (dalje: Direktiva), donesene kako bi se na području Europske unije (u javnim i privatnim poduzećima za privremeno zapošljavanje ili poduzeća korisnici koji obavljaju gospodarske djelatnosti, bez obzira na to posluju li s ciljem ostvarenja dobiti ili ne) uredili posebni oblici zapošljavanja i radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje osiguralo pravo na jednako postupanje na načelu zabrane diskriminacije u odnosu na radnike koji rade po ugovorima o radu na neodređeno vrijeme u punom radnom vremenu, odnosno kako bi im se (kao radnicima koji su ustupljeni društvima - korisnicima za rad na određeno vrijeme pod njihovim nadzorom i rukovodstvom) i za vrijeme trajanja ustupanja (rada kod korisnika) osigurali osnovni uvjeti rada i zapošljavanja (minimalni uvjeti rada) na razini uvjeta rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla. Direktiva je donesena kako bi se osiguralo puno poštivanje članka 31. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, kojom se predviđa da svaki radnik ili radnica imaju pravo na radne uvjete kojima se poštuje njihovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo te na ograničenje maksimalnog radnog vremena, na razdoblja dnevnog i tjednog odmora i na plaćeni godišnji odmor.

 

Ovaj sud je pošao od shvaćanja da odredbe ZR-u, važeće u utuženom razdoblju, treba tumačiti u istaknutom smislu i dosegu Direktive (budući da je ZR i izmijenjen odredbama čl. 26. kako bi se uskladio sa smislom i značajem Direktive), a prvenstveno da se njome ostvari jedan nediskriminirajući, jasan i razmjeran zaštitni okvir za radnike zaposlene preko poslodavaca za privremeno zapošljavanje, poštujući pri tome raznolikosti i specifičnosti pojedinačnih tržišta rada i industrijskih odnosa.

 

U tom smislu relevantne su:

 

- odredba čl. 3. st. 1.f Direktive prema kojoj: „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” znači uvjeti rada i zapošljavanja utvrđeni zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i/ili drugim općim odredbama važećim u poduzeću korisniku koji se odnose na: trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, pauze, odmore, noćni rad, dopuste i državne praznike; plaćuˮ,

 

- odredba čl. 5. st. 1. Direktive, „Načelo jednakog postupanjaˮ, prema kojoj: „Osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje su za vrijeme trajanja njihova ustupanja poduzeću korisniku najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenljivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnikˮ, te

- odredba čl. 6. st. 4. Direktive, prema kojoj: „Ne dovodeći u pitanje članak 5. stavak 1., radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku, posebno za prehranu, skrb za djecu i usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima.ˮ

 

U tumačenju pojma uvjeta rada i zapošljavanja potrebno je imati u vidu da ti uvjeti mogu biti:

 

- fizičke prirode (oni koji se odnose na zaštitu i sigurnost zdravlja radnika i zaštitu na radu, radno vrijeme i njegov raspored (smjene, noćni rad, dvokratni rad i drugo); odmori i dopusti i njihovo reguliranje, realiziranje i zaštita);

 

- organizacijske prirode (organizacija radnog mjesta - određivanje poslova i radnih zadataka pojedinog radnog mjesta, radna okolina te šira organizacija rada kod poslodavca);

 

- socijalne prirode (ovise o svojstvima i karakteristikama pojedinog radnika i eventualno članove njegove obitelji, a koje zahtijevaju i poseban tretman na radu i u vezi s ra-dom (socijalne službe, medicina rada, psihologija rada, zdravstvena zaštita, zaštita majke i djeteta, zašita bolesnih i/ili starijih radnika, radnika sa smanjenim radnim sposobnostima, invalida i drugih) te naposljetku

 

- pravne prirode (reguliranje i ostvarivanje rada u radnom odnosu - na neodređeno ili određeno vrijeme; pitanje plaća i naknada, obrazovanja i napredovanja, nagrađivanja inovacija i stvaralaštva, nagrada ali i odgovornosti u svim povredama obveza na radu i sl.).

 

Međutim, nisu svi navedeni uvjeti rada oni koje svrstavamo u „osnovne uvjete rada i zapošljavanja“, a o čemu ovisi o odluka o zahtjevima tužitelja u ovom predmetu.

 

Imajući sve navedeno u vidu, pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice i uskrsnice nije pravilno, dok je shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na dosuđenu naknadu na ime prijevoza (mjesnog i međumjesnog) i naknade na ime neiskorištenog godišnjeg odmora pravilno.

 

Naime, osnovna je intencija i smisao odredbe čl. 26. st. 5. ZR-u da se radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje (ustupljenim radnicima) jamči pravo na jednako postupanje, ali shvaćeno na način da će, za razdoblja dok su ustupljeni i rade kod korisnika, osnovni uvjeti rada i zapošljavanja (dakle ne svi) biti na istoj razini („najmanje jednakiˮ) uvjetima rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla. U tome se iscrpljuje osnovna intencija te odredbe, čiji cilj nije u potpunom izjednačavanju tih uvjeta u smislu pripadajućih materijalnih prava, kako ovdje drži drugostupanjski sud, jer ustupljeni radnik ipak nije radnik korisnika, već u onim temeljnim (osnovnim), s kojim sadržajem treba tumačiti pojam „drugih uvjeta radaˮ iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR-u.

 

Stoga, u te „druge uvjete radaˮ ne spada pravo radnika na božićnicu, uskrsnicu, regres za godišnji odmor, i dar za djecu, jer se ti instituti već i po svojoj prirodi, svrsi i sadržaju, neovisno što bi i za ustupljenog radnika bili korisni i što bi u uvjetima u kojima živi htio da se i njemu omoguće, ne mogu svrstati u osnovne uvjete rada i zapošljavanja odnosno „druge uvjete rada.ˮ

 

Pravila kolektivnog ugovora korisnika, kojim su uređena ovdje prijeporna prava, obvezuju sve osobe koje su ga sklopile ili koje su mu pristupile i koje su bile ili su naknadno postale članovi udruge koja ih je sklopila (u smislu odredaba čl. 257. st. 1. i 2. ZR). Ista pravila se odnose samo na radnike korisnika, što ustupljeni radnici nisu, obzirom da oni ugovor o radu sklapaju s agencijom, koja je njihov poslodavac. Stoga se ti ustupljeni radnici ipak ne mogu u svemu - u svim primanjima iz takvog kolektivnog ugovora (i bez dodatnog sporazuma kod sklapanja ugovora o ustupanju, kojim bi i za ustupljenog radnika bila dogovorena ta prava) izjednačiti s radnicima korisnika.

 

To ne bi odgovaralo niti ravnoteži pravičnosti između interesa ustupljenog radnika i agencije kod koje je zaposlen, koja agencija mora voditi računa i o svojim drugim radnicima i o što je moguće optimalnoj ravnopravnosti i između njih glede prava koja ostvaruju, i to sve u uvjetima kada svim svojim radnicima mora isplatiti ugovorenu plaću i omogućiti druge uvjete rada i u slučaju kada korisnik prema njemu ne ispuni obvezu koju je ugovorom prihvatio.

 

S druge strane, neostvarenjem svih tih prava ne vrijeđa se već opisano načelo poštivanja opće razine zaštite za radnike zaposlene preko agencija za privremeno zapošljavanje iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR-u.

 

S time u svezi, neosnovan je zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice i uskrsnice, iako ih korisnik priznaje svojim radnicima, jer se ne mogu svrstati u „plaću“ ili „druge uvjete radaˮ, a ustupljeni radnici se ne mogu izjednačiti s radnicima zaposlenim kod korisnika.

 

Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova, nije pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na navedena materijalna prava pa je valjalo, primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a, prihvatiti reviziju tuženika u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o tim zahtjevima i preinačiti nižestupanjske presude na način da se ti zahtjevi odbiju, slijedom čega je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

 

Međutim, zahtjev tužitelja za isplatu s osnove naknade za neiskorišteni godišnji odmor kod prestanka ugovora o radu treba vezati uz pravo tužitelja na godišnji odmor kao ustupljenom radniku, tj. uz pravo koje tužitelju pripada kao pravo iz skupine „drugih uvjeta radaˮ, priznato takvim i ranije navedenim odredbama čl. 3. st. 1.f Direktive, prema kojoj u osnovne uvjete rada i zapošljavanja ulazi i pravo koje se odnosi, uz ostalo, i na odmore.

 

Stoga, kada se ustupljenom radniku ne omogući korištenje godišnjeg odmora, kao osnovnog prava priznatog radnicima korisnika, valja mu priznati nešto što je tome godišnjem odmoru najbliže, dakle ono čime se to neiskorišteno pravo jedino i može razumno nadomjestiti, a to je pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, koje u tim uvjetima stječe značaj navedenog „osnovnog pravaˮ pripadajućeg „drugim uvjetima radaˮ iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR-u.

 

Nadalje, tumačeći odredbu čl. 26. st. 5. ZR-u u smislu odredbe čl. 6. st. 4. Direktive prema kojoj radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku posebno, među ostalim, i za usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima, prema shvaćanju ovog suda tužitelju pripada pravo i na isplatu s osnove prijevoza (mjesnog i međumjesnog od mjesta prebivališta/boravišta do mjesta rada i nazad) pod jednakim uvjetima pod kojima to pravo imaju i stalni radnici korisnika.

 

Kako je u nižestupanjskom postupku utvrđeno da su radnicima korisnika u prijepornom razdoblju uredno isplaćivane naknade na ime prijevoza, a nije utvrđeno da bi postojali neki objektivni razlozi koji bi opravdavali razliku u tretmanu radnika tuženika u odnosu na radnike korisnika usluga, a u pogledu opisane uslugu prijevoza, ovaj sud je shvaćanja da je zahtjev tužitelja i u tom dijelu osnovan.

 

Dakle, nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuženiku naložili isplatiti tužitelju tražene iznose s osnove naknade za neiskorišteni godišnji odmor i za prijevoz.

 

Stoga je reviziju tuženika u dijelu kojim se pobija odluka o tom dijelu zahtjeva tužitelja, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u toč. II. izreke presude.

 

S obzirom da su po reviziji tuženika djelomično preinačene nižestupanjske presude na način da je tužbeni zahtjev djelomično odbijen, valjalo je odlučiti o troškovima parničnog postupka u skladu s čl. 166. st. 2. ZPP-a.

 

Odluka o troškovima postupka utemeljena je na odredbama čl. 154. st. 2. i 3. ZPP.

 

Obzirom da je tužiteljev konačni uspjeh u postupku 82%, valjalo mu je po nižestupanjskim sudovima dosuđene troškove umanjiti za uspjeh tuženika pa njegovi troškovi prvostupanjskog postupka sada iznose 7.943,75 kuna, a kako je tuženik uspio s revizijom u omjeru od 17,1 %, tuženiku pripada, zajedno sa zatraženim PDV-om, naknada za sastav revizije u iznosu od 320,00 kn, u skladu sa Tbr. 12/6 OT /12., pa tužitelj ima pravo na troškove postupka u iznosu od 7.623,13 kuna.

 

Slijedom iznesenog odlučeno kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 3. rujna 2019.