1              Poslovni broj: 12 UsI-396/18-7

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
        Erazma Barčića 5                                                                      Poslovni broj: 12 UsI-396/18-7

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Mile Valentić, u upravnom sporu tužiteljice Z. K. Z.. iz P., M. (kao nasljednici pokojne majke M. Z.), zastupane po opunomoćeniku D. A., odvjetniku u P., M. p., protiv tuženika Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Samostalne službe za drugostupanjski postupak, Trg Nevenke Topalušić 1, radi prava na doplatak za pomoć i njegu, 26. lipnja 2018.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              Poništava se rješenje tuženika Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Samostalne službe za drugostupanjski postupak, KLASA: UP/II-551-07/16-01/208, URBROJ: 519-08/2-18-3 od 30. siječnja 2018., kao i rješenje Centra za socijalnu skrb Pula-Pola, KLASA: UP/I-551-07/16-01/19, URBROJ: 2168-36-10-15-16-2 od 20. siječnja 2016. te se upravni postupak obustavlja.

 

II.              Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove upravnog spora u iznosu od 5.000,00 (pet tisuća) kuna u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti presude, dok je u preostalom dijelu do zatraženih 6.620,00 (šest tisuća i šesto dvadeset) kuna odbijen zahtjev tužiteljice.

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Samostalne službe za drugostupanjski postupak, KLASA: UP/II-551-07/16-01/208, URBROJ: 519-08/2-18-3 od 30. siječnja 2018. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Centra za socijalnu skrb Pula-Pola, KLASA: UP/I-551-07/16-01/19, URBROJ: 2168-36-10-15-16-2 od 20. siječnja 2016., a kojim rješenjem je u točki 1. izreke pokojnoj majci tužiteljice prestalo pravo na doplatak za pomoć i njegu s 4. prosinca 2015., dok je točkom 2. izreke određeno da žalba ne odgađa izvršenje.

 

Osporavajući zakonitost citiranog rješenja tuženika od 30. siječnja 2018. tužiteljica je podnijela pravodobno tužbu, koja je kod ovog Suda zaprimljena 26. ožujka 2018. pod poslovnim brojem 12 UsI-396/18, a u kojoj je tužiteljica u bitnome navela da istu podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da je njezina majka preminula 6. kolovoza 2017., a budući je riječ o imovinskom pravu koje kao takvo prelazi na nasljednike, to tužiteljica, kao nasljednica iza pokojne majke osporava zakonitost citiranog rješenja tuženika. Nastavno, tužiteljica je u tužbi navela da je njenoj pokojnoj majci prvostupanjskim rješenjem priznato pravo na doplatak za pomoć i njegu, koje je naknado prvostupanjskim rješenjem od 20. siječnja 2016. prestalo budući je bila smještana u Obiteljskom domu za starije i nemoćne M. h. u Š., uz obrazloženje da više ne ispunjava uvjete za priznanje navedenog prava, jer joj je smještaj osiguran u ustanovi koja joj pruža usluge smještaja, prehrane, brige o zdravlju i drugo. Smatra da je takav zaključak javnopravnih tijela pogrešan, jer je ona sklopila građanskopravni ugovor s gore navedenim Obiteljskim domom za starije i nemoćne i sama je snosila troškove smještaja, zbog čega je i pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer su i dalje postojali uvjeti zbog kojih joj je i bilo priznato pravo na doplatak za pomoć i njegu, pozivajući se na presudu ovog Suda poslovnog broja 2 UsI-801/14-16 od 3. lipnja 2015. i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Usž-1450/15-2 od 24. rujna 2015., ukratko obrazlažući razloge zbog kojih više nije bila u mogućnosti brinuti se o pokojnoj majci. Nastavno, istaknula je da javnopravna tijela pogrešno tumače odredbu članka 57. stavka 2. Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“, broj: 157/13, 152/14 i 99/15, u daljnjem tekstu Zakon), jer pokojnoj majci tužiteljice smještaj nije bio osiguran sukladno odredbama Zakona ili drugih propisa, već joj je smještaj bio osiguran temeljem ugovora od 4. prosinca 2015. koji je sklopljen s Obiteljskim domom za starije i nemoćne osobe, pojasnivši da je boravila u privatnoj ustanovi na temelju sklopljenog ugovora, a ne sukladno Zakonu ili drugim propisima, navodeći da je odlučna činjenica bitna za rješavanje ove upravne stvari upravo ugovor na temelju kojeg je pokojna majka tužiteljica bila smještena u Obiteljski dom za starije i nemoćne, kao i činjenica da je taj smještaj plaća sama. Stoga je tužiteljica predložila u tužbenom zahtjevu da se osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje ponište (čime bi ovaj upravni spor bio meritorno riješen), uz naknadu troškova upravnog spora.

 

Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenim kod ovog Suda 30. travnja 2018. naveo da ostaje kod svih navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Stoga je tuženik predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

 

U ovom upravnom sporu 18. lipnja 2018. održano je ročište za raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice, a u odsutnosti službene osobe tuženika pa je opunomoćeniku tužiteljice sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u daljnjem tekstu ZUS) dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su odlučna za rješavanje ovog upravnog spora. Na istom ročištu za raspravu opunomoćenik tužiteljica je naveo da ostaje u cijelosti kod svih navoda iznesenih u tijeku upravnog spora, nakon čega je odbijen dokazni prijedlog tužiteljice za uvidom u ovosudni spis poslovnog broja 2 UsI-801/14 jer spisu predmeta upravnog spora prileži presuda poslovnog broja 2 UsI-801/14-16 od 3. lipnja 2015. i presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Usž-1450/15-2 od 24. rujna 2015., a potom je izveden dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka te je rasprava zaključena.

 

Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka utvrđeno je, da je tužiteljici rješenjem Centra za socijalnu skrb Pula, KLASA: UP-I-551-06/03-03/548, URBROJ: 2168-36-04-4 od 16. srpnja 2004. u točki 1. priznato od 4. srpnja 2003. pravo na doplatak za pomoć i njegu u smanjenom iznosu u visini od 70% od osnovice iz članka 16. stavka 1. ranije važećeg Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“, broj: 79/97, 27/01, 59/01, 82/01 i 103/03), a sve dok ispunjava zakonske uvjete, točkom 2. izreke određeno je da će se doplatak isplaćivati na ime skrbnika, ovdje tužiteljice, točkom 3. izreke je određeno da je skrbnik dužan odmah, a najkasnije u roku od 8 dana prijaviti tom Centru svaku promjenu koja utječe na postojanje ili gubitak priznatog prava, a u protivnom odgovara za štetu po članku 196. Zakona o socijalnoj skrbi, a točkom 4. je određeno da će se isplata doplatka, kao i promjena osnovice obavljati putem isplatnice, bez donošenja novog rješenja, osim u slučaju kad skrbnik to zatraži, da je tužiteljica 11. siječnja 2016. pristupila u prostorije prvostupanjskog tijela, da je obavijestila prvostupanjsko tijelo da je pokojna majka tužiteljice 4. prosinca 2015. smještena u Obiteljski dom za nemoćne i starije M. H. u Š., da spisu prileži Ugovor o pružanju usluga smještaja u Obiteljskom domu za starije i nemoćne M. H. sklopljen 4. prosinca 2015. između tužiteljice (skrbnice pokojne majke tužiteljice) i Obiteljskog doma za nemoćne i starije M. H. (pružatelja usluga). Utvrđeno je, da je prvostupanjsko tijelo pokrenulo postupak po službenoj dužnosti, da je prvostupanjskim  rješenjem KLASA: UP/I-551-07/16-01/19, URBROJ: 2168-36-10-15-16-2 od 20. siječnja 2016. u točki 1. izreke pokojnoj majci tužiteljice prestalo pravo na doplatak za pomoć i njegu s 4. prosinca 2015., a u točki 2. izreke određeno je da žalba ne odgađa izvršenje rješenja. Utvrđeno je, da je tužiteljica izjavila žalbu protiv gore navedenog prvostupanjskog rješenja, o kojoj je odlučeno rješenjem tuženika na način da je žalba odbijena i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje, nakon čega je tužiteljica osporavajući zakonitost rješenja tuženika pokrenula upravni spor, koji se pred ovim Sudom vodi pod gore navedenim poslovnim brojem.

 

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja ovaj Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

 

Odredbom članka 57. stavkom 1. Zakona propisano je da se pravo na doplatak za pomoć i njegu priznaje osobi koja ne može sama udovoljiti osnovnim životnim potrebama uslijed čega joj je prijeko potrebna pomoć i njega druge osobe u organiziranju prehrane, pripremi i uzimanju obroka, nabavi namirnica, čišćenju i pospremanju stana, oblačenju i svlačenju, održavanju osobne higijene, kao i obavljanju drugih osnovnih životnih potreba.

 

Odredbom članka 57. stavkom 2. Zakona propisano je da se pravo na doplatak za pomoć i njegu ne može priznati osobi:

- koja ima sklopljen ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju,

- koja ima u vlasništvu drugi stan ili kuću, osim stana ili kuće koju koristi za stanovanje, a koji može otuđiti ili iznajmiti i time osigurati sredstva za pomoć i njegu,

- koja ima u vlasništvu poslovni prostor koji ne koristi za obavljanje registrirane djelatnosti,

- ako prosječni mjesečni prihod samca prelazi iznos od 250% osnovice iz članka 27. stavka 2. ovoga Zakona, odnosno ako prosječni mjesečni prihod članova kućanstva prelazi iznos od 200% osnovice iz članka 27. stavka 2. ovoga Zakona u prethodna tri mjeseca prije mjeseca u kojem je podnesen zahtjev, odnosno pokrenut postupak po službenoj dužnosti,

- ako doplatak za pomoć i njegu može ostvariti po posebnom propisu,

- kojoj je priznato pravo na osobnu invalidninu po ovom Zakonu ili na temelju drugih propisa,

- kojoj je osiguran smještaj u ustanovi socijalne skrbi i kod drugih pružatelja socijalnih usluga, u zdravstvenoj ili u drugoj ustanovi, odnosno organizirano stanovanje, sukladno odredbama ovoga Zakona ili drugim propisima.

 

Osnovano tužiteljica ističe u tužbi da je u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu pogrešno primijenjeno materijalno prava kada je pokojnoj majci tužiteljice prvostupanjskim rješenjem od 20. siječnja 2016. utvrđen prestanak prava na doplatak za pomoć i njegu s 4. prosinca 2015. iz razloga što je pokojna majka tužiteljice bila smještena u Obiteljski dom za starije i nemoćne M. H., što predstavlja zapreku iz odredbe članka 57. stavka 2. Zakona kojom je propisano kada se ne priznaje pravo na doplatak i pomoć za njegu, iz kojeg razloga se osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje ocjenjuju nezakonitima, što će biti obrazloženo u nastavku presude.

 

Naime, u ovom upravnom sporu nije sporno da je pokojna majka tužiteljice bila smještena u Obiteljskom domu za starije i nemoćne M. H., međutim sporno je da li navedeni smještaj, odnosno usluga koja je pokojnoj majci tužiteljice pružena prilikom tog smještaja, predstavlja onu zapreku iz odredbe članka 57. stavka 2. Zakona, o kojoj ovisi prestanak priznatog prava na doplatak za pomoć i njegu, imajući u vidu da na strani pokojne majke tužiteljice nije postojala niti jedna druga zapreka iz odredbe članka 57. stavka 2. Zakona na temelju koje bi se odlučilo o prestanku prava pokojne majke tužiteljice na pravo na doplatak za pomoć i njegu. Stoga, imajući u vidu smisao i svrhu konkretnog socijalnog davanja, odlučna činjenica opisanog smještaja pokojne majke tužiteljice u Obiteljski dom za starije i nemoćne M. H. nije mogla činiti valjanu pravnu osnovu za određivanje prestanka prava pokojne majke tužiteljice na doplatak za pomoć i njegu, slijedom čega se ukazuje tuženiku da ako određena osoba ispunjava uvjete za priznanje novčane potpore za prijeko potrebnu pomoć i njegu druge osobe u smislu odredbe članka 57. stavka 1. Zakona, odnosno ako se prema legislativno utvrđenim kriterijima smatra da joj je u tu svrhu potrebna novčana potpora, riječ je o potpori koja joj je potrebna neovisno o tome plaća li odnosna osoba pomoć i njegu druge osobe pruženu u vlastitom kućanstvu ili u ustanovi socijalne skrbi. Osim toga, ukazuje se tuženiku da se odredba članka 57. stavka 2. Zakona odnosi na smještaj koji se temelji na odluci javnopravnog tijela i koji se barem djelomice financira javnim sredstvima, iz kojeg razloga valjani pravni temelj za prestanak prava na novčanu potporu u vidu doplatka za pomoć i njegu u smislu citirane odredbe članka 57. stavka 1. može biti nesporno utvrđena činjenica osiguranog smještaja korisnika prava od strane nadležnog javnopravnog tijela, koja se financira u potpunosti ili djelomično javnim sredstvima. Ovakvo pravno stajalište je zauzeo i Visoki upravni sud u svojoj odluci poslovnog broja Usž-1450/15-2 od 24. rujna 2015. pa je stoga valjalo poništi osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

 

Sud nije predmet vratio na ponovni postupak, već je sam riješio upravnu stvar, iz kojeg razloga je valjalo utvrditi obustavu predmetnog upravnog postupka preispitivanja prava na doplatak za pomoć i njegu pokrenutog po službenoj dužnosti, kao način dovršetka tog postupka u skladu s odredbom članka 46. stavkom 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09, u daljnjem tekstu ZUP).

 

Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 79. stavka 4. i 6. ZUS-a u svezi s člankom 79. stavkom 1. ZUS-a. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja putem njezinog opunomoćenika sukladno Tbr. 23. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje Tarifa). Kako se radi o neprocjenjivom predmetu, tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kuna i trošak pristupa na ročište za raspravu održanom 18. lipnja 2018. u iznosu od 2.500,00 kuna, a kojeg je tuženik dužan tužiteljici naknaditi u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti presude.

 

Tužiteljici nije priznat trošak sastava žalbe u upravnom postupku, jer se ne radi o troškovima upravnog spora, već o troškovima upravnog postupka, a o kojima se odlučuje prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09, u daljnjem tekstu ZUP).Također, tužiteljici nije priznat niti trošak u dijelu koji se odnosi na trošak puta njezinog opunomoćenika iz P. u R., kao i trošak izbivanja iz pisarnice u ukupnom iznosu od 1.000,00 kuna, budući po ocjeni ovog Suda, kao i prema prihvaćenom stajalištu sudske prakse trošak zastupanja po odvjetniku čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodi spor može iznositi samo toliko koliko bi iznosio i trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu suda koji vodi spor. Stoga nije osnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova koji se odnosi na putne troškove za dolazak njezinog opunomoćenika iz P. u R., kao i trošak izbivanja iz pisarnice, jer su to troškovi koji prelazi iznos koji bi pripadao nekom od odvjetnika iz sjedišta suda. Ističe se i to da u slučaju ako stranka želi da je pred sudom u Rijeci zastupa opunomoćenik koji ima poslovno sjedište izvan sjedišta suda, da je to njegovo pravo te će stranka prema ugovoru kojeg sklopi sa svojom opunomoćenikom istome isplatiti naknadu, ali se ta naknada ne može prevaliti na protivnu stranu, jer se ne radi o potrebnom trošku (odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3770/04 od 12. rujna 2007.).

 

Kako tužba nije odbačena niti odbijena, a tužiteljica je oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi na tužbu i presudu na temelju članka 16. stavka 1. točke 16. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15, dalje ZSP), to tužiteljici nije nastala obveza plaćanja sudske pristojbe, slijedom čega joj nije priznat niti trošak sudskih pristojbi budući isti nije niti nastao u ovom upravnom sporu.

 

Stoga je na temelju članka 58. stavka 1. ZUS-a valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci  26. lipnja 2018.

 

                                                                                             S u t k i n j a

 

                                                                                     Marija Renner Jakovljević, dipl. iur., v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u 3 (tri) primjerka, za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.