- 1 -              Poslovni broj: Usž-143/17-6

 

Poslovni broj: Usž-143/17-6

 

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća te više sudske savjetnice Tatjane Ilić, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice M. R. iz K., koju zastupaju I. Š. i V. Š., odvjetnici u R., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na promet nekretnina, odlučujući o žalbi protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-1821/14-10 od 4. studenog 2016. godine, na sjednici vijeća održanoj 28. ožujka 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

I.                    Žalba se uvažava i poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-1821/14-10 od 4. studenog 2016. godine.

II.                 Tužba se uvažava i poništava se rješenje Ministarstva financija Republike  Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-20/12-01/1314, urbroj: 513-04/14-10 od 24. rujna 2014. godine i rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda P., Ispostave R., klasa: UP/I-410-20/2011-001/01020, urbroj: 513-007-18-06/2012-004 od 11. siječnja 2012. godine, rješenje klasa: UP/I-410-20/2011-001/01020, urbroj: 513-007-18-06/2012-0005 od 11. siječnja 2012. te rješenje klasa: UP/I-410-20/2011-001/01020, urbroj: 513-007-18-06/2012-0006 od 11. siječnja 2012. godine.

III.              Predmet se vraća Ministarstvu financija Republike  Hrvatske, Poreznoj upravi, Područnom uredu P., Ispostavi R. na ponovni postupak.

 

Obrazloženje

 

Osporenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-20/12-01/1314, urbroj: 513-04/14-10 od 24. rujna 2014. godine te radi vraćanja predmeta prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda P., Ispostave R., klasa: UP/I-410-20/2011-001/01020, urbroj: 513-007-18-06/2012-004, klasa: UP/I-410-20/2011-001/01020, urbroj: 513-007-18-06/2012-005, klasa: UP/I-410-20/2011-001/01020, urbroj: 513-007-18-06/2012-0006 sva od 11. siječnja 2012. godine, kojima je tužiteljici utvrđena obveza plaćanja poreza na promet nekretnina stečenih nasljeđivanjem.

Osporenu presudu tužiteljica pobija zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

U žalbi  navodi, u bitnom, da razlog odbijanja tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud nalazi u pravnom shvaćanju da je Zakon o porezu na promet nekretnina lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o nasljeđivanju i Obiteljskog zakona pa budući da Zakon o porezu na promet nekretnina ne propisuje oslobađanje od plaćanja poreza na promet nekretnina u odnosu na izvanbračne drugove već samo u odnosu na bračne drugove, nije osnovan zahtjev za oslobađanje tužiteljice od plaćanja poreza na promet nekretnina u slučaju nasljeđivanja imovine od njezinog pokojnog izvanbračnog supruga. Prvostupanjski sud smatra neprihvatljivim stajalište tužiteljice prema kojem bi pri oporezivanju stjecanja nekretnina nasljeđivanjem bili izjednačeni bračni i izvanbračni supružnici te da u takvom slučaju nisu mjerodavne odredbe Obiteljskog zakona, koji u imovinsko pravnim odnosima izjednačava bračnu i izvanbračnu zajednicu, niti odredbe Zakona o nasljeđivanju koji u pravu na nasljeđivanje temeljem Zakona izjednačava bračnog i izvanbračnog supružnika. Primjenjujući kao mjerodavnu odredbu iz članka 13. stavka 1. točke 1. Zakona o porezu na promet nekretnina prvostupanjski sud se, jednako kao i porezna tijela, ograničio na gramatičko tumačenje citirane odredbe kojom je doista propisano da sporni porez ne plaća bračni drug u odnosu na ostavitelja. Argumentum a contrario to bi značilo da takav porez plaća izvanbračni supružnik ostavitelja. Međutim, takav pristup prvostupanjskog suda i tuženika kao i njihov zaključak o primjeni prava nije osnovan niti ustavnopravno prihvatljiv.

Prije svega, smatra da je za potpuno razumijevanje činjenica nužno uzeti u obzir propise kojima se uređuje status pojedinih osoba pri nasljeđivanju i oporezivanju prometa nekretnina kao što je Obiteljski zakon koji uređuje status bračnih supružnika, učinke izvanbračne zajednice i odnose posvojitelja i posvojenika te Zakon o nasljeđivanju koji uređuje pitanje nasljeđivanja.

U vezi s tim iscrpno pojašnjava i obrazlaže svoje stavove o primjeni navedenih Zakona na konkretni slučaj ponavljajući navode već iznesene u tužbi.

Predlaže sudu da usvoji žalbu i poništi prvostupanjsku presudu te da sam otkloni nedostatke i riješi ovu upravnu stvar.

Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

Žalba je osnovana.

Ispitujući osporenu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga u žalbeni navedenih, pazeći pri tom na ništavost po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.) ovaj Sud je utvrdio da  postoje razlozi radi kojih se presuda pobija.

Naime, kako to proizlazi iz spisa predmeta dostavljenog ovom Sudu uz žalbu tužiteljica je obvezana na plaćanje poreza na promet na nekretnine koje stekla nasljeđivanjem iza pokojnog D. S., izvanbračnog supruga.

Porezno tijelo je tužiteljici porez na promet na naslijeđene nekretnine razrezalo pozivom na odredbu članka 13. stavka 1. Zakona o porezu na promet nekretnina ("Narodne novine" 69/97., 26/00., 127/00., 153/02. i 22/11.) kojim je propisano da porez na promet nekretnina pri nasljeđivanju, darovanju i drugom stjecanju nekretnine bez naknade ne plaćaju bračni drug, potomci i preci te posvojenici i posvojitelji koji su u odnosu na umrlog ili darovatelja.

Budući da je navedenom zakonskom odredbom striktno propisano tko ima pravo na oslobođenje od plaćanja poreza na nasljedstvo i darove, među kojima se ne nalazi izvanbračni drug to porezno tijelo nije  tužiteljicu oslobodilo od plaćanja poreza na promet, radi čega tuženik nije prvostupanjsko rješenje ocijenio nezakonitim.

Međutim, prvostupanjski je sud u primjeni Zakona na konkretan slučaj trebao imati u vidu ukupnost normi u hrvatskom pravnom sustavu uključivo i međunarodne ugovore koje je Republika Hrvatska potpisala i ratificirala, a koji su dio unutarnjeg pravnog poretka.

Tako je Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ 18/97., 6/99., 14/02., 13/09., 9/05., 1/06. i 2/10.)  (s Protokolima) propisano u članku 14. da će se uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurati bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože i jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.

Članak 1. Protokola 12 uz Konvenciju (opća zabrana diskriminacije) propisuje slijedeće:

1. uživanje svih prava određenih zakonom, osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.

2. nitko ne smije biti diskriminiran od javnih tijela kako je to navedeno u stavku 1.

Kako je Republika Hrvatska potpisnica i Europske konvencije i Protokola br. 12 uz Konvenciju, te kako su oni, sukladno odredbi članka 134. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ 56/90. – 76/10.) dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj snazi su iznad zakona, te kako sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava, to je prvostupanjski sud bio dužan predmetnu tužbu razmotriti u skladu sa navedenim odredbama Konvencije i Protokola.

Nadalje, valja reći da je Republika Hrvatska, usklađujući svoj pravni sustav sa pravnom stečevinom Europske unije donijela i Zakon o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ 85/08. i 112/12.) kojim se osigurava zaštita i promicanje jednakosti (nediskriminacije) kao najviše vrednote ustavnog poretka. Tako su u članku 1. stavku  1. Zakona o zabrani diskriminacije propisane diskriminatorne osnove, među kojima je i bračni i obiteljski status.
              Zakon o suzbijanju diskriminacije primjenjuje se na postupanje svih državnih tijela, pa tako i na tijela u upravi i pravosuđu pa je prvostupanjski sud to trebao imati u vidu kod tumačenja članka 13. Zakona o porezu na promet nekretnina, to tim više što tužiteljica  u tužbi ukazuje na nejednakost u tretiranju bračne i izvanbračne zajednice, pozivajući se  i  na ustavno pravo na jednakost iz članka 14. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske.

Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-3034/2012 od 21. veljače 2017. godine navodi slijedeće: „Polazeći od toga da su u zakonodavnom poretku Republike Hrvatske nastupile bitne promjene u pristupu izvanbračnoj zajednici u smislu izjednačavanja položaja osobe s obzirom na njihov bračni odnosno izvanbračni status, (….) Ustavni sud ne može više prihvaćati administrativnu i sudsku praksu uskog i mehaničkog tumačenja pojma „bračni drug“ u primjeni ZoPPN/97. Ustavni sud ne nalazi ni jedno objektivno i razumno opravdanje za različitost postupanja prema podnositelju kao izvanbračnom drugu, prilikom primjene odredbi o oslobađanju od plaćanja poreza na promet nekretnina“.

Imajući uvidu navedeno pravo i citirano stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske te status tužiteljice kao izvanbračne supruge čiji je status nesporan budući da je utvrđen pravomoćnim rješenjem Općinskog suda o nasljeđivanju, a na temelju oporuke (sudske) ostavitelja, to je trebalo predmet vratiti prvostupanjskom sudu radi donošenja novog rješenja o porezu na promet nekretnina.

Trebalo je stoga temeljem članka 74. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u dispozitivu.

 

U Zagrebu 28. ožujka 2019.

 

                                                                                                                      Predsjednik vijeća:

                                                                                              Boris Marković, v.r.