- 1 -

              Broj: FPž-1120/2015

                                          

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Mladena Genca, kao predsjednika vijeća te Sanje Gospočić i Tomislava Tomašića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Danijele Marotti Andrić, u svojstvu više sudske savjetnice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenih P. d.o.o. i J.G., zbog prekršaja iz čl. 1021. st. 1. toč. 63. Zakona o trošarinama (NN 83/09, 111/12, 22/13, 32/13, 81/13, 100/15, 120/15, 115/16), odlučujući o žalbi okrivljene pravne osobe P. d.o.o., podnesenoj po branitelju S.B., odvjetniku iz Odvjetničkog društva B. & G. B., protiv rješenja o prekršaju Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb, Vijeća za prekršaje, Broj: 03-P-17/13 od 4. svibnja 2015., na sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2018.,

 

p r e s u d i o     j e

 

I. U povodu žalbe okrivljene pravne osobe P. d.o.o., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijano rješenje o prekršaju u odnosu na žaliteljicu u pravnoj oznaci djela i odluci o novčanoj kazni na način da se djelo činjenično opisano u izreci pobijanog rješenja o prekršaju pravilno pravno označava kao prekršaj iz čl. 102.a st. 1. toč. 63. Zakona o trošarinama (NN 22/13, 32/13, 81/13, 100/15), za koji se, primjenom čl. 37. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17), okrivljenoj pravnoj osobi P. d.o.o. izriče novčana kazna u iznosu od 4.200,00 (četiri tisuće dvjesto) kuna, koju je dužna platiti u roku od osam dana od dana primitka ove presude, a ako u tom roku plati dvije trećine izrečene novčane kazne smatrati će se da je novčana kazna u cijelosti plaćena.

 

II. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljene pravne osobe P. d.o.o. i prvostupanjsko rješenje o prekršaju u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje.

 

III. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona, okrivljena pravna osoba P. d.o.o. dužna je platiti paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 200,00 (dvjesto) kuna, u roku od 15 dana po primitku ove presude.

             

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem o prekršaju proglašeni su krivima okrivljena pravna osoba P. d.o.o. i okrivljena odgovorna osoba u pravnoj osobi J.G. da su, na način činjenično opisan u izreci, počinili prekršaj iz čl. 80. st. 1. toč. 49. Zakona o trošarinama (NN 83/09, 111/12), za koji su im, primjenom čl. 37. Prekršajnog zakona, izrečene novčane kazne i to za okrivljenu pravnu osobu P. d.o.o. u iznosu od 6.000,00 kuna, a za okrivljenu odgovornu osobu u pravnoj osobi J.G. u iznosu od 1.500,00 kuna, koje su dužni platiti u roku od osam dana po pravomoćnosti pobijanog rješenja te su upozoreni ako u tom roku plate dvije trećine izrečenih novčanih kazna smatrati će se da su novčane kazne u cijelosti plaćene.

 

Istim rješenjem, okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od po 200,00 kuna, svaki. 

 

Protiv pobijanog rješenja o prekršaju okrivljena pravna osoba P. d.o.o. je po branitelju pravodobno podnijela žalbu zbog, kako navodi, bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prekršajnog prava, odluke o prekršajnopravnoj sankciji i odluke o troškovima postupka.

 

Žaliteljica predlažu da se iz razloga navedenih u žalbi, žalba prihvati i pobijano rješenje o prekršaju preinači na način da se oslobodi od optužbe, a podredno da se isto ukine i predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

 

Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje: Sud), kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijano rješenje o prekršaju iz osnova i razloga iz kojih se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao jesu li rješenjem o prekršaju na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona.

 

Tako je ispitivanjem po službenoj dužnosti utvrđeno da je prekršaj za koji je okrivljena pravna osoba pobijanim rješenjem proglašena krivom potrebno pravilno pravno označiti kao prekršaj iz čl. 102.a st. 1. toč. 63. Zakona o trošarinama (NN 22/13, 32/13, 81/13, 100/15), budući da je navedeni propis blaži za počinitelja, jer za predmetni prekršaj propisuje blažu novčanu kaznu.

 

Naime, za prekršaj za koji je okrivljena pravna osoba proglašena krivom, prema odredbi čl. 80. st. 1. toč. 49. Zakona o trošarinama (NN 83/09, 111/12), koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, bila je propisana novčana kazna u iznosu od 40.000,00 do 1.000.000,00 kuna za pravnu osobu, dok je prema odredbi čl. 102.a st. 1. toč. 63. Zakona o trošarinama (NN 22/13, 32/13, 81/13, 100/15, 115/16), za taj prekršaj sada propisana novčana kazna u iznosu od 5.000,00 do 2.000.000,00 kuna za pravnu osobu.

 

Prema odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Prekršajnog zakona, prema počinitelju prekršaja se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme kad je prekršaj počinjen, a ako se nakon počinjenja prekršaja propis jedanput ili više puta izmijeni, obavezno će se primijeniti propis koji je blaži za počinitelja.

 

Budući da je prekršaj za koji je okrivljena pravna osoba P. d.o.o. proglašena krivom počinjen 17. lipnja 2012., kada je bio na snazi Zakon o trošarinama (NN 83/09, 111/12) te budući da je dana 26. rujna 2015. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o trošarinama (NN 100/15), koji u odnosu na predmetni prekršaj određuje blažu novčanu kaznu za pravnu osobu pa je tako blaži za počinitelja, to se isti na temelju čl. 3. st. 2. Prekršajnog zakona, obavezno mora primijeniti. 

 

Stoga je ovaj drugostupanjski sud, postupajući po službenoj dužnosti, pravilnom primjenom zakona, preinačio prvostupanjsko rješenje o prekršaju u pravnoj oznaci djela prekršaja, kako je to navedeno u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

 

Žaleći se zbog pogrešne primijene materijalnog prekršajnog prava okrivljena pravna osoba ističe da „novi“ Zakon o trošarinama (NN 22/13, 32/13, 81/13, 100/15, 115/16) u čl. 89. više ne sadrži odredbu koja bi propisivala zabranu prodaje lož ulja na benzinskoj postaji te kako je stupanjem na snagu citiranog Zakona prestao vrijediti „stari“ Zakon o trošarinama (NN 83/09, 111/12), a time i odredba čl. 75. „starog“ Zakona o trošarinama, to je prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak pogrešno primijenilo materijalno pravo kada je navelo da je okrivljenik postupio protivno odredbi čl. 75. st. 1. „starog“ Zakona o trošarinama. Smatra da je „novi“ Zakon o trošarinama povoljniji i da ga je prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak trebalo primijeniti.

 

Time okrivljenica, iako to izrijekom nije navela, očigledno rješenje o prekršaju pobija zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. toč. 4. Prekršajnog zakona, smatrajući da je glede prekršaja koji je predmet optužbe primijenjen propis koji se ne može primijeniti.

 

Međutim, suprotno navodima žalbe, valja istaknuti da je dana 2. ožujka 2013. stupio na snagu novi Zakon o trošarinama (NN 22/13, 32/13, 81/13, 100/15, 115/16), koji odredbom čl. 117. propisuje da danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaju važiti Zakon o trošarinama (NN 83/09, 111/12), ali prekršaj okrivljene pravne osobe, opisan u izreci pobijenog rješenja ima pravni kontinuitet u odredbi čl. 89. st. 2. Zakona o trošarinama (NN 22/13, 32/13, 81/13, 100/15, 115/16), koji propisuje da se prodaja označenih plinskih ulja za namjenu grijanja ne smije obavljati izravnim utakanjem u spremnike goriva motornih vozila, plovnih objekata, plovila, drugih motora ili strojeva.

 

Stoga, u konkretnom slučaju ne radi se o povredi materijalnog prekršajnog pa je ocijenjeno da žalba okrivljene pravne osobe zbog povrede materijalnog prekršajnog prava nije osnovana.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja okrivljena pravna osoba navodi da nije točno da su predmetne zgode izvršili prodaju lož ulja kupcu izravnim utakanjem u spremnik motornog vozila te da su izvršili sve što je bilo moguće da kupac sam ne vrši utakanje lož ulja direktno u spremnik motornog vozila. Ističu da je kupac usmeno upozoren da ne smije utakati lož ulje u spremnik vozila, a da je isti usprkos tome svjesno i namjerno bez pomoči djelatnika benzinske postaje, izvršio radnju utakanja lož ulja direktno u spremnik vozila. Ističu da je sukladno važećim propisima u Republici Hrvatskoj  dozvoljena samoposlužna prodaja goriva na benzinskim postajama. Smatra da je prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak neosnovano naložilo okrivljenoj pravnoj osobi provođenja određenih mjera radi sprječavanja kršenja odredbe čl. 89. Zakona o trošarinama.

 

Međutim, suprotno navodima žalbe, razmatrajući prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu, ovaj sud nalazi da je prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak potpuno i pravilno utvrdilo postojanje svih odlučnih činjenica, nakon što je prethodno izvelo sve potrebne dokaze koje je prihvatilo i ocijenilo, a za što je u pobijanom rješenju iznijelo valjane razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud.

 

Nakon čitanja pisanih obrana okrivljenika na glavnoj raspravi, prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak je provelo dokaze pregledom i čitanjem sve dokumentacije priložene spisu te je na temelju svih provedenih materijalnih dokaza, nedvojbeno utvrdilo da su okrivljenici počinili prekršaj koji im je stavljen na teret.

 

Tako je iz provedenih dokaza kao nesporno utvrđeno da je dana 17. lipnja 2012. na benzinskoj postaji prvookrivljene pravne osobe u G.V., s. K. cesta …, kupcu I.Ž. prodan trošarinski proizvod i to 9,30 litara plinskog ulja za namjenu grijanja obojeno crvenom bojom, na način da je kupac sam pištoljem za utakanjem goriva spojenog na agregat ulja za loženje direktno utočio lož ulje za namjenu grijanja obojeno crvenom bojom u spremnik vozila, a za što je kupcu od strane prvookrivljene pravne osobe izdan račun broj R1 1……, pa je stoga okrivljena pravna osoba počinila prekršaj opisan u izreci pobijanog rješenja.

 

Naime, odredbom čl. 75. st. 3. starog Zakona o trošarinama (NN 83/09, 111/12), određeno je da se prodaja označenog plinskog ulja ne smije obavljati izravnim utakanjem u spremnike goriva motornih vozila, plovnih objekata, drugih motora ili strojeva, a koja odredba ima pravni kontinuitet u odredbi čl. 89. st. 2. novog Zakona o trošarinama (NN 22/13, 32/13, 81/13, 100/15, 115/16), kako je to već prije navedeno.

 

Odredbom čl. 102.a st. 1. toč. 63. Zakona o trošarinama određeno je da će se kazniti za prekršaj pravna osoba ako prodaje označena plinska ulja za grijanje izravnim utakanjem u spremnike goriva motornih vozila, plovnih objekata, plovila, drugih motora ili strojeva.

 

Kako je tijekom postupka kao nesporno dokazano da je kupac predmetne zgode izvršio utakanje označenog plinskog ulja za grijanje direktno u spremnik motornog vozila, a za što mu je od strane djelatnika okrivljene pravne osobe izdan račun, to je upravo okrivljena pravna osoba izvršila radnju prodaje označenog plinskog ulja za grijanje te su stoga u ponašanju okrivljene pravne osobe ostvarila sva obilježja prekršaja koji joj je stavljen na teret. Činjenica koju žaliteljica iznosi u svojoj žalbi da je na predmetnoj benzinskoj postaji svaki kupac upozoren na zabranu utakanja direktno u spremnik vozila označenog plinskog ulja za grijanje, ne utječe na postojanje prekršaja koji je okrivljenoj pravnoj osobi stavljen na teret niti na njenu prekršaju odgovornost.

 

Stoga i ovaj Sud smatra da je prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak okrivljenu pravnu osobu osnovano proglasilo krivom zbog prekršaja koji joj je stavljen na teret te da okrivljenica navodima svoje žalbe nije ničim dovela u sumnju pravilnost i zakonitost iste odluke.

 

              Radi navedenog nije osnovana žalba okrivljene pravne osobe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Odluka o prekršajnopravnoj sankciji razmatrana je uslijed preinake u pravnoj oznaci djela prekršaja, kao i u povodu podnesene žalbe i to sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, budući da iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenica nije žalila zbog ove žalbene osnove, no žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

Razmotrivši stoga odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak pravilno utvrdilo sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, a imajući u vidu da je stupio na snagu povoljniji propis u odnosu na okrivljenicu, to je u konkretnom slučaju trebalo, primjenom odredbe čl. 3. st. 2. Prekršajnog zakona, primijeniti taj Zakon kao blaži za okrivljenicu i preinačiti pobijano rješenje u odluci o kazni, na način kako je to navedeno u toč. I. izreke ove presude, rukovodeći se prilikom odmjere visine novčane kazne svim okolnostima koje je, u smislu odredbe čl. 36. Prekršajnog zakona, cijenilo već i prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak, a koje je utvrdilo postojanje okolnosti koje opravdavaju primjenu instituta ublažavanje kazne te je i ovaj sud okrivljenici za počinjeni prekršaj, primjenom čl. 37. Prekršajnog zakona, izrekao novčanu kaznu ispod zakonom propisanog minimalnog iznosa, smatrajući istu primjerenu stupnju njene krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

 

Prema uvjerenju ovog Suda izvršenjem sada izrečene novčane kazne ostvariti će se svrha prekršajnog postupka pa tako i svrha specijalne i generalne prevencije.

 

              Zbog navedenog, ovaj Sud je postupajući u smislu odredbe čl. 207. (toč. I. izreke ove presude) te čl. 205. (toč. II. izreke ove presude) Prekršajnog zakona, odlučio kao u izreci ove presude.

 

Obzirom da je ovaj sud, odlučujući o žalbi okrivljene pravne osobe, donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenice, sukladno odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3 c. Prekršajnog zakona, okrivljenica je obvezana na naknadu paušalne svote troškova žalbenog postupka (toč. III. izreke ove presude). Budući da je Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (NN 18/2013), propisan opći okvir paušalne svote u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, to je visina paušalnog iznosa troškova prekršajnog postupka iz čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona određena u iznosu od 200,00 kuna, što je po mišljenju ovog suda primjereno s obzirom na složenost i trajanje postupka.

 

U Zagrebu, 9. veljače 2018.

 

 

Presuda se dostavlja Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu Zagreb, Vijeću za prekršaje u 5 otpravaka: za spis, okrivljenu pravnu osobu P. d.o.o., branitelja i podnositelja optužnog prijedloga.