Poslovni broj: 35 Gž Ovr-55/2019-2

 

 

 

Poslovni broj: 35 Gž Ovr-55/2019-2

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tanji Novak-Premec, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika Zvonimira Biškupa, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja „R. B. Z..“, OIB:… R. M., B., kojeg zastupa punomoćnik L. R., odvjetnik u O. društvu M. P. R. R. d.o.o. u Z., protiv ovršenika „A.“ d.o.o. OIB:… Z., kojeg zastupa punomoćnik R. B., odvjetnik u Z., radi odgode izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava ovršenika, povodom žalbe ovršenika podnesene protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Ovr-6994/2018-3 od 15. studenog 2018., dana 15. siječnja 2019.

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba ovršenika i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Ovr-6994/2018-3 od 15. studenog 2018.

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski sud donio je rješenje čija izreka u cijelosti glasi:

 

„I. Odbija se prijedlog ovršenika A. d.o.o. za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava ovršenika A. d.o.o. na temelju osnove - zadužnice poslovnog broja OV-10610/11 od 24. kolovoza 2011., kao neosnovan.

 

II. Odbija se zahtjev ovršenika A. d.o.o. za naknadu troška sastava prijedloga za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava ovršenika kao neosnovan.“

 

Pravodobno podnesenom žalbom navedeno rješenje pobija ovršenik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba ovršnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, uz prijedlog da se žalba prihvati i pobijano rješenje preinači, a podredno da drugostupanjski sud ukine to rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje. U žalbi ovršenik navodi da je prvostupanjski sud zauzeo pogrešan pravni pristup pri ocjeni pretpostavki za odgodu ovrhe te ističe da je on jamac platac u korist osobe  kojoj je odobren kredit, da je podigao tužbu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu kako ga definira Zakon o ništetnosti (čiji ugovor o jamstvu i zadužnicu), te je tražio da se ovrha odgodi do donošenja pravomoćne odluke u parničnom postupku. Smatra da su ove odlučne okolnosti dokazane prijedlogom za odgodu, ali da se prvostupanjski sud nepotrebno upustio u ispitivanje osnovanosti tužbe u parničnom postupku, za što, prema njegovu stavu, nije ovlašten. Nadalje ovršenik ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanom 15. lipnja 2018., u vezi čega ističe da je u recentnoj sudskoj praksi ujednačen stav da u ovakvim pravnim stvarima treba ispitivati samo činjenice je li tuženik podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti, bez daljnjeg ulaženja u meritum same tužbe. Osim toga, ističe da se sukladno čl. 1. st. 2. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom taj Zakon primjenjuje i na druge pravne poslove sklopljene u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika koji su nastali kao posljedica ili se temelje na ugovoru o kreditu s međunarodnim obilježjem iz st. 1. tog članka, u vezi čega navodi da tužbom za utvrđenje ništetnosti on zahtijeva utvrđenje ništetnosti više ugovora i isprava, pa tako i zadužnice, koji potpadaju pod pojam ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem. Primjera radi, upućuje na ugovor o jamstvu od 23. kolovoza 2011., na temelju kojeg je izdana predmetna zadužnica, a sklapanjem kojeg se ovršenik obvezao kao jamac platac podmiriti obvezu prema ovrhovoditelju u iznosu od 21.524.970,87 EUR, glede kojeg ističe da je riječ o ugovoru koji je sklopljen u Republici Hrvatskoj između ovršenika kao dužnika i ovrhovoditelja kao neovlaštenog vjerovnika, zbog čega ovršenik smatra da ugovor o jamstvu ispunjava sve uvjete za utvrđenje njegove ništetnosti sukladno odredbama Zakona o ništetnosti te da isti potpada pod pojam ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem na način kako ga određuje čl. 2. st. 1. al. 3. tog Zakona.

 

Na žalbu je odgovorio ovrhovoditelj navodeći da u ovom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za prihvaćanje prijedloga za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, zbog čega predlaže odbiti žalbu, potvrditi pobijano rješenje i ovršenika obvezati da njemu naknadi trošak žalbenog postupka.

 

              Žalba je neosnovana.

 

Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijanog rješenja navodi da je ovrhovoditelj protiv ovršenika pokrenuo postupak izravne naplate na temelju zadužnice poslovni broj: OV-10610/11 od 24. kolovoza 2011., nakon čega je ovršenik podnio prijedlog za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, prema čl. 210. Ovršnog zakona te sukladno čl. 6. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom. Tako podneseni prijedlog prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim, to obrazlažući time što se sporni postupak izravne naplate provodi na temelju zadužnice koju je ovršenik izdao na temelju Ugovora o jamstvu sklopljenog s ovrhovoditeljem, a navedeni Ugovor o jamstvu je sklopljen, i predmetna zadužnica izdana, radi osiguranja tražbine nastale Ugovorom o dugoročnom zajmu kojeg su sklopili ovrhovoditelj kao zajmodavac i trgovačko društvo „D. H. K.“ kao zajmoprimac, dok iz navoda ovršenika i podnesene dokumentacije proizlazi da su ovrhovoditelj i „D. H. K.“ pravne osobe koje imaju sjedište izvan Republike Hrvatske, u Republici Mađarskoj, zbog čega, prema zaključku prvostupanjskog suda, Ugovor o dugoročnom zajmu nije ugovor o kreditu s međunarodnim obilježjem u smislu članka 2. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, a tome dodaje da na primjenu članka 6. navedenog Zakona nije od utjecaja okolnost što je zadužnica na temelju koje se provodi postupak izravne naplate izdana na temelju Ugovora o jamstvu sklopljenog između strane i domaće pravne osobe (a koji ugovor je sklopljen u svrhu osiguranja tražbine iz Ugovora o dugoročnom zajmu), iz razloga što smatra da nije odlučno tko su ugovaratelji Ugovora o jamstvu na temelju kojeg je izdana zadužnica, već da je odlučno samo je li ta zadužnica javnobilježnički akt utemeljen na ugovoru o kreditu s međunarodnim obilježjima, drugim riječima, smatra da nije bitna pravna narav Ugovora o jamstvu, nego je bitna pravna narav Ugovora o dugoročnom zajmu.

 

U odgovoru na žalbene navode ovršenika najprije je potrebno reći da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba ovršnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – nastavno: ZPP) u vezi čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 – nastavno: OZ), jer pobijano rješenje nema proturječnosti niti drugih nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati, već je, naprotiv, prvostupanjski sud iznio dovoljno jasne, dostatne i razborite razloge za svoju odluku. Osim toga, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno je primijenjeno materijalno pravo i na temelju istog predmetni prijedlog odbijen.

 

Ovršenik se u žalbi poziva na odredbe čl. 1. st. 1. i 2. te čl. 2. al. 3. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (Narodne novine, broj: 72/17 – nastavno: Zakon o ništetnosti), kao i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanom 15. lipnja 2018., koje glasi: „U ovršnom postupku u kojem se traži ostvarenje tražbine iz ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima, prilikom odlučivanja o prijedlogu ovršenika za odgodu ovrhe, do pravomoćnog okončanja postupka radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu ili utvrđenja ništetnosti javnobilježničkog akta utemeljenog na ništavom ugovoru, za odlučivanje o prijedlogu za odgodu ovrhe, dovoljna je činjenica je dužnik kako ga definira čl. 2. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti.“

 

Zakon o ništetnosti se, prema odredbi njegova čl. 1., primjenjuje na ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljene u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika, osim na ugovore koje je kao dužnik sklopila: Republika Hrvatska ili jedinica područne (regionalne) ili lokalne samouprave, pravna osoba kojoj je na dan sklapanja ugovora vlasnik ili pretežit vlasnik Republika Hrvatska ili jedinica područne (regionalne) ili lokalne samouprave, pravna osoba koja je na dan sklapanja ugovora proračunski ili izvanproračunski korisnik državnog proračuna ili proračuna jedinica područne (regionalne) ili lokalne samouprave, ili pravna osoba koja je na dan sklapanja ugovora veliki ili srednji poduzetnik u smislu zakona kojim se uređuje računovodstvo poduzetnika, dok se prema st. 2. istog članka taj Zakon primjenjuje i na druge pravne poslove sklopljene u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika koji su nastali kao posljedica ili se temelje na ugovoru o kreditu s međunarodnim obilježjem iz st. 1. toga članka.

 

Daljnjom odredbom čl. 2. al. 1. Zakona o ništetnosti, definirano je da, u smislu tog Zakona, dužnik označava fizičku ili pravnu osobu kojoj je ugovorom o kreditu s međunarodnim obilježjem odobren kredit odnosno osobu koja je u korist osobe kojoj je odobren kredit sudjelovala kao sudužnik, založeni dužnik, založni sudužnik ili jamac, odredbom čl. 2. al. 2. istog Zakona definirano je da, u smislu tog Zakona, neovlašteni vjerovnik označava pravnu osobu koja je ugovorom o kreditu s međunarodnim obilježjem odobrila kredit dužniku, a na dan sklapanja ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem ima upisano sjedište izvan Republike Hrvatske i nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj, iako za pružanje tih usluga ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom, odnosno ne raspolaže propisanim odobrenjima i/ili suglasnostima nadležnih tijela Republike Hrvatske, dok je odredbom čl. 2. al. 3. Zakona o ništetnosti određeno da ugovor o kreditu s međunarodnim obilježjem označava ugovor o kreditu, ugovor o zajmu ili drugi ugovor kojim je neovlašteni vjerovnik odobrio dužniku određeni iznos novčanih sredstava, a dužnik se obvezao plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

 

Prema čl. 3. st. 1. istog Zakona, Ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljeni u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika su ništetni, a prema daljnjoj odredbi čl. 4. ništetan je i javnobilježnički akt sklopljen na osnovi ili u vezi s ništetnim ugovorom iz čl. 3. toga Zakona.

 

Imajući u vidu navedenu regulativu te cijeneći citirano pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poznato ovome sudu, nameće se nedvojben zaključak da u konkretnom slučaju nisu ispunjenje pretpostavke za udovoljavanje podnesenom prijedlogu ovršenika iz razloga što se sporni postupak izravne naplate ne vodi radi ostvarenja tražbine iz ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem u smislu Zakona o ništetnosti.

 

Pritom treba napomenuti da će sud, sukladno čl. 6. st. 1. Zakona o ništetnosti, ako se radi ostvarenja tražbine iz ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima, u smislu tog Zakona, vodi ovršni postupak protiv dužnika koji je podignuo tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu ili utvrđenja ništetnosti javnobilježničkog akta utemeljenog na ništetnom ugovoru, na prijedlog dužnika odgoditi ovrhu do pravomoćnog okončanja postupka radi utvrđenja ništetnosti, ne ispitujući postojanje drugim zakonima propisanih pretpostavki o odgodi ovrhe na prijedlog ovršenika.

 

Ovršenik je uz predmetni prijedlog za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava sa svih računa ovršenika priložio presliku tužbe podnesene Trgovačkom sudu u Zagrebu radi utvrđenja ništetnosti. U toj tužbi ovršenik, tamo u procesnom položaju tužitelja, navodi da su svi ugovori čije utvrđenje ništetnosti traži tom tužbom sklopljeni u Republici Hrvatskoj, te postavlja tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti Sporazuma o zalogu dionica od 2. svibnja 2005. i Aneksa 1 tog Sporazuma o zalogu dionica od 23. kolovoza 2011., zatim Ugovora o opciji kupnje dionica od 2. svibnja 2005. i Aneksa br. 1 Ugovoru o opciji kupnje dionica od 23. kolovoza 2011., kao i Ugovora o jamstvu od 23. kolovoza 2011. te zadužnice izdane od strane ovršenika 24. kolovoza 2011.

 

Navedeni pravni poslovi čije utvrđenje ništetnosti ovršenik zahtijeva u pokrenutoj parnici ne predstavljaju ugovor o kreditu, ugovor o zajmu niti drugi ugovor kojim bi ovrhovoditelj kao neovlašteni vjerovnik odobrio ovršeniku kao dužniku određeni iznos novčanih sredstava, a dužnik bi se obvezao plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, sve u smislu čl. 2. al. 3. Zakona o ništetnosti, niti pak javnobilježnički akt utemeljen na ugovoru o kreditu s međunarodnim obilježjem.

 

Nije, doduše, sporno da je između stranaka ovog postupka 23. kolovoza 2011. sklopljen Ugovor o jamstvu, na temelju kojeg je ovršenik ovrhovoditelju dan kasnije izdao zadužnicu, nakon čega je ovrhovoditelj na temelju te zadužnice zatražio izravnu naplatu tražbine. Ovim Ugovorom o jamstvu, međutim, ovršenik kao jamac platac (solidarni jamac) jamči ovrhovoditelju, kao zajmodavcu odnosno vjerovniku, za ispunjenje obveza koje prema njemu, na temelju Ugovora o dugoročnom kreditu od 15. travnja 2005., ima trgovačko društvo „D. H. K..“ (sa sjedištem u B., Republika Mađarska). Navedeni Ugovor o dugoročnom kreditu sklopljen je, dakle, između dvije pravne osobe sa sjedištem u Republici Mađarskoj, na mađarskom jeziku (toč. 30.12), i potpisan u B., time da sve te okolnosti ovršenik posebno ne negira u prijedlogu za odgodu niti u podnesenoj tužbi. Zbog toga se Ugovor o dugoročnom kreditu od 15. travnja 2005. ne može smatrati „ugovorom o kreditu s međunarodnim obilježjem“ u smislu Zakona o ništetnosti (iz samog naslova kojeg Zakona proizlazi da se primjenjuje na ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjima koji su sklopljeni u Republici Hrvatskoj), niti istog ovršenik, uostalom, u parničnom postupku kojeg je pokrenuo predlaže utvrditi ništetnim.

 

Zakon o ništetnosti doista se, kako je navedeno, primjenjuje i na druge pravne poslove sklopljene u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika koji su nastali kao posljedica ili se temelje na ugovoru o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljene u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika, no to u konkretnom slučaju ne utječe na zaključak o nepostojanju pretpostavki za odgodu jer se ni sporna zadužnica, kao ni Ugovor o jamstvu od 23. kolovoza 2011., ne temelje na ugovoru o kreditu s međunarodnim obilježjem (obrazloženo je da Ugovor o dugoročnom zajmu – posljedično kojem je sklopljen Ugovor o jamstvu i izdana sporna zadužnica, ali koji nije sklopljen u Republici Hrvatskoj i čije utvrđenje ništetnosti ovršenik ne traži u pokrenutom parničnom postupku – to nije) niti su posljedica ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem, a osim toga ni oni sami ne mogu se smatrati (odnosno „potpadati pod pojam“, kako u žalbi navodi ovršenik) ugovorima o kreditu s međunarodnim obilježjem u smislu čl. 2. al. 3. Zakona o ništetnosti, a potonje iz razloga što zadužnica i Ugovor o jamstvu od 23. kolovoza 2011. po svojem sadržaju i pravnoj naravi ne predstavljaju ugovor o kreditu, ugovor o zajmu ili drugi ugovor kojime bi neovlašteni vjerovnik odobrio dužniku određeni iznos novčanih sredstava, a dužnik se obvezao plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

 

S obzirom na sve navedeno, pravilan je i zakonit zaključak prvostupanjskog suda da prijedlog za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava ovršenika, podnesen sukladno čl. 6. Zakona o ništetnosti u vezi čl. 210. OZ, nije osnovan jer u ovom slučaju u kojem uopće nema mjesta primjeni Zakona o ništetnosti (iz čijeg, već, naziva proizlazi da se odnosi na ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjem koji su sklopljeni u Republici Hrvatskoj), ne mogu postojati ni pretpostavke za primjenu čl. 6. tog Zakona kojim je reguliran odgoda ovrhe. Tome treba dodati kako i citirano pravno shvaćanje predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske govori o ispitivanju pretpostavki za odgodu ovrhe u onim ovršnim postupcima u kojima se traži ostvarenje tražbine iz ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima, što ovdje, ponavlja se, nije slučaj, tako da isto, suprotno žalbenim navodima ovršenika, nije primjenjivo u ovom slučaju.

 

Budući da kraj svega navedenog nije ostvaren niti koji od žalbenih razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je u konačnici žalbu ovršenika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje, sve primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP u vezi sa čl. 21. st. 1. OZ.

 

Naposljetku je odbijen kao neosnovan zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troška žalbenog postupka jer odgovor na žalbu jer nije bio potreban za odluku o žalbi ovršenika, u smislu čl. 155. st. 1. ZPP u vezi čl. 21. st. 1. OZ.

 

U Varaždinu 15. siječnja 2019.