89 Pž-2079/2016-4

 

 

 

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Josipa Turkalja, suca izvjestitelja, i Draženke Deladio, člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja F. Z. Z. I. I. I. O., Federacija Bosna i Hercegovina, M., 2. tužitelja P. B. S. d.d., S., 3. tužitelja F. Z. Z. O. I. R., S., 4. tužitelja U. B. d.d., M., 5. tužitelja Z. Z. O. Z.-D. K., Z., i 6. tužitelja Z. Z. O. K. S., S., koje sve zastupa punomoćnik Z. R., odvjetnik u S., protiv 1. tuženika S. S. D. S. I. N. U. O. D. S., S. V. I. J. U. F. B., S., i 2. tuženika R. d.o.o., P.,koje zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u S., radi utvrđenja prava vlasništva, utvrđenja ništetnosti ugovora o zakupu i radi predaje u posjed nekretnine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1726/11 od 25. siječnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 7. studenoga 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1726/11 od 25. siječnja 2016. u točki I. u dijelu podtočke 1.a i c, podtočke 2. te podtočke 3. izreke i u dijelu točke II. izreke u kojem je naloženo tužiteljima naknaditi tuženicima trošak parničnog postupka u iznosu od 129.895,85 kn.

 

              II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1726/11 od 25. siječnja 2016. u točki I. podtočki 1.b izreke i u dijelu točke II. izreke u kojem je tuženicima dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.246.354,15 kn i sudi:

 

              Utvrđuje se da je ništetan ugovor o zakupu odmarališta „S.“ od 24. listopada 2007. između prvo i drugo tuženika.

 

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.246.354,15 kn.

              III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u zatraženom iznosu od 130.000,00 kn.

 

Obrazloženje

 

              Sud prvog stupnja presudio je:

              „I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

              „1. a) Utvrđuje se da su tužitelji od 1. do 6. naspram tuženika pod 1., suvlasnici nekretnina označenih kao čest. zgr. …, čest. zgr. …, te čest. zem. …, …, …, …, …, …, …, …, …, sve. Z.U …, K.O. P., što u naravi predstavlja Hotel „S.“ u P., sa zemljištem ispod i oko hotela, i to tužitelj pod 1. za 71/189 dijela, tužitelj pod 2. za 41/189 dijela, tužitelj pod 3. za 2/189 dijela, tužitelj pod 4. za 24/189 dijela, tužitelj pod 5. za 16/189 dijela, tužitelj pod 6. za 33/189 dijela, pa se nalaže tuženiku pod 1., u roku od 15 dana izdati tužiteljima ispravu podobnu za upis prava vlasništva na ime tužitelja i to svakome od njih za njegov gore navedeni idealni suvlasnički dio, uz istodobno brisanje svakog takovog prava s imena tuženika pod 1., a koju ispravu će, u slučaju neizdavanja, u cijelosti zamijeniti ova presuda, sve pod prijetnjom provođenja prisilne ovrhe.

 

              b) Utvrđuje se da je ništetan i bez pravne valjanosti Ugovor o zakupu Odmarališta „S.“ u P., odnosno nekretnine navedene u Z.U. … K.O. P., a koji Ugovor je sklopljen 24. listopada 2007. godine između tuženika pod 1. i tuženika pod 2. R. d.o.o. P., te isti ne proizvodi nikakve pravne učinke.

 

              c) Nalaže se tuženicima od 1. i 2. da tužiteljima predaju u posjed, slobodne od osoba i stvari, nekretnine označene kao Hotel „S.“ u P., , odnosno čest. zgr. …, čest. zgr. …, te čest. zem. …, …, …, …, …, …, …, …, …, sve. Z.U …, K.O. P., sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“.

 

              2. Odbija se prvi podredni tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              „Utvrđuje se da su tužitelji od 1. do 6. naspram tuženika pod 1., suvlasnici nekretnina označenih kao čest. zgr. …, čest. zgr. …, te čest. zem. …, …, …, …, …, …, …, …, …, sve. Z.U …, K.O. P., što u naravi predstavlja Hotel „S.“ u P.,  sa zemljištem ispod i oko hotela, i to tužitelj pod 1. za 71/189 dijela, tužitelj pod 2. za 41/189 dijela, tužitelj pod 3. za 2/189 dijela, tužitelj pod 4. za 24/189 dijela, tužitelj pod 5. za 16/189 dijela, tužitelj pod 6. za 33/189, pa se ovlašćuju tužitelji da temeljem ove presude ishode uknjižbu prava suvlasništva na svoje ime u gore navedenim suvlasničkim dijelovima u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Makarskoj, a sve uz istodobno brisanje tog prava s imena prednika tuženika pod 1."

 

              3. Odbija se drugi podredni tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              „Utvrđuje se da tužitelji od 1. do 6., naspram tuženika pod 1., imaju jače pravo na posjed nekretnina označenih kao čest. zgr. …, čest. zgr. …, te čest. zem. …, …, …, …, …, …, …, …, …, sve. Z.U …, K.O. P., što u naravi predstavlja Hotel „S.“ u P.,  sa zemljištem ispod i oko hotela.“.

 

              II. Nalaže se tužiteljima u roku od 8 dana naknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 1.376.250,00 kn, dok se za više traženu naknadu troška parničnog postupka i to za iznos od 5.000,00 kn zahtjev tuženika pod 1) i 2) odbija.“

 

              Protiv dijela ove presude pod točkom I. i dosuđujućeg dijela točke II. izreke žale se tužitelji zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11-pročišćeni tekst i 25/13; dalje: ZPP), te predlažu presudu u pobijanom dijelu preinačiti, podredno ukinuti. Traže trošak žalbenog postupka u iznosu od 161.250,00 kn.

 

              Tuženici u odgovoru na žalbu poriču žalbene navode, te predlažu žalbu tužitelja odbiti. Traže trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 130.000,00 kn.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              Predmet spora je utvrđenje prava vlasništva nekretnina, utvrđenje ništetnosti ugovora o zakupu nekretnina i predaja u posjed nekretnina.

 

              Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja dao je razloge o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, te ne postoji proturječnost između razloga i sadržaja spisa, pa je stoga presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

 

              Ovaj sud ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8,. 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede pazi po službenoj dužnosti.

 

              Sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo.

 

              Prvenstveno je potrebno napomenuti da su predmetne nekretnine bile društveno vlasništvo, te da su još uvijek upisane kao društveno vlasništvo (zk izvadak s lista 39. spisa).

 

              Predmetne nekretnine su rješenjem Narodnog odbora Općine Makarska od 22. kolovoza 1961. dodijeljene na korištenje S. D. U. I. D. S. R. O. B. S. u svrhu izgradnje odmarališta u P. (list 13. – 15. spisa). Navedenim rješenjem je sindikatu između ostalog dodijeljena čestica … na kojoj je upisan Hotel S. površine 244 m2, iz čega bi proizlazilo da je tom sindikatu bio dodijeljen i objekt koji je bio evidentiran kao Hotel S..

 

              Među strankama je prijeporna aktivna legitimacija.

 

              Tužitelji svoju aktivnu legitimaciju temelje na ugovoru sklopljenom između K. B. S. (predniku tužitelja) i S. P. pri N. O. S. S. od 27. veljače 1963. (list 16. spisa). Drugo i treće tužitelji su pravni sljednici K. B. S., a ostali tužitelji su prema tvrdnjama svih tužitelja sudjelovali u izgradnji odmarališta zajedno s K. B. S. prema njihovom zajedničkom sporazumu.

              Međutim, sud prvog stupnja ispustio je iz vida da je u odnosu na pravne subjekte iz Republike Bosne i Hercegovine još uvijek na snazi Uredba o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 36/91; dalje: Uredba) koja je stupila na snagu 24. srpnja 1991.

 

              Člankom 1. stavkom 1. Uredbe propisano je da se zabranjuje raspolaganje i opterećenje (prodaja, zamjena, darovanje, prijenos prava korištenja i raspolaganja, davanja u zakup i privremenu uporabu, osnivanje hipoteke i slično) nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske koje su u vlasništvu, posjedu, na korištenju ili upravljanju organa i institucija Federacija, Republika i Pokrajina Kosova i Vojvodine. Stavkom 2. istog članka Uredbe propisano je da se zabrana iz stavka 1. ovog članka odnosi i na poduzeća kao i na druge osobe sa sjedištem izvan Republike Hrvatske.

 

              Dakle, Uredbom je zabranjeno svim organima i institucijama, poduzećima i drugim pravnim osobama bivše SFRJ sa sjedištem izvan Republike Hrvatske, bilo kakvo raspolaganje i opterećivanje nekretnina na teritoriju Republike Hrvatske, pa čak i bilo kakvo korištenje za vlastite potrebe. Jedino se na temelju odluke Vlade Republike Hrvatske moglo odlučiti da se određena nekretnina izuzme od zabrane utvrđene člankom 1. Uredbe (članak 2. Uredbe) i kasnije donesene odluke Vlade Republike Hrvatske o izuzimanju od zabrane raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske pravnih osoba sa sjedištem u Republici Sloveniji, Republici Makedoniji i Bosni i Hercegovini („Narodne novine“ broj 46/00; dalje: Odluka o izuzimanju).

 

              Tužitelji ničim nisu dokazivali, a niti dokazali da je predmetna nekretnina izuzeta od zabrane raspolaganja, a što je odlučno da bi uopće mogli raspolagati istom.

 

              Osim toga, notorno je da je izvršena pretvorba društvenog vlasništva u Bosni i Hercegovini, ali tužitelji uopće nisu dokazivali na koji način je pretvorba izvršena, te da su upravo oni ti koji prema propisima u Bosni i Hercegovini imaju pravo bilo kakvog korištenja predmetnih nekretnina tj. svoj pravni slijed od S. D. U. i D. S. R. O. B. i H. – S., u čiju korist je uknjiženo pravo korištenja zemljišta u svrhu izgradnje odmarališta.

 

              Tužitelji su pravni slijed od upisanog korisnika do sebe pokušali dokazati ugovorom od 27. veljače 1963. (list 16. spisa; dalje: Ugovor). Taj Ugovor je najbliža poveznica koja postoji u spisu između upisanog korisnika predmetnih nekretnina S. D. U. i D. S. R. O. B. i Hercegovine (dalje: SDU) i tužitelja.

 

              Međutim, Ugovor nije zaključen između K. B. S. (kao prednika tužitelja) i SDU, već između K. B. S. i S. P. pri N. O. S. S., pa se već zbog toga ne može prihvatiti postojanje pravnog slijeda između tužitelja i SDU (kao prednika prvotuženika).

 

              Tužitelji tvrde da je iz činjenice što je SDU u znak suglasnosti potpisao taj Ugovor, ukazuje na postojanje pravnog slijeda.

 

              Iako se prihvaća stajalište tužitelja, suprotno izraženom mišljenju suda prvog stupnja, da je SDU isto što i R. O. S. S. D. O. i D. S. S., odnosno skraćeno R. O. S. (prema stajalištu ovog suda radi se samo o različitom redoslijedu pisanja naziva istog sindikata), tužitelji nisu dokazali pravni slijed.

 

              Naime, člankom 1. Ugovora navodi se da S. P. pri N. O. S. S. ustupa svoja prava i obveze gradnje odmarališta R. O. S. S. D. O. i D. S. u P., K. B. S.. Ali iz tog Ugovora nije vidljivo koja su to prava i obveze prenesene na prednika tužitelja. Iz stipulacije članka 1. Ugovora ne proizlazi da je K. B. stekla pravo korištenja na nekretninama koje su dodijeljene predniku prvotuženika rješenjem od 22. kolovoza 1961. Iz članka 2. Ugovora proizlazi da K. B. S. na ime naknade za preuzeta prava plaća S. P. pri N. O. S. S. iznos koji je ta sindikalna podružnica platila kao svoje učešće u gradnji odmarališta. Samo plaćanje učešća u gradnji odmarališta ne znači da je na nekoga bilo i prenešeno pravo korištenja na predmetnim nekretninama.

 

              Tužitelji osim pokušaja dokazivanja da su gradili odmaralište nisu dokazali koja je prava imala S. P. pri N. O. S. S., koja su prenesena na K. B. S. i s kojim prijenosom se suglasio SDU.

 

              Prema tome, tužitelji nisu dokazali pravni slijed od upisanog korisnika do sebe, kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja.

 

              Također je potrebno istaknuti da je neosnovan navod tužitelja da je njihov prednik kupio pravo korištenja predmetnog zemljišta i izgradnji odmarališta, jer se pravo korištenja uopće nije moglo kupovati. Naime, pravo korištenja se prema ondašnjim propisima nije moglo niti prenositi, već se pravo korištenja moglo prihvatiti ili ga se odreći, a u slučaju odricanja pravo korištenja bi se vraćalo onome tko je to pravo i dodijelio.

             

              Tužitelji nisu dokazali niti posljednji posjed, koji je za razliku od njih prvotuženik dokazao, jer mu je pružena posjedovna zaštita.

 

              Iz stanja spisa bi se dalo zaključiti da je posjednik predmetnih nekretnina do 24. srpnja 1991. (do stupanja na snagu Uredbe) bila Z. za O. i R. R. B., G. (iako je i ta činjenica sporna), a ne tužitelji. Tužitelji tvrde da su oni osnivači Z. za O. i R. R. B., G., pa da su kao osnivači imali pravo u svakom trenutku izaći iz te zajednice. Međutim, tužitelji uopće nisu dokazivali da su izašli iz Z. za O. i R. R. B., G., a niti su s obzirom na Uredbu u slučaju izlaska iz te zajednice mogli bilo kakvu imovinu ponijeti sa sobom.

 

              Tužitelji se pogrešno pozivaju na pravna pravila OGZ-a (§ 431. 3. novele OGZ-a), jer prednik tuženika nije bio vlasnik zemljišta, već je imao samo pravo korištenja, a niti je na izgrađenom odmaralištu stekao prava vlasništva, budući da je ono bilo u društvenom vlasništvu. Pravna pravila OGZ-a, a niti odredbe Zakona o obveznim odnosima, nisu se primjenjivale na društveno vlasništvo, već samo na privatno vlasništvo.

 

              Tek je Zakon o poduzećima („Službeni list“ broj: 77/88, 40/89, 46/90 i 61/90), koji je stupio na snagu 1. siječnja 1989., omogućio da pravne osobe budu nositelji vlasničkih prava. Naime, do tada je u obavljanju gospodarske djelatnosti jedino bilo moguće društveno vlasništvo. Međutim, Zakon o poduzećima i dalje je poznavao društveno vlasništvo.

 

              Prema tome, odmaralište koje je bilo prema stanju spisa izgrađeno 1964. ili 1965. godine s tri etaže (prizemlje, prvi i drugi kat) i koje je nadograđeno 1975 godine. (treći kat), a pri čemu je 1963. godine već postojao određeni objekt (Hotel S.) prilikom davanja prava korištenja, iako se ne zna sudbina tog objekta (je li srušen prilikom izgradnje odmarališta ili je taj postojeći objekt adaptiran i nadograđen), niti jedna od stranaka nije stekla pravo vlasništva na odmaralištu.

 

              Tužitelji nisu dokazali niti svoje pravo na predaju predmetnih nekretnina u posjed, jer nisu dokazali pravni slijed u odnosu na upisanog korisnika prava korištenja.

 

              Potrebno je naglasiti da tužitelji tvrde da su svoja prava stekli prije 1. siječnja 1989. tj. prije nego što je stupio na snagu Zakon o poduzećima, a što znači prije nego što je uopće postojala mogućnost da pravne osobe u vlasništvu imaju privatnu imovinu, a zbog čega kao sljednici K. B. S. nisu niti mogli steći pravo vlasništva, jer ga u trenutku stjecanja nije niti bilo.

 

              Budući da je na snazi zabrana raspolaganja u odnosu na pravne osobe sa sjedištem u Republici Bosni i Hercegovini niti jedna od stranaka, pa tako niti prvotuženik, nije mogao steći pravo vlasništva, a niti se na njih primjenjuje odredba članka 362. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 81/15-pročišćeni tekst i 94/17), prema kojoj se smatra da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja tom nekretninom.

 

              Slijedom navedenog, dijelovi prvopostavljenog i eventualnokumuliranog tužbenog zahtjeva u kojima se traži utvrđenje vlasništva odnosno suvlasništva tužitelja su neosnovani, jer tužitelji pravo vlasništva na društvenom vlasništvu nisu stekli niti su mogli steći, a niti su dokazali da su uopće bile ispunjene pretpostavke da su oni subjekti koji su pod određenim uvjetima uopće mogli postati nositelji prava korištenja predmetnih nekretnina.

 

              Dio prvopostavljenog tužbenog zahtjeva u kojemu se traži od prvotuženika izdavanje isprave podobne za upis prava vlasništva na ime tužitelja valja reći da je takav zahtjev sam po sebi u suprotnosti s postavljenim zahtjevom za utvrđenje vlasništva, a koji zahtjev pretpostavlja origirnarni način stjecanja vlasništva, odnosno izostanak obveznopravnog odnosa kao temelja stjecanja.

 

              Tužitelji apsolutno ničime nisu dokazali postojanje obveznopravnog odnosa između prednika prvotuženika i prednika tužitelja. Tužitelji samo prilažu ugovor od 27. veljače 1963. prema kojem je prednik prvotuženika suglasan s prijenosom prava i obveza između drugih ugovornih stranaka (K. B. S. i S. P. pri N. O. S. S.). Dakle, taj ugovor ne ukazuje na postojanje odbveznopravnog odnosa između prednika prvotuženika i prednika tužitelja, već na obveznopravni odnos K. B. S. i treće osobe (S. P. pri N. O. S. S.), pa stoga od prvotuženika ne mogu tražiti izdavanje tabularne isprave.

 

              U odnosu na ništetnost ugovora o zakupu valja navesti da tužitelji uopće ne navode zbog čega bi takav ugovor bio ništetan. Iz činjeničnih navoda tužbe i tijekom postupka dalo bi se zaključiti da tužitelji smatraju da je ugovor ništetan iz razloga što je prvotuženik kao nevlasnik zaključio ugovor o zakupu s drugotuženikom. Takvo stajalište tužitelja je potpuno pogrešno, jer je na temelju odredbe članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) ugovor ništetan ako je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Ugovor o zakupu kao takav nije u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisom ili moralom društva, čak i kada je ugovor kao zakupodavac zaključio nevlasnik.

 

              Međutim, predmetni ugovor o zakupu je ništetan, jer je u suprotnosti s Uredbom. Ova Uredba izričito zabranjuju davanje predmetnih nekretnina u zakup. Budući da sud, u svakom trenutku, po službenoj dužnosti, pazi na ništetnost (članak 327. stavak 1. ZOO-a) na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a preinačena je u tom dijelu prvostupanjska presuda i odlučeno kao u točki II. alineji prvoj izreke ove drugostupanjske presude.

 

              U odnosu na dio prvopostavljenog tužbenog zahtjeva za predaju predmetnih nekretnina u posjed valja navesti da je taj dio tužbenog zahtjeva neosnovan, tužitelji nisu dokazali niti svoje pravo na posjed, a niti da su posljednji mirni posjednici.

 

              U odnosu na drugo eventualno kumulirani tužbeni zahtjev već su navedeni razlozi zbog čega tužitelji nisu mogli biti utvrđeni kao suvlasnici predmetnih nekretnina, a u odnosu na dio zahtjeva prema kojem se ovlašćuju tužitelji da na temelju presude ishode uknjižbu prava suvlasništva na svoje ime uz istodobno brisanje tog prava s imena prvotuženika, valja dodati da tužitelji nisu postali suvlasnici, a niti mogu brisati vlasništvo prvotuženika, jer on uopće nije upisan kao vlasnik, već kao nositelj prava korištenja, pa je nemoguće izbrisati nešto što nije niti upisano.

 

              U odnosu na treće eventualno kumulirani tužbeni zahtjev prema kojem tužitelji imaju jače pravo na posjed nekretnina u odnosu na prvotuženika, valja odgovoriti da tužitelji na temelju Uredbe nemaju uopće pravo na posjed, a niti su dokazali da su pravo na posjed imali prije Uredbe i na temelju koje pravne osnove, pa je i u ovom dijelu tužbeni zahtjev neosnovan.

 

              Slijedom svega navedenog, sud prvog stupnja pravilno je odbio eventualno kumulirane tužbene zahtjeve u odnosu na utvrđenje vlasništva, suvlasništva, izdavanja tabularne isprave, trpljenje upisa i utvrđenje jačeg prava iako se propustio pozvati na Uredbu, pa je na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

 

              S obzirom na to da je djelomično preinačena prvostupanjska presuda, tužitelji su u konačnici uspjeli u omjeru od 1/3 dijela, a tuženici u omjeru od 2/3 dijela.

 

              Tuženicima je pravilno obračunat parnični trošak s obzirom na vrijednost predmeta spora od 22.500.000,00 kn osim za sastav podneska od 8. prosinca 2015. koji je bio nepotreban, te za pristup na tri ročišta (9. prosinca 2013., 8. veljače 2014. i 4. rujna 2014.) jer je za pristup na ta ročišta valjalo dosuditi parnični trošak prema Tbr. 9/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a ne prema Tbr. 9/1. Dakle, tuženicima je valjalo priznati parnični trošak u iznosu od 1.125.625,00 kn, a ovako dobiveni iznos dosuditi razmjerno uspjehu u sporu u omjeru od 2/3 dijela odnosno u ukupnom iznosu od 750,416,66 kn.

 

              Tužiteljima je valjalo dosuditi trošak zastupanja ovlaštenog punomoćnika, odvjetnika prema Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 10000 bodova, za sastav podneska od 24. listopada 2012. prema Tbr. 8/3 50 bodova, za pristup na ročište 19. prosinca 2013. prema Tbr. 9/2 5000 bodova, za pristup na ročište 18. veljače 2014. prema Tbr. 9/2 5000 bodova, za pristup na ročište 24. travnja 2014. prema Tbr. 9/1 10000 bodova, za pristup na ročište 10. lipnja 2014. prema Tbr. 9/1 10000 bodova, za sastav podneska 27. kolovoza 2014. prema Tbr. 8/3 50 bodova, za pristup n ročište 4. rujna 2014. prema Tbr. 9/2 5000 bodova, za pristup na ročište 2. prosinca 2014. prema Tbr. 9/1 10000 bodova, za pristup na ročište 26. veljače 2015. prema Tbr. 9/1 10000 bodova, za pristup na ročište 28. svibnja 2015. prema Tbr. 9/1 10000 bodova, za pristup na ročište 17. rujna 2015. prema Tbr. 9/2 5000 bodova, za pristup na ročište 10. prosinca 2015. prema Tbr. 9/1 10000 bodova te za pristup na ročište za objavu 50 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 10,00 kn predstavlja iznos od 901.500,00 kn, a koji iznos je potom uvećan za 50% prema Tbr. 36., a potom za 25% PDV-a (za iznos od 338.062,50 kn). Tužiteljima je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu od po 5.000,00 kn. Dakle, tužiteljima je valjalo priznati parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.700.312,50 kn, a koji iznos je dosuđen razmjeno uspjehu u sporu u 1/3 dijela tj. u iznosu od 566.770,83 kn. Tužiteljima je trošak žalbeno postupka također razmjerno uspjehu u žalbenom postupku u 1/3 dijela tj. u ukupnom iznosu od 53.749,98 kn, pa stoga tužiteljima s obzirom na uspjeh u sporu pripada parnični trošak u ukupnom iznosu od 620.520,81 kn.

 

              Nakon što se od parničnog troška priznatog tuženicima odbije parnični trošak priznat tužiteljima, tuženicima je potrebno dosuditi parnični trošak u ukupnom iznosu od 129.895,85 kn.

 

              Na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno je u odnosu na ništetnost ugovora i u odnosu na trošak parničnog postupka.

 

              Zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu odbijen je jer je bio nepotreban, pa je odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

 

 

              U nepobijanom dijelu pod točkom II. izreke presude, kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.000,00 kn ostaje neizmijenjen (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

 

U Zagrebu 7. studenoga 2017.

 

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec, v. r.

 

1