- 1 -              Rev-x 683/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 683/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Ivana Mikšića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice K. J. iz S., OIB: ... i II. tužiteljice A. I. iz S., OIB: ..., obje zastupane po punomoćnici M. M., odvjetnici u S., protiv tuženika Opće bolnice ... S., kojeg zastupaju Z. S. i B. B., odvjetnici u S., radi naknade štete, odlučujući o revizijama I. i II. tužiteljica podnesenih protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj: Gž-1784/14-3 od 17. ožujka 2017. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-678/2012 od 18. travnja 2014., u sjednici održanoj 7. svibnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija I. tužiteljice K. J. odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Revizije II. tužiteljice A. I. izjavljena 8. svibnja 2017. odbacuju se kao nedopuštena.

 

II. Revizija II. tužiteljice A. I. izjavljena 11. svibnja 2017. odbacuje se kao nepravovremena.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika Opće bolnice ... S. za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-678/2012 od 18. travnja 2014. odbijen je tužbeni zahtjev I. i II. tužiteljica da im tuženik isplati 220.000,00 kn svakoj sa zatraženim zateznim kamatama, kao i da I. tužiteljici plati daljnji iznos od 8.037,69 kn sa zatraženim zateznim kamatama te im nadoknadi troškove postupka (točka I. izreke). Ujedno je naloženo I. i II. tužiteljicama da tuženiku nadoknade parnične troškove od 76.115,00 kn (točka II. izreke).

 

Presudom Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-1784/14-3 od 17. ožujka 2017. odbijene su kao djelomično neosnovane žalbe I. i II. tužiteljica u dijelu kojim je odbijen njihov zahtjev za isplatu (točka I. izreke), dok su njihove žalbe djelomično uvažene u dijelu kojim je odlučeno o naknadi troškova postupka tuženiku te je I. i II. tužiteljici naloženo da tuženiku nadoknade parnične troškove od 64.915,00 kn (točka II. izreke), a zahtjev I. tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan (točka III. izreke).

 

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je  podnijela II. tužiteljica osobno 8. svibnja 2017. te I. i II. tužiteljice po punomoćnici 11. svibnja 2017.

 

U odgovoru na reviziju tuženik u cijelosti poriče sve navode revizija I. i II. tužiteljica. Predlaže odbaciti reviziju kao nedopuštenu, a podredno odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troškova odgovora na reviziju tuženiku.

 

Revizija II. tužiteljice od 8. svibnja 2017. nije dopuštena, a od 11. svibnja 2017. nije pravovremena.

 

Revizija I. tužiteljice nije osnovana.

 

U odnosu na revizije II. tužiteljice A. I.

 

II. tužiteljica je osobno, u zakonom određenom roku, izjavila reviziju protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-1784/14 od 17. ožujka 2017.

 

Dopuštenost revizije ocjenjuje se s obzirom na odredbu čl. 91.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14. – dalje: ZPP) kojom je propisano da reviziju stranka može podnijeti putem punomoćnika koji je odvjetnik. Iznimno, može reviziju podnijeti i sama ako ima položen pravosudni ispit ili za nju reviziju može podnijeti punomoćnik koji je po odredbama ZPP ili nekog drugog zakona ovlašten zastupati stranku. U tom slučaju stranka ili njen punomoćnik dužni su uz reviziju podnijeti i potvrdu o položenom pravosudnom ispitu u izvorniku ili prijepisu.

 

II. tužiteljica uz reviziju nije podnijela potvrdu o položenom pravosudnom ispitu.

 

Stoga je revizija II. tužiteljice od 8. svibnja 20017. nedopuštena, i valjalo ju je na osnovi odredbe čl. 389. st. 1. odbaciti kao nedopuštenu.

 

I. i II. tužiteljice su reviziju putem punomoćnice – odvjetnice izjavile i 11. svibnja 2017.

 

Odredbom čl. 382. st. 4. ZPP propisano je da se revizija može izjaviti u roku od 30 dana od dana dostave prijepisa drugostupanjske odluke.

 

Budući da je II. tužiteljica pobijanu drugostupanjsku presudu zaprimila 7. travnja 2017. to joj je rok za izjavljivanje revizije istekao 8. svibnja 2017. (ponedjeljak). S obzirom da je reviziju putem punomoćnice izjavila tek 11. svibnja 2017., reviziju II. tužiteljice od 11. svibnja 2017. valjalo je odbaciti kao nepravovremenu (čl. 392. st. 1. ZPP).

 

Pri tom se napominje da navodi II. tužiteljice da reviziju izjavljuje u roku za reviziju koji teče I. tužiteljici (koja je drugostupanjsku odluku zaprimila 10. travnja 2017.) nisu relevantni u pogledu pravovremenosti njene revizije od 11. svibnja 2017. To stoga što I. i II. tužiteljica u ovom sporu nisu jedinstveni suparničari u smislu odredbe čl. 201. ZPP (niti se prema zakonu niti se zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima), već su njihovi zahtjevi za naknadu štete samostalni pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 202. ZPP u pogledu računanja roka za izjavljivanje revizije.

 

U odnosu na reviziju I. tužiteljice K. J.

 

I. tužiteljica reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, a podredno da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje sudu prvog stupnja. Traži naknadu troškova revizije.

 

Pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP. Naime, ne postoji proturječnost između isprava koje prileže spisu (liječničke dokumentacije), mišljenja liječnika vještaka te navoda u obrazloženju presude, u pogledu postojanja uzročno posljedične veze između nehospitalizacije prednika I. tužiteljice i njegove smrti, već je postojanje uzročno posljedične veze upravo obrazloženo utvrđenjima iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka koji su isti dali na podlozi liječničke dokumentacije za sada pok. prednika tuženika.

 

I materijalno pravo prilikom donošenja pobijane presude pravilno je primijenjeno.

 

Naime, polazeći od utvrđenja utemeljenih na rezultatima provedenih dokaza liječničkim vještačenjima i to da je predniku tužiteljica pružena adekvatna liječnička pomoć prilikom prijema kod tuženika 25. studenoga 2003. te da ga (s obzirom na nalaze provedenih pretraga i primljenu terapiju) nije bio potrebno hospitalizirani, te da njegova smrt ... nije u uzročnoj vezi s činjenicom da 25. studenoga 2003. nije hospitaliziran, nižestupanjski su sudovi zaključili da tužiteljice nisu dokazale sve potrebne pretpostavke za nastanak obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu te su tužbeni zahtjev odbili.

 

U odnosu na vrlo opširne navode iznesene u reviziji kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje treba reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga navodi izneseni u reviziji, kojima se osporava i preocjenjuje utvrđeno činjenično stanje nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje od strane ovog revizijskog suda.

 

Imajući dakle u vidu navedene utvrđene činjenice, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo ocijenivši da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 170. Zakona o obveznim odnosima („Narode novine“ broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), koji se u ovom slučaju primjenjuje kako to proizlazi iz odredbe čl. 1162. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05). I. tužiteljica nije dokazala uzročnu vezu između propusta liječnika da hospitalizira A. J. i nastale smrtne posljedice. Naime, između različitih događaja koji se mogu smatrati uzrocima nastale posljedice, kao uzrok se uzima samo onaj koji je tipičan za nastanak neke štete. Tipičnim se smatra onaj uzrok koji redovito dovodi do određene posljedice (adekvatna mu je određena štetna posljedica), a ako djeluje više uzroka kao uzrok uzima se onaj koji je štetnoj posljedici najbliži i za njeno nastajanje najtipičniji pa se revizijski navodi I. tužiteljice u cijelosti ukazuju neosnovanima.

 

Zbog navedenih razloga ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP,  odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 7. svibnja 2019.