Pr – 370/17

REPUBLIKA HRVATSKA                                                                                                                      Pr-370/17

                         OPĆINSKI SUD U SPLIT

                                  Dračevac (ex vojarna Sv. Križ)

21 000 Split               

 

U    I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Splitu, po sutkinji mr. sc. Ivani Erceg Ćurić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. K., iz D., …. , OIB: ….. zastupanog po punomoćnicima I. Š. i B. V., odvjetnicima u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB:…., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 31. siječnja 2019., u prisutnosti punomoćnika tužitelja B. V., odvjetnika u Z. i zakonske zastupnice L. M., zamjenice Općinskog državnog odvjetnika u Splitu, objavljene dana 8. veljače 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

 

„ 1. Dužna je tužena u roku od 8 dana isplatiti tužitelju s osnove razlike naknade za godišnji odmor ukupan iznos od 385,34 kn sa zakonskom zateznom kamatom, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom iznosu, na iznos od:

- 216,60 kn za siječanj 2012.,

- 85,12 kn za veljaču 2012.,

- 83,62 kn za veljaču 2013. počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, s tim da se kao prvi dan dospijeća uzima 15. dan u mjesecu za protekli mjesec, po stopi koja se od dospijeća do 31.7.2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

2. Nalaže se tuženoj naknaditi  tužitelju u roku od 8 dana parnični trošak u iznosu od 2.812,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja 8.2.2019. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.",

 

dok se odbija zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanim u dosuđenom iznosu od 385,34 kn i u dijelu više zatražene zatezne kamate.

 

                                                                      Obrazloženje

 

Tužitelj je 12.5.2017. podnio tužbu pred ovim sudom u kojoj navodi, da je djelatna vojna osoba pri Ministarstvu obrane RH koji je, kao takav, Odlukom o rasporedu Kl.: 805-03/16-01/3, Urbroj: 3522-0502-16-62 od 5.2.2016., raspoređen u ustrojstvenu jedinicu Hrvatska ratna mornarica, Bojna OSMiO, 3. satnija OSMiO Ploče, 2. postaja obalnog motrenja – Mljet, 1. desetina obalnog motrenja na ustrojbeno mjesto zapovjednik desetine. Protivno Pravilniku o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, poslodavac tj. tužena da je tužitelju pogrešno obračunavala naknadu za godišnji odmor i to tako, da je istu obračunavala uzimajući u obzir samo njegovu osnovnu plaću. Međutim, sukladno Zakona o službi u oružanim snagama i to čl. 169., plaću djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, da čini osnovna plaća i dodaci na plaću. Obzirom da je tužitelju poslodavac odnosno tuženik pogrešno odnosno nepravilno obračunavao i isplaćivao naknadu za godišnji odmor, i to kako u pogledu same naknade tako i u pogledu pripadajućih dana, to tužitelj potražuje isplatu razlike naknade za godišnji odmor za razdoblje od srpnja 2011. godine pa do 10. lipnja 2016. godine.

 

Tužena je 16.2.2018. podnijela podnesak kojim daje odgovor na tužbu navodeći, da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, predlaže odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju plaćanje parničnog troška tuženiku. Odredbom čl. 4. Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" br. 140/02. i 68/11.) da je propisano da se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora djelatnoj vojnoj osobi isplaćuje naknada plaće u istom iznosu kao da radi. Dopunom iste odredbe, koja je stupila na snagu 25. lipnja 2011. propisano je da djelatnoj vojnoj osobi čija je narav službe (posla) takva da mora raditi prekovremeno, noću, nedjeljom, blagdanom, zakonom predviđenim neradnim danom, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće koja joj je isplaćena u prethodna tri mjeseca. Podnositelju zahtjeva je isplaćen pripadajući iznos na ime naknade za godišnji odmor sukladno odredbama Pravilnika. Nadalje, nakon 26. lipnja 2013. stupio je na snagu novi Zakon o službi o Oružanim snagama (Narodne novine, broj: 73/13) koji je odredbom čl. 142. propisao kako djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i plaćenog dopusta pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu. Temeljem citiranog Zakona donesen je Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba (Narodne novine, broj: 54/14) kojim je propisano da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu i da se redovnim radnim vremenom smatra radno vrijeme određeno u skladu s odlukom kojom se određuje raspored radnog vremena. Dakle, imajući u vidu navedene odredbe citiranog Zakona i Pravilnika proizlazi da podnositelju zahtjeva za razdoblje od 2013. pa nadalje ne pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca.

 

Tužitelj je podneskom podnesenim 13.12.2018. uredio tužbeni zahtjev i to u skladu s podacima koje je tužena dostavila u spis i u skladu s obračunom tužene, na način da je zatražena isplata razlike naknade za godišnji odmor za razdoblje od siječnja 2012. do ožujka 2013. ukupan iznos od 385,34 kn.

 

Tijekom postupka izvedeni su dokazi čitanjem Odluke o rasporedu Ministarstva obrane, Glavnog stožera OS RH Klasa: 805-03/16-01/3, Urbroj: 3522-0502-16-62 od 5.2.2016., prijedloga tužitelja za mirnim rješenjem spora, kartice djelatnika, tablice od 22.10.2018., dnevnih i mjesečnih evidencija radnog vremena, Odluke Hrvatske ratne mornarice, Bojna Osmio Klasa: 113-03/15-01/1, Urbroj: 6046-01-15-147 od 30.6.2015., Klasa: 113-03/14-01/1, Urbroj: 6046-01-14-154 od 18.7.2014., rješenja Ministarstva obrane, Bojna Osmio Klasa: 113-03/13-01/1, Urbroj: 6046-01-13-284 od 2.5.2013., Klasa: 113-03/12-01/1, Urbroj: 6046-01-12-262 od 27.4.2012. te tablice korištenja godišnjeg odmora.

 

Punomoćnici stranaka popisali su trošak postupka.

 

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike manje isplaćene naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u razdoblju od siječnja 2012. do ožujka 2013. godine, u ukupnom iznosu od 385,34 kn.

 

              Među strankama nije sporno da je tužitelj djelatna vojna osoba u radnom odnosu kod tužene te da mu pripada pravo na naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora. Među strankama je sporno je li tužena zbog načina obračuna, tužitelju isplatila manji iznos naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora od onog iznosa na koji ima pravo.

 

              Članak 60. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09., 61/11. i 73/13, dalje ZR/13) propisuje da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

              Članak 169. st. 1. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 33/02., 58/02., 175703., 136/04., 76/07. 88/09 i 124/09., dalje ZSOS) propisuje da se plaća djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoji se od osnovne plaće i dodataka na plaću, a čl. 99. st. 4. ZSOS propisuje, da ministar obrane posebnim propisom uređuje uvjete i načine korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika.

              Uvjeti i način korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika uređeni su Pravilnikom o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" br. 140/02.), a člankom 4. kojeg je propisano da se za vrijeme godišnjeg odmora djelatnoj vojnoj osobi isplaćuje naknada plaće u istom iznosu kao da radi.

              Pravilnik o izmjeni i dopuni Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" br. 16/11.) koji je stupio na snagu 25.6.2011., dopunjuje citirani čl. 4. propisujući da djelatnoj vojnoj osobi čija je narav službe (posla) takva da mora raditi prekovremeno, noću, nedjeljom, blagdanom, zakonom predviđenim neradnim danom, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće koja joj je isplaćena u prethodna tri mjeseca.

              Kako je među strankama nesporno da je narav službe tužitelja takva da radi prekovremeno, noću, nedjeljom, blagdanom, zakonom predviđenim neradnim danom proizlazi, da je tužena prilikom obračuna naknade za godišnji odmor, trebala uzeti u obzir prosječne mjesečne plaće koje su isplaćene tužitelju u prethodna tri mjeseca. Pod prosječnom mjesečnom plaćom misli se na prosjek osnovne plaće i dodataka na plaću jer tako proizlazi iz odredbe čl. 169. st. 1. ZSOS-a. Stoga proizlazi, da je tužena pogrešno obračunala naknadu za godišnji odmor jer je pri tom uzeta u obzir samo osnovna plaća tužitelja.

 

              Ovdje tužena napominje, da je 26.6.2013. na snagu stupio novi Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 73/13., dalje ZSOS/13) kojim je odredbom čl. 142. propisano, da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme korištenja godišnjeg odmora plaćenog dopusta, pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu.

 

              Tužena zaboravlja, da je služba u Oružanim snagama RH organizirana na način da se poslovi obavljaju 24 sata na dan ( čl. 153. st. 1. ZSOS/13.). Puno radno vrijeme određuje se u pravilu u trajanju od 40 sati tjedno, raspoređeno u 5 dana (čl. 154. st. 1. ZSOS/13). Međutim, zbog specifićnosti vojne službe, radno vrijeme ne mora biti ravnomjerno raspoređeno po tjednima te se može preraspodijeliti unutar razdoblja koje ne može biti dulje od četiri mjeseca, tako da u jednom razdoblju traje dulje, a u drugom razdoblju kraće od propisanoga punog radnog vremena (čl. 154. st. 2. ZSOS/13).

 

              Tako, specifično raspoređen rad, sasvim sigurno uključuje i rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću, u smjenama, turnusima i prekovremeno jer tužena organizira službu na način, da se poslovi obavljaju svaki dan u kalendarskoj godini, 24 sata na dan, sve prema rasporedu radnog vremena određenog odlukom ministra obrane (čl. 153. St. 3. ZSOS/13) pa tako radno vrijeme, predstavlja redovno radno vrijeme. U prilog takvom zaključku ide odredba čl. 4. st. 3. Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" br. 54/14.) koja propisuje, da se redovnim radnim vremenom smatra radno vrijeme određeno u skladu s odlukom kojom se određuje raspored radnog vremena.

 

Tužitelj kao djelatna vojna osoba, u redovnom radndom vremenu u trajanju od 40 sati tjedno nužno radi subotom, nedjeljom, blagdanom, prekovremeno, noću, u turnusu, a za što ga pripadaju dodaci na plaću u skladu s važećim Kolektivnim ugovorom. Stoga bi plaća za redovno radono vrijeme bila ona plaća koja je tužitelju bila isplaćena prije korištenja godišnjeg odmora sa svim primicima tj. dodacima. Kada to ne bih bilo tako, onada bi tužitelj bio “kažnjen” za vrijeme trajanja godišenjeg odmora jer bi primao samo osnovnu plaću bez dodataka. Navedeno je u suprotnosti sa Zakonom o radu kao općem propisom jer je pravo na godišnji odmor pravo iz rada, a služi da se radnik odmori nakon rada u poslovnoj godini i da bi nakon istog, poslodavcu bio što efikasniji  i produktivniji. Međutim, po logici i obračunu tužene, tužitelj kao djelanik ne bi imao pravo na naknadu plaće u visini svoje prosječne plaće prije godišnjeg odmora. Navedeno nije u skladu s naprijed citiranim propisima ten a takav način regres za godišnji odmor gubi značenje koje je ugovoreno u KU-ima.

 

Dakle, tužena je i nakon stupanja na snagu ZSOS/13, dužna obračunati naknadu za godišnji odmor na način da u obzir uzme osnovnu plaću i dodatke na plaću tužitelja jer se plaća djelatnih vojnih osoba, sastoji se od osnovne plaće i dodataka na plaću (čl. 136. st. 1. ZSOS/13).

 

Kako je u postupku utvrđeno da je tužena u razdoblju od siječnja 2012. do ožujka 2013. neosnovano uskratila tužitelju isplatu pripadajuće naknade plaće za godišnji odmor, a tužbeni zahtjev tužitelja je u tom dijelu preciziran u skladu s podacima i obračunom tužene, valjalo je tužbeni zahtjev prihvatiti kao osnovan u ukupnom iznosu od 385,34 kn i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Tužitelju je na dosuđeni iznos valjalo priznati zateznu kamatu primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br.: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak. Naime, u skladu s čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine" 177/04., 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., Odluka USRH - 120/13.,125/13., 148/13., Odluka USRH - 83/14., 143/14., 136/15., dalje: Zakon) predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. istog Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate.

 

Odredbom čl. 45. st. 4. i 5. Zakona i čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 95/05, 96/06. ,68/07., 146/08., 2/09., 9/09., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12. i 79/13., dalje: Pravilnik) propisano je da se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. tog Zakona i čl. 11., 12. i 15. tog Pravilnika, umanjenog za obračunane i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenog za iznos uplaćenih premija osiguranja iz čl. 12. st. 9. i čl. 16. st. 2. tog Zakona te umanjenog za osobni dobitak iz čl. 36. st. 1. i 2. istog Zakona. Obračunani predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku. Obzirom na navedeno, porez na dohodak i prirez na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaće i doprinose), dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju te je u tom dijelu zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata neosnovan.

 

Slijedom iznesenog, valjalo je tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan u dijelu koji su odnosi na isplatu zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak koji čine sastavni dio bruto plaće.

 

Nadalje, zatezna kamata teče na svaki pojedinačni dio iznosa od 15-og u mjesecu, a ne od 10-og u mjesecu kako je to tužitelj zatražio. Naime, čl. 84. st. 3. ZR/09 propisuje, da ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, da se plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuje najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu. Nadalje, tužitelju od 1.8.2015. pa do isplate, ne pripada zatezna kamata u visini eskontne stope HNB-a uvećane za 5% poena, kako je to zatraženo, već po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.

 

Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev je po osnovu više zatražene zatezne kamate, valjalo odbiti kao neosnovan.

Što se tiče parničnog troška, iz stanja u spisu proizlazi da je tužitelj podnoseći predmetnu tužbu kao vrijednost predmeta spora naznačio 15.000,00 kn, međutim tužitelj u tužbi nije postavio određeni tužbeni zahtjev jer mu u to vrijeme nije bio poznat točan iznos razlike naknade plaće za godišnji odmor te je u vezi toga predložio prvostupanjskom sudu da naloži tuženici dostaviti odgovarajuću dokumentaciju kao i to, da tuženica izvrši obračun pripadajuće naknade razlike plaće za godišnji odmor odnosno ukoliko tuženica tako ne bi postupila da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje.

              Prema stanju u spisu, tužena je dostavila odgovarajuću dokumentaciju te izvršila obračun pripadajuće naknade razlike plaće za godišnji odmor u utuženim mjesecima u iznosu od 385,34 kn pa je tužitelj po prvi puta podneskom predanom na ročištu 13.12.2018. postavio određeni tužbeni zahtjev u ukupnom iznosu od 385,34 kn.

 

              U takvim okolnostima, za obračun parničnog troška mjerodavan je iznos od 385,34 kn u kojem je tužitelj kao što je navedeno po prvi puta određeno postavio tužbeni zahtjev.

 

              U skladu s navedenim, te primjenom odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje Tarifa) i odredbe čl. 154. st. 3. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 89/14.), tužitelju treba priznati za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora iznos od 250,00 kn, za sastav tužbe iznos od 250,00 kn, za sastav podnesaka od 1.3.2018. i 13.12.2018., za svaki iznos od 250,00 kn, te za zastupanje na 5 ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, za svako iznos od 250,00 kn, što daje ukupan iznos od 2.250,00 kn kojem treba pridodati PDV pa daje iznos od 2.812.50 kn.

 

Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

 

Split, 8. veljače 2019.

      s u t k i nj a

 

                                                                                                                  mr.sc. Ivana Erceg Ćurić, v.r.

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka čl. 354. st. 2 t.1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.