1                     Poslovni broj Gž R-397/2020-4

 

 

 

 

 

 

 

 

             

 

             

 

              Poslovni broj Gž R-397/2020-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. G.-J. iz Z., OIB: ......, zastupane po punomoćniku Ž.P., odvjetniku u Z., protiv tuženika Komore., Z., OIB: ...., zastupanog po punomoćniku D. T., odvjetniku u Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-4025/2018-31 od 27. siječnja 2020., na sjednici vijeća 15. veljače 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-4025/2018-31 od 27. siječnja 2020.

 

Obrazloženje

              1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je Potvrda tuženika klasa: 113-03/18-01/1, Urbroj: 251-442-01-18-1 od 24.4.2018. nedopuštena te da se tuženiku naloži isplatiti tužiteljici na ime neiskorištenih dana godišnjeg odmora iznos od 11.482,83 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24.4.2018. pa do isplate. Odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka. Točkom II. izreke naloženo je tužiteljici nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 6.875,00 kn.

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22– dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda, predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti Potvrde tuženika od 24. travnja 2018. i za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2018. u iznosu od 11.482,83 kn s kamatama.

6. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sljedeće:

- da je u Potvrdi tuženika od 24.4.2018. navedeno da je tužiteljici prestao radni odnos istekom otkaznog roka s danom 23.4.2018., radi otkazivanja ugovora o radu iz poslovno uvjetovanih razloga i zbog toga što je prestala potreba za obavljanjem poslova radnog mjesta nadzornika, te da je tužiteljici (sukladno odluci Upravnog vijeća Komore sa sjednice 17.1.2018. i odluke poslodavca od 1.2. 2018.) razmjerni dio godišnjeg odmora za 2018. uračunat u trajanje otkaznog roka, da radnica ima pravo na godišnji odmor za 2018. od ukupno 30 radnih dana, a jedna dvanaestina godišnjeg odmora za svaki mjesec dana radnog odnosa kod poslodavca, odnosno 10 radnih dana, uračunata je u trajanje otkaznog roka,

 

- da je tužiteljica u odnosu na tu Potvrdu pravovremeno podnijela zahtjev za zaštitu prava i predmetnu tužbu, sukladno čl. 133. st. 1. i 2.  Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17-dalje:ZR),

 

- da je u Zapisniku sa sastanka 1.2.2018. navedeno da su na istom bili nazočni predsjednik Komore Z. B., tužiteljica, M. Š., T. M., K. L. i B.P., dok su odsutne K.K. I., S. T.-G., te da je nadalje navedeno kako je 1.1.2018. stupio na snagu Zakon o reviziji i da je od toga dana ovlaštenje za provođenje nadzora i drugih postupaka nad ovlaštenim revizorima i revizorskim društvima u nadležnosti Ministarstva, uslijed čega je prestala potreba za obavljanjem poslova nadzornika kod tuženika, pa da je Upravno vijeće na sjednici 17.1.2018. donijelo odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga za radnike službe nadzora, da je Z. B. pozvao radnice iz službe nadzora na preuzimanje navedenih Odluka, a da su svi sudionici sastanka suglasni da se odluke o otkazu radnicama pošalju putem pošte na adresu prebivališta s povratnicom,

 

- da je na tom sastanku prisutnim radnicama kojima se otkazuje ugovor o radu, pa i tužiteljici, poslodavac rekao da nisu obvezne dolaziti na posao za vrijeme trajanja otkaznog roka te da će im se razmjerni dio godišnjeg odmora za 2018. uračunati u otkazni rok,

 

- da su i radnice koje nisu prisustvovale sastanku obaviještene da im se godišnji odmor za 2018. uračunava u otkazni rok.

 

6.1. Slijedom tih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljici bilo poznato da će razmjerni dio godišnjeg odmora za 2018. koristiti za vrijeme otkaznog roka te nastavno utvrđuje da je tužiteljica na taj način i iskoristila taj dio godišnjeg odmora za 2018. sukladno čl. 121. st. 5. ZR-a zbog čega ocjenjuje neosnovanim zahtjev tužiteljice za isplatu utužene naknade. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da u postupku nisu utvrđeni ni razlozi zbog kojih bi predmetna Potvrda bila nedopuštena te je stoga odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

 

7. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka pa tako ni povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

9. Osporavajući pravilnost i zakonitost presude suda prvog stupnja, tužiteljica u žalbi navodi da kod utvrđivanja korištenja godišnjeg odmora i kod isplate naknade za neiskorišteni godišnji odmor, postoji određena zakonska procedura koja je u provedenom postupku u potpunosti zanemarena. Tuženik da je bio dužan najprije utvrditi raspored korištenja godišnjeg odmora sukladno čl. 85. ZR-a te o istome obavijestiti tužiteljicu najmanje 15 dana ranije. Ukoliko joj tuženik, zbog prestanka radnog odnosa, nije mogao omogućiti korištenje godišnjeg odmora, a iz svih isprava u spisu proizlazi da nije, tada da je bio dužan sukladno čl. 82 st. 1. ZR-a isplatiti tužiteljici naknadu za neiskorišteni godišnji odmor te zaključno sve evidentirati u obračunu plaće prema važećim poreznim propisima, a da je sve to u provedenom postupku u potpunosti izostalo. Smatra da je sud pogrešno utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan na temelju iskaza svjedoka koji su u potpunosti u suprotnosti sa svim ispravama u spisu. Smatra da iz isprava u spisu kao i iz iskaza tužiteljice proizlazi da tužiteljica nije koristila godišnji odmor za 2018., niti joj je za isti isplaćena naknada te da stoga nema mjesta primjeni čl. 121. st. 5. ZR-a.

9.1. Protivno prednje iznesenim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud na temelju sadržaja suglasnih iskaza svjedoka S. T.-G., K. K., kojima je tuženik također otkazao ugovor o radu iz istih razloga, te K. L., B.P. i z.z. tuženika Z.B. utvrdio da je poslodavac izvijestio radnike koji su obavljali poslove nadzornika, a kojima se otkazuje  ugovor o radu, da će razmjerni dio godišnjeg odmora koji im pripada za 2018. koristiti za vrijeme trajanja otkaznog roka budući da su ti radnici oslobođeni obveze rada tijekom otkaznog roka, što je tuženik i potvrdio tužiteljici u predmetnoj potvrdi od 24. travnja 2018. Stoga prvostupanjski sud pravilno nije prihvatio vjerodostojnim iskaz tužiteljice da nije imala saznanja o takvoj odluci tuženika i posljedično da ne bi koristila nesporno utvrđeni razmjerni dio godišnjeg odmora za 2018. u trajanju od 10 dana. Bez osnove tužiteljica osporava pravilnost takve ocjene prvostupanjskog suda uz tvrdnju da bi ona bila obeskrijepljena sadržajem isprava o isplati naknade plaće za vrijeme otkaznog roka, s obzirom da u istima nisu određeno naznačeni podaci o isplati naknade plaće s osnova korištenja godišnjeg odmora jer to samo po sebi ne dovodi u pitanje pravilno utvrđenje u postupku da je poslodavac odredio da radnici kojima se otkazuje ugovor o radu koriste godišnji odmor tijekom trajanja otkaznog roka, pri čemu je konkretno otkazni rok tužiteljici Odlukom o otkazu utvrđen u trajanju od dva mjeseca i tužiteljica je tijekom otkaznog roka oslobođena obveze rada, koju okolnost tužiteljica i ne osporava. Naime, isključivo je poslodavac ovlašten utvrditi kada radnik koristi godišnji odmor, kako to proizlazi iz odredbe čl. 85. st. 1. ZR-a kojom je propisano da poslodavac utvrđuje raspored korištenja godišnjeg odmora u skladu s kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, ugovorom o radu i ovim Zakonom najkasnije do 30. lipnja tekuće godine. Pri tom, utvrđenje da je poslodavac priopćio tužiteljici na sastanku 1. veljače 2018. da će joj se godišnji odmor uračunati u otkazni rok, u konkretnim okolnostima ima značaj odluke poslodavca o korištenju godišnjeg odmora, odnosno njegovog razmjernog dijela. Naime, nisu prihvatljive žalbene tvrdnje kojima žaliteljica sugerira da izostanak (pisane) odluke poslodavca o rasporedu korištenja godišnjeg odmora upućuje na zaključak da tužiteljici nije ni omogućeno korištenje godišnjeg odmora. To stoga jer poslodavac po prirodi stvari plan korištenja godišnjeg odmora donosi u odnosu na radnike koji sudjeluju u radu, sukladno planovima poslodavca vezanim za rad, a tužiteljici je ugovor o radu otkazan (početkom godine u veljači) i više nije sudjelovala u radu.

9.2. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica razmjerni dio godišnjeg odmora za 2018. iskoristila za vrijeme otkaznog roka sukladno čl. 121. st. 5. ZR-a i da stoga nema pravo potraživati naknadu za neiskorišteni godišnji odmor prema odredbi čl. 82. ZR-a.

10. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanost i visinu troškova tuženika u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), koje utvrđenje određenim žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

 

11. Slijedom navedenog, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

                           

 

U Rijeci 15. veljače 2024.

 

 

Predsjednik vijeća

Duško Abramović v.r.