1

Poslovni broj: 13 Gž R-692/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž R-692/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

             

 

              Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. O. iz P. B., OIB: …, zastupane po punomoćniku I. Č., odvjetniku iz Z., protiv I-tuženika Z. e. t. d.o.o., Z., OIB: … te II-tuženika C. o. d.d., Z., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbama I-tuženika te II-tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1124/2019-90 od 2. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 5. prosinca 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

             

              I. Odbijaju se žalbe I-tuženika te II-tuženika kao djelomično neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1124/2019-90 od 2. ožujka 2023. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke kojim je tužiteljici dosuđen iznos od ukupno 8.283,08 €[1]/62.408,84 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 4.870,91‬ € / 36.700,00 kn od 19. 05. 2018., pa do isplate,

- na iznos od 249,97 € / 1.883,40 kn od 12. 02. 2019., pa do isplate,

- na iznos od 155,05 € / 1.168,24 kn od 15. 04. 2018., pa do isplate,

- na iznos od 264,22 € / 1.990,80 kn od 15. 05. 2018., pa do isplate,

- na iznos od 289,39 € / 2.180,40 kn od 15. 06. 2018., pa do isplate,

- na iznos od 264,22 € / 1.990,80 kn od 15. 07. 2018., pa do isplate,

- na iznos od 276,81 € / 2.085,60 kn od 15. 08. 2018., pa do isplate,

- na iznos od 289,39 € / 2.180,40 kn od 15. 09. 2018., pa do isplate,

- na iznos od 251,64 € / 1.896,00 kn od 15. 10. 2018., pa do isplate,

- na iznos od 289,39 € / 2.180,40 kn od 15. 11. 2018., pa do isplate,

- na iznos od 276,81 € / 2.085,60 kn od 15. 12. 2018., pa do isplate,

- na iznos od 264,22 € / 1.990,80 kn od 15. 01. 2019., pa do isplate,

- na iznos od 289,39 € / 2.180,40 kn od 15. 02. 2019., pa do isplate,

- na iznos od 251,64 € / 1.896,00 kn od 15. 03. 2019., pa do isplate,

izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom navedenom pojedinom iznosu, kao i u dijelu kojom je tužiteljici dosuđen parnični trošak u iznosu od 3.550,96 €/ 26.754,68 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. ožujka 2023. do isplate.

 

II. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1124/2019-90 od 2. ožujka 2023. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev preko iznosa od 8.283,08 €/62.408,84 kn (597,25 €/4,500,00 kuna) kao i u dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom II. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove preko iznosa od 3.550,96 €/ 26.754,68  kn (za iznos od 285,56 €/2.151,56 kn) i sudi:

 

Odbija se zahtjev tužiteljice za iznos od 597,25 €/4,500,00 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 19. svibnja 2018. do isplate (na ime neimovinske štete) kao i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova u iznosu od 285,56 €/2.151,56 kn s zateznim kamatama tekućim od 2. ožujka 2023. do isplate, kao neosnovan.

 

III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi I-tuženika te II-tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je I-tuženiku te II-tuženiku isplatiti tužiteljici solidarno iznos od ukupno 8.880,32 €/ 66.908,84 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 5.468,18 €/ 41.200,00 kn od 19. svibnja 2018. do isplate, te na preostale iznose imovinske štete kako je pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom navedenom pojedinom iznosu, kao i nadoknaditi tužiteljici i trošak parničnog postupka u iznosu od 3.836,52 €/ 28.906,25 kn, također sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. ožujka 2023. do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u dijelu kojim traži isplatu naknade neimovinske štete u daljnjem iznosu od 265,45 €/ 2.000,00 kn, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama u odnosu na taj iznos. Isto tako, rješenjem istog suda u točki III. dopuštena je preinaka tužbe učinjena u podnesku tužiteljice od 17. svibnja 2022. dok je u točki IV. odbijen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška za preostali iznos preko dosuđenog.

 

2. Protiv dijela navedene presude pod točkom I. u dosuđujućem dijelu izreke žali se I-tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje uz naknadu troška sudske pristojbe za izjavljenu žalbu.

 

3. Također, protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu izreke pod točkom I. žali se II-tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. ZPP te predlaže da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje uz naknadu troška sudske pristojbe za izjavljenu žalbu.

 

4. Tužiteljica u odgovoru na žalbu II-tuženika osporava žalbene navode tuženika i predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda u cijelosti uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

 

5. Žalbe su djelomično osnovane.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete koju je pretrpjela zbog ozljeđivanja na radnom mjestu 16. ožujka 2018. kada je prilikom obavljanja posla kontrolora karata pala uslijed naglog kočenja vozača tramvaja za vrijeme vožnje i pri tome se ozlijedila.

 

7. U žalbenoj fazi postupka sporna je odgovornost za nastalu štetu kao i da li je sud prvog stupnja, utvrdivši osnovanim dosuđeni iznos na ime naknade štete pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, a niti one koje žalitelji ističu. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a, koji ističu tuženici.

 

9. Isto tako, neosnovano II-tuženik ističe da prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije obrazložio visinu dosuđenih naknada po pojedinim elementima, a samim time i počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer je nejasno na što se navedeni iznos od 5.468,18 €/41.200,00 kn odnosi budući da iz obrazloženja pobijane odluke jasno proizlazi da je prvostupanjski sud je, rukovodeći se kvalifikatornim kriterijima pri dosuđenju pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti (sukladno odredbi čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a) dosudio tužiteljici iznos od 5.043,47 €/38.000,00 kn smatrajući da navedeni iznos uz sve kriterije (bolova, straha, duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti) predstavlja pravičnu novčanu naknadu s osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, dok je s osnova imovinske štete zbog tuđe pomoći i njege dosudio tužiteljici iznos od 424,71 €/3.200,00 kn, što sve ukupno iznosi 5.468,18 €/41.200,00 kn.

 

10. Nadalje, tuženici žalbenim navodima osporavaju činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznose vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, time da u svojoj žalbi tuženici navode neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njihovog viđenja predmetne pravne situacije pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a koju u žalbi također ističu tuženici.

 

11. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

 

12. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da je tužiteljica u vrijeme štetnog događaja bila zaposlenica I-tuženika, a koji je u vrijeme štetnog događaja imao sklopljenu policu osiguranja od odgovornosti kod II-tuženika te je 16. ožujka 2018. u Z., u … u blizini …, stradala u tramvaju br. 307, br. kola 3, u vrijeme redovnog rada, a da je do nezgode došlo na način da je tužiteljica, u svojstvu kontrolora karata, pala, kada je vozač navedenog tramvaja naglo zakočio te se tom prilikom ozlijedila;

- da iz Prijave o ozljedi na radu od 12. travnja 2018. proizlazi da je tužiteljica doživjela ozljedu na radu 16. ožujka 2018. na u tramvaju br. 3., kojom prilikom je obavljala kontrolu voznih karata putnika te se ozlijedila i pala uslijed naglog kočenja vozača tramvaja, a kao njezino mjesto rada je navedeno povremeno ili pokretno mjesto rada ili putovanje po nalogu poslodavca. Isto tako, proizlazi da je tužiteljici 1. srpnja 2018. zadobivena ozljeda pod šifrom S16, S52.2 i S60 priznata ozljedom na radu od strane zavoda što je ovjereno pečatom navedene javne ustanove i potpisom ovlaštene osobe;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je do njenog ozljeđivanja došlo prilikom obavljanja redovite radne operacije radnika koji radi na radnom mjestu kontrolora putnih karata putnika u tramvaju, prilikom koje radne operacije je postupala na uobičajeni način tako da je kontrolirala putne karte putnika, držeći pri tome u lijevoj ruci uređaj za kontrolu karata, a desnom rukom pridržavajući se za rukohvat, s tim da je predmetnu radnu operaciju obavljala za vrijeme kretanja tramvaja, što je uobičajeno te je u jednom trenutku vozač tramvaja naglo zakočio jer je ispred tramvaja izletjelo vozilo, uslijed čega je kao i svi putnici koji su stajali na nogama, pali na pod, s tim da je pala na mušku osobu koja se nalazila ispred nje i koji je također pao na pod, a ona je pala na njega i pri padu se desnom rukom primila za pod;

- da iz iskaza D. S. koja je bila neposredni očevidac štetnog događaja jer su tog dana zajedno radile kao kontrolorke karata u Z. odnosno u tramvaju br. 3, da je vozač tramvaja za vrijeme vožnje naglo zakočio jer je ispred tramvaja izletjelo vozilo koje se pokušavalo parkirati te su svi putnici koji su stajali na nogama, pa tako i ona, kao i tužiteljica, popadali na pod. Također, iz njenog iskaza proizlazi da kada su došle do okretišta tramvaja i izašle iz tramvaja da je primijetila da je tužiteljici ruka počela oticati dok je vozač tramvaja u kojem se dogodio štetni događaj tada već krenuo dalje s vožnjom prema svom rasporedu;

- da iz iskaza vozača tramvaja Z. B. proizlazi da se ne sjeća da li se tog dana dogodio nekakav izvanredni događaj, ali se svakodnevno u njegovom poslu događaju razne izvanredne situacije zbog gužve u prometu i to da netko naglo iskoči sa svojim vozilom zbog čega mora nenadano kočiti;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka dr. S. proizlazi da su po završenom liječenu zaostale trajne posljedice koje se očituju bolovima u desnom ručnom zglobu, smanjenjem kretnji desnog ručnog zgloba blažeg stupnja, slabijom funkcijom (stiskom) šake i blažim deformitetom stražnje strane donjeg dijela podlaktice tj otokom tzv. dorzalne strane desnog ručnog zgloba i temeljem priložene medicinske dokumentacije i pregleda tužiteljice drži da ozljede koje je zadobila u ovom događaju smanjuju njenu životnu aktivnost u omjeru od 6% - 7% te da je strah tzv. primarni u trenutku ugroženosti i istovremenog tjelesnog ozljeđivanja bio intenzivan i kratkotrajan, tzv. sekundarni strah kao posljedica tjelesne ozljede jakog intenziteta je mogla imati oko 3 dana, srednjeg oko 15 dana i manjeg oko mjesec dana, povremeni strah u obliku brige za zdravlje je potrajao 3 mjeseca, zatim bol jakog intenziteta je mogla imati do 5-6 dana, srednjeg oko 15 dana, a manjeg još do 6 tjedna dok joj je tuđa pomoć bila potrebna u trajanju od 4 tjedna 4 h na dan zbog nemogućnosti služenja desnom rukom koja joj je dominantna ruka zbog nošenja imobilizacije (prva dva tjedna je imala i imobilizaciju vrata) te potom je trebala još pomoć u trajanju od dva mjeseca 3 puta tjedno po 2 h zbog otežanog služenja desnom rukom, a naruženje zbog izgleda tj. otoka dorzalne strane ručnog zgloba je blagog stupnja. Isto tako, vezano za troškove liječenja, vještak je utvrdio da računi na listovima 55, 56, 57, 61, 64, 67, 68 se zasigurno mogu dovesti u uzročnu vezu s liječenjem zbog ozljeda u štetnom događaju.

 

13. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je za ovu ozljedu na radu odgovoran I-tuženik kao poslodavac prema kriteriju objektivne odgovornosti, a ne postoje navodi niti dokazi o tome da bi se odgovornost I-tuženika mogla isključiti, odnosno umanjiti, prema kriterijima iz čl. 25. st. 2. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj: 71/14, 118/14, 154/14, 94/18, 96/18, dalje ZZR) dok okolnost naglog zaustavljanja tramvaja uslijed činjenice što je ispred tramvaja izletjelo vozilo, zbog čega je vozač tramvaja naglo zakočio, a zbog čega su sve osobe koje su stajale na nogama u tramvaju pale na pod pa tako i tužiteljica, ne može se podvesti pod namjeru ili krajnju nepažnje radnika na koje poslodavac nije mogao utjecati, jer je tijekom postupka, iz iskaza tužiteljice i svjedokinje S., koje je sud u cijelosti prihvatio, nesporno utvrđeno da se tužiteljica za vrijeme kretanja tramvaja pridržavala jednom rukom za rukohvat, a u drugoj je držala uređaj za kontrolu karata. Stoga, šteta nije nastala krivnjom tužiteljice, jer je sud utvrdio da je tužiteljica postupala na uobičajen način i u trenutku dok je obavljala redovan rad svog radnog mjesta kontrolorke karata. Dakle, ocjenjujući pitanje odgovornosti za štetu, prvostupanjski sud utvrđuje postojanje odgovornosti I-tuženika jer nastanak štete nije skrivila tužiteljica i ne postoje niti drugu razlozi koji bi u smislu odredbi čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), zbog čega I-tuženik kao poslodavac, odgovara tužiteljici za štetu prouzročenu ozljedom na radu, a samim time i II- tuženik kao osiguravatelj poslodavca tužiteljice koji ima sa I-tuženikom sklopljenu policu osiguranja od opće odgovornosti prema djelatnicima, slijedom čega je odgovoran sukladno odredbi čl. 964. i čl. 965. ZOO-a jer se suprotno navodima II- tuženika u konkretnom slučaju nisu ispunile pretpostavke čl. 4. st. 4. Uvjeta za osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti (dalje Uvjeti) II- tuženika prema kojoj odredbi se osiguranje ne odnosi na odgovornost za štete iz posjedovanja ili korištenja plovila, letjelica, motornih vozila i drugih vozila na motorni pogon (samohodnih radnih strojeva, radnih vozila i ostalih vozila) te da je odgovornost za štete koju pričine takva vozila dok obavljaju radnu funkciju pokrivena ugovorom o osiguranju samo ako je to posebno ugovoreno.

 

14. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud te je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica kao radnica u izvršavanju naloženih joj obveza iz radnog odnosa, u procesu rada organiziranog po tuženiku kao poslodavcu radila na uobičajeni način, a tuženik nije dokazao da bi predmetna šteta bila posljedica više sile, odnosno nepredvidivog uzroka kojeg on nije mogao spriječiti ili otkloniti, slijedom čega tuženici odgovaraju tužiteljici na nastalu štetu. 

 

15. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporavaju utvrđenja suda prvog stupnja i s time u svezi primjenu materijalnog prava koja se odnose na postojanje tuženikove odgovornosti za nastanak štete. Naime, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je uzrok tužiteljičinog pada, naglo kočenje vozača tramvaja, koji je i sam u svom iskazu naveo da se svakodnevno u njegovom poslu događaju razne izvanredne situacije zbog gužve u prometu i to da netko naglo iskoči sa svojim vozilom zbog čega mora nenadano kočiti. Pri tome, valja reći da je tijekom postupka jasno i nedvojbeno utvrđeno da je tužiteljica stradala za vrijeme obavljanja redovnog posla i za vrijeme radnog vremena na svom radnom mjestu te je dokazala da je pretrpjela ozljedu na radu, pa činjenica što je prvostupanjski sud utvrdio da je zadobivena ozljeda priznata tužiteljici od strane ovlaštenog tijela kao ozljeda na radu, u smislu čl. 66. toč. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" br. 80/13, 137/13), kao i sva prava koja s tim i vezi ima te da navedena isprava predstavlja javnu ispravu, nije od utjecaja kraj utvrđenja u ovom postupku da je tužiteljica pretrpjela štetu na radu i da je dokazala način i uzrok nastanka štetnog događaja, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

 

16. Isto tako, prema odredbi čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj 71/14, 118/14 i 154/14 – dalje: ZZR), ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti, dok je stavkom 2. propisano da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći unatoč provedenoj zaštiti na radu.

 

17. Stoga su žalbeni navodi vezani uz osporavanje odgovornosti tuženika za naknadu štete tužiteljici, bez pravnog uporišta s obzirom da tuženik odgovara tužitelju za pretrpljenu štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti te se odgovornosti za naknadu iste može osloboditi ako dokaže da se radilo o događajima nastalima zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, na koje poslodavac, unatoč njegovoj dužnoj pažnji, nije mogao utjecati. Naime, I-tuženik se bavi djelatnošću, koja je vezana uz obavljanje prijevoza i s obzirom na prirodu posla, sastavni dio rizika posla kojeg je radnica I-tuženika kao kontrolorka karata koja jednom rukom drži „aparat“ za kontrolu karata, a drugom se drži za rukohvat, budući da je predviđeno da upravo u vožnji kontrolira karte, jeste upravo situacija koja se dogodila - naglo kočenje tramvaja zbog situacija u prometu. Naime, u obavljanju posla profesionalnog vozača, kontrolori karata po prirodi svoga posla dolaze u situacije da zbog obavljanja posla kontrole karata mogu i pasti uslijed naglog kočenja vozača tramvaja zbog drugih vozača na cesti, pa u profesionalni rizik takovog posla, za koji odgovara poslodavac, spada i takvo kočenje zbog radnje drugog vozača koja je uzrokovala pad tužiteljice u tramvaju.

 

18. Isto tako, prema činjeničnim utvrđenjima jasno i decidirano proizlazi da tuženik nije dokazao postojanje niti jednog od razloga za djelomično ili potpuno oslobođenje od odgovornosti u smislu odredbe čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), pa je pravilna ocjena prvostupanjskog suda o isključivoj odgovornosti I-tuženika za štetu nastalu tužiteljici, a samim time i II- tuženika kao osiguravatelj poslodavca tužiteljice.

 

19. U odnosu na žalbene navode I-tuženika te II-tuženika u kojima preocjenjuje izvedene dokaze, valja reći da na isto nije ovlašten, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost.

 

20. Međutim, iako je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, sud prvog stupnja je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 1100. st. 1. i st. 2. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom neimovinske štete u iznosu od 5.043,47 €/ 38.000,00 kn usvojio. Naime, imajući u vidu jačinu i trajanje fizičkih bolova, karakter, težinu i lokalitet ozljeda, intenzitet i trajanje pretrpljenog straha, opseg smanjenja životne aktivnosti (6-7%), pojavne oblike kroz koje se trajne posljedice očituju, stupanj, položaj i vidljivost naruženja, kao i trajanje i jačinu duševnih bolova koje zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženosti, pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu s osnove povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje predstavlja iznos od 4.446,21 €/33.500,00 kn, a ne iznos od 5.043,47 €/ 38.000,00 kn, koliko je to utvrdio prvostupanjski sud, dok je pravilno tužiteljici dosuđen iznos od 424,71 €/ 3.200,00 kn s osnova imovinske štete zbog tuđe pomoći i njege. Stoga je prvostupanjska presuda  preinačena sukladno odredbi čl. 373. toč. 3. ZPP na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 597,25 €/4,500,00 kuna na ime neimovinske štete.

21. U odnosu na žalbene navode I-tuženika da su tužiteljici pogrešno dosuđene zakonske zatezne kamate u odnosu na imovinsku i neimovinsku štetu od 19.05.2018. pa do isplate odnosno od dana podnošenja odštetnog zahtjeva jer je tužiteljica podneskom od 18. lipnja 2020. povisila tužbeni zahtjev sukladno novim Orijentacijskim kriterijima VSRH, tako da na povišeni tužbeni zahtjev ima pravo na zakonske zatezne kamate tek od dana povećanja tužbenog zahtjeva, valja reći da su neosnovani. Naime, povećanje naknade štete prema Orijentacijskim kriterijima nije od utjecaja na pravo oštećene osobe da zahtijeva zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva u mirnom postupku budući da oštećena osoba ima pravo na isplatu kamata u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, pa se osiguratelj koji nije tada isplatio naknadu neimovinske štete (u iznosima koji su oštećeniku pripadali prema tadašnjim Orijentacijskim kriterijima) ne može osloboditi plaćanja neimovinske štete prema sadašnjim Orijentacijskim kriterijima, niti se može osloboditi plaćanja zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Slijedom navedenog, kako I-tuženik nije u cijelosti namirio tužiteljici štetu prema njezinom odštetnom zahtjevu, to je dužan zakonsku zateznu kamatu platiti od podnošenja odštetnog zahtjeva.

 

22. Isto tako, tužiteljici na iznos naknade štete zbog pružene tuđe pomoći zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja Zahtjeva za mirno rješenje spora, a ne od presuđenja kako to pogrešno smatra I-tuženik (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-829/2017 od 30. travnja 2019.).

 

23. Također, pravilno je tužiteljici dosuđena i imovinska šteta zbog izgubljene zarade zbog nesposobni za rad za vrijeme liječenja u visinu ukupno 3.162,18 €/ 23.825,44 kn bruto, a temeljem odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO.  Naime, prvostupanjski sud je tužiteljici na ime izgubljene zarade, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka dosudio ukupan iznos od 3.162,18 €/23.825,44 kn, razvrstan na pojedinačne mjesečne iznose kao u izreci prvostupanjske odluke te na dosuđene iznose na ime izgubljene zarade tužiteljica ostvaruje pravo na zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a koje teku od 15-tog u mjesecu sukladno čl. 93. st. 1. ZR-a.

 

24. U odnosu na žalbene navode II-tuženika da je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio iznos izgubljene zarade u bruto iznosu, a što je obrazložio isključivo na način da je prepisao mišljenje iz provedenog financijskog vještačenja, odnosno bez da je navedeni dokaz cijenio i o njemu zaključio na način na koji je to bio obvezan učiniti, valja reći da radnik ima pravo na naknadu razlike u bruto iznosu jer se u konkretnom slučaju radi o isplati razlike naknade plaće. Naime, prema odredbi čl. 84. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13) plaćom se smatra plaća u bruto iznosu. Imovina koju radnik stječe radom je bruto plaća radnika koja se sastoji od neto iznosa koji se isplaćuje radniku i od doprinosa iz plaće, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak (tako i Vrhovni sud u Revr 1027/13-2 od 28. rujna 2016. i drugim odlukama), pa ako štetnik spriječi povećanje imovine oštećenika, šteta iznosi onoliko za koliko je u vrijeme nastanka štete, tužiteljeva imovina mogla biti povećana da nije bilo štetne radnje. Zato se visina štete utvrđuje prema visini bruto, a ne neto plaće radnika. (tako i Vrhovni sud u odluci Revr-603/13 od 12. srpnja 2017. te u odluci Revr -84/2018 od 30. siječnja 2018.), slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani jer se razlika naknade plaće utvrđuje prema visini bruto, a ne neto plaće radnika.

 

25. Slijedom svega navedenog, prvostupanjska presuda je preinačena u pobijanom dosuđujućem dijelu izreke pod točkom I. sukladno odredbi čl. 373. toč. 3. ZPP na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 597,25 €/4,500,00 kn, dok su u preostalom dijelu  žalbe I-tuženika te II-tuženika odbijene kao neosnovane sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

26. Obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, temeljem čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP-a, preinačena je i odluka o troškovima postupka koja o njemu ovisi.

 

27. Tužiteljica je konačno u pogledu visine naknade štete uspjela sa 91% svog zahtjeva dok je glede osnove uspjela sa 100% zahtjeva što ukupno iznosi 191%, podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) je 95,5%, dok s druge strane tuženici nisu uspjeli u dijelu osnove zahtjeva, a u odnosu na visinu su uspjeli sa 9%, što iznosi ukupno 9%, a što je podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) je 4,5%. Kada se nakon toga oduzme veći postotak od 95,5% s kojim je uspjela tužiteljica od manjeg postotka uspjeha tuženika od 4,5%, dobije se 91% te tuženik treba tužiteljici naknaditi 91% opravdanog i potrebnog troška, a što iznosi 2.887,34 €/21.754,68 kn uz troškove vještačenja odnosno ukupno 3.550,96 €/ 26.754,68  kn.

 

28. Kako je tužiteljici na ime parničnog troška dosuđen iznos 3.836,52 €/ 28.906,25 kn to ju je valjalo odbiti na ime parničnog troška za iznos od 285,56 €/2.151,56 kn te odlučiti kao pod točkom II. izreke.

 

29. Neosnovano II-tuženik prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo te je pravilno prvostupanjski sud prilikom obračuna parničnih troškova primijenio izmijenjenu i dopunjenu Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 37/22). Naime, navedene Izmjene objavljene su 24. listopada 2022., a stupile su na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama (čl. 2. Izmjene Tarife), 1. studenoga 2022. i primjenjuju se u konkretnom slučaju na sve poduzete radnje tijekom postupka. Naime, prema Tbr. 48/3 kad sud ili drugo tijelo odlučuje o dosuđivanju troškova zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa kako je odluka donesena 2. ožujka 2023. u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilno obračunao parnični trošak po vrijednosti boda od 15,00 kn umjesto 10,00 kn te se ne radi o retroaktivnom djelovanju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika budući se parnični troškovi obračunavaju na kraju postupka sukladno uspjehu u sporu.

 

30. I-tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer je uspio u žalbenom postupku 6,72% odnosno u razmjerno neznatnom dijelu, a isto tako niti II-tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe na žalbu nije priznat jer nije dokazao da bi mu takav trošak nastao niti je specificirao visinu takvog troška te je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

 

31. Tužiteljici nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu budući da navedeni trošak nije bio potreban radi vođenja ove parnice. (čl. 155. st. 1. ZPP-a) te je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

 

U Zagrebu 5. prosinca 2023.

 

Predsjednica vijeća:

   Jasenka Grgić, v.r.