- 1 -              Rev-x 62/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 62/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Općine B., koju zastupa punomoćnik B. V., odvjetnik u S., protiv I-tuženog „Z. rat“ d.d. B. i II-tuženog M. K. iz S., koje oboje zastupaju punomoćnici I. R., V. G. K. i B. I., odvjetnici u Z. odvjetničkom uredu u S., radi predaje u posjed i u pravnoj stvari protutužitelja M. K. iz S., protiv protutuženika Općine B., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-381/16 od 1. rujna 2016., kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru poslovni broj P-5794/15 od 17. studenog 2015., u sjednici održanoj 27. ožujka 2019.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja-protutuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev na predaju nekretnine koja je predmet spora, pobliže označena u izreci presude, te je istom presudom prihvaćen protutužiteljev protutužbeni tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je navedena nekretnina, u naravi terasa u prizemlju hotela „K.,“ u B., od 179 m2 vlasništvo II-tuženika-protutužitelja.

 

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj-protutuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, s prijedlogom preinačiti presudu suda drugog stupnja i usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja ili ukinuti pobijanu presudu suda drugog stupnja i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prvenstveno, iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da je ista donesena pozivom na odredbu čl. 373.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 96/08 - odluka Ustavnog suda RH, 123/08-ispr., 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog čega je u ovom predmetu dozvoljena tzv. redovna revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP. Iz tog razloga, revizija tužitelja-protutuženika razmatrana je kao tzv. redovna revizija.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev za predaju u posjed nekretnine u naravi terase u B. u površini od 179 m2 u prizemlju hotela „K.“ detaljno opisana u skici sudskog vještaka D. K. Također, predmet postupka je i protutužbeni zahtjev za utvrđenje da je navedena nekretnina vlasništvo II-tuženika, a što ujedno predstavlja prigovor koji isključuje vlasnički zahtjev tužitelja.

 

I u revizijskom stadiju sporno je utvrđenje sudova nižeg stupnja da je II-tuženik vlasnik navedene nekretnine.

 

Naime, u zemljišnim knjigama nekretnina koja je predmet spora upisana je kao javno dobro, stoga revident smatra da drugotuženik-protutužitelj, po svom pravnom predniku, ni na koji način nije mogao steći pravo vlasništva na javnom dobru.

 

Na temelju utvrđenja da nekretnina koja je predmetom postupka nije javno, dobro niti je ona bila javno dobro godine 1948., kada je u sklopu pansiona „ex V.“ dana na korištenje pravnom predniku I-tuženika, sudovi nižeg stupnja upustili su se u daljnje razmatranje pretpostavki za stjecanje prava vlasništva na navedenoj nekretnini, te su zaključili da je II-tuženik-protutužitelj stekao pravo vlasništva na nekretnini koja je predmet spora (pravilno, obzirom da nije upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama, da je stekao pretpostavke za stjecanje prava vlasništva). U svojoj reviziji revident ističe da je nekretnina koja je predmet ovog postupka upisana kao javno dobro, pa se poziva na sudsku praksu prema kojem se u odnosu na javno dobro ne može stjecati vlasništvo, niti dosjelošću niti građenjem, da je jedna od pravnih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva da se radi o stvari u prometu, a također ističe odredbe pravnih pravila iz paragrafa 1472. i paragrafa 1477. OGZ, koje propisuju izvanrednu dosjelost „protiv fiskusa“ tj. protiv upraviteljima državnih dobara i državne imovine, koja se prava mogu steći posjedom od 40 godina, što prema shvaćanju revidenta protutužitelj nije dokazao.

 

Prigovori revidenta glede pogrešne primjene materijalnog prava nisu osnovani.

 

Naime, prvenstveno valja naglasiti da su nižestupanjski sudovi utvrdili da nekretnina koja je predmetom spora, ne predstavlja niti je ikada predstavljala javno dobro, već je oduvijek (zapravo od kraja devetnaestog stoljeća) bila dio dvorišta hotela „K.“ odnosno prije njega pansiona „ex V.“ te je kao takva slijedila pravnu sudbinu hotela.

 

Obzirom na ovo utvrđenje, sama okolnost što je navedeno zemljište upisano u zemljišnim knjigama kao javno dobro, ne znači da se doista radilo o javnom dobru, kad se isto faktično ne koristi kao javno dobro niti je ikad predstavljala javno dobro. Dakle, obzirom na činjenicu utvrđenu pred nižestupanjskim sudovima, da navedena nekretnina nikad nije korištena kao javno dobro, pravilan je zaključak sudova nižeg stupnja da je ista bila podobna za stjecanje prava vlasništva. Takvo shvaćanje, zauzeo je ovaj sud već u odluci Rev-601/84 od 10. listopada 1984.

 

Slijedom navedenog, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je nekretnina koja je predmet spora podobna za stjecanje prava vlasništva.

 

Slijedom navedenog pozivom na odredbu čl. 393. ZPP valjalo je presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 27. ožujka 2019.