Republika Hrvatska
Trgovački sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 7 P-153/2017-25

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Varaždinu, po sucu toga suda Mariji Levanić-Škerbić, u pravnoj stvari tužitelja P.G. d.o.o. K., OIB:…,kojeg zastupa punomoćnik M.G., odvjetnik u Z., protiv tuženika M.I. d.o.o. V., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik M.H., odvjetnik u V., radi utvrđenja ništetnim Ugovora o poslovnoj suradnji, radi isplate iznosa od 1.000.000,00 kn, te radi smanjenja ugovorne kazne, nakon zaključene glavne rasprave na ročištu 29. siječnja 2019. U nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 12. ožujka 2019.,

p r e s u d i o j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja .G. d.o.o. K., OIB:…, protiv tuženika M.I. d.o.o. V., OIB: …, koji glasi:

„U cijelosti se utvrđuje ništetnim, tako da ne proizvodi nikakve pravne učinke, Ugovor o poslovnoj suradnji sa predugovorom o kupoprodaji nekretnine, datiran sa 07. svibnja 2015.g., zaključen između P.G. d.o.o. iz K., OIB:…, i M.I. d.o.o. iz V., OIB:…, a koji su dana 08. svibnja 2015.g. svojim potpisima kod javnog bilježnika S.T. iz V. pod brojem OV-2763/15 ovjerili A.P. i M.R. kao direktori društva.

Nalaže se tuženiku M.I. d.o.o., V., OIB:…, da tužitelju P.G. d.o.o., K., OIB:…, isplati iznos od 1.000.000,00 kn (jedanmilijun kuna), sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 13. lipnja pa do isplate, sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.";

kao i eventualnom kumulacijom postavljeni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da sud smanji ugovornu kaznu na najviše 3% vrijednosti nekretnine, odnosno na iznos od 195.874,37 kn, te naloži tuženiku povrat razlike u iznosu od 804.125,63 kn.

II Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od
60.000,00 kn, u roku od 8 dana, dok se za iznos od 10.000,00 kn zahtjev tuženika za
naknadom troškova postupka odbija.

r i j e š i o j e

Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja za osiguranje određivanje privremene mjere koji glasi:

„Nalaže se tuženiku M.I. d.o.o., V., OIB:…, da odmah a najkasnije u roku od 48 sati od prihvaćanja ove privremene mjere tužitelju P.G. d.o.o., K., OIB:…, isplati iznos od 1.000.000,00 kn (jedanmilijun kuna), sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 13. lipnja pa do isplate, ili ako sud ne prihvati isplatu na račun tužitelja tužitelj predlaže polaganje iznosa na račun uređujućeg suda ili javnog bilježnika kod kojeg je i došlo do ovjere potpisa.

Ova privremena mjera ostaje na snazi najdulje do pravomoćnosti presude koju će sud donijeti u ovome postupku."

Obrazloženje

Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnim Ugovora o poslovnoj suradnji s predugovorom o kupoprodaji nekretnine od 7. svibnja 2015. ovjerenog po javnom bilježniku S.T. dana 8. svibnja 2015. pod brojem OV-2763715 (dalje u tekstu: Ugovor o poslovnoj suradnji), te radi isplate iznosa od 1.000.000,00 kn uvećano za zatezne
kamate i troškove postupka.

U tužbi tužitelj navodi da je ugovor o poslovnoj suradnji protivan Ustavu, moralu i
prisilnim propisima, te predlaže da ga sud utvrdi ništetnim. U prilog osnovanosti svojih
tvrdnji tužitelj navodi da prema Ugovoru o poslovnoj suradnji nema nikakvih obveza za tuženika, već su ugovorene obveze samo na strani tužitelja (dužan je u roku od dvije godine od dosude prodati kupljeni Autobusni kolodvor, izmjestiti u roku od dvije godine taj kolodvor, pozvati prvo tuženika na izgradnju i td.), zatim da je Ugovor suprotan načelu savjesnosti i poštenja, te načelu jednake vrijednosti činidaba. Navedeni Ugovor tužitelj je bio pozvan potpisati petnaestak minuta prije početka održavanja ročišta za javnu dražbu u stečajnom postupku St-9/08 na Trgovačkom sudu u Varaždinu dana 8. svibnja 2015., kojom prilikom je tužitelj kupio A.K. u V. Tuženik je tom prilikom uvjetovao svoje nesudjelovanje na javnoj dražbi potpisivanjem od njegove strane jednostrano pripremljenog Ugovora.

 

Nadalje tužitelj navodi kako je tuženik s tužiteljem pregovarao o izmjeni toga
Ugovora, ali da do izmjene Ugovora nikada nije došlo, jer je prilikom tih pregovora direktor
tuženika od prokurista tužitelja tražio 50.000,00 EUR-a, a što je dijelom pokušao naplatiti
odvjetnik tuženika M.R., ispostavivši fiktivan račun br. R2-99/01/1 prvotno tužitelju, a zatim i društvu A.P. d.o.o. za nikad naručenu niti izvršenu uslugu.

Također tužitelj ističe kako je tuženik 13. lipnja 2017. protupravno naplatio bjanko
zadužnicu na iznos od 1.000.000,00 kn, predanu kao sredstvo osiguranja ispunjenja obveza iz
Ugovora, te da je stoga tužitelj bio primoran pokrenuti postupak utvrđenja ništetnostiUgovora
i povrata iznosa od 1.000.000,00 kn.

U tužbi tužitelj ujedno postavlja zahtjev za određivanjem privremene mjere kojom bi
sud naložio tuženiku da tužitelju plati iznos od 1.000.000,00 kn zajedno sa zakonskim
zateznim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je nesporno da su tužitelj i tuženik dana 7.
svibnja 2015. sklopili Ugovor o poslovnoj suradnji, kao i da je tuženik naplatio zadužnicu na
iznos od 1.000.000,00 kn dana 13. lipnja 2017. izdanu od strane tužitelja kao sredstvo
ispunjenja obveza preuzetih Ugovorom o poslovnoj suradnji. Tuženik osporava tužbeni
zahtjev pri čemu ističe da predmetni Ugovor sadrži sve zakonom propisane bitne sastojke, a
njegov sadržaj odgovara prisilnim propisima, te je kao takav valjani pravni posao, koji nije protivan moralu društva. Ugovor o poslovnoj suradnji je rezultat višetjednih međusobnih pregovora ugovornih strana, te je potpisan i ovjeren nakon što su se ugovorne strane usuglasile oko svih odredaba ugovora.

 

Nadalje tuženik osporava tvrdnje tužitelja da nema po ugovoru nikakvih prava već
samo obveze, te opisuje u čemu se sastojao pravni interes tužitelja prilikom sklapanja
Ugovora. Tužitelj je već ranije sudjelovao na javnoj dražbi za kupnju Autobusnog kolodvora i
znao je da i tuženik ima interes isti kupiti, pa je tužitelj pokrenuo inicijativu za zajedničkim
dogovorom s tuženikom na način da tuženiku ponudi pravo prvokupa i da tuženik ne sudjeluje na javnoj dražbi i ne kupi predmetnu nekretninu budući da je ista bila potrebna tužitelju za obavljanje poslovne djelatnosti prijevoza. U to je vrijeme prijedlogom izmjena urbanističkog plana bilo predviđeno da će se autobusni kolodvor preseliti na drugu lokaciju, pa su tužitelj I tuženik putem sklopljenog Ugovora postigli međusobni dogovor kojim je tužitelj bio siguran da će moći obavljati svoju poslovnu djelatnost prijevoza do izmicanja autobusnog kolodvora, a tuženik je imao svoj legitiman interes kupiti predmetnu nekretninu za buduću gradnju jer se bavi izgradnjom stambenih i poslovnih objekata. Stoga je evidentno da su obje ugovorne strane imale poslovni interes za sklapanjem predmetnog Ugovora.

 

U odnosu na navode iz tužbe da je tuženik s tužiteljem pregovarao o izmjenama
Ugovora, tuženik navodi da je upravo tužitelj inicirao pregovore oko sklapanja aneksa
Ugovora, a tuženik je pristao voditi pregovore i razgovarati o sklapanju eventualnog aneksa
ugovora te je u tu svrhu angažirao odvjetnika M.R., uz dogovor s tužiteljem da sve odvjetničke troškove takvog angažmana snosi tužitelj koji je inicirao izmjene ugovora. U skladu s tim dogovorom odvjetnik M.R. je tužitelju ispostavio račun br. R2- 99/01/1 od 22. travnja 2016. kojeg je tužitelj uredno zaprimio, te prije plaćanja uputio zamolbu odvjetniku da umjesto tužitelju isti takav račun ispostavi tvrtki kćeri tužitelja društvu A.P. d.o.o. Račun je izrađen sukladno odvjetničkoj tarifi, te nakon što je ispostavljen društvu A.P. d.o.o. nije osporen niti vraćen.

 

Navode tužitelja da je tuženik 13. lipnja 2017. protupravno naplatio bjanko zadužnicu izdanu od strane tužitelja, tuženik osporava, te ističe da je naplata iznosa osiguranog zadužnicom na zakonu utemeljena i opravdana, jer je u skladu s čl. 4. Ugovora kojim je određeno da je tuženik ovlašten naplatiti zadužnicu u slučaju da tužitelj ne ispuni obvezu iz čl. 3. i čl. 3. Ugovora. Imajući u vidu da tužitelj nije u roku od dvije godine od pravomoćnosti rješenja o dosudi (30. svibnja 2017.) tuženiku prodao nekretnine opisane u čl. Ugovora, niti je ispunio druge ugovorne obveze, tuženik se opravdano poslužio legitimnim sredstvom prisilne

naplate tražbine i postupio u skladu s odredbama Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima i uputio Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu putem zadužnice, a po kojem je Financijska agencija postupila.

 

Stoga tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja, kao i prijedlog za izdavanje privremene mjere.

U podnesku tužitelja od 7. rujna 2018. tužitelj se očitovao na tuženikov odgovor na
tužbu, navodeći da su zaključci tuženika o prirodi pravnog odnosa između stranaka u
potpunosti neutemeljeni. Osim toga tužitelj se poziva na ništetnost ugovora zbog toga što su činidbe iz ugovora jednim dijelom nemoguće i nedopuštene (da tužitelj treba izmjestiti autobusni kolodvor na drugu lokaciju), a jednim dijelom neprecizne, općenite, difuzne i neodređene, te prelaze kompetencije i ovlaštenja tužitelja, te da je to samom tuženiku bilo poznato. U odnosu na odredbu o ugovornoj kazni iz čl. 4. ugovora, tužitelj ističe da se radi o ugovornoj kazni koja je ugovorena i za slučaj neispunjenja i za slučaj zakašnjenja, te da je to protivno čl. 353. st. 1. 2. i 3. ZOO-a. Ujedno ističe da je sporazum o ugovornoj kazni izgubio pravni učinak, jer je do neurednog ispunjenja došlo iz uzroka za koji dužnik ne odgovara, sukladno čl. 352. ZOO-a, jer tužitelj nije odgovoran za odluku nadležnih tijela o tome da kolodvor ostaje na istoj lokaciji, kao i da se na istoj lokaciji omogući izgradnja stambenih i poslovnih objekata. Osim toga tužitelj smatra da u konkretnom slučaju postoji nerazmjerna vrijednost obveze i visine ugovorne kazne, kao i da je kupnja predmetne nekretnine u potpunosti bespredmetna za tuženika jer zbog konzervatorskih uvjeta tuženik na istoj ne može graditi stambene i poslovne građevine, a na koju okolnost tužitelj nije mogao utjecati. Tužitelj smatra da bi u ovom slučaju sud trebao smanjiti ugovornu kaznu na najviše 3% vrijednosti predmetne nekretnine, odnosno na 195.874,37 kn, te naložiti tuženiku povrat razlike, odnosno iznos od 804.125,63 kn.

Na ročištu 23. studenoga 2018. punomoćnik tužitelja se na izričiti upit suda izjasnio da
zahtjev iz podneska od 7. rujna 2018. o smanjenju ugovorne kazne predstavlja samostalan zahtjev koji je eventualnom kumulacijom postavljen uz tužbeni zahtjev iz tužbe, a za slučaj da sud utvrdi da predmetni ugovor nije ništetan.

Dakle, radi se o eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva u smislu odredbe čl. 188. st.

2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,
117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11 i 25/13 - u
daljnjem tekstu: ZPP), jer tužitelj prema navedenoj odredbi može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan.

Na ročištu 12. rujna 2018. punomoćnici tužitelja dodatno su istaknuli da tužitelj prije svega drži da se ovdje radi o prividnom ugovoru kojim se prikriva drugi nedopušteni ugovor. Međutim nisu se izjasnili koji to nedopušteni ugovor bi se prikrivao predmetnim spornim Ugovorom o poslovnoj suradnji.

Tuženik u podnesku od 10. rujna 2018. navodi da suprotno navodima tužitelja iz
sadržaja rješenja o prodaji od 16.3.2015. ne proizlazi da postoji trajna zabrana gradnje
stambenih i poslovnih objekata na predmetnoj nekretnini, već da proizlazi da je moguća izgradnja objekata uz ishođenje konzervatorskih uvjeta i prethodnog odobrenja Konzervatorskog odjela. Nadalje, namjera izmicanja autobusnog kolodvora nedvojbeno je općepoznata Varaždinskoj županiji u prilog čemu svjedoči činjenica da je bila predviđena Generalnim urbanističkim planom grada Varaždina u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, te je predviđena i aktualnim GUP-om grada Varaždina o čemu su posvjedočili aktualni mediji.

Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o poslovnoj suradnji s predugovorom
o kupoprodaji nekretnine od 7. svibnja 2015. (list 5-8), Sporazum od 6. ožujka 2015. (list 9-10 spisa), rješenje o dosudi od 20. studenoga 2014. (list 11-17), rješenje o dosudi od 18. Svibnja 2015. (list 18-19), te od 23. veljače 2015. (list 20-21), Ugovor o poslovnim odnosima u obavljanju zajedničkog prijevoza putnika (list 26-28), dopis tužitelja od 16. veljače 2015. (list 28-29), nepotpisani aneks ugovora o poslovnoj suradnji, te sporazum o zasnivanju prava prvokupa (list 46-55), dopis tužitelja od 2.5.2016. (list 56), račun R2-99/01/1 (list 57), Sporazum o zasnivanju prava prvokupa od 5. prosinca 2016., te aneks ugovora o poslovnoj suradnji od 5.12.2016. (list 62-71), e-mail prepisku (list 72-75), izvadak iz urbanog plana grada Varaždina (list 94-106), novinske članke iz Varaždinskih vijesti i Večernjeg lista i Regionalnog tjednika (list 107-114), te su saslušani svjedoci F.H., M.R., I.M, te prokurist tužitelja A.P i direktor tuženika M.R.

Osim provedenih dokaza tužitelj je predlagao još i saslušanje svjedokinje J.S., od kojeg dokaznog prijedloga je tijekom postupka odustao uz obrazloženje da ista nema neposrednih relevantnih saznanja u ovome sporu.

Između stranaka u bitnome je nesporno:

- da su tužitelj i tuženik dana 7. svibnja 2015. sklopili Ugovor o poslovnoj suradnji s
predugovorom o kupoprodaji nekretnine od 7. svibnja 2015. ovjeren po javnom bilježniku S.T. dana 8. svibnja 2015. pod brojem OV-2763715,

- da tužitelj nije ispunio ugovorne obveze iz navedenog Ugovora o poslovnoj suradnji i
nije prodao predmetne nekretnine tuženiku, te je na istima izgradio autobusni kolodvor (na mjestu starog autobusnog kolodvora),

- da je tuženik naplatio zadužnicu na iznos od 1.000.000,00 kn dana 13. lipnja 2017.
izdanu od strane tužitelja kao sredstvo ispunjenja obveza preuzetih Ugovorom o poslovnoj
suradnji.

Sporna je pravna valjanost Ugovora o poslovnoj suradnji, je li isti ništetan, ima li
tužitelj posljedično tome pravo na povrat naplaćenog iznosa s osnova ugovorne kazne, te podredno ima li tužitelj pravo na sniženje ugovorne kazne ugovorene u čl. 4. Ugovora.

U konkretnom slučaju, cijeneći provedene dokaze na način propisan čl. 8. ZPP-a na temelju svakog pojedinog provedenog dokaza, svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, jer ne proizlazi da bi ugovor o poslovnoj suradnji bio ništetan, niti tužitelj ima pravo na sniženje ugovorne kazne.

Jedno od temeljnih načela ugovornog prava je pacta sunt servanda (latinski: ugovori se trebaju poštivati), prema kojem je zaključeni ugovor zakon za ugovorne strane, koje su dužne ispuniti svoje obveze na način određen ugovorom i odgovorne su za ispunjenje tih obveza. S obzirom na valjanost, pravni poslovi se mogu podijeliti na valjane i nevaljane. Da bi pravni posao bio valjan potrebno je da su subjekti koji ga sklapaju pravno i poslovno sposobni, da sadrži valjano i suglasno očitovanje volje (ako ga nema, postoje mane volje), da je činidba moguća, dopuštena, određena ili odrediva i da postoji propisani oblik pravnog posla (iako se ne traži uvijek). Nevaljani pravni poslovi mogu biti ništetni i pobojni.

Ništetni pravni poslovi su oni koji ne proizvode pravne učinke koje bi, da su valjani, trebali proizvesti. Ništetnost nastaje na temelju zakona, a djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) te mogućnost isticanja ništetnosti ne zastaruje. Prema članku 327. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO) na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, a na nju se može pozivati svaka ugovorna stranka.

Prema čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Tužitelj se u tužbi i tijekom postupka poziva na ništetnost predmetnog Ugovora o
poslovnoj suradnji iz razloga što je po svom sadržaju protivan Ustavu (i to čl. 3. Ustava koji
govori o vladavini prava i čl. 49. Ustava kojim država svim poduzetnicima osigurava jednak
pravni položaj na tržištu), zatim da je protivan ZOO-u (i to čl. 2. ZOO-a koji govori da sudionici ugovornih odnosa ne smiju svoje odnose regulirati protivno Ustavu, prisilnim propisima i moralu, čl. 3. koji propisuje ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, te čl. 4. koji propisuje da su se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja), te da je time protivan i moralu. Osim toga tužitelj se tijekom postupka (u podnesku od 7. rujna 2018.) poziva na ništetnost ugovora zbog nemogućnosti, nedopuštenosti i neodređenosti činidbe.

Uvidom u Ugovor o poslovnoj suradnji (listovi 5-8 spisa) sud je utvrdio da je
zaključen između tužitelja zastupanog po direktoru A.P. i tuženika zastupanog po direktoru M.R. U čl. 1. Ugovora navedena su utvrđenja koja je namjera i interes obiju strana ugovora, da tužitelj ima namjeru i interes kupiti nekretninu koja je u vlasništvu A.P. d.d. u stečaju (čkbr. 2129/1 i čkbr. 2131, obje upisane u zk.ul. 12344 k.o. Varaždin u (osnivanju), a radi čije prodaje je za dan 8. svibnja 2015. Zakazana javna dražba na Trgovačkom sudu u Varaždinu, dok tuženik ima namjeru i interes kupiti navedene nekretnine od tužitelja, ali tek nakon što za to budu ispunjeni uvjeti predviđeni ovim ugovorom. U čl. 2. Ugovora je navedeno da su stranke suglasne da ukoliko tužitelj kupi na
javnoj dražbi navedene nekretnine, obvezuje se prodati ih tuženiku u roku od dvije godine, računajući od dana pravomoćnosti rješenja o dosudi, po cijeni za koju će tužitelj kupiti ove nekretnine na javnoj dražbi uvećano za porez na promet nekretnina. Člankom 3. Ugovora tužitelj se obvezao u roku od dvije godine od pravomoćnosti rješenja o dozvoli gradnje, izgraditi i izmjestiti autobusni kolodvor koji se u trenutku sklapanja ovog ugovora nalazi na navedenim nekretninama, na neku drugu lokaciju u Varaždinu.

Tužitelj je kupio predmetne nekretnine na javnoj dražbi koja je održana 8. svibnja

2015. na Trgovačkom sudu u Varaždinu, nekretnine su mu dosuđene temeljem rješenja o
dosudi poslovni broj St-98/08-516 od 18. svibnja 2015. koje je postalo pravomoćno 30. svibnja 2015. (listovi 18-19 spisa). Tužitelj svoje ugovorne obveze iz čl. 2. i 3. Ugovora o poslovnoj suradnji nije ispunio, a tuženik je zbog neispunjenja aktivirao zadužnicu koju mu je tužitelj dao sukladno čl. 4. Ugovora kojim je propisano da u svrhu ispunjenja obveze na prodaju nekretnine tužitelj izdaje tuženiku jednu zadužnicu na iznos od 1.000.000,00 kn, a tuženi je ovlašten naplatiti ovu zadužnicu kako u slučaju da tužitelj ne ispuni svoju obvezu na prodaju iz čl. 2. Ugovora, tako i u slučaju da ne ispuni svoju obvezu iz čl. 3. Ugovora i ne izmjesti Autobusni kolodvor na novu lokaciju u ugovorenom roku.

Pažljivom analizom ugovornih odredbi, te analizirajući okolnosti koje su dovele do njegovog sklapanja, ovaj sud nije utvrdio da bi se radilo o ništetnom ugovoru.

U odnosu na tvrdnje tužitelja da je Ugovor protivan Ustavu, i to čl. 3. Ustava koji
govori o vladavini prava i čl. 49. Ustava kojim država svim poduzetnicima osigurava jednak
pravni položaj na tržištu, osim što tužitelj ove tvrdnje nije dodatno obrazložio niti potkrijepio,
ovaj sud niti iz sadržaja ugovora niti iz okolnosti koje su dovele do sklapanja ugovora (o
kojima su iskazivali svjedoci i stranke – analiza iskaza slijedi u nastavku), nije našao da bi
predmetni Ugovor bio protiv navedenim odredbama Ustava.

Iz istih razloga nije utvrđeno da bi Ugovor bio protivan odredbama ZOO-a odnosno općim načelima obveznog prava (čl. 2. ZOO-a koji govori da sudionici ugovornih odnosa ne smiju svoje odnose regulirati protivno Ustavu, prisilnim propisima i moralu, čl. 3. koji propisuje ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, ili čl. 4. koji propisuje da su se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja).

Radi utvrđivanja okolnosti oko sklapanja predmetnog Ugovora saslušani su
prvenstveno prokurist tužitelja, A.P., koji je u to vrijeme bio direktor tužitelja (što proizlazi iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za tužitelja) i direktor tuženika M.R., koji su ujedno i potpisnici spornog Ugovora.

Prokurist tužitelja A.P. u svom iskazu danom na ročištu 19. listopada 2018. iskazao je da je tužitelj još 2013. planirao kupnju AP V. koji je bio u stečaju, kako su bile zakazivane javne dražbe kupovali su pojedine nekretnine, te je tako došao i red na AK. V. Prije dražbe se ispostavilo da će biti još zainteresiranih kupaca, te su odlučili započeti pregovore sa potencijalnim kupcem, ovdje tuženikom, te su se vodili pregovori koji su rezultirali predmetnim Ugovorom o poslovnoj suradnji. Dogovorili su da tuženik neće sudjelovati na javnoj dražbi, te da se on zaštiti na način ako se na toj lokaciji neće graditi kolodvor da pravo prvokupa ima tuženik po cijeni po kojoj je u konačnici tužitelj kupio tu nekretninu na dražbi, te je tužitelj kao garanciju za to dao zadužnicu na milijun kuna. Nakon toga mu je F.H. koji je kod tužitelja zaposlen od 5.5.2015. na radnom mjestu direktora kadrovskog sektora, skrenuo pažnju da u tom Ugovoru o poslovnoj suradnji ima dosta nelogičnosti, a koja nelogičnost se prvenstveno sastojala u tome što je tužitelj bezuvjetno trebao prodati kolodvor tuženiku i tada je on stupio u kontakt s odvjetnikom tuženika i oni su pregovarali o promjenama toga ugovora, ali bezuspješno. Što se tiče izgradnje novog kolodvora, tužitelj je prilikom vođenja pregovora s tuženikom planirao da će taj kolodvor moći graditi na nekoj drugoj lokaciji, te je smatrao da je to uvjet pod kojim bi mogli prodati nekretninu u roku od 2 godine tuženiku, međutim, grad V. je imao predviđeno u urbanističkim uvjetima da se kolodvor mora graditi na toj lokaciji, te je u konačnici i izgrađen na istoj lokaciji. Poslovni interes tužitelja objasnio je navodeći da se sastojao u tome da tužitelj kupi kolodvor, te da je Ugovor s tuženikom sklopljen da tuženik ne bi sudjelovao na dražbi i dizao cijenu, a dogovor je bio da ako tužitelj ne gradi da proda pod istim uvjetima tuženiku.

 

Direktor tuženika M.R. u bitnome je iskazao da je tuženik svoj poslovni
interes za kupnju predmetnih nekretnina vidio u tome što je u to vrijeme došlo do izmjene
GUP-a, te je bilo predviđeno da će se dotadašnji autobusni kolodvor graditi na drugoj lokaciji.
Tuženik je došao na prvu javnu dražbu koja se provodila na Trgovačkom sudu u Varaždinu,
koja je proglašena neuspjelom, nakon čega ga je kontaktirao A.P. kako bi dogovorili postupanje na sljedećoj dražbi, te mu je predložio da tu nekretninu kupi tužitelj, jer je imao interes da se kroz još neko razdoblje obavlja autobusna djelatnost na toj lokaciji, a da će nakon dvije godine nekretninu prodati tuženiku. Pregovore oko zaključenja predmetnog Ugovora u ime tuženika je vodila odvjetnica I.M. Što se tiče interesa tuženika oko sklapanja toga ugovora, prvenstveno se sastojao u tome da kupi predmetnu nekretninu za dvije godine, čime je tuženik dobio razdoblje u kojemu bi nastavio pregovore oko konzervatorskih uvjeta i samog projektiranja za gradnju na toj lokaciji. Nakon sklapanja ugovora pojavilo se pitanje što u slučaju ako će se kolodvor morati graditi na toj istoj lokaciji, te je za te pregovore tuženik angažirao odvjetnika M.R. koji je pregovarao s
F.H. o tome. Tijekom tih pregovora bilo je predloženo da se zauzvrat što nekretnina neće biti prodana tuženiku plati milijun kuna, što je njemu bilo neprihvatljivo, jer je očekivana dobit tuženika bila puno veća od toga.

Analizom iskaza tadašnjeg direktor tužitelja i direktora tuženika, koji su bili potpisnici
predmetnog Ugovora, dolazi se do zaključka da su suglasno iskazivali u dijelu koji se odnosi na početak poslovne suradnje između parničnih stranaka, koja je započela iz razloga što su I tužitelj i tuženik pretendirali na kupnju predmetnih nekretnina koje su bile predmet prodaje putem javnih dražbi u stečajnom postupku nad stečajnim dužnikom A.P. d.d. u stečaju Varaždin, posl. broj St-98/09.

Tvrdnja tužitelja da temeljem predmetnog Ugovora ne proizlaze nikakve obveze za
tuženika, već samo prava, a da jedino tužitelj ima obveze, nije osnovana, jer iz iskaza stranaka
proizlazi da je interes tužitelja bio što prije kupiti predmetne nekretnine kako bi na njima
obavljati svoju poslovnu djelatnost prijevoza do izmicanja autobusnog kolodvora, a tuženik je
imao svoj legitiman interes kupiti predmetnu nekretninu za buduću gradnju jer se on bavi izgradnjom stambenih i poslovnih objekata. Prema tome je evidentno da su obje strane imale poslovni interes za sklapanjem predmetnog Ugovora, te bi time taj Ugovor doprinio ostvarenju očekivanih poslovnih aktivnosti i jedne i druge strane, a ne samo tuženika, kako to tijekom postupka želi prikazati tužitelj.

Prema tome proizlazi da su i jedna i druga strana tijekom pregovaranja oko spornog Ugovora o poslovnoj suradnji bile vođene svojim legitimnim poslovnim interesima, zastupane po ovlaštenim osobama, pregovarale su na ravnopravnim temeljima, te nema govora o tome da bi se radilo o povredi čl. 3. i čl. 49. Ustava, kao niti povredi općih načela obveznog prava iz čl. 2. , čl. 3., čl. 4. ili čl. 7. ZOO-a, a niti o povredi morala.

U odnosu na navode tužitelja iz tužbe da je tužitelj bio pozvan Ugovor potpisati
petnaestak minuta prije početka održavanja ročišta za javnu dražbu dana 8. svibnja 2015., te da je tuženik svoje nesudjelovanje na javnoj dražbi uvjetovao potpisivanjem od njegove strane jednostrano pripremljenog Ugovora, valja reći da iz iskaza samog prokurista tužitelja A.P., koji je u to vrijeme bio direktor tužitelja, proizlazi da su sklapanju Ugovora prethodili pregovori, te da je on s punim povjerenjem pristupio potpisivanju Ugovora kod javnog bilježnika, a izradu teksta ugovora svjesno je prepustio tuženiku. Prema tome nema govora o neravnopravnosti ugovornih strana.

 

Nadalje, A.P. je iskazao da je on s direktorom tuženika M.R. dogovorio da on pripremi tekst Ugovora o poslovnoj suradnji, a nakon što je već sve bilo dogovoreno tijekom pregovora koji su tome prethodili, zatim da je M.R. sastavio taj Ugovor, a on ga nakon toga nije dodatno pregledavao prije nego ga je potpisao kod javnog bilježnika, već je vjerovao da je u njemu sve napisano kako su oni dogovorili, a dogovorili su da tuženik neće sudjelovati na javnoj dražbi, te da se on zaštiti na način ako se na toj lokaciji neće graditi kolodvor da pravo prvokupa ima tuženik po cijeni po kojoj je u konačnici tužitelj kupio tu nekretninu na dražbi.

Pregovore koje su prethodili sklapanju Ugovora direktor tuženika M.R. u svom je iskazu opisao navodima da su trajali oko tri tjedna, da su pregovarali A.P. i F.H. s tuženikovom odvjetnicom I.M. i zajednički su sastavljali taj ugovor, tekst ugovora "brusio" se desetak dana, te ga je javnom bilježniku na potpis donio F.H., koji je također bio prisutan kod javnog bilježnika prilikom sklapanja ugovora. Ugovor je potpisan na dan prije dražbe i to iz razloga što je g. P. predložio da kad će već dolaziti na dražbu neka se prije toga nađu kod javnog bilježnika.

Ovaj dio iskaza direktora tuženika u potpunosti je suglasan s iskazom saslušane
svjedokinje I.M., odvjetnice iz V., koja je zastupala tuženika u pregovorima koji su prethodili sklapanju predmetnog ugovora i sastavljala sam tekst ugovora, saslušana je na ročištu na ročištu 29. siječnja 2019., te je iskazala da je prema pregovorima koji su vođeni između stranaka napravila nekoliko verzija Ugovora, koje je potom M.R. slao A.P., te da su i jedna i druga strana tijekom pregovora intervenirale u tekst Ugovora prije konačne verzije.

Prema tome ne može se zaključiti da se prilikom sklapanja predmetnog Ugovora
povrijeđena opća načela obveznog prava iz čl. 2. , čl. 3., čl. 4. ili čl. 7. ZOO-a, a niti pravila
morala.

Nadalje, na temelju provedenih dokaza, vodeći računa o svim okolnostima konkretnog
slučaja ovaj sud nije našao da bi predmetni Ugovor bio ništetan zbog nemogućnosti,
nedopuštenosti ili neodređenosti činidbe.

Prema čl. 270. ZOO-a ugovor je ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena,
neodređena ili neodrediva. Što se tiče nemogućnosti činidbe, ona može biti stvarno ili pravno
nemoguća. Dopuštenost činidbe propisana je člankom 322. ZOO-a. Neodređenost ineodredivost činidbe nisu dva ista pojma, ali dovode do iste posljedice- ništetnosti. Neodređena činidba postoji kad poslom nije predviđeno dovoljno pojedinosti za njenu individualizaciju, pa dužnik ne zna pouzdano što treba ispuniti vjerovniku. S druge strane kad imamo neodredivu činidbu radi se o situaciji u kojoj posao ne sadrži podatke s pomoću kojih bi se činidba mogla odrediti.

U konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da su činidbe iz predmetnog Ugovora jednim
dijelom nemoguće i nedopuštene, jer tužitelj treba izmjestiti autobusni kolodvor, dakle zgradu
pod zaštitom na drugu lokaciju. Međutim, iz sadržaja i smisla ugovora proizlazi da obveza
tužitelja prema Ugovoru niti nije bila izmjestiti postojeću zgradu autobusnog kolodvora kao
građevinskog objekta, što bi bilo fizički nemoguće, već se obveza tužitelja sastojala u poduzimanju radnji radi utvrđenja nove lokacije autobusnog kolodvora i njegovog preseljenja na novu lokaciju, u skladu s GUP-om i predmetnim Ugovorom.

Tvrdnje o neodređenosti ili neodredivosti činidbe od strane tužitelja ostale su
nepotkrijepljene i neobrazložene, a analizirajući odredbe Ugovora, ne dolazi se do zaključka
da bi ugovorne odredbe u kojima su sadržane ugovorne obveze tužitelja (čl. 2., čl. 3. i čl. 5.
Ugovora) bile neodređene ili neodredive. Štoviše, na tužitelju je bio izbor lokacije, odnosno
obveza tužitelja je bila odmah po stjecanju vlasništva predmetne nekretnine započeti postupak
radi utvrđivanja lokacije novog autobusnog kolodvora i ishođenja potrebnih dozvola za
izgradnju novog autobusnog kolodvora, uključujući i pregovore s gradom V. Tužitelj u ovome postupku nije dokazao da bi poduzeo bilo koju radnju u cilju ispunjenja
svojih ugovornih obveza.

 

 

 

Nadalje, iz iskaza saslušanih svjedoka u dijelu gdje opisuju tijek pregovora koji su se
vodili oko izmjene predmetnog Ugovora, proizlazi zaključak da su se nakon sklapanja
Ugovora promijenile okolnosti (te je tužitelj zaključio da nakon svih kalkulacija proizlazi da
je bolje da kolodvor ostane na ovoj lokaciji - kako iskazuje svjedok M.R). U tom smislu bi se ovdje eventualno moglo raditi o promijenjenim okolnostima koje su nastale nakon sklapanja Ugovora.

No promijenjene okolnosti nisu razlog za ništetnost, već razlog za izmjenu ili
eventualno raskid ugovora, u smislu čl. 369. ZOO-a, koji propisuje da ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine.

Da se radilo o tome da su se okolnosti nakon sklapanja Ugovora, barem što se tiče
tužitelja, možebitno promijenile, nedvojbeno proizlazi iz činjenice što su stranke tijekom

2016. i početkom 2017. pregovarale radi izmjene ugovora (o tome suglasno iskazuju i stranke
i svjedoci, te postoje nepotpisani aneksi Ugovora – listovi 46-55 i 67-71 spisa). No kao što je navedeno, eventualne promijenjene okolnosti nisu i ne mogu biti razlog za ništetnost ugovora, te u tom smislu nisu od utjecaja na odlučivanje o tužbenom zahtjevu u ovome predmetu.

Jednako tako niti razlozi zbog kojih pregovori između stranaka koji su vođeni nakon
sklapanja spornog Ugovora nisu uspjeli i zbog kojih do potpisivanja aneksa ugovora nije
došlo, (a koje tužitelj u tužbi opisuje navodima oko nesuglasica vezanih uz plaćanje
odvjetničkog troška odvjetniku M.R.), nisu od utjecaja na odlučivanje u ovome predmetu.

Nadalje, s obzirom na to da je tadašnji direktor tužitelja iskazao da ugovor nije čitao
prije potpisivanja, jer je vjerovao da je u njemu sve napisano kako su oni dogovorili, te s
obzirom na to da je punomoćnik tužitelja tijekom postupka iznio da se ovdje radi o prividnom ugovoru kojim se prikriva drugi nedopušteni ugovor, sud je konkretni slučaj analizirao i s aspekta eventualnih mana volje.

Mane volje su također jedan od razloga nevaljanosti ugovora, te su regulirane u čl.

279.-285. ZOO-a, a to su prijetnja i sila, zabluda, nesporazum, prijevara, a tu spada i prividan ugovor. Prema čl. 330. ZOO-a mane volje su razlog za pobojnost ugovora, a prema čl. 331. st. 1. ZOO-a ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena može zahtijevati da se ugovor poništi.

Iz iskaza prokurista tužitelja moglo bi se zaključiti da on smatra da je došlo do
nesporazuma ili njegove zablude, jer je on smatrao da je između stranaka dogovorena drukčija
obveza tužitelja nego što je to navedeno u tekstu Ugovora u čl. 2.

Nesporazum kao manu volje regulira čl. 282. ZOO-a, prema kojemu ugovor ne nastaje
kad strane vjeruju da su suglasne, a ustvari među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi
ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora. Zabluda kao mana volje mora biti bitna i takva
je ako se odnosi na objekt ugovora, bitna svojstva objekta ugovora, na osobu s kojom se
sklapa ugovor ako se sklapa s obzirom na tu osobu, a i na okolnosti koje se po običajima u
prometu ili po namjeri strana smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila
takav ugovor (čl. 280. ZOO-a). Prividan ugovor također spada u mane volje (čl. 285. ZOO-a), no ovdje je potrebno napomenuti da tvrdnje da se ovdje radi o prividnom ugovoru kojim se prikriva drugi nedopušteni ugovor tužitelj nije obrazložio, potkrijepio dokazima,

 

niti pak pojasnio koji to ugovor bi se prikrivao predmetnim spornim Ugovorom o poslovnoj suradnji, pa je u tome dijelu prigovor tužitelja ostao nedorečen i kao takav irelevantan za odlučivanje.

Analizom ugovornih odredbi sud je utvrdio da je čl. 2. Ugovora jasan i da je u istome na nedvojben navedena obveza tužitelja koja se sastojala od toga da „ukoliko tužitelj kupi na javnoj dražbi 08. svibnja 2015. nekretnine iz čl. 1. Ugovora, obvezuje se prodati ih tuženiku u roku od dvije godine, računajući od dana pravomoćnosti rješenja o dosudi, po cijeni za koju će tužitelj kupiti ove nekretnine na javnoj dražbi uvećano za porez na promet nekretnina (ili PDV)“.

Prema iskazu tadašnjeg direktora tužitelja A.P., on je shvatio da je iz pregovora koji su vođeni između stranaka prije zaključenja predmetnog ugovora proizašao dogovor, u bitnome, da će tužitelj kupiti premetne nekretnine na javnoj dražbi, a da tuženik kao potencijalni kupac neće sudjelovati na toj javnoj dražbi, a zauzvrat će tuženik dobiti pravo prvokupa predmetnih nekretnina pod uvjetom da tužitelj na toj lokaciji neće graditi autobusni
kolodvor.

Da je na strani tužitelja postojalo opisano shvaćanje obveze tužitelja proizlazi i iz
iskaza svjedok F.H., koji je u to vrijeme počeo raditi u A.P. d.o.o. kao izvršni direktor za kadrovska pitanja, te koji je iskazao da mu je A.P. objasnio da će s ovdje tuženikom biti sklopljen sporazum o poslovnoj suradnji u kojemu će biti dogovoreno da ukoliko P.G. odustane od gradnje, odnosno ako se dogodi da se kolodvor ne radi na tim nekretninama, da se obvezuje prodati nekretnine ovdje tuženiku i to pod istim uvjetima kako su kupljene od strane P.G.. Zauzvrat tuženik neće na dražbi licitirati tako da ne dođe do dizanja cijene. Svjedok je naknadno uočio da je u čl. 2. Ugovora, između ostalog ugovoreno da tužitelj mora prodati te nekretnine u roku od 2 godine, te je to predočio A.P. i pitao je li svjestan kakav ugovor je potpisao. On mu je na to objasnio da će to sve biti u redu, jer da je prava volja ugovornih strana bila da će P.G. prodati te nekretnine ukoliko odustane od gradnje kolodvora, odnosno ukoliko zbog nekih drugih razloga se taj kolodvor tu neće graditi.

Iako su dakle i tadašnji direktor tužitelja i svjedok F.H. suglasno iskazivali o nesuglasnosti volje između ugovornih strana, sud na temelju njihovih iskaza nije mogao zaključiti o postojanju mana volje u konkretnom slučaju budući da su se njihovim iskazima suprotstavili iskazi direktora tužitelja koji je iskazivao o suglasnoj volji stranaka o prodaji nekretnina tuženiku nakon 2 godine od pravomoćnosti rješenja o dosudi (a ne tek pod uvjetom da tužitelj neće graditi kolodvor na toj lokaciji), i svjedokinje I.M., odvjetnice, koja se izjasnila da tijekom pregovora ni na koji način nije postavilo pitanje oko formulacije odredbe čl. 2. Ugovora, niti je bilo dvojbe da je namjera stranaka bila kako to piše u čl. 2. Ugovora.

Osim toga, navodi iz iskaza prokurista tužitelja, tadašnjeg direktora tužitelja, da prije
potpisivanja Ugovora isti nije pročitao, te da nije znao za formulaciju iz čl. 2. Ugovora,
neuvjerljivi su i nelogični, jer se radi o osobi sa dugim poslovnim iskustvom, iskusnom
gospodarstveniku koji se poduzetništvom bavi već 48 godina (kako je sam iskazao prilikom saslušanja), koji sasvim sigurno sklapanju takvog ugovora velike vrijednosti kao što je predmetni Ugovor o poslovnoj suradnji, nije pristupio olako, kako bi se iz njegovog iskaza moglo zaključiti. On je iskazao, između ostalog, da je postupao s dobrom vjerom i vjerovao da je u ugovoru napisano sve kako je i dogovoreno, međutim, i postupanje s dobrom vjerom podrazumijeva barem osnovno provjeravanje teksta ugovora prije njegovog potpisivanja. U konkretnom slučaju, sadržaj čl. 2. ugovora u kojemu je

 

sadržana sporna obveza tužitelja, razumljiv je i jasan, te nije bilo potrebno niti mnogo truda niti vremena da se provjeri njegov sadržaj i utvrdi odgovara li prethodnom usmenom dogovoru.

Zbog iznijetog ovaj sud nije našao da bi se u konkretnom slučaju radilo o nesporazumu između ugovornih strana ili zabludi na strani tužitelja, pa ne postoji razlog za nevaljanost Ugovora po osnovi mana volje.

Osim toga, kod pobojnosti zbog mana volje je bitno voditi računa o rokovima za
pobijanje koji su propisani u čl. 335. ZOO-a. Prema čl. 335. st. 1. ZOO-a pravo zahtijevati
poništaj pobojnog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog
pobojnosti, a tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao da je tužba ponijeta u navedenom
roku, već iz izvedenih dokaza i stanja spisa proizlazi da je tužitelj zastupan po tadašnjem
direktoru A.P., vrlo brzo nakon sklapanja Ugovora utvrdio da Ugovor ne odgovara njegovoj pravoj volji, što bi značilo da je rok od jedne godine tada počeo teći. O tome je iskazivao svjedok F.H. kada je rekao da je prema uputama i objašnjenju A.P. o pravoj volji ugovornih stranaka koja nije pravilno napisana u čl. 2. Ugovora, stupio u pregovore s odvjetnikom M.R., koji je u tim pregovorima zastupao tuženika oko izrade Aneksa tog Ugovora, te da je rezultat tih pregovora bio Aneks od 15.3.2016. Isto je potvrdio i svjedok M.R. iskazavši da su se pregovori vodili od proljeća 2016.

Prema tome, u konkretnom slučaju je subjektivan rok od godine dana iz čl. 335. st. 1.
Ugovora za pobijanje zbog eventualnih mana volje u svakom slučaju protekao do podnošenja
tužbe (koja je podnijeta 19.6.2017., pa tužitelj niti nema pravo više pozivati se na pobojnost Ugovora.

U odnosu na odredbe o ugovornoj kazni i na zahtjev za smanjenje ugovorne kazne

Nedvojbeno je da je predmetnim Ugovorom u čl. 4. predviđena ugovorna kazna u vidu
naplate zadužnice na iznos od 1.000.000,00 kn za slučaj da tužitelj ne ispuni svoje obveze,

nedvojbeno je da tužitelj svoje ugovorne obveze nije ispunio, posljedično čemu je tuženik
zadužnicu naplatio.

Tužitelj u podnesku od 07.09.2018. tvrdi da je odredba o ugovornoj kazni iz čl. 4.
Ugovora protivna čl. 353. ZOO-a kojom je propisano da vjerovnik gubi pravo zahtijevati
ispunjenje ako je zatražio isplatu ugovorne kazne, a u konkretnom slučaju je ugovoreno da
tuženik nakon podnošenja zadužnice na naplatu i nadalje zadržava sva prava a tužitelj sve
obveze po Ugovoru.

Pitanje prava tuženika tražiti nakon naplate ugovorne kazne od tužitelja ispunjenje
ugovorne obveze nije relevantno za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, niti je to predmet ovoga
postupka, budući da tuženik nije postavio nikakav zahtjev prema tužitelju.

Nadalje tužitelj u navedenom podnesku ističe da sporazum o ugovornoj kazni gubi učinak po čl. 352. ZOO-a, jer je do neispunjenja došlo iz uzroka za koji tužitelj ne odgovara.

Međutim, tužitelj nije dostavio nikakve dokaze kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje da je donijeta odluka da autobusni kolodvor mora ostati na toj lokaciji, te da zbog toga nije mogao ispuniti svoje ugovorne obveze, a niti je dostavio dokaze o tome da je poduzeo bilo koju radnju u cilju ispunjenja obveze iz čl. 3. Ugovora o započinjanju postupka radi utvrđivanja lokacije novog autobusnog kolodvora. Tuženik je s druge strane dostavio dio iz Generalnog urbanističkog plana od 2015. (listovi 99-106 spisa), te novinske članke

 

(listovi 107-114 spisa) iz kojih proizlazi da je premještanje lokacije autobusnog kolodvora s postojeće lokacije na drugu lokaciju u gradu Varaždinu bila javno poznata činjenica, koja je bila predviđena i tada aktualnim GUP-om (u kojemu stoji između ostalog da je „…planiran novi autobusni kolodvor na lokaciji između Ul. Pavleka Miškine, Koprivničke ulice i željezničke pruge za Čakovec…“ Zato, tim više, ovaj sud nije mogao na temelju puke tvrdnje tužitelja o tome da je donijeta odluka da autobusni kolodvor mora ostati na toj lokaciji, zaključiti o njezinoj osnovanosti, te posebice nije mogao zaključiti da se radi o uzroku zbog kojeg je došlo do neispunjenja Ugovora za koji tužitelj ne odgovara (u smislu čl. 352. ZOO-a).

Nadalje, u podnesku od 7.9.2018. tužitelj ističe da u konkretnom slučaju postoji nerazmjerna vrijednost eventualne obveze i visine ugovorne kazne, kao i da je kupnja predmetne nekretnine u potpunosti bespredmetna za tuženika jer zbog konzervatorskih uvjeta tuženik na istoj ne može graditi stambene i poslovne građevine, te da na tu okolnost tužitelj nije mogao utjecati. Zbog toga tužitelj traži smanjenje ugovorne kazne na 195.874,37 kn (3% od vrijednosti predmetne nekretnine).

Ugovorna kazna je instrument jačanja ugovorne discipline zbog toga što, u slučaju
kada je ugovorena, vjerovnik ima pravo zahtijevati njezino ostvarenje čak i kada njezin iznos premašuje visinu štete koju je pretrpio pa i kad uopće nije pretrpio nikakvu štetu (članak 355. stavak 1. ZOO). Prema čl. 354. ZOO-a će sud na zahtjev dužnika smanjiti iznos ugovorne kazne ako nađe da je ona nerazmjerno visoka s obzirom na vrijednost i značenje objekta obveze. Iz navedene zakonske odredbe proizlaze dva temeljna kriterija koja sud uzima u obzir prilikom odlučivanja o smanjenju ugovorne kazne: a) vrijednost obveze i b) značenje predmeta obveze. U konkretnom slučaju sud je osim navedenih kriterija uzeo u obzir i sve okolnosti koje su dovele do sklapanja predmetnog Ugovora, odnosno do ugovaranja sporne ugovorne kazne.

 

Ugovorna kazna iz čl. 4. Ugovora određena je na iznos od 1.000.000,00 kn. Imajući u
vidu da je cijena predmetnih nekretnina koju je tuženik trebao platiti tužitelju po čl. 2.
ugovora definirana formulacijom „jednaka cijeni za koju će P.G. kupiti ove nekretnine na javnoj dražbi povećanu za iznose poreza na promet nekretnina ili PDV-a“, te da je tužitelj prema rješenju o dosudi od 18. svibnja 2015. predmetne nekretnine kupio za 6.529.145,53 bez pripadajućih poreza, dolazi se do zaključka da je ugovorna kazna odmjerena
u visini od cca 12 % od vrijednosti ugovorne obveze. Imajući u vidu značenje predmeta obveze za stranke, naročito očekivanja tuženika u smislu planiranog poslovnog pothvata izgradnje poslovnih i stambenih građevina na predmetnim nekretninama i očekivanja dobiti, te vodeći računa o općim načelima obveznog prava iz čl. 8. i čl. 9. ZOO-a o dužnosti ispunjenja obveze i načela primjene pozornosti urednog i savjesnog gospodarstvenika, ovaj sud zaključuje da je navedena ugovorna kazna razmjerno odmjerena.

Tvrdnja tužitelja da je kupnja predmetne nekretnine u potpunosti bespredmetna za tuženika jer zbog konzervatorskih uvjeta tuženik na istoj ne može graditi stambene i poslovne građevine ostala je na razini paušalnih i ničime potkrijepljenih navoda, te iz provedenih dokaza ne proizlazi takav zaključak. Ukoliko se postojanje konzervatorskih uvjeta odnosi na građevinski objekt autobusnog kolodvora, to ne znači automatski da bi izgradnja poslovnih objekata na lokaciji na kojoj se nalazi autobusni kolodvor bila onemogućena u cijelosti, te se nikako ne može govoriti o tome da tuženik nije imao očekivanu dobit prema predmetnom Ugovoru, slijedom čega značenje predmeta obveze za tuženika znatno premašuje samu cijenu predmetnih nekretnina, odnosno vrijednost ugovorne obveze, a posljedično čemu se ne može zaključiti da je ugovorna kazna nerazmjerno visoka.

 

Temeljem svega navedenoga, ovaj sud nije utvrdio da bi se radilo o bilo kojem od previđenih razloga ništetnosti (niti pobojnosti) predmetnog Ugovora, te time nema ni uvjeta za povrat iznosa od 1.000.000,00 kn kojeg je tuženik stekao naplativši zadužnicu temeljem čl. 4. Ugovora jer nesporno tužitelj svoje obveze iz ugovora nije ispunio. Isto tako utvrđeno je da je neosnovan tužiteljev zahtjev za smanjenje ugovorne kazne, slijedom čega je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao pod točkom I izreke ove presude.

U odnosu na rješenje o odbijanju privremene mjere

Prijedlogom kojim tužitelj traži određivanje privremene mjere tužitelj zapravo traži
povrat stečenog od strane tuženika temeljem predmetnog Ugovor o poslovnoj suradnji putem
naplate zadužnice koju je tužitelj dao tuženiku kao sredstvo osiguranja ispunjenja preuzetih
obveza. Ovakav pravni put pravne zaštite u kojem tužitelj putem mjere osiguranja traži ispunjenje svoje tražbine, a ne njezino osiguranje nije pravilan i protivan je odredbama čl. 344. i 345. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, u daljnjem tekstu: OZ-a).

Naime, privremene mjere su sredstva vremenski ograničenog osiguranja budućeg
ostvarenja tražbine vjerovnika kao predlagatelja osiguranja. U postupku osiguranja ne smije
se prejudicirati odluka o glavnoj stvari, te privremena mjera ne bi smjela iscrpiti sadržaj
tražbine predlagatelja osiguranja, jer cilj privremene mjere nije u ostvarenju tražbine, već
samo osiguranje njezina budućeg ostvarenja. Imajući u vidu cilj i svrhu privremene mjere koja se očituje u osiguranju, a ne ostvarenju tražbine, predložena privremena mjera nije osnovana.

 

Osim iz razloga što je predložena privremena mjera sadržajno protivna institutu
osiguranja tražbina, ovaj sud je ocijenio da je ista neosnovana i zato što nisu ispunjene
pretpostavke iz čl. 344. OZ-a.

Prema čl. 344. OZ-a se privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine može odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati. Iz ove odredbe proizlazi da se obje pretpostavke moraju ispuniti da bi sud odredio privremenu mjeru.

U konkretnom slučaju tužitelj nije učinio vjerojatnom niti postojanje svoje tražbine,
niti je iznio bilo kakve okolnosti iz kojih bi proizlazio zaključak da tuženik poduzima bilo
kakve radnje koje bi se sastojale u sprječavanju ili otežanju naplate njegove eventualne
tražbine.

Stoga je prijedlog za određivanje privremene mjere obijen kao u izreci rješenja.

Odluka o troškovima parničnog postupka iz točke II izreke presude, temelji se na
odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, te je tužitelj dužan nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka. Odluku o troškovima sud je bazirao na zahtjevu tuženika za naknadu troška (troškovnik punomoćnika tuženika -list 133 spisa,), odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/09 i 142/12, 103/2014, 118/2014 i 107/15 dalje u tekstu: Tarife), Tuženiku je priznat parnični trošak u iznosu od ukupno 60.000,00 kn koji se odnosi na sastav odgovora na tužbu u iznosu od 10.000,00 kn (Tbr. 8/1 Tarife), te zastupanje tuženika na ročištima 28.6.2018., 12.9.2018., 19.10.2018., 23.11.2018., te 29.1.2019. u iznosu od po 10.000,00 kn za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife).

 

 

Tuženiku nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 10.9.2018. u iznosu od

10.000,00 kn, primjenom čl. 155. st. 1. ZPP-a, budući da taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice jer je podnesak predan na ročištu 12.9.2018. pa je pun. tuženika imao priliku sve navode iz podneska iznijeti na ročištu.

U Varaždinu 12. ožujka 2019.

Sudac:

Marija Levanić-Škerbić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu na Visoki trgovački sud Republike Hrvatske,
a putem ovog suda, u roku od 8 dana od dana kada je održano ročište na kojemu je presuda
objavljena, u tri primjerka.

DNA :

1. za tužitelja- pun. M.G., odvjetnik u Z.

2. za tuženika- pun. M.H., odvjetnik u V.