Po-20/14

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA                                                                                                           Po-20/14

OPĆINSKI SUD U SPLITU

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja M. Š. iz S., ….., OIB:….. zastupan po pun. D. R. odvj. u S., protiv tuženika pod 1 L. Š. iz S., …., OIB:….., i pod 2 M. Š. iz M.,….., OIB:….., zastupan po pun. V. S. odvj. u S., radi utvrđenja, nakon glavne i javne rasprave održane dana 08. prosinca 2017. god., u prisustvu tužitelja sa pun. D. R. odvj. u S., i zamj. pun. tuženika pod 2 J. Č., odvj. vjež. u S., dana 26. siječnja 2018. godine,

 

p r e s u d i o  j e  :

 

I Utvrđuje se ništetnim ugovor o darovanju zaključen dana 20. lipnja 2013. god., između tuženika pod 1 kao darovatelja i tuženika pod 2 kao daroprimatelja, ovjeren u potpisu darovatelja od javnog bilježnika T. K. M. u Splitu, dana 20. lipnja 2013. god., pod br. OV-4619/13.

 

II Nalaže se zemljišnoj knjizi za K.O. Split, koja se vodi kod Općinskog suda u S., brisanje uknjižbe prava vlasništva za 2/24 dijela čest. zem. 5247/10, Z.U. 14149, K.O. Split sa imena tuženika pod 1 na ime tuženika pod 2 izvršene Rješenjem Općinskog suda u S., posl. br. Z-7083/13 od 21. lipnja 2013. god., a temeljem ugovora o darovanju od 20. lipnja 2013. god., te se time uspostavlja ranije zemljišnoknjižno stanje.

 

              III Dužni su tuženici pod 1 i pod 2, solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.825,00 kn.

 

 

    Obrazloženje

 

Tužitelj je dana 24. veljače 2014. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika pod 1 i pod 2, u kojoj navodi da su tužitelj i tužena pod 1, dana 11. travnja 2012. god., zaključili ugovor o doživotnom uzdržavanju, ovjeren pred ovim sudom pod posl. br. R1-81/12, a temeljem kojega ugovora je tužena pod 1 prenijela tužitelju 6/24 dijela nekretnine označene kao čest. zem. 5247/10, Z.U. 14149, K.O. Split, a koji dio u naravi predstavlja stan na prvom katu, neto površine 91,00 m2, u kući u S., anagrafske oznake ….

 

Dana 20. lipnja 2013. god., tužene pod 1 i pod 2 su zaključile ugovor o darovanju, ovjeren u potpisu od JB T. K. M., pod posl. br. OV-4619/13, kojim bi tužena pod 1 darovala tuženoj pod 2, 2/24 dijela nekretnine označene kao čest. zem. 5247/10, Z.U. 14149, K.O. Split, iako su bile upoznate s činjenicom da je isti dio nekretnine ugovorom o doživotnom uzdržavanju, već otuđen tužitelju.

 

Tužena pod 2 se je temeljem navedenog ugovora, dana 21. lipnja 2013. god., Rješenjem ovog suda posl. br. Z-7083/13, upisala kao vlasnik 2/24 dijela čest. zem. 5247/10, Z.U. 14149, K.O. Split.

 

Slijedom navedenog, sukladno odredbi čl. 322 st. 1 ZOO-a, ugovor o darovanju zaključen između tuženica pod 1 i pod 2 je ništetan, budući je protivan moralu i prisilnim propisima, pa je predložio sudu da donese odluku kojom će utvrditi da je ništetan ugovor o darovanju zaključen dana 20. lipnja 2013. god., između tužene pod 1 kao darovateljice i tužene pod 2 kao daroprimateljice, ovjeren u potpisu darovateljice od javnog bilježnika T. K. M. u S., dana 20. lipnja 2013. god., pod br. O.-4619/13, te naložiti zemljišnoj knjizi za K.O. S., koja se vodi kod ovog suda, brisanje uknjižbe prava vlasništva za 2/24 dijela čest. zem. 5274/10, Z.U. 14149, K.O. Split sa imena tužene pod 1 na ime tužene pod 2 izvršene Rješenjem Općinskog suda u S., posl. br. Z-7083/13 od 21. lipnja 2013. god., a temeljem ugovora o darovanju od 20. lipnja 2013. god., a čime se uspostavlja ranije zemljišnoknjižno stanje.

 

U odgovoru na tužbu od 20. listopada 2016. god., tužena pod 1 navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističe da je zaključila  Ugovor o darovanju ovjeren pred JB B. K. pod br. OV-184/12 od 20. 01. 2012. god., kojim Ugovorom je kao darovateljica, darovala tuženoj pod 2 nekretnine opisane u toč. 4., te se obvezala istoj darovati iznos od  12.000,00 EUR, na način i u rokovima o čemu će iste zaključiti posebnu pisanu izjavu.

 

Kako je proteklo određeno vremensko razdoblje, a tuženoj pod 2 nije ispoštovala obvezu na ime dara od 12.000,00 EUR, pristupila je sklapanju Ugovora o darovanju koji je ovjeren kod JB T. K. M. pod br. OV-4620/13 od 20. 06. 2013. godine.

 

U trenutku sklapanja Ugovora o darovanju  sa kćeri – tuženom pod 2 je bila upisana kao vlasnica u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini, te je ovim darovanjem ispunila obvezu i želju, kako svoju, tako i svog pok. supruga, a sve iz razloga jer je već prethodno namirila svog sina  - tužitelja i  svoju drugu kćer I. Š..

 

Tužena pod 2 u odgovoru na tužbu 26. listopada 2016. god., navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom. Tužene pod 1 i pod 2 su zaključile predmetni Ugovor o darovanju, temeljem kojega je doneseno rješenje ovog suda br. Z-7083/13 od 01. srpnja 2013. god., kojim je dopuštena uknjižba prava vlasništva čest. zem. 5247/10, Z.U. 14149 K.O. S., na ime tužene pod 2 za 2/24 dijela. Temeljem citiranog rješenja ovog suda, tužena pod 2 je postigla upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama na svoje ime.

 

U trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o darovanju, u zemljišnim knjigama Z.U. 14149, K.O. Split nije evidentirana, niti je izvršena zabilježba postojanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju za koji tužitelj navodi da postoji između njega i tužene pod 1.

 

Kada je predmet Ugovora o doživotnom uzdržavanju nekretnina, davatelj uzdržavanja, u konkretnom slučaju tužitelj, bio je ovlašten zatražiti zabilježbu toga ugovora u zemljišnim knjigama nadležnog suda. Dakle, budući da na upis zabilježbe Ugovora o doživotnom uzdržavanju, upućuje i ovlašćuje sam propis  - odnosno čl. 581. st. 1. ZOO-a, za takav upis u zemljišne knjige nije potrebna  tzv. clausula intabulandi, tj. izričita izjava volje primatelja uzdržavanja, kao zemljišnoknjižnog vlasnika i osobe čije se zemljišnoknjižno pravo tim upisom ograničava, o pristanku na tu zabilježbu.

 

U situaciji kada je više osoba zaključilo posebne  pravne poslove radi stjecanja prava vlasništva na istoj nekretnini, o jačem pravu odlučuje se primjenom načela morala, savjesnosti i poštenja i načela zabrane zlouporabe prava.

 

U trenutku darovanja predmetne nekretnine, tužena pod 2 je postupala s povjerenjem u zemljišne knjige. Tužena pod 2 je bila savjesna u vrijeme sklapanja Ugovora o darovanju, a tužitelj nije dao niti jedan razlog temeljem kojih činjenica  i iz kojih dokaza bi proizlazilo da tužena pod 2 nije savjesna stjecateljica.

 

Posebno ističe da je tužena pod 1 zaključila Ugovor o darovanju ovjeren pred J. B. K., pod br. OV-184/12 od 20. 01. 2012. god., kojim ugovorom se je obvezala  tuženoj pod 2 darovati iznos od 12.000,00 EUR, na način i u rokovima o čemu će zaključiti posebnu pisanu izjavu. Kako tužena pod 1 nije tuženoj pod 2 izvršila obvezu s naslova preuzetog dara, pristupile su sklapanju predmetnog Ugovora o darovanju dana 21. lipnja 2013. godine.

 

Tužena pod 2 ponavlja da je savjesni stjecatelj jer je i u trenutku sklapanja Ugovora o darovanju, i u trenutku podnošenja prijedloga za uknjižbu, bila savjesna stjecateljica.

 

Uzimajući u obzir činjenicu da je suprug tužene pod 1 pok. S. Š. preminuo,te da su nasljednici pozvani na nasljeđivanje po okončanju ostavinskog postupka kod J. B. K., budući je majka – tužena pod 1 proglašena nasljednicom imovine za cijelo, pristupili s majkom – tuženom pod 1 sklapanju Ugovora o darovanju, na način da je tužitelj kao sin darovanjem dobio određeni  idealni dio nekretnine označene kao čest. zem. 5247/10 K.O. Split (u naravi stan), kći I. Š. određeni idealni dio nekretnine označene kao čest. zem. 5247/10, K.O. Split (u naravi stan), dok je tužena pod 1 za sebe zadržala određeni idealni dio nekretnine označene kao čest. zem. 5247/10, K.O. Split (u naravi stan).

 

Dakle, naprijed opisana raspoložba od strane tužene pod 1 je bila poznata svim nasljednicima pozvanim na nasljeđivanje iza pok. S. Š., oca tužitelja i tužene pod 2, te supruga tužene pod 1, te nitko nije osporavao navedeno raspolaganje. Navedenu raspoložbu su svi suglasno prihvatili.

 

Naime, tužena pod 2 nije imala saznanja da je tužena pod 1 sklopila Ugovor o doživotnom uzdržavanju s tužiteljem. Potrebno je raspraviti namjeru i želju tužene pod 1 u trenutku sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju, u kakvim uvjetima i okolnostima je isti sklopljen. Naime, taj Ugovor je sklopljen između tužitelja kao davatelja uzdržavanja i tužene pod 1 kao primateljice uzdržavanja, u svrhu izigravanja prava na nasljeđivanje, te nije svrha, niti se je radilo o davanju uzdržavanja.

 

U trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o darovanju i podnošenja zahtjeva za uknjižbu, tužena pod 2 je bila savjesna, nije znala za sklopljeni Ugovor o doživotnom uzdržavanju,  te je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige pristupila sklapanju predmetnog Ugovora o darovanju.

 

Prema odredbi čl. 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kada je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva.

 

Dakle, u slučaju višestrukog otuđenja, vlasništvo nekretnine će steći onaj koji je u dobroj vjeri prvi zatražio upis u zemljišnu knjigu. Iz navedenog je razvidno da je naglasak na dobroj vjeri stjecatelja. Tužena pod 2 nije znala, niti je mogla znati da je nekretnina otuđena, budući je postupala s povjerenjem u zemljišne knjige. Stanje zemljišne knjige Z.U. 14149, K.O. Split u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o darovanju,  te podnošenja prijedloga za uknjižbu, nije imalo zabilježbu spora ili pak zabilježbu postojanja Ugovora u pogledu predmeta raspolaganja.

 

Tužena je potom  radi preglednosti naprijed navedenog, citirala tekst cjelokupnog čl. 125. ZVDSP.

 

U podnesku od 05. prosinca 2016. god. tužitelj  u odnosu na odgovor na tužbu tužene pod 1, navodi da ničin nije osporena činjenica da je tužena pod 1 s tužiteljem, dana 11. travnja 2012. god., zaključila  predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju, a da bi više od  godinu dana nakon toga, na nagovor tužene pod 2, svjesna postojanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju, zaključila  Ugovor o darovanju kojim je  tuženoj pod 2 prenijela  2/24 dijela čest. zem. 5247/10, ZU 14149 K.O. Split.

 

Da je tužena pod 1 bila svjesna činjenice postojanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju i obveza koji isti za stranke stvara, ukazuje i činjenica da bi tužena pod 1 na nagovor i uz sudjelovanje tužene pod 2, dana 03. kolovoza 2012. god., pod posl. br. R1-81/12 podnijela prijedlog  kojim je predlagala  ovjeru Sporazuma o raskidu Ugovora o doživotnom uzdržavanju, a koju činjenicu bi tužena pod 2 navodila u svojim pisanim porukama i razgovorima sa tužiteljem.

 

Isti postupak je obustavljen rješenjem ovog suda posl. br. R1-504/12 od  08. svibnja 2013. god., a iz razloga što sama tužena pod 1 kao predlagateljica, dana 16. listopada 2012. god., nije pristupila na sud, dok se je tužitelj protivio raskidu predmetnog ugovora.

 

Simptomatično je da tek nakon donošenja ovog rješenja, dana 20. lipnja 2013. god., dolazi do zaključenja spornog Ugovora o darovanju.

 

U odnosu na odgovor na tužbu tužene pod 2, ističe da su navodi tužene pod 2 lažni, budući da je tužena pod 2 znala za postojanje Ugovora o doživotnom uzdržavanju, s obzirom da je nakon njegovog zaključenja  u više navrata u usmenim razgovorima s tužiteljem, izrazila svoje protivljenje istom Ugovoru. Ovu činjenicu potvrđuje upravo SMS poruka koju je tužena pod 2 dana  03. listopada 2012. god., uputila tužitelju, upravo u trenutku kada je ovaj sud po prijedlogu tužene pod 1, sazvao ročište  radi ovjere navodnog sporazuma o raskidu Ugovora o doživotnom uzdržavanju.

 

Iz teksta iste poruke  nedvojbeno proizlazi da tužena pod 2 zna za postojanje Ugovora o doživotnom uzdržavanju. Tako tužena pod 2 u istoj poruci  između ostalog navodi: "… za tvoju info skrbništvo moze skiniti tužbom i onda joj se ne tribaš pojaviti a meni je dala zeleno svjetlo posle svega ovoga jer je lazno optužuješ…", "…a ti sa svojom zivi a mater se srami kad si je 2 miseca zalostio odveo na sud da ti potpise skrbnistvo a sad kad triba na isto misto otic optuzujes je da te dala na sud a dica joj to govore a pogotovo sto si ti to rekao da se tu skida skrbnistvo i da ćeš odmah napraviti darovni sto se mene tice ti mozes ovaj datum iskoristiti za sebe pa neka ti  daruje cijeli…".

 

Dakle, posve je jasno da tužena pod 2 niti je postupala u dobroj vjeri budući je u trenutku zaključenja Ugovora o darovanju, nedvojbeno znala za postojanje Ugovora o doživotnom uzdržavanju kojim je predmetna nekretnina već otuđena tužitelju, pa je predmetni Ugovor o darovanju ništetan budući je u najmanjoj mjeri protivan moralu i prisilnim propisima društva.

 

Na raspravnom ročištu dana 23. lipnja 2017. god., tužena pod 2  ističe da tužitelj nije  stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine jer je stjecanje vlasništva odloženo do smrti tužene pod 1 kao primateljice uzdržavanja. Dakle, zaključeni Ugovor o doživotnom uzdržavanju ne sprječava tuženu pod 1 kao primateljicu uzdržavanja, da raspolaže predmetnim stanom. Naime, ukoliko je predmet Ugovora o doživotnom uzdržavanju nekretnina, primatelj uzdržavanja može zabilježiti postojanje tog Ugovora u zemljišnim knjigama. Međutim, postojanje Ugovora o doživotnom uzdržavanju uz zabilježbu postojanja tog Ugovora u zemljišnim knjigama, ne sprječava zemljišnoknjižnog vlasnika – primatelja uzdržavanja  da otuđi navedenu nekretninu.

 

Tužitelj na istom ročištu ističe da je zaključenjem Ugovora o doživotnom uzdržavanju, vlasništvo preneseno s odgodnim učinkom. Obzirom na navedeno, tužena pod 1  nije smjela raspolagati, odnosno isto pravo prenositi trećoj osobi. Obzirom na činjenicu da su tako tužena pod 1, pa tako i tužena pod 2 znale za postojanje predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, isti Ugovor je protivan propisima, a posebice moralu društva, pa je stoga ništetan u smislu odredbi ZOO-a.

 

Tužena pod 1 u podnesku od  08. rujna 2017. god., navodi da  priznaje tužbu i tužbeni zahtjev. Naime, nakon zaključenja Ugovora o doživotnom uzdržavanju sa svojim sinom – tužiteljem, a kojim je raspolagala sa svojim suvlasničkim dijelom čest. zem. 5247/10, ZU 14149, K.O. Split, na zahtjev tužene pod 2 kojoj je bilo poznato postojanje Ugovora o doživotnom uzdržavanju ovjerenog pod  br. R1-81/12, radi podmirenja  iznosa od 12.000,00 EUR, isto je darovala 2/24 dijela čest. zem. 5247/10, ZU 14149, K.O. Split.

 

Radi navedenog, kako su  tužbeni navodi  izneseni u tužbi točni, a tužena pod 1 je osoba starije životne dobi, te u želji da se ovaj postupak okonča, ovim podneskom priznaje tužbu i tužbeni zahtjev u ovom predmetu, te u prilogu podneska prilaže svoju pisanu izjavu na okolnosti zaključenja spornog Ugovora o darovanju.

 

U priloženoj izjavi od 03. srpnja 2017. god., tužena pod 1 izjavljuje slijedeće:

 

            - da je sa svojim sinom dana 11. 04. 2012. god. pod posl. br. R1-81/12 zaključila Ugovor o doživotnom uzdržavanju, a kojim je svojem sinu za slučaj svoje smrti  prenijela u vlasništvo svoj suvlasnički dio od 3/12 dijela cjeline nekretnine označene kao čest. zem. 5247/10, ZU 14149, K.O. Split.

            - da se je njena kćer M. Š., nakon što je od nje saznala za zaključenje istoga Ugovora, istom usprotivila s obzirom da joj nije isplatila 12.000,00 EUR iz Ugovora o darovanju od 20. 01. 2012. god., te je na njen zahtjev potpisala  prijedlog radi raskida predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju.

            - da je nakon što je njen sin M. Š. odbio sporazumno raskinuti predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju, na nagovor  i traženje svoje kćerke M. Š., s istom potpisala i ovjerila Ugovor o darovanju  2/24 dijela čest. zem. 5247/10, ZU 14149, K. O. Split, iako je bila svjesna da je predmetnim suvlasničkim dijelom već raspolagala u korist svojega sina M. Š..

 

Ovu izjavu daje u svrhu korištenja iste kao dokaza u predmetnom postupku, a obzirom da bi joj zbog njenih godina i zdravstvenog stanja, dolazak na sud radi davanja iskaza  bio tegoban i iscrpljujući.

 

Priložena izjava tužene pod 1 od 03. srpnja 2017. god., ovjerovljena je od strane javnog bilježnika A. Z. iz S.,….. pod posl. br. OB-12200/17, dana 10. srpnja 2017. godine.

 

U podnesku od 17. listopada 2017. god., tužena pod 2 navodi da prilikom potpisivanja izjave od 03. 07. 2017. god., tužena pod 1 nije bila upoznata sa sadržajem iste, budući je istoj prezentirano da  potpisuje nešto vezano za  etažiranje zgrade, ne navodeći pri tome navode koji su sadržani u izjavi. Tužena pod 1 nije slobodno raspolagala svojom voljom, već su istoj date sastavljene, dakle već pripremljene isprave na potpis, bez da je tužena upućena u sadržaj istih. Dakle, upravo je navedena izjava pribavljena na prijevaran način. U prilog navedenom govori i činjenica  da tužena pod 1 od dana kada je ovjerila potpis na izjavi tj. 10. 07. 2017. god., ne raspolaže svojom osobnom iskaznicom, što upućuje na sumnju i skrivene namjere tužitelja.

 

Navodi da je tužena pod 1 svojom rukom napisala  i izjavila "povlačim priznanje koje sam iznijela u podnesku dana 03. 07. 2017. god." i da "izjava ovjerena pred javnim bilježnikom nije izjava moje stvarne volje te nisam bila svjesna sadržaja kojeg sam potpisala". U prilogu se dostavlja vlastoručna napisana i potpisana izjava tužene pod 1.

 

Tužena pod 2 nadalje navodi da je predmetni Ugovor o darovanju izraz slobodne volje ugovornih stranaka, pa nije protivan Ustavu RH, prisilnim propisima, niti moralu društva kako to navodi tužitelj. Naime, pobude iz kojih je Ugovor sklopljen u načelu ne utječu na njegovu valjanost. Međutim, pretpostavke koje se kumulativno moraju ispuniti da bi Ugovor bio bez pravnog učinka su: pobuda mora biti nedopuštena (protivna Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu); nedopuštena pobuda je bitno utjecala na pobudu jednog ugovaratelja da sklopi Ugovor  iako je drugi ugovaratelj znao ili morao znati  da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na njegova suugovaratelja da sklopi Ugovor.

 

Članak 279. ZOO-a kaže da je Ugovor koji je sklopljen uporabom sile prema ugovornoj strani ništetan. Pošto govorimo o fizičkoj sili, potrebno je da jedna osoba prema drugoj osobi čini nasilni akt kako bi  od te osobe iznudila očitovanje volje (npr. nasilnim vođenjem ruke osoba prisili nekoga da potpiše ugovor).

 

Iz dosad provedenog postupka dokazivanja, nije utvrđeno da bi zbog određenih razloga ugovor bio protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, te nema uvjeta za utvrđenje ništetnosti.

 

Također, zakonom propisani razlog ništetnosti ugovora jest uporaba (fizičke, tjelesne) sile. Tužena pod 1  u izjavi od 03. srpnja 2017. god., navodi da je "na nagovor i traženje svoje kćerke M. Š.- tužene pod 2 s istom potpisala i ovjerila Ugovor o darovanju 2/24 dijela čest. zem. 5247/10, upisane u  zk. ul. 14149, K.O. Split, iako sam bila svjesna da sam predmetnim suvlasničkim dijelom već raspolagala u korist svog sina M. Š.", no iz sadržaja izjave nije jasno o kojim bi se radnjama nagovora i traženja sastojalo, a tim više nije dokazano da bi došlo do uporabe sile od strane tužene pod 2 u odnosu na svoju majku – tuženu pod 1.

 

Isto ne proizlazi ni iz priložene izjave, već se u istoj provlači teza da bi tužena pod 1 Ugovor potpisala pod utjecajem nagovora, dok se ne navodi o kakvom nagovoru ili pak traženju, eventualnoj prijetnji bi se radilo u konkretnom slučaju.

 

Izjava ovjerena pred JB A. Z. pod br. Ov-122-00/17 od 10. 07. 2017. god., u kojoj tužena pod 1 izjavljuje da je na nagovor i traženje svoje kćeri potpisala ugovor, isključivo je djelo samog tužitelja, ne navodeći pri tome okolnosti u kojima je potpisan ugovor. Tim i takvim  pristupom tužitelj ne doprinosi nikakav dokaz kojim bi dokazao osnovanost i razloge zbog kojih tužitelj i pobija  valjanost istog. Jedini razlog pobijanja je  doći do imovine tužene pod 1 za cijelo. No i tužena pod 2 nije nagovarala niti tražila od tužene pod 1 da potpiše i ovjeri Ugovor o darovanju 2/24 dijela čest. zem. 5247/10, ZU 14149, K.O. S.. Tužena pod 1 je pristupila darovanju dijela stana bez ikakve prisile i bilo kakvog nagovaranja, dok tužena pod 2 nije tražila, nije zahtijevala od tužene pod 1 darovanje, ista je to sama napravila svojom slobodnom voljom.

 

Pozivanje tužitelja na zaključeni ugovor o doživotnom uzdržavanju ne sprječava tuženu pod 1 kao primateljicu uzdržavanja da raspolaže dijelom predmetnog stana. Tužitelj nije stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine  - stana. Pravo vlasništva je odloženo do smrti tužene pod 1 kao primateljice uzdržavanja. Naime, ukoliko je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju nekretnina, primatelj uzdržavanja može zabilježiti postojanje tog ugovora u zemljišnim knjigama. Međutim, postojanje ugovora o doživotnom uzdržavanju, pa i uz zabilježbu postojanja tog ugovora u zemljišnim knjigama, ne sprječava zemljišno knjižnog vlasnika – primatelja uzdržavanja, da otuđi navedenu nekretninu.

 

Tužena  pod 2 je uz podnesak priložila izjavu tužene  pod 1  u kojoj ista navodi "ja kao tuženica povlačim priznanje koje sam iznijela u podnesku dana 3. 7. 2017. Izjava koja je ovjerena kod bilježnika nije izjava moje stvarne volje  te nisam bila svjesna  sadržaja  kojeg sam potpisala .

 

Izjava je vlastoručno potpisana od strane tužene pod 1  L. Š..

 

Na raspravnom ročištu dana 08. prosinca 2017. god., tužitelj navodi da je tužena pod 1 priznala tužbu i tužbeni zahtjev, da predmetno priznanje nije povukla, te da se priznanje tužbenog zahtjeva niti ne može povući. Nadalje navodi da je priložena izjava potpisana od  tužene pod 1 vjerojatno napisana pod verbalnim pritiskom njene kćerke, ovdje tužene pod 2, a kao što je to bio slučaj i sa spornim Ugovorom o darovanju.

 

Tužitelj i tužena pod 2 su zatražili parnični trošak.

 

U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o darovanju nekretnine od 20. lipnja  2013. god., Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 31. siječnja 2012. god., prikaz z.k. uloška ovog suda – neslužbena kopija sa stanjem na dan 17. veljače 2014. god., Ugovor o darovanju od 20. siječnja 2012. god., izvadak iz zemljišne knjige – povijesni prikaz ovog suda sa stanjem na dan 25. listopada 2016. god., rješenje ovog suda  posl. br. Z-7083/13 od 01. srpnja 2013. god., prijedlog radi ovjere Sporazuma o raskidu Ugovora o doživotnom uzdržavanju podnesen ovom sudu dana 03. kolovoza 2012. god., rješenje ovog suda posl. br. R1-504/12 od 08. svibnja 2013. god., SMS poruku od 03. listopada 2012. god., SMS poruku od 05. listopada 2012. god., izjavu tužene pod 1 od 03. srpnja 2017. god., izjavu tužene pod  1  bez naznake datuma, te spise predmeta izvanparničnog odjela ovog suda posl. br. R1-504/12 i R1-81/12.

 

Tužbeni zahtjev je osnovan.

 

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05 i 41/08, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbi čl. 322 st. 1, da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba. Pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ima i državni odvjetnik (čl. 327 st. 1 i st. 2 ZOO-a).

 

Među parničnim strankama nije sporno da je između tužene pod 1 kao primateljice uzdržavanja i tužitelja kao davatelja uzdržavanja, sklopljen priloženi ugovor o doživotnom uzdržavanju od 31.siječnja 2012.god., a kojim se je tužena pod 1 zauzvrat na pruženu pomoć i skrb, obvezala prenijeti u vlasništvo tužitelju dio nekretnine označene kao čest. zem. 5247/10, Z.U. 14149, K.O. Split, što u naravi predstavlja obiteljsku kuću, u visini od 3/12 idealnog dijela, u naravi povezano sa stanom na I katu, površine bruto 125,00 m2, neto površine 91,00 m2, orijentacije jug-sjever, a koji se sastoji od tri spavaće sobe, dva hodnika, kupatila, wc-a, dnevnog boravka, blagovaonice, kuhinje, dvije lođe i dva balkona, i to nakon smrti tužene pod 1 kao primateljice uzdržavanja.  

 

Nije sporno niti da je između tužene pod 1 darovateljice i tužene pod 2 kao daroprimateljice, sklopljen priloženi ugovor o darovanju nekretnine od 20. lipnja 2013. god., a kojim je tužena pod 1 darovala 2/24 idealnog dijela nekretnine označene kao čest. zem. 5247/10. Z.U. 14149, K.O. Split, kuća i dvor u površini od 378 m2, sa svim pravima koje ona ima na nekretnini, a što predstavlja upravo 1/3 idealnog dijela predmetnog stana na I katu, površine bruto 125,00 m2, neto površine 91.00 m2, orijentacije jug-sjever, a koji se sastoji od tri spavaće sobe, dva hodnika, kupatila, wc-a, dnevnog boravka, blagovaonice, i kuhinje, dvije lođe i dva balkona. 

 

Osim toga, nije sporno niti to da je tužena pod 2 temeljem ugovora o darovanju od 20. lipnja 2013. god., ishodila priloženo Rješenje ovog suda posl. br. Z-7083/13 od 01.srpnja 2013. god., a temeljem kojega se dopušta uknjižba prava vlasništva čest. zem. 5247/10, Z.U. 14149, na njeno ime za 2/24 dijela, uz istodobno brisanje istog prava sa imena tužene pod 1 za gore navedeni dio.

 

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (N.N. br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, u daljnjem tekstu ZV), propisuje u čl. 119 st. 1, da se vlasništvo nekretnine stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drugačije.

 

Vlasništvo na nekretninama stječe se uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu. Radi uknjižbe vlasništva mora se o pravnom poslu na čijem se temelju vlasništvo stječe sastaviti isprava čiji sadržaj i oblik mora odgovarati pravilima zemljšnoknjižnoga prava. Provedena uknjižba djeluje od trenutka kad je sudu bio podnesen zahtjev za tu uknjižbu (čl. 120 st. 1, st 2 i st. 3 ZV-a).

U odredbama čl. 122 ZV-a, propisano je da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona (st. 1). Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju (st. 2). Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (st 3).

 

Nadalje je u odredbama čl. 123 ZV-a, propisano da stjecatelj upisom stječe nekretninu kao od njezina vlasnika, ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri stekne od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine premda to nije bila, i ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti (st. 1). Brisanje upisa iz stavka 1. Ovoga članka može se zahtijevati zbog neistinitosti (nevaljanosti) prednikova upisa tužbom za brisanje dok ne proteknu tri godine od kad je bio zatražen prednikov upis; ali onaj tko je o neistinitom prednikovu upisu bio uredno obaviješten, može zbog neistinitosti prednikova upisa zahtijevati brisanje upisa samo ako je u roku za žalbu zatražio zabilježbu da je taj upis sporan i odmah, a najkasnije u roku od 60 dana od isteka roka za žalbu, podnio tužbu protiv onih koji su osporenim upisom stekli pravo ili su na temelju njega ishodili daljnje upise u zemljišnu knjigu.

 

Stjecatelj koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis (čl. 124 st. 1 ZV-a).

 

Kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva. Brisanje upisa vlasništva osobe iz stavka 1. ovoga članka i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecateljica nije postupila u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopila pravni posao s otuđivateljem znala da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed. Zahtjev za brisanje može se postaviti u roku od tri godine od upisa čije se brisanje zahtijeva. Odnos otuđivatelja s osobama s kojima je sklopio pravne poslove, ali one nisu stekle vlasništvo nekretnine, uređuju obveznopravna pravila (čl. 125 st. 1, st. 2 i st. 3 ZV-a).

 

Među parničnim strankama je sporno pitanje da li je tužena pod 2 u vrijeme sklapanja priloženog ugora o darovanju nekretnine od 20. lipnja 2013. god., i donošenja priloženog Rješenja o uknjižbi prava vlasništva ovog suda posl. br. Z-7083/13 od 01.srpnja 2013. god., bila u dobroj vjeri, odnosno pitanje da li je tuženoj pod 2 u to vrijeme bilo poznato da je između tužene pod 1 kao primateljice uzdržavanja i tužitelja kao davatelja uzdržavanja, sklopljen priloženi ugovor o doživotnom uzdržavanju od 31.siječnja 2012.god., a kojim se je tužena pod 1 zauzvrat na pruženu pomoć i skrb, obvezala prenijeti u vlasništvo tužitelju dio nekretnine označene kao čest. zem. 5247/10, Z.U. 14149, K.O. Split, što u naravi predstavlja obiteljsku kuću, u visini od 3/12 idealnog dijela, u naravi povezano sa predmetnim stanom na I katu, površine bruto 125,00 m2, neto površine 91,00 m2, orijentacije jug-sjever, a koji se sastoji od tri spavaće sobe, dva hodnika, kupatila, wc-a, dnevnog boravka, blagovaonice, kuhinje, dvije lođe i dva balkona, i to nakon smrti tužene pod 1 kao primateljice uzdržavanja.  

 

Slijedom svega navedenog, ovaj sud u potpunosti poklanja vjeru tuženoj pod 1, koja u priloženoj ovjerovljenoj izjavi od 03.srpnja 2017. god., izričito navodi;

- da je sa svojim sinom dana 11. 04. 2012. god. pod posl. br. R1-81/12 zaključila Ugovor o doživotnom uzdržavanju, a kojim je svojem sinu za slučaj svoje smrti  prenijela u vlasništvo svoj suvlasnički dio od 3/12 dijela cjeline nekretnine označene kao čest. zem. 5247/10, ZU 14149, K.O. Split.

- da se je njena kćer M. Š., nakon što je od nje saznala za zaključenje istoga Ugovora, istom usprotivila s obzirom da joj nije isplatila 12.000,00 EUR iz Ugovora o darovanju od 20. 01. 2012. god., te je na njen zahtjev potpisala prijedlog radi raskida predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju.

- te da je nakon što je njen sin M. Š. odbio sporazumno raskinuti predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju, na nagovor i traženje svoje kćerke M. Š., s istom potpisala i ovjerila Ugovor o darovanju 2/24 dijela čest. zem. 5247/10, ZU 14149, K. O. Split, iako je bila svjesna da je predmetnim suvlasničkim dijelom već raspolagala u korist svojega sina M. Š..

 

Naime, u konkretnom slučaju valja imati u vidu da su parnične stranka bliski srodnici (majka, sin i kćer), te da tužena pod 1, kao majka ima skladne obiteljske odnose, i to kako sa tužiteljem kao sinom, tako i sa tuženom pod 2 kao kćerkom.

 

Tužena pod 2 se tijekom postupka poziva na činjenicu da je priložena izjava tužene pod 1 koju je priložila uz podnesak od 17.listopada 2017.god., vlastoručno napisana od strane tužene pod 1, pritom nemajući u vidu činjenicu da tužena pod 1 zacijelo nije vlastoručno napisala pisani odgovor na tužbu u ovom postupku od 20. listopada 2016. god., te prijedlog radi ovjere Sporazuma o raskidu ugovora o doživotnom uzdržavanju podnesen ovom sudu dana 03. kolovoza 2012. god., kao i zamolbu radi obnove zahtjeva Sporazumnog raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju podnesenu ovom sudu dana 16.studenog 2012.god., a sve u predmetu izvanparničnog odjela ovog suda posl. br. R1-504/12.

 

Naime, tuženoj pod 1, kao osobi starije životne dobi kojoj pisanje teksta zacijelo predstavlja sasvim izvjesne poteškoće, a što je vidljivo iz teksta njene priložene izjave uz podnesak tužene pod 2 od 17. 10. 2017. god., zasigurno nije poznata tastatura tipkovnice kućnog računala i ispis teksta na printeru kućnog računala, odnosno rad na kućnom računalu, a sve iz razloga što su naprijed navedene isprve potpisane od strane tužene pod 1, nedvojbeno sačinjene na kućnom računalu.  

 

Ovaj sud stoga poklanja vjeru tužitelju kada navodi da je priložena izjava tužene pod 1 priložena uz podnesak tužene pod 2 od 17. 10. 2017. god., potpisana od tužene pod 1 vjerojatno napisana pod verbalnim pritiskom kćerke, ovdje tužene pod 2, a kao što je to bio slučaj i sa spornim Ugovorom o darovanju.

 

Tužena pod 2 se stoga nije u mogućnosti s uspjehom pozivati na činjenicu da je sukladno citiranim odredbama ZV-a, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri stekla 1/3 dijela predmetnog stana od tužene pod 1 kao osobe koja je u zemljišnoj knjizi bila upisana kao vlasnik predmetnog stana, i to iz razloga što joj je u vrijeme sklapanja priloženog ugovora o darovanju nekretnine od 20. lipnja 2013. god., i donošenja priloženog Rješenja o uknjižbi prava vlasništva ovog suda posl. br. Z-7083/13 od 01.srpnja 2013. god., zasigurno bilo poznato da je između tužene pod 1 kao primateljice uzdržavanja i tužitelja kao davatelja uzdržavanja, sklopljen priloženi ugovor o doživotnom uzdržavanju od 31.siječnja 2012.god., a kojim se je tužena pod 1 zauzvrat na pruženu pomoć i skrb, obvezala prenijeti u vlasništvo tužitelju dio nekretnine označene kao čest. zem. 5247/10, Z.U. 14149, K.O. Split, što u naravi predstavlja obiteljsku kuću, u visini od 3/12 idealnog dijela, u naravi predmetni stan na I katu, površine bruto 125,00 m2, neto površine 91,00 m2, orijentacije jug-sjever, a koji se sastoji od tri spavaće sobe, dva hodnika, kupatila, wc-a, dnevnog boravka, blagovaonice, kuhinje, dvije lođe i dva balkona, i to nakon smrti tužene pod 1 kao primateljice uzdržavanja.  

 

Tužitelj stoga tijekom postupka osnovano ističe da je zaključenjem Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 31.siječnja 2012.god., vlasništvo predmetnog stana preneseno s tužene pod 1 na tužitelja s odgodnim učinkom, te da tužena pod 1 stoga nije smjela raspolagati, odnosno isto pravo vlasništva prenositi trećoj osobi - tuženoj pod 2. Obzirom na činjenicu da su kako tužena pod 1, tako i tužena pod 2 znale za postojanje predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, sklopljeni Ugovor o darovanju nekretnine od 20.lipnja 2013.god., protivan je prisilnim propisima, a posebice moralu društva, pa je stoga ništetan u smislu odredbi čl. 322 st. 1 ZOO-a.

 

Radi svega navedenog, tužbeni zahtjev je prihvaćen u cijelosti, te je donijeta odluka kao u izreci presude.

 

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st.1 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03 i 84/08). Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 100 bod., pristup na četiri ročišta po 100 bod., pristup na jedno ročište 50 bod., sastav jednog podneska 100 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 1.625,00 kn, sve sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju su priznati i troškovi za sudske pristojbe, i to za pristojbu tužbe iznos od 1.350,00 kn, te pristojbu presude iznos od 1.350,00 kn, sve sukladno važećoj Tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 74/95, 57/96 i 137/02).

 

 

                                    U Splitu, 26.siječnja 2018. godine

 

                                                                                                                 

                                                                                                            S U D A C

 

                                                                                                            Živomir Topić

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

 

DNA:   - pun. tužitelja

              - tuženiku pod 1

           - pun. tuženika pod 2