1              Poslovni broj: Gž-1485/2018-2

 

Poslovni broj Gž -1485/2018-2

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Nediljke Radić, kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića ( suca izvjestitelja) i Ivice Botice , kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. A. iz G., , OIB:, zastupane po punomoćniku K. G., odvjetniku u Ž., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB:, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Vukovaru, Stalnoj službi u Vinkovcima, uz sudjelovanje S. H., L. E., R. P. i N. M., kao umješača na strani tužiteljice, odlučujući o tuženičinoj žalbi protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Županji od 13. travnja 2018. pod poslovnim brojem P-356/16, u sjednici vijeća održanoj 6. rujna 2018.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Djelomično se odbija tuženičina žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Županji od 13. travnja 2018. pod poslovnim brojem P-356/16.

 

II. Djelomičnim uvaženjem tuženičine žalbe ukida se presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Županji od 13. travnja 2018. pod poslovnim brojem P-356/16, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev te je utvrđeno da tužiteljica uz suglasnost  umješača polaže pravo na obnovu stambene zgrade i pomoćnih zgrada izgrađenih na nekretnini upisane u zk. ul. k.o. G. kat. čest. broj 1120 površine 1573 m2 i to uklanjanjem zgrade i izgradnjom nove zgrade. Naloženo je tuženiku da donese odluku prema kojoj će se stambena zgrada i pomoćne zgrade izgrađene na nekretnini upisane u zk. ul. k.o. G. kat. čest. broj 1120 obnoviti o trošku tuženika i to uklanjanjem zgrade i izgradnjom nove zgrade.

 

Odlukom o troškovima postupka obvezana je tužena nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 5.487,50 kuna.

 

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor tužene o stvarnoj nenadležnosti.

 

Protiv prvostupanjske presude i rješenja pravovremeno se žali tužena osporavajući presudu i rješenje u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP- "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13 ) s prijedlogom da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev ili podredno da se presuda i rješenje ukinu, te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu kojim je osporila žalbene navode, predložila potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje, te obvezati tuženu na nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Žalba glede rješenja nije osnovana.

 

Nakon što je ispitana presuda na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a valjalo je odlučiti o presudi kao u izreci rješenja.

 

Predmet postupka između stranaka jest zahtjev tužiteljice za obnovu kuće, a sve na temelju Zakona o saniranju posljedica katastrofe na području Vukovarsko- srijemske županije ("Narodne novine", broj 77/14 - dalje: Zakon o saniranju).

 

Odredbom članka 20. Zakona o saniranju propisano je kako popravku zgrade, isplati novčanih sredstava umjesto popravka, odnosno uklanjanju zgrade i izgradnji nove zgrade, pristupa se na temelju odluke o obnovi koju donosi Ministar nadležan za graditeljstvo i prostorno uređenje. Odluka o obnovi donosi se u skladu s programom, s obzirom na činjenično stanje zgrade koja je zapisnikom sačinjenim na licu mjesta utvrdi ovlašteni inženjer građevinarstva te činjenica koje utvrdi Ministarstvo nadležno za poslove graditeljstva i prostornoga uređenja, a nakon dobivanja suglasnosti vlasnika odnosno posjednika zgrade., a u Odluka obnovi nije upravni akt.

 

Na temelju odredbe članka 20. Zakona o saniranju prvostupanjski sud je prihvatio svoju nadležnost, jer je u biti isključeno postupanje Upravnog suda, odnosno upravnog spora, a ovo sve jer je tužena istaknula prigovor stvarne nenadležnosti Općinskog suda, iako tužena očito ne razlikuje uopće pojam stvarne nadležnosti i apsolutne nadležnosti.

 

Odredbom članka 1. ZPP-a propisano je kako se ZPP uređuju pravila postupka na temelju koji sud raspravlja i odlučuje u sporovima o osnovnim pravima i obvezama čovjeka i građanina, o osobnim i obiteljskim odnosima građana te u radnim, trgovačkim , imovinskim i drugim građansko pravnim sporovima, ako Zakonom nije za neke od tih sporova određeno da u njima sud rješava po pravilima kojeg drugog postupka. Odredbom članka 2. stavak 2. ZPP-a propisano je kako sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan, dok je odredbom članka 34. ZPP-a propisano kako Općinski sudovi u parničnom postupku uvijek sude u prvom stupnju između ostalog u sporovima za zaštitu od nezakonite radnje.

 

Slijedom navedenog, kako Zakonom o saniranju nije propisana nečija druga nadležnost, te s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev to je ispravno prvostupanjski sud u biti zaključio da nema stvarne nadležnosti Upravnog suda.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostupanjskog suda kojim je odbio prigovor stvarne nadležnosti.

 

Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev nakon što je utvrdio da bi suvlasnice predmetne nekretnine i to R. P., N. M., L. E. i S. H. dale suglasnost tužiteljici za obnovu, a iste su u ostalom i zatražile miješanje u ovom postupku na strani tužiteljice što im je sud i odobrio.

 

Nadalje je prvostupanjski sud zaključio kako je tužiteljica zaista u vrijeme poplave 2014. živjela na adresi ..., dakle da je sita na dan 17. svibnja 2014. stanovala u predmetnoj kući, iako je bila prijavljena na drugoj adresi i to u G.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pozivom na odredbu članka 12. Zakona o saniranju zaključio kako valja prihvatiti tužbeni zahtjev.

 

U odnosu na prvostupanjsku presudu, iako očito postoji više takvih predmeta kao prvo valja istaći kako je Zakon o saniranju objavljen 26. lipnja 2014., te je stoga stupio na snagu 27. lipnja 2014. s obzirom da bi po odredbi članka 76. Zakona o saniranju taj zakon stupio na snagu prvog dana od dana objave u Narodnim novinama.

 

Međutim, odredbom članka 76. Zakona o saniranju je i propisano da isti Zakon vrijedi godinu dana od dana stupanja na snagu, a što znači da je Zakon prestao vrijediti 27. lipnja 2015., a što u ostalom i potvrđuje Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama u U-I-7189/14 i U-I-2279/15, a kojim odlukama je obustavio postupak ocijene ustavnosti i odredaba članaka 12. i 20. Zakona o saniranju.

 

Stoga je za sada potpuno nejasno zašto prvostupanjski sud smatra da bi tužena trebala donositi odluke sukladno Zakonu koji je prestao važiti i to prije podnošenja tužbe, jer je tužba u ovom konkretnom slučaju podnesena 16. lipnja 2016., dok bi zaista upravo 26. lipnja 2015. tužiteljica i zatražila mirno rješenje spora sukladno odredbi članka 186. a ZPP-a (vidi list spisa 19).

 

Praktično u ovom predmetu, po pravnom shvaćanju ovog suda izostalo je utvrđenje je li tužiteljici uopće donesena odluka nadležnog ministarstva kojoj se tužiteljici odbija priznati pravo na obnovu stambene zgrade, te ako je taka odluka donesena kada je donesena.

 

Naime, ako je ministarstvo takvu odluku donijelo nakon prestanka važenja Zakona o saniranju, onda bi zaista tužena u biti počinila nezakonitu radnju, jer se ovdje ne radi o odgovornosti tužene za naknadu štete zbog poplave, odnosno izljeva vode iz toga rijeke Save, već se radi o odgovornosti tužene za poštivanje Zakona o saniranju, dakle Zakona kojeg je sama tužena predložila putem svoje izvršene vlasti, a donijela putem svoje zakonodavne vlasti.

 

Dakle, cijeneći praktično i Europsku konvenciju za zaštitu temeljnih ljudskih prava i temeljnih sloboda ( "Narodne novine", - Međunarodni Ugovori - 18/97, 6/99, 14/02, 9/05, 1/06 i 2/10) tužiteljica je mogla eventualno imati razumna očekivanja, da bi bio riješen njen zahtjev za obnovom kuće, a što bi dakle ako je nadležno ministarstvo po proteku zakonskog roka donijelo odluku predstavljalo miješanje u tužiteljičinu imovinu, a sve prema članku 1. Protokola 1 citirane Međunarodne konvencije.

 

Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud propustio utvrditi kako je tekao postupak obnove predmetne nekretnine, u pravnom smislu, to nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, pa je stoga prvostupanjski sud i počinio apsolutno bitnu povredu postupka propisanu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Ako u ponovljenom suđenju prvostupanjski sud utvrdi da je nadležno ministarstvo donijelo svoju odluku za vrijeme važenja Zakona o saniranju, onda s obzirom na ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužbu zaista valja odbaciti i oglasiti se apsolutno nenadležnim, jer se ne može sudskom odlukom mijenjati odluka nadležnog ministarstva, i to naročito ne u vrijeme kad zakon više ne važi, jer bi u takvoj situaciji prvostupanjski sud da bi prihvatio ovakvo tužbeni zahtjev morao i odlukom utvrditi da je nezakonita odluka ministarstva, a ovo ne može biti neko posebno prethodno pitanje koje sud može samo raspraviti kroz svoje obrazloženje, a sve ovo jer za sada prema stanju spisa proizlazi kako u konkretnom slučaju samo Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja dopisima od 12. svibnja 2015. izvijestilo vlasnike o neispunjavanju uvjeta za obnovu stambene zgrade na temelju Zakona o saniranju.

 

Ako je odluka donesena zaista nakon što je prestao važiti Zakon o saniranju, onda će prvostupanjski sud cijeniti zakonitost, odnosno nezakonitost te radnje, a sukladno činjeničnom supstratu koji već postoji u ovom spisu.

 

U Splitu 6. rujna 2018.

 

Predsjednica vijeća:

Nediljka Radić, v.r.