- 1 -              Revr 727/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 727/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. V. iz B., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz Z., protiv tuženika D. d.o.o. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica A. Š., odvjetnica iz Z., radi isplate iznosa od 28.798,57 kn, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž R-122/2017-2 od 28. travnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3904/14-38 od 30. siječnja 2017., u sjednici održanoj 30. siječnja 2019.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

1. Odbija se kao neosnovana revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž R-122/2017-2 od 28. travnja 2017., u dijelu kojim je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3904/14-38 od 30. siječnja 2017., u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor u iznosu od 1.135,90 kn s zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, tekućom od 1. listopada 2012. godine do isplate, sve u roku od 8 dana.

 

2. Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuju presuda Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž R-122/2017 od 28. travnja 2017., u dijelu kojim je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3904/14-38 od 30. siječnja 2017., u dijelu kojom je tuženik obvezan isplatiti tužitelju regres za godišnji odmor, božićnicu i uskrsnicu te u odluci o parničnom trošku, i sudi:

 

a) Odbija se zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 2.900,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, i to na:

 

- na iznos od 1.500,00 kn od 12. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn od 13. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 400,00 kn od 31. ožujka 2012. do isplate

 

b) Tuženiku se nalaže naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 10.967,50 kn zajedno s zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta uvećana za pet postotnih poena koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž R-122/2017 od 28. travnja 2017., odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3904/14-38 od 30. siječnja 2017., kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju ukupan iznos od 28.798,57 kn s pripadajućim i u izreci prvostupanjske presude određenim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne dijelove toga iznosa i s naknadom parničnog troška od 12.187,50 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, zbog pitanja koja smatra materijalnopravnim pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev i tužitelja obvezati na naknadu prouzročenih mu parničnih troškova.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženika.

 

Revizija tuženika je djelomično osnovana.

 

Prema odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U izvanrednoj reviziji stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Iz sadržaja navedene odredbe ZPP proizlazi da je za dopuštenost ove izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje svih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih stranka smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 28.798,57 kn, i to: s osnova mjesnog prijevoza iznos od 2.943,07 kn, međumjesnog prijevoza iznos od 21.819,60 kn, s osnova regresa iznos od 1.500,00 kn, s osnova božićnice iznos od 1.000,00 kn, s osnova uskrsnice iznos od 400,00 kn, te s osnova neiskorištenog godišnjeg odmora iznos od 1.135,90 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da mu utuženi iznos pripada kao radniku tuženika (agencije za privremeno zapošljavanje), nakon što je u razdoblju od 1. prosinca 2011. do 28. prosinca 2011., te od 9. siječnja 2012. do 1. listopada 2012., radio u Z. d.o.o., P. Č., kao ustupljeni komunalni radnik, jer su ta (ovdje prijeporna) materijalna prava prema Temeljnom kolektivnom ugovoru za radnike trgovačkog društva Z. d.o.o. ostvarivali drugi radnici toga društva. Zahtjev temelji na odredbama Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 i 82/12, dalje: ZR), i to:

 

- na odredbi čl. 24. st. 1., kojom je propisano: „Agencija za privremeno zapošljavanje (u daljnjem tekstu: agencija) je poslodavac koji na temelju sporazuma o ustupanju radnika ustupa radnika (u daljnjem tekstu: ustupljeni radnik) drugom poslodavcu (u daljnjem tekstu: korisnik) za obavljanje privremenih poslova.“,

 

- na odredbi čl. 26. st. 5., kojom je propisano: „Ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.“,

 

- na odredbi čl. 26. st. 6., kojom je propisano: „Ako se plaća, odnosno drugi uvjeti rada ne mogu utvrditi sukladno stavku 5. ovoga članka, isti se utvrđuju sporazumom o ustupanju radnika.“

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je da, prema Temeljnom Kolektivnom ugovoru za radnike u trgovačkim društvima, društvima u vlasništvu G. Z., dopunjenim Dodatkom II. i Dodacima I. do V., svi radnici zaposleni u Z. d.o.o. Č. imaju pravo na:

 

- naknadu troškova prijevoza na posao i s posla javnim mjesnim i međumjesnim prijevozom, kupnjom mjesečne ili godišnje karte javnog prijevoza ili u gotovini u visini izdataka prema cijeni korištenja mjesečne karte;

 

- regres za godišnji odmor u iznosu od 1.500,00 kn;

 

- prigodnu isplatu za Božić i

 

- prigodnu isplatu za Uskrs.

 

Nadalje, u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da:

 

- su radnici zaposleni kod Z. d.o.o. Č. su to pravo ostvarivali i u razdoblju za koje tužitelj potražuje utužene iznose;

 

- to pravo nije pruženo i tužitelju iako je u spornom razdoblju radio kao ustupljeni radnik tuženika kod korisnika Z. d.o.o. Č.

 

Drugostupanjski sud je (potvrđivanjem prvostupanjske presude), u bitnom, potvrdio i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o pravima ustupljenih radnika i pritom naveo:

 

„(…) pravilno je prvostupanjski sud u obrazloženju prvostupanjske odluke naveo Direktivu Europske unije 2008/104/EK o agencijama za privremeno zapošljavanje čl. 5, st. 1., kao i čl. 3. st. 1. t. F, te čl. 9., kojom je određeno da ona nema utjecaja na pravo država članica na primjenu ili uvođenje zakonodavstva koje je povoljnije za radnika. Čl. 26. st. 5. ZR-a razvidno je da je zakonodavac prilikom usklađivanja zakonodavstva RH sa europskom pravnom stečevinom prije stupanja RH u članstvo Europske unije, na temelju članka 9. Direktive u vezi s čl. 11. Direktive, prilikom donošenja ZR/09 implementirao Direktivu na način da je predmetnu materiju normirao povoljnije za radnike koji su zaposleni putem agencija za privremeno zapošljavanje, te na navedeni način izjednačio prava zaposlenika radnika kod korisnika i ustupljenog radnika (koji radi na istim poslovima) i to ne samo pitanje osnovnih uvjeta, već svih uvjeta rada, a to znači da ustupljeni radnik ostvaruje prava i na prigodne nagrade (naknade za godišnji odmor, božićnice, uskrnice i dr.), a koje na temelju kolektivnog ugovora ostvaruje i radnik zaposlen kod korisnika.

 

(…) Prema tome, i smisao odredbe čl. 257. st. 1. ZR-a kojim je propisano da kolektivni ugovori obvezuju sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koju su u vrijeme sklapanja kolektivnih ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor, a st. 2. istog čl. je propisano da kolektivni ugovor obvezuje i sve osobe koje su pristupile istom te sve osobe koje su naknadno postale članovi udruge koja je pristupila kolektivnom ugovoru. Međutim, prema specijalnoj odredbi čl. 26. st. 5. ZR-a u odnosu na generalnu odredbu čl. 257. ZR-a ustanovljeno je pravo na dodatak na plaću, odnosno ostale primitke i za radnike zaposlene kod korisnika putem agencija za privremeno zapošljavanje.

 

(…) Prvostupanjski sud je jasno naveo da je smisao navedene odredbe - izjednačavanje novčanih primanja ustupljenog radnika i radnika koji je u radnom odnosu kod korisnika. Dakle, navedenom odredbom propisano je jednakost ugovorene plaće i drugih uvjeta rada koji se temelje na načelu jednakog postupanja.“

 

Citirano shvaćanje nižestupanjskih sudova tuženik osporava postavljanjem pitanja koja glase:

 

„Predstavljaju li „druga materijalna prava radnika“ (odnosno druga primanja) i to:

- regres za korištenje godišnjeg odmora,

- božićnica,

- naknada za neiskorišteni godišnji odmor,

 

„druge uvjete rada“ ili „plaću“ u smislu članka 26. stavka 5. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09., 61/11., 82/12., 73/13.)?

 

te

 

Jesu li agencije za privremeno zapošljavanje dužne radnicima koje ustupaju korisniku isplaćivati novčane iznose s osnova:

 

- regresa za korištenje godišnjeg odmora,

- božićnica i uskrsnica,

- naknada za korištenje godišnjeg odmora,

 

a temeljem propisanog u članku 26. stavku 5. ZR/09?“

 

U opravdanju važnosti postavljenih pitanja tuženik navodi kako je riječ o pravnim pitanjima koja su „ (…) važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i to zbog velike brojnosti parničnih postupaka u kojima se javlja isto materijalnopravno pitanje“ te se poziva na različitu sudsku praksu u pogledu pitanja koja je postavio i to: odluke Županijskog suda u Zagrebu donesene u pravno i činjenično istovjetnim predmetima poslovni broj: Gžr- 1603/12, Gžr-1547/13, Gžr-934/13, Gžr-652/16, Gžr-1970/15 i Županijskog suda u Osijeku u predmetu poslovni broj Gž-2970/2013 i Gžr-95/2016 (u kojima je izneseno stajalište po kojem su zahtjevi tužitelja pravo osnovani na odredbi čl. 26. st. 5. ZOR/09) te odluke Županijskog suda u Varaždinu - Stalne službe u Koprivnici u predmetu poslovni broj Gž-1801/14 (u kojoj je izneseno dijametralno suprotno stajalište).

 

Po ocjeni ovoga suda revizija tuženika sadrži sve potrebne zakonom propisane elemente, a postavljena pitanja važna su za odluku o predmetu spora te osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog različite sudske prakse.

 

Također, potrebno je istaknuti kako je ovaj sud, u međuvremenu (nakon podnošenja predmetne revizije) o postavljenim pitanjima izrazio shvaćanje u presudi poslovnog broja Revr 49/2018-2 od 23. listopada 2018., ali da je pobijana odluka djelomično protivna tome shvaćanju.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo je sporno može li se pravo na naknadu troškova prijevoza, te naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, regres, božićnicu i uskrsnicu podvesti pod pojam prava na „druge uvjete rada“ iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09.

 

Drugostupanjski sud je u pobijanoj presudi izrazio shvaćanje prema kojem radnici koji su zaposleni kod korisnika i ustupljeni radnici koji rade na istim poslovima kod korisnika moraju biti u potpunosti izjednačeni u odnosu na plaću, ali i u odnosu na sve ostale uvjete rada koje radnici zaposleni kod korisnika ostvaruju na osnovi kolektivnih ugovora, u koje uključuje i sva prava na materijalna davanja koja su predmet ove parnice.

 

Predmetni spor valja raspraviti (uz primjenu navedene odredbe čl. 26. st. 5. ZR):

 

A) u smislu Direktive 2008/104/EC Europskog parlamenta i Vijeća (od 19. studenoga 2008.) o radu preko agencija za privremeno zapošljavanje (dalje: Direktive), koja je na snagu stupila 5. prosinca 2008., donesene kako bi se na području Europske unije (u javnim i privatnim poduzećima „koja su poduzeća za privremeno zapošljavanje ili poduzeća korisnici koji obavljaju gospodarske djelatnosti, bez obzira na to posluju li s ciljem ostvarenja dobiti ili ne“) uredili posebni oblici zapošljavanja - i radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje osiguralo pravo na jednako postupanje na načelu zabrane diskriminacije u odnosu na radnike koji rade po ugovorima o radu na neodređeno vrijeme u punom radnom vremenu, odnosno kako bi im se (kao radnicima koji su ustupljeni društvima - korisnicima za rad na određeno vrijeme pod njihovim nadzorom i rukovodstvom) i za vrijeme trajanja ustupanja (rada kod korisnika) osigurali osnovni uvjeti rada i zapošljavanja (minimalni uvjeti rada) na razini uvjeta rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla, i to:

 

- odredbe čl. 3. st. 1.f, prema kojoj pojmovi: „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” znače uvjete rada i zapošljavanja utvrđeni zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i/ili drugim općim odredbama važećim u poduzeću korisniku koji se odnose na: trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, pauze, odmore, noćni rad, dopuste i državne praznike; plaću“,

 

- odredbe čl. 5. st. 1., koja utvrđuje načelo jednakog postupanja i prema kojoj: „Osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje su za vrijeme trajanja njihova ustupanja poduzeću korisniku najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenljivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnik.“,

 

- odredbe čl. 6. st. 4., prema kojoj: „Ne dovodeći u pitanje članak 5. stavak 1., radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku, posebno za prehranu, skrb za djecu i usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima.“

 

B) imajući kod toga na umu i odredbe čl. 46. sada važećeg Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14), prema kojima: (st. 5.) „Ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima, koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.“, (st. 6.) „Drugi uvjeti rada ustupljenog radnika u smislu stavka 5. ovoga članka su radno vrijeme, odmori i dopusti, osiguranje mjera zaštite na radu, zaštita trudnica, roditelja, posvojitelja i mladih te zaštita od nejednakog postupanja u skladu s posebnim propisom o suzbijanju diskriminacije.“, (st. 7.) „Iznimno od stavka 5. ovoga članka, kolektivnim ugovorom sklopljenim između agencije, odnosno udruge agencija i sindikata, mogu se ugovoriti nepovoljniji uvjeti rada od uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje obavlja ustupljeni radnik.“, (st. 8.) „Ako se plaća, odnosno drugi uvjeti rada ne mogu utvrditi u skladu sa stavcima 5. i 6. ovoga članka, utvrđuju se ugovorom o ustupanju radnika.“,

 

C) polazeći i od shvaćanja da odredbe ZR, važeće u prijeporno vrijeme (i sada važeće), prema kojima radnici ostvaruju predmetna prava, treba promatrati u istaknutom smislu Direktive i njezina značaja (obzirom da je ZR i izmijenjen odredbama čl. 26. kako bi se uskladio s smislom i značajem Direktive), odnosno da se ostvari nediskriminirajući, jasan i razmjeran zaštitni okvir za radnike zaposlene preko poslodavaca za privremeno zapošljavanje poštujući raznolikosti  (specifičnosti) pojedinačnih tržišta rada i industrijskih odnosa.“

 

Odlučujući o reviziji tuženika, prije svega, potrebno je naglasiti kako ovaj sud (zbog ograničenja u ovlastima razmatranja podnesene revizije u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP) o reviziji može odlučivati samo u okviru u njoj postavljenih pitanja. S obzirom na pitanja na kojima tuženik temelji reviziju (i kojima je ograničio mogućnost preispitivanja osporene presude) u ovom slučaju ne može se odlučivati o pravu tužitelja (koje nije uključeno u postavljena pitanja) na naknadu troškova s osnove mjesnog prijevoza u iznosu od 2.943,07 kn te međumjesnog prijevoza u iznosu od 21.819,60 kn, pa pobijana drugostupanjska presuda u tom dijelu (kao nepobijana) ostaje nepromijenjena na snazi.

 

Ovdje je, stoga, potrebno odgovoriti na ono što se u reviziji postavljenim pitanjima čini spornim, odnosno odgovoriti na pitanje obuhvaća li pojam „drugi uvjeti rada“ iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09 pravo tužitelja potraživati isplatu utužene božićnice, uskrsnice, regresa za godišnji odmor i naknade za neiskorištene dane godišnjeg odmora, a podredno tome i na pitanje primjenjuje li se na ustupljene radnike (kakav je i tužitelj) Temeljni kolektivni ugovor za radnike trgovačkog društva Z. d.o.o. Z., kojim su utužena prava priznata radnicima tog društva.

 

Nije pravilno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda izloženo u pobijanoj presudi u odnosu na prava koja se revizijskim pitanjima osporavaju.

 

U presudi poslovnog broja Revr 49/2018-2 od 23. listopada 2018., ovaj sud je izrazio svoje shvaćanje o tumačenju odredbe čl. 26. st. 5. ZR, koje ovdje (zbog identičnog pravnog pitanja) valja citirati:

 

„(…) Naime, odgovor na ta pitanja proizlazi iz osnovne intencije i smisla odredbe čl. 26. stavka 5. ZR, ali (kako je to već istaknuto) tumačeći je u duhu Direktive - na čijim temeljima je i donesena (makar ona ne određuje sadržaj ili standard „drugih uvjeta rada“), a prema kojoj se radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje (ustupljenim radnicima) jamči pravo na jednako postupanje - ali shvaćeno s značajem (ili sadržajem) da će za razdoblja dok su ustupljeni i rade kod korisnika (to je ovdje odlučno) „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja“ (dakle: ne svi) biti na istoj razini (preciznije: „najmanje jednaki“) uvjetima rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla: u tome se iscrpljuje osnovna intencija te odredbe, dakle - ne u potpunom izjednačavanju tih uvjeta, doslovce glede svih prava, kako ovdje drži drugostupanjski sud - jer ustupljeni radnik ipak nije radnik korisnika, već u onim temeljnim (osnovnim) - s kojim sadržajem treba tumačiti pojam „drugi uvjeti rada“ iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09.

 

Gledano u tome svijetlu, u te „druge uvjete rada“ ne spada pravo radnika na božićnicu, uskrsnicu i regres za godišnji odmor: ti se instituti već i po svojoj prirodi, svrsi (onome čemu služe) i sadržaju, neovisno što bi i za ustupljenog radnika bili korisni i što bi u uvjetima u kojima živi htio da se i njemu omoguće, ne mogu svrstati u osnovne uvjete rada („druge uvjete rada“).

 

Pravila Kolektivnog ugovora korisnika, kojim su uređena ovdje prijeporna prava, obvezuju sve osobe koje su ga sklopile ili koje su mu pristupile i koje su bile ili su naknadno postale članovi udruge koja ih je sklopila (u smislu odredaba čl. 257. st. 1. i 2. ZR/09) i odnosi se na radnike korisnika. Ustupljeni radnici nisu radnici korisnika s obzirom na to da oni ugovor o radu sklapaju s agencijom, koja je njihov poslodavac, pa se ti ustupljeni radnici ipak ne mogu u svemu (u svim primanjima iz takvog kolektivnog ugovora) izjednačiti s radnicima korisnika. To bi bilo moguće samo u slučaju postizanja dodatnog sporazuma kod sklapanja ugovora o ustupanju, kojim bi i za ustupljenog radnika bila izrijekom dogovorena sva ta prava.

 

Izjednačavanje ustupljenih radnika s radnicima korisnika u pogledu svih prava iz rada ne bi odgovaralo niti ravnoteži pravičnosti između interesa ustupljenog radnika i agencije kod koje je zaposlen, ovdje tuženika - koji mora voditi računa i o svojim drugim radnicima i osigurati što je moguće optimalniju ravnopravnost između njih u pogledu prava koja ostvaruju radeći za razne korisnike (...) S druge strane, neostvarenjem svih tih prava ne vrijeđa se već opisano načelo poštivanja opće razine zaštite za radnike zaposlene preko društava (agencija) za privremeno zapošljavanje iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09 niti opisana svrha toga načela (…)“

 

U smislu izloženog shvaćanja ovoga suda (u presudi poslovnog broja Revr 49/2018-2 od 23. listopada 2018.) o postavljenim pitanjima i ostvarivanju prijepornih prava tužitelja, pravilno je bilo odbiti zahtjev tužitelja, jer se isplate s osnove tih prava ne mogu svrstati u „druge uvjete rada“ pa se u pogledu njih ustupljeni radnici ne mogu izjednačiti s radnicima zaposlenim kod korisnika.

 

Kako to zbog pogrešne primjene materijalnog prava (pogrešnog pravnog shvaćanja), nižestupanjskim presudama nije učinjeno, valjalo je prihvatiti reviziju tuženika u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnicu i uskrsnicu i preinačenjem nižestupanjskih presuda tužitelja odbiti s tim dijelom tužbenog zahtjeva kako je to u toč. 2.a izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP).

 

Suprotno tome, osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu s osnove naknade za neiskorišteni godišnji odmor. Naime, taj zahtjev treba vezati uz pravo tužitelja na godišnji odmor koje tužitelju neosporno pripada kao pravo iz skupine „drugih uvjeta rada“, priznato takvim i navedenom odredbom čl. 3. st. 1.f Direktive (prema kojoj u „osnovne uvjete rada i zapošljavanja” ulazi i pravo koje se odnosi, uz ostalo, i na „odmore“).

 

Stoga, kada se ustupljenom radniku ne omogući korištenje godišnjeg odmora, kao osnovnog prava priznatog radnicima korisnika, valja mu priznati ono pravo koje je tome pravu (na godišnji odmor) najbliže - ono čime se to neiskorišteno pravo može razumno nadomjestiti, odnosno priznati mu pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor. To pravo u navedenim uvjetima poprima značenje navedenog „osnovnog prava“ pripadajućeg „drugim uvjetima rada“ iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09 (tako i u presudi  poslovnog broja Revr 49/2018-2 od 23. listopada 2018.).

 

Uz takvo shvaćanje, za zaključiti je da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuženika obvezali isplatiti tužitelju iznos kojeg je utužio s osnove toga prava. Stoga je reviziju tuženika u dijelu u kojem se odnosi na zahtjev za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor valjalo odbiti kao neosnovanu, odlukom iz st. 1. izreke ove presude (na temelju odredbe čl. 393. ZPP).

 

Revizijski sud kod toga primjećuje da je izloženo shvaćanje u tumačenju odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09 i navedenih odredaba Direktive u pogledu sadržaja ili dosega pravnog standarda „drugih uvjeta rada“ prihvaćeno i navedenom odredbom čl. 46. sada važećeg Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14) - što dodatno ukazuje na pravilnost izloženog shvaćanja.

 

Konačno, s obzirom na uspjeh stranaka u postupku, valjalo je (primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP) preinačiti i odluku o parničnom trošku iz osporene presude i odlučiti kao u st. 2.b izreke ove presude (umanjujući dosuđeni iznos za 10%, koliko je konačni uspjeh tuženika u ovoj parnici).

 

Zagreb, 30. siječnja 2019.